Zejdije su jedna sljedba koja vjeruje u imamet Zejda, sina Imama Sedžada, nakon Imama Alija, Imama Hasana i Imama Huseina dok Imama Sedžada i ostale imame ši'ija isna ašerija prihvataju jedino kao predvodnike u nauci i znanju. Važna napomena u proučavanju ove sljedbe je da treba odvojiti Zejdovu ličnost od zejdija. Zato ćemo prvo govoriti o Zejdovoj ličnosti, a zatim o zejdijama.

 

Ličnost Zejda ibn Alija

Zejd je sin Imama Sedžada. On je živio u drugoj polovini prvog stoljeća i u prvoj polovini drugog stoljeća po Hidžri. Podigao je ustanak protiv emevijskog vladara Hišama Abdu-l-Melika i naposlijetku je ubijen. Čisti imami i imamijski učenjaci su obično hvalili Zejda zbog njegovog znanja, pobožnosti i hrabrosti i odobrili su njegov ustanak. Prema njihovom mišljenju Zejd ibn Ali nije tvrdio za sebe da je imam, vjerovao je u imamet svoga oca, brata i sina svoga brata i podigao je ustanak uz njihovu podršku s namjerom osvete Imama Huseina, naređivanja dobra i odvraćanja od zla, popravljanja stanja ummeta, osnivanja vlasti i njezinog predavanja Čistim imamima. U pogledu nauke i vjerovanja Zejd je bio učenik svoga oca i brata, Imama Sedžada i Imama Bakira. Uzimajući ovo u obzir Zejda se može smatrati jednim ši'ijom imamijom.[1] Pisac knjige Kefajetu-l-Asar Hazaz Komi, nakon što prenosi izvještaje o Zejdovom vjerovanju u dvanaest š'ijskih imama, kaže slijedeće: „Zejdov ustanak je bio radi naređivanja dobra i odvraćanja od zla, a ne protivljenje Imamu Sadiku. Ali, pošto Imam nije otvoreno podigao ustanak, a učinio je to Zejd, jedna skupina (zejdije) je smatrala da između njih dvojice postoji neslaganje. U skladu s tim, oni su vjerujući da imam mora podići ustanak Zejda smatrali imamom, a porekli su imamet Imama Sadika, premda je sam Zejd vjerovao u imamet hazreti Sadika, a Imam nije podigao ustanak zbog predostrožnosti i interesa vjere.“ On zatim prenosi riječi od Imama Sadika u kojima se kaže: „Da je Zejd uspio održao bi svoje obećanje (i predao bi vlast imamu). Njegov motiv u ovom ustanku je bilo zadovoljstvo porodice Muhamedove, a on je time mislio na mene.“[2]

Kao što ćemo vidjeti proučavajući vjerovanja zejdija, mada njihove sljedbe smatraju Imama Alija osobom sa najviše vrlina nakon Vjerovjesnika, oni ipak smatraju zakonitim hilafet Ebu Bekra i Omera. Njihov argument je dozvoljenost hilafeta nekome, iako postoji dostojniji od njega. U knjigama o sljedbama i pravcima sunije ovo vjerovanje pripisuju Zejdu, a razlog za to je jedan izvještaj spomenut u nekim povijesnim knjigama.[3] Ovaj izvještaj, prema onome kako ga prenosi Ibn Asir, glasi ovako: „Nakon podizanja ustanka od strane Zejda, jedna skupina onih koji su dali prisegu Zejdu, tražili su njegovo mišljenje o Ebu Bekru i Omeru. Zejd je odgovorio: ‘Neka se Bog smiluje toj dvojici, ja od svojih bližnjih nisam ništa osim dobra o njima čuo. Ono što je ovdje najvažnije jeste da smo mi od svih ljudi bili dostojniji hilafeta, ali su nas toga lišili. Međutim, ovo djelo po našem mišljenju nije razlog njihovog nevjerovanja, oni su se ponašali pravedno i u skladu sa Knjigom i sunetom.’ Davaoci prisege su rekli: ‘Ako njih dvojica nisu nasilnici, pa onda ni oni (Emevije) također nisu nasilnici.’ Zejd je zatim rekao: ‘Oni nisu kao njih dvojica. Oni čine nasilje i nama i vama i sebi samima. Ja vas pozivam Knjizi Božijoj i sunetu Vjerovjesnikovom, uspostavljanju suneta i uništenju novotarija. Ako se odazovete postići ćete uspjeh, u suprotnom, ja nisam ni vaš zastupnik ni vaš staratelj.’ Tada se jedna skupina odvojila od Zejda i pogazila prisegu.“[4]

