Postoji veliki broj predaja o kojima se govori o imenu Allah i značenju ovog zikra: Allah je veći od toga da bismo Ga mogli opisati kaže se u rivajetima.

Od hazreti Sadika: Čovjek je razgovarao sa njim i on ga upita šta znače riječi Allahu ekber. Čovjek reče: Allah je najveći. U skladu s tim riječima ti si Allaha pretpostavio kao neku stvar pa ga usporedio sa ostalim stvarima i zaključio da je On najveći. (Ukoliko imamo 1000 stvari onda imamo i plus jednu stvar, a to bi bio Bog.)

Čovjek shvati da je pogriješio, pa upita pa šta znače? Imam reče: “Allah je veći od toga da se može opisati.”

U suri Saffat, 159-160: “Čist je Allah od onoga kako Ga oni opisuju, osim (kako to čine) Allahovi iskreni robovi (robovi proćišćeni).

سُبْحَانَ اللَّهِ عَمَّا يَصِفُونَ إِلَّا عِبَادَ اللَّهِ الْمُخْلَصِينَ

Pročišćeni robovi to su poslanici, to su članovi Ehli bejta. Zaista Allahova volja je da od vas, o porodico Poslanikova, prljavštinu odstrani, i da vas potpuno očisti. (33:33)

Poslanik moleći Boga izgovara: “Ne mogu Ti zahvaliti i opisati kako dostoji Ti si onakav kako si se opisao.” (Poslanik nas uči, dajući do znanja da mi obično opisujemo u skladu sa svojim polazištima.)

Isto tako kaže se u Stazi rječitosti: Sve što precizirate u svojim najnapregnutijim promišljanjima ta predstava je vaše stvorenje, i to što ste pretpostavili vama se vraća. Iako je pravilo da: zaista smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Međutim ono što mi stvaramo e to je naše stvorenje i nama se vraća.

U predaji se daje do znanja da čak i mrav ako bi opisao Boga zamislio bi ga sa dvije antene.

Da li sve ovo  znači da ne bismo trebali opisivati Boga?

Nikako. Mi smo pozvani da zikrimo, to je najzad naš najvažniji zadatak, to je misija našeg izbavljenja. Ne budemo li zakiri, tj. oni koji su svjesni Boga, gubitnici smo i ovoga i onoga svijeta. Poenta je u tome da se ljudi nalaze na različitim stupnjevima, od najnižih do najviših, od običnih ljudi do evlija, poslanika. Na svakom stupnju ima određeni intezitet napretka i savršenstva predstave i poimanja Boga. Naprimjer, u namazu mnogo puta, na različitim mjestima izgovaramo riječi Allahu ekber. Ovaj zikr iako znači da je Bog veći od toga da ga možemo opisati, u isto vrijeme i sam predstavlja opis. Znači opisujemo Ga, govoreći kako se opisati ne može.

Pazite, Poslanik nam aludira: moram opisivati, to činim ali, ne sa pretpostavkom da je moj opis preslikavanje lika Božijeg. Ne bismo dakle trebali pomisliti da smo ispunili pravo Božije da bude opisan kako mu i dostoji. To bi između ostalog predstavljalo i zastoj na putu napretka, pomislili bismo kako smo postigli vrhunac, gdje se baca sidro i prepušta ugođaju.

Ako to budemo sebi dozvolili, stići ćemo do crte kada ćemo pomisliti da nam je On dužan. Jer od početka sebi dajemo za pravo da opisujemo nešto što je malo i ograničeno, i odjednom pomislimo da smo mi ti koji mu dižemo cijenu, da zahvaljujući nama On profitira itd.

Veliki ljudi koji su se uzdigli na nivo pravih predstava svjesni su da se ne može postići prava mjeru opisa. Kada se o ovom pitanju govori na polju teologije vodi se rasprava o tome da li se može uopće razumjeti šta znače riječi zikra i opisivanja. Jedni kažu: ne razumijemo značenje riječi rahim, alim, basir. Jeste da ih izgovaramo, ali značenje jednostavno ne shvatamo. Drugi pak kažu rahim, džebbar, kerim, u značenju su upravo onoga što mi razumijemo.

