Značenje Lica Božijeg i lica stvorenja (26)

26. PREDAVANJE

Značenje Lica Božijeg i lica stvorenja

أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيطانِ الرّجِيمِ

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Mudri Allah u Svojoj Časnoj Knjizi kaže:

كُلُّ مَنْ عَلَيْهَا فَانٍ ۝ وَيَبْقَى وَجْهُ رَبِّكَ ذُو الْجَلالِ وَالإِكْرَامِ

“Sve što je na Zemlji je nestajuće, a ostaje samo Lice Gospodara tvoga, Veličanstvena i Plemenita!”[1]

Svijet stvorenog ima spoljašnost i unutrašnjost. Spoljašnost čini mnoštvo materijalnih bića koja svako za sebe imaju svojstven identitet i osobenost. Svako od tih stvorenja u mjeri kapaciteta, odnosno štastva (ماهية) svoga bića ima udjela i koristi se blagodatima postojanja, znanja i moći. Ova različita štastva i identiteti nameću se kao mjerilo vrijednosti života, te pozivaju sebi i brane svoj integritet. Budući da sebe vide manjkavim i nedostatnim, sva bića se nastoje okoristiti drugim bićima da bi time sebe obnovila i upotpunila svoje postojanje. Druga bića potčinjavaju sebi radi otklanjanja svojih nedostataka. Ne ustežu se ni od čega kada je u pitanju priskrbljivanje lične koristi i odbijanje štete od sebe. Ako vide da su u opasnosti da izgube život, brane se svim raspoloživim sredstvima. Da bi očuvali sebe i svoj život spremni su ići čak i do svoje smrti, uništenja i nestajanja. Ova bića imaju različite nefsove i ličnosti. Svako biće sebe vidi neovisnim u svom postojanju.

Unutrašnjost ovog stvorenog svijeta čini upravo čista veza ovih bića sa višim nematerijalnim svjetovima Lahuta i Džeberuta i sa Uzvišenim Gospodarem, Koji iz Svijeta skrbništva i džeberutskog prostranstva stvorenjima daruje postojanje, znanje, moć i život. Ova briga i skrb cvijetnjak štastava trajno drži svježim, pa ako samo na trenutak nestane ove veze i pažnje, sva Kreacija će u trenu nestati i pored svoje veličine koja umove ostavlja zaprepaštenim i zbunjenim.

Ovaj spoljašnji svijet se naziva “lice stvorenog”, dok se njegova unutrašnjost naziva “Lice Božije”.

Sam pojam “lice” (وجه) predstavlja pokazatelj bîti bića. Naprimjer, čovjekovo lice je najviši i najčasniji dio tijela koji je pokazatelj njegova bića. Lice zgrade je njen prednji dio koji je sa svojim osobenostima čini različitom od ostalih zgrada. Lice letjelica, prijevoznih sredstava, kao i ostalih stvari, je onaj dio koji najbolje oslikava i pokazuje tu stvar. Lica tih bića se razlikuju od lica ljudi i životinja zato što su i stvorena na različitim osnovama, a ta njihova različitost se očitava na njihovim licima.

Lice Božije, Koje je dovelo u postojanje bića i ogrnulo ih odjećom postojanja, je jedno, jer je i Bog jedan. Pa su tako i život, snaga i znanje koje daruje, jedno. Način povezanosti ovih bića sa unutrašnjim svijetom je jedan.

Veličina života, snage i znanja u bićima je različita, ali život, snaga i znanje u Božijoj Bîti na temelju koje stvara različita bića nisu različiti. Allah, dž.š., da bi stvorio Himalaje nije upotrijebio više znanja i moći nego kod stvaranja kamena, ili kod stvaranja slona nije upotrijebio više znanja i moći nego kod stvaranja komarca, kao ni kod stvaranja Svog najplemenitijeg i najuzvišenijeg stvorenja Muhammed ibn Abdullaha, s.a.v.a. Život, Moć, Znanje i druga svojstva Božija su jedno i na jedan jedinstven način su povezana sa bićima. Za Gospodara nema razlike u pogledu većeg ili slabijeg intenziteta, manjka ili viška, kakvoće i količine, mjesta i vremena.

وَمَا أَمْرُنَا إِلاَّ وَاحِدَةٌ كَلَمْحٍ بِالْبَصَرِ

“Naređenje Naše je samo jedno (u tren), koliko je okom trepnuti!”[2]

وَمَا أَمْرُ السَّاعَةِ إِلاَّ كَلَمْحِ الْبَصَرِ أَوْ هُوَ أَقْرَبُ

“A Smak svijeta je kao treptaj oka, ili pak još i brže.”[3]

Međutim, gledajući iz ugla Ovoga svijeta stvorenja su različitih štastva i različitih udjela u postojanju. Među stvorenjima je prisutna velika razlika u jačini, slabosti i snazi, manjkavosti i višku, ograničenosti mjestom i vremenom i drugim akcidentima.

Taj aspekt Božiji se naziva Lice Božije, a ovosvjetski aspekt “lice stvorenog”. Također, Onaj svijet se naziva Melekut, Gajb ili Svijet unutrašnjeg, a Ovaj svijet Mulk, Šehadet i Svijet spoljašnjeg. Također, Onaj svijet se naziva Svijet emra (zapovjedi ili odredbe), a Ovaj svijet Svijet halka (stvaranja) što se izvodi iz ajeta:

أَلاَ لَهُ الْخَلْقُ وَالأَمْرُ تَبَارَكَ اللّهُ رَبُّ الْعَالَمِينَ

“Pa zar ne pripada Allahu sve Stvaranje i Odredba?! Slavljen neka je Allah, Gospodar svih svjetova!”[4]

فَسُبْحَانَ الَّذِى بِيَدِهِ مَلَكُوتُ كُلِّ شَىْءٍ وَإِلَيْهِ تُرْجَعُونَ

“Pa neka je slavljen Onaj u Čijoj je Ruci Vlast (Mulk) nad svakom stvari, Njemu ćete se vratiti!”[5]

قُلْ مَن بِيَدِهِ مَلَكُوتُ كُلِّ شَىْءٍ وَهُوَ يُجِيرُ وَلاَ يُجَارُ عَلَيْهِ إِن كُنتُمْ تَعْلَمُونَ

“Ti pitaj: ʻU čijoj je rucu Carstvo nebesko (Melekut) svake stvari, s tim da On štiti, a od Njega se u zaštitu ne može uzeti, znate li vi?ʼ”[6]

عَالِمُ الْغَيْبِ وَالشَّهَادَةِ

“Znalac je svijeta Nevidljivog (Gajba) i Vidljivog (Šehadeta).”[7]

Uzrok različitosti i brojnosti lica na Ovom svijetu je to što su sva ta brojna bića znak i ogledalo Božije ljepote. Ova bića su u pogledu postojanja brojna, ali su jedinstvena u pogledu toga da su znak i pokazatelj Posjednika znaka, a