Ako je ovaj izvještaj istinit najvažnija činjenica koja se iz njega može saznati je razlika Ebu Bekra i Omera u odnosu na Emevije. U skladu s onim što je ovdje rečeno, Zejd hilafet smatra pravom svoje porodice, a uskraćivanje Imamu Aliju prava na hilafet ne smatra uzrokom nevjerovanja. Ali, ako neko djelo ne odvodi u nevjerovanje, ne može se izvesti zaključak da je to djelo ispravno i u konačnici da je nečiji hilafet, iako postoji dostojniji od njega, ispravan i zakonit. Izgleda da je Zejdov glavni cilj u njegovom odgovoru bio da u jeku borbe protiv Emevija ne aktualizira druga sporna pitanja. On je htio da obrazloži razliku između odurnih Emevija i prve dvojice halifa i na taj način objasni svoj ustanak protiv Emevija. U svakom slučaju, sa ovakvim izvještajima se ne mogu odbaciti vjerodostojne i brojne predaje prema kojima je Zejd ši'a imamija.

 

Zejdijski pravac

Nakon Zejda među njegovim sljedbenicima su se pojavili učenjaci koji su nastojali urediti vjerovanja i propise zejdija i tako je nastao zejdijski pravac. Iako su zejdijski učenjaci uzeli u obzir Zejdov praktični način življenja i spise koji su ostali iza njega, oni su u pogledu svojih uvjerenja prihvatili utjecaj mutezilija, a u fikhu utjecaj škole Ebu Hanife.

Vjerovanje zejdija o imametu je takvo da oni vjeruju u izričitu određenost samo trojice imama i zato se oni mogu smatrati ši'ijama koji vjeruju u tri imama. Prema njihovom vjerovanju plemeniti Vjerovjesnik, s.a.v.a., je izričito ukazao samo na trojicu imama: Imama Alija, Imama Hasana i Imama Huseina. Nakon ove trojice velikana imam će biti osoba koja ispuni neke uvjete. Jedan od ovih uvjeta je otvorena i oružana borba protiv nasilnika. Ovo je razlog zašto zejdije nakon Imama Huseina ne vjeruju u imamet Imama Sedžada i drugih imama ši'a imamija koji nisu vodili otvoreni rat. Umjesto njih oni imamima smatraju Zejda ibn Alija, Jahjaa ibn Zejda, Muhameda ibn Abdullaha (Muhamed en-Nefs el-Zekijje), Ibrahima ibn Abdullaha, Šehida Faha i neke druge Fatimine potomke koji su vodili otvoreni džihad. Prema njihovom mišljenju drugi uvjet za imama je da je Fatimin potomak. Biti Fatimin potomak podrazumijeva biti preko oca povezan sa Imamom Hasanom i Imamom Huseinom, koji su potomci hazreti Fatime. Poznavanje vjere i hrabrost su također uvjeti za imama.

Dakle, razlika između zejdija i imamija u pitanju imameta je u dvije osnovne značajke. Jedna je da imamije vjeruju u dvanaest imama koji su postavljeni i određeni od Boga i Vjerovjesnika, dok zejdije vjeruju da su postavljena i određena tri imama. Slijedeća razlika je da zejdije vjeruju kako je uvjet da bi neko bio imam oružana borba, dok imamije ne vjeruju u ovakav uvjet. U načelu, glavna karakteristika zejdija je upravo borba sabljom i otvoreni džihad.[5]

 

Sljedbe zejdija

Najvažnijim sljedbama zejdija obično su smatrane džarudije, sulejmanije i salihije. Ovdje ćemo sažeto opisati njihova mišljenja.