Jedna struja iz ovoga ide u krajnost da Boga otjelovljuju. Mi isto kažemo, rahim, kadir, alim te riječi su u značenju u kojem ih mi shvatamo, međutim ima jedno “ali”. Pogledamo li u svijet bića. Uočavamo stupnjevitost egzistiranja. Pođimo od ćelije, mrava, ptice, zeca, antilope, čovjeka itd, sve do Boga, svi egzistiraju.

Bog postoji, čovjek postoji, pčela postoji, ćelija postoji. Međutim, postojanje Božije je na takvom stupnju i u takvom intezitetu da nije isto kao i ljudsko. Primjer potrebne količine za ishranu: muha se hrani, vrabac se hrani, lav se hrani, slon se hrani. Koliko hrane je potrebno svakom pojedinom primjeru.

Slično tome je egzistiranje. Bog egzistira, od sebe, oduvjek, zauvjek, bez granice. Čovjek postoji, jel od sebe, od kada, do kada, s kojim granicama. Nek jednog trenutka Božja volja bude da nas nema, ima da nas nema. Poput svjetlosti u ovim neonkama. A Bog, zavisi li od nekog izvora, da li se intezitet egzistiranja mijenja, smanjuje?

Sve ovo važi i za ilm/znanje, i za rahmet/milost.

Božije je znanje vječno i apsolutno, ono je izvor iz kojeg mi crpimo svoje znanje. Naša vrsta znanja, je slabog inteziteta, možda ako ga bolje osmotrimo prije bismo trebali kazati kako je ono zapravo pokazatelj neznanja. Naše neznanje u mjeri je Božijeg znanja.

Rahmanijet, je Božiji atribut koji obuhvata sva bića. Na nižem nivou rahmanijet se nalazi i u Poslaniku, koji i pored svih uznemiravanja od mušrika, plače i moli Boga da ih ne kazni jer oni ne znaju šta rade. Ta milost išla je do granice kada se spušta ajet i naglašava da nije potrebno da se upropasti i svisne od tuge što oni neće vjerovati.

Isto tako svjetlost, Sunce kao jaki izvor svjetlosti, zatim negdje u tamnoj šumi ili pećini gdje se probija tračak blijede svjetlosti kroz neprimjetnu pukotinu. Svjetlost je i  jedno i drugo. Milost isto tako, mi se smilujemo kada vidimo ovo ili ono, mjera naše milosti je takva kakva je, uglavno na veoma niskom nivou voltaže.

Imena i atributi Božiji imaju svoje intezitete, kada je riječ o udjelu istih kod egzistenata. Od onih najmanjih stupnjeva pa do Božije nemjerljivosti. Svaki ostavlja svoga traga u mjeri u kojoj postoji u svome domaćinu.

U opisivanju Boga, iako mi to činimo na svoj  nedostatan način, ipak Bog to prihvata, ali, potrebno je priznati i biti svjestan da je to u mjeri našeg shvatanja, upravo zbog toga su riječi Allahu ekber, tj. priznajem Bože da te opisati ne mogu, ali mogu koliko mogu, a to nije sve i to nisi Ti jer to je rezultat mojih razmišljanja, koje me na kraju vodi upravo ka Tebi kakav jesi.

Mevlana: Kada je Musa vidio čobana koji je nešto šaputao. Obraćao se Bogu: Bože, eh, kako bih volio da Ti ja i moja porodica budemo na usluzi, gdje si, pa da Te češljam da Ti noge perem. Da Ti krpim odjeću, pospremam posteljinu za spavanje? Kada je Musa ovo čuo, začudio se, kakve su ovo riječi koje on upućuje svome Gospodaru!?

Musa ga upita s kim to razgovaraš. Reče: Sa onim koji nas stvori. Musa kaže: Teško tebi pa kakve su to nevjerničke riječi. To je pogodilo čobana: O Musa, začepi mi usta, prži me vatra pokajanja. Usta nervozno i ode u pustinju.

Nakon toga Musau dođe od Boga: O Musa, tvojim riječima odvojio si roba od Mene. Ti si došao da spajaš, a ne da razdvajaš. Ja nisam stvorio iz koristi već da dajem. Ja ne gledam formu riječi, već nutrinu stanja. Musa kada ču, uputi se za čobanom. Na kraju ga nađe: Muštuluk, brate, ne muči se šta reći ćeš rabu, pričaj sa njim šta ti srce želi. (ovo se tiče mjere shvatanja) Ali ipak on je našao puta do Boga, jeste da ne zna šta pričati, ali ono što je važno jeste put, jeste čežnja, jeste konekcija. Kao takvom mora mu biti jasno da taj opis ostaje njemu jer je na nivou njegova shvatanja.

Mi smo poput ovog čobana, jedina razlika je što Ga ne smatramo tjelesnim. S nadom da mi budemo od onih pročišćenih.

U namazu od samog početka više puta opetujemo Allahu ekber. Počnemo od nijeta, pre i posle rukua, pre i posle sedžde. S obzirom na to da sve ima svoju svrhu i cilj, pa kakva je svrha ovog opetovanja u namazu. U stvari nakon svakog opisivanja, nakon svake sedžde koja je vrhunac pokoravanja mi priznajemo: Bože jeste da te veličam i slavim ovom sedždom, ali to nije to, Tebe je nemoguće opisati. Suština ovih riječi je u traženju oprosta od Boga.

Imamo subhanallah koje čini i izgovara Poslanik, a s njim u horu opetuje cijela vasiona subhanallah. Postoji subhanallah koje mi izgovaramo, a u paketu sklapamo i par trgovinskih ugovora. Zar nema mjesta istigfaru kada ja formalno opisujem i slavim Boga, a duboko u sebi ja smišljam kako ću nekom stati na žulj, kako ću nekoga preći, eh da je i meni ono što je njemu eheee…

Upravo zbog toga i slijedi istigfar, tj. Allahu ekber. Ukoliko smo od onih koji su navikli pa i to nesvjesno izgovaramo Allahu ekber, e tu nastupa ono da nakon namaza trebamo tražiti oprost od Boga zbog takvog namaza.

Oni koji Allahu ekber uzimaju u značenju da je Allah najveći. Opravdanje tih riječi je da mi ljudi dosta stvari na ovom svijetu vidimo velikim, ogromnim, jer ograničeni smo i slijepi, pa ne vidimo pravu relaciju i zavisnost svega od Boga. U tom slučaju mi govorimo da ako ćemo istinu da kažemo, i realno da zborimo pa Allah je najveći. On je taj koji je ogroman, moćan, sve ostalo je neznatno, nebitno…

Tekbir ruku'a daje nam do znanja da niko ne može Bogu ibadet činiti na način kako to Boga dostoji. Čovjek s kijama, tj. stajanja prelazi na ruku’. Iz stanja koje simbolizira moć i snagu, prelazi u stanje ruku'a koje simbolizira skromnost i skrušenost. S tom skrušenošću on pokazuje poštovanje Onom pred kojim se nalazi.

Prilikom izgovaranja tekbira na namazu čovjek mora uzeti u obzir sva značenja i veličinu koje ove riječi sa sobom nose. U suprotnom prenosi se od hazreti Sadika da kada čovjek izgovara tekbir trebaš smatrati sve što postoji i što je stvoreno sve je malehno i da čak ukoliko imaju veličine to im je dato od Boga, sve ovo zato što Uzvišeni gleda u njegovo srce u trenutku izgovaranja tekbira i ukoliko u njemu ne nađe onu zbilju koju tekbir podrazumjeva, tj. da je čovjek okrenut od te zbilje On govori: O lažove, želiš mene prevariti? Tako mi moći i veličine lišit ću te slasti pri mome spominjanju  i odvojiti te od svoje bliskosti, i nećeš osjetiti sreću razgovora sa mnom. Zato pri izgovaranju tekbira, kušaj svoje srce, protresi ga, ukoliko pri izgovaranju osjetiš sreću, slast i užitak, to znači da te Allah potvrđuje u tvome tekbiru, u suprotnom to je pokazatelj da Allah poriče tvoje riječi jer su neiskrene.