1. Džarudije. Ova skupina su sljedbenici Ebu Džaruda, Zijada ibn Ebi Zijada (umro između 150. i 160. godine po Hidžri), kojeg su zvali Sarhub, tako da se ponekad nazivaju sarhubije. Ebu Džarud je bio jedan od drugova Imama Bakira i Imama Sadika, ali se kasnije priključio Zejdu. Prema vjerovanju ove sljedbe Vjerovjesnik, s.a.v.a., nije hazreti Alija predstavio imenom niti ga je pokazao ljudima kao imama, već je Vjerovjesnik objasnio kakav treba biti pravedni imam, a ovaj opis se podudara jedino sa Alijem. Ljudi su zalutali zato što su druge odredili za halife. Ovo vjerovanje se nalazi na sredini između stanovišta imamija o određivanju Alija za imamet i stanovišta sunija u poricanju Alijeve prednosti za ovu dužnost.

Što se tiče slijedećih imama neke džarudije vjeruju da je Ali odredio za imamet Hasana, zatim je Hasan za Imama odredio svoga brata Huseina, a nakon Imama Huseina imam može biti svaki potomak Hasana i Huseina koji podigne ustanak i bude osoba koja poznaje vjeru. Druga njihova skupina smatra da je Vjerovjesnik izričito odredio kao imame Hasana i Huseina nakon Alijevog imameta.

Džarudije se o posljednjem imamu, također, međusobno razilaze. Jedna njihova grupa vjeruje da je Muhamed ibn Abdullah ibn El-Hasan skriveni imam i posljednji imam, druga skupina smatra da Muhamed ibn Kasim zauzima ovaj položaj, dok treća skupina vjeruje da je to Jahja ibn Omer.[6]

2. Sulejmanije. Ovoj sljedbi pripadaju sljedbenici Sulejmana ibn Džerira. Sulejmanije vjeruju da se imam bira preko Vijeća (šura) od strane naroda, te je moguće da imam bude izabran i uz mišljenje dvije osobe. Narod može onoga ko je najdostojniji tog položaja ostaviti po strani i izabrati nekoga drugog i ko je u pogledu vrlina na nižem položaju. Zato je hilafet Ebu Bekra i Omera ispravan, iako su ljudi pogriješili time što nisu izabrali hazreti Alija, koji je po vrlinama bio najdostojnija osoba. Ovo uvjerenje je objašnjeno, također, od strane nekih mutezilija.

Sulejmanije ne prihvataju Osmana zbog djela koje je učinio, a Aišu, Talhu i Zubejra, zbog rata protiv Imama Alije, smatraju nevjernicima.

Općenito, vjerovanja sulejmanija su bliža vjerovanju sunija, nego ši'ija, jer je biranje imama i halife od strane vijeća (šure) ili od strane naroda jedna od karakteristika sunijske škole, dok je vjerovanje u izričito postavljenje imama mjerilo pripadnosti ši'ijskoj školi. S obzirom na ovakve stavove sulejmanija postavlja se pitanje zašto se sulejmanije ubrajaju u zejdijske sljedbe? U odgovoru na ovo pitanje mogu se navesti dva razloga: Prvo, ova sljedba kao i druge zejdijske sljedbe takijju (تقيه) ne smatra dozvoljenom, a ustanak i otvorenu borbu protiv nasilnika smatra obaveznim. Drugo, i sulejmanije također vjeruju u ono što je Zejdu pripisano da je vjerovao u legitimnost nečijeg imameta, iako postoji dostojniji od njega, pa su ih na osnovu toga smatrali zejdijama. Naravno, nedopuštenost takijje ne odnosi se isključivo na zejdije, jer i neki drugi, npr. haridžije, također negiraju takijju. Drugi razlog kao što smo vidjeli u raspravi o Zejdovoj ličnosti, nije ispravan i Zejd nije imao ovakvo vjerovanje. Međutim, pošto je pomenuto vjerovanje pripisano Zejdu u knjigama o vjerovanjima i narodima (El-Milelu ve-n-nihalu) iz istog razloga su sulejmanije u ovoj knjizi spomenute kao jedna zejdijska sljedba.