U hadisu se kaže kako se ne može desiti da čovjek učini ruku’ na zbiljan način, a da ga Allah ne obasja svjetlom i ukrasi ga njime te ga stavi u hladovinu svoje Veličine i ogrnuti ih odjećom svojih izabranika. Prvo ide ruku’, a tek zatim sedžda. Svako ko ono što prethodi obavi na dostojan način postaje dostojan da i drugo obavi kako treba. Na ruku'u se iskazuje poštovanje, a na sedždi blizina. Onaj ko ne pokaže poštovanje koje dostoji neće preći na razinu blizine. Zato kada činiš ruku’ nek bude ruku’ čovjeka čije je srce skrušeno i koje je spoznalo svoju malenkost i koji strijepi pred svojim Gospodarem i koji se plaši od toga da bude lišen nagrade i koristi koja slijedi istinske raki'ine.

Biti istinski raki'in ne znači činiti duge ruku'e. Umisliti i osloniti se na svoju moć, i misliti kako sam ja taj koji svojom snagom i voljom činim to što činim, e to nije nikakav ruku’, pa makar na ruku'u izgovorili i 1000 puta subhane rabbijel azim. Čovjek koji se u potpunosti osloni i zna da je jedini uzrok, održavatelj i darivatelj snage Bog i s tim znanjem čini ruku’ i s tim znanjem živi, za njega je na ovom svijetu sve isto, on imao ili nemao, davao ili dobivao, jednostavno je sve isto, nikakve razlike, a u tom slučaju sklopio je pravi sporazum, Allah će ga uzeti pod svoju opskrbu i nikada ga neće drugom prepustiti.

Uspravaljanje nakon ruku'a, treba biti s namjerom da nakon skrušenosti i poniznosti pred Gospodarem, s Njegovom moći i pomoći podižem glavu pred neprijateljem Tvojim i od njih tražim da budem bolji. U trenutku izgovaranja tekbira, da simbolično podigne ruke sa značenjem da se odriče pokornosti i poniženja pred neprijateljem Božijim. Mustehab je u trenutku ruku'a da drži svoja leđa ravnim i da istegne vrat s nijetom da ja vjerujem u Tebe Bože, pa makar mi i glavu odsjekao. Nakon toga podigni glavu s nadom da su primljeni pokornost, poniznost, slavljenje, zahvala od strane Boga, i da je Božijom pomoći dominirao nad neprijateljem. Ova se nada ispoljava sljedećim riječima: semi'allahu limen hamideh, tj. čuje Allah svakog ko mu hvalu iznosi.

Nakon toga fino je svoju skrušenost i poniznost iskazati riječima:

ehlel-kibrijai vel-azame vel-džudi vel-džeberut.

Uzvišeni kaže: Nije Allah nikome dao dva srca u grudima.

Od Poslanika se prenosi da je Uzvišeni rekao: Kada god pogledam u srce Svoga roba i u njemu ugledam čistu ljubav da Mi ibadeti, a u ibadetu samo Mene da ima na umu i da mu je stalo samo do Moga zadovoljstva njegov ću život ja uređivati, i sebi ga približiti, a čovjek koji se u namazu okrene nekom drugom, a ne Meni, on se nalazi među ljudima koji se sami sebi ismijavaju, i ime će mu biti upisano na listu gubitnika.

Čovjek koji se okrene nečemu on je u tom trenutku okrenuo leđa ostalom. Čovjek koji učini sedždu, formalno gledano okreće leđa svemu ostalom a usmjerava se svome blagu, do kojeg mu je stalo, izgleda kao da šapuće, da niko ne čuje, potpuno ljubomorno. Međutim, šta ukoliko u svom srcu on da mjesta nečemu drugom, šta ukoliko on razmatra neke mogućnosti kako da iziđe na kraj s nekim, kome je on zapravo okrenut?