3. Salihije i butrije. Sljedbenike Hasana ibn Saliha ibn Hajja (umro 168. godine po Hidžri) nazivaju salihije, a sljedbenici Kesira Navia (umro 169. godine po Hidžri), koji je poznat kao Ebter, nazivaju butrije. Ove dvije osobe i njihovi sljedbenici jednog su mezheba i zato se u knjigama o sljedbama i pravcima spominju jedan s drugim.

Ova skupina također prihvata imamet onoga ko nije za njega najdostojniji. Što se tiče Ebu Bekrovog i Omerovog hilafeta, oni vjeruju da je Ali bio dostojniji hilafeta jer je bio najbolji od svih ljudi, ali pošto je svojevoljno prepustio hilafet njima dvojici onda je i hilafet njih dvojice ispravan. Dakle, nečiji imamet je dozvoljen uz prihvatanje onoga ko je najdostojniji.

Salihije i butrije o Osmanu i njegovom vjerovanju i nevjerovanju šute i ne iznose sud o njemu. Ove dvije sljedbe imamom smatraju svakoga od potomaka Imama Alija koji je učen, živi isposnički, koji je hrabar i podigne ustanak radi otvorene borbe.

Šahrestani piše slijedeće: “Zejdije u našem vremenu u načelima vjere slijede mutezilije, u većini drugih propisa vjere Ebu Hanifu, a samo u nekim sekundarnim propisima Šafiju i ši'ije.”

Bagdadi piše slijedeće: “Sve tri sljedbe zejdija vjeruju kao i haridžije da će počinitelji velikog grijeha vječno biti u džehenemskoj vatri.”[7]

Zejdije su uspjele u Maroku, Taberistanu i Jemenu formirati vlast od kojih je najstarija zejdijska država u Jemenu koja je osnovana 288. godine po Hidžri od strane Jahje, jednog od potomaka Imama Hasana, nazvanog “Upućivač istini” (الهادى الى الحق) i koja je postojala sve do 1967. godine kada je uspostavljena Republika Jemen. Danas je također najvažnije uporište zejdija Jemen.[8]

 

Sažetak

1. Zejdije su sljedba koja vjeruje u imamet Zejda, sina Imama Sedžada, nakon Imama Alija, Imama Hasana i Imama Huseina. Oni slijedeće imame ne smatraju imamima već ih prihvaćaju kao prvake nauke i znanja.

2. Zejd, sin Imama Sedžada, živio je u drugoj polovini prvog i prvoj polovini drugog stoljeća po Hidžri. On je podigao ustanak protiv emevijskog vladara Hišama Abdu-l-Melika i bio je ubijen. Čisti imami i učenjaci imamija hvale Zejda zbog njegovog znanja, pobožnosti i hrabrosti i prema njihovom mišljenju Zejd nije tvrdio za sebe da je imam, već je ustanak podigao samo radi naređivanja dobra i odvraćanja od zla i popravljanja društvenog stanja, te radi predavanja vlasti Imamima. Prema ovom stanovištu Zejda se može smatrati ši'ijom imamijom.

3. Zejdijske sljedbe smatraju hilafet Ebu Bekra i Omera zakonitim, a njihov razlog za to je dozvoljenost hilafeta nekome, iako postoji dostojniji od njega. Međutim, ovo vjerovanje se ne može pripisati Zejdu, jer njegove riječi koje se prenose u nekim knjigama o sljedbama jedino pokazuju razliku između dvojice halifa i Emevija. Dakle, ne mogu se odbaciti vjerodostojne predaje koje ukazuju da je Zejd bio imamija.

4. Nakon Zejda neki učenjaci su se bavili sistematiziranjem vjerovanja i propisa zejdija i tako se pojavio zejdijski pravac.

Prema zejdijskom vjerovanju jedino su prva trojica imama ši'a imamija izričito određena od strane Vjerovjesnika. Nakon trećeg Imama među Čistim Imamima nema osobe koja bi ispunjavala uvjet borbe protiv nasilnika i zato oni ne vjeruju u imamet Imama Sedžada i drugih koji nisu vodili otvoreni džihad. Umjesto njih imamima smatraju Zejda, Jahjaa ibn Zejda, Muhameda ibn Abdullaha (Muhamed en-Nefs el-Zekijje) i neke druge koji su vodili džihad. Prema tome, jedna od razlika između imamija i zejdija je u tome što zejdije smatraju da je uvjet za nekoga da bude imam oružana borba.

5. Najvažnije sljedbe zejdija su: džarudije, sulejmanije i salihije. Džarudije su sljedbenici Ebu Džaruda, Zijada ibn Ebi Zijada poznatog kao Sarhub. Prema vjerovanju ove sljedbe Vjerovjesnik nije predstavio ljudima osobu Imama Alija nego je samo objasnio kakav treba biti pravedni Imam, a ovaj opis se jedino podudara sa Imamom Alijem. Ovo vjerovanje je na sredini između stanovišta imamija i sunija.

6. Sulejmanije su sljedbenici Sulejmana ibn Džerira i oni vjeruju da se imam bira preko vijeća (šure) od strane naroda, a narod može ukloniti nekoga ko je najdostojniji i izabrati nekoga drugog. Zato je hilafet Ebu Bekra i Omera ispravan.

Vjerovanja ove sljedbe su bliža sunijama nego ši'ijama jer vjeruju u izbor halife. Razlog zašto se ova sljedba smatra jednom od zejdijskih sljedbi je u tome što vjeruju u dozvoljenost imameta onome ko nije najdostojniji, iako postoji dostojnija osoba, što je vjerovanje koje se pripisuje i Zejdu.

7. Sljedba salihija su oni koji slijede Hasana ibn Saliha ibn Hajja, a butrije su sljedbenici Kesira Navia, poznatog kao Ebter. Oni prihvataju imamet neke osobe onog uz dopuštenje onoga ko je najdostojniji. Salihije smatraju imamima sve sinove Imama Alija koji podignu ustanak otvorenih džihadom.


[1] Vidjeti: Biharu-l-envar, Sv. 26, str. 169. i dalje; ‘Ujuni-l-ahbari-r-Rida, Sv. prvi, str. 248-253; Mudžemu ridžali-l-hadisi, Sv. sedmi, str. 325-357, ličnost i ustanak Zejda ibn Alija.

[2]Kefajetu-l-asar, str. 295-302.

[3]Ez-Zejdije, str. 61-62; El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 155; El-Firaku bejnu-l-firaki, str. 56-57.

[4]El-Kamilu fi-t-tarihi, Sv. peti, str. 242, 243. 

[5] O vjerovanju zejdija pogledati: El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 154-157; Ez-Zejdije, str. 60-64; Risaletu-l-akdi-l-mesini fi ma'rifeti rabbe-l-alemine. Autor je zejdijski učenjak Husein ibn Bedrudin Muhamed, nalazi se u knjizi Buhusu fi-l- mileli ve-n-nihali, Sv. sedmi, str. 475-499.

[6] O džarudijama pogledati: Mekalatu-l-islamijjine, str. 67; El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 157-159; El-Firakubejnu-l-firaki, str. 51-53; Ez-Zejdije, str. 84-86.

[7] O salihijama i butrijama pogledati: Firaku-š-ši'a, str. 57; Mekalatu-l-islamijine, str. 68-69; El-Milelu ve-n-nihalu, Sv. prvi, str. 161-162; El Firakubejnu-l-firaki, str. 54-55; Ez-Zejdije, str. 80-82.

[8]Vidjeti: Ez-Zejdije, str. 112; Buhusufi-l-mileli ve-n-nihali, Sv. sedmi, str. 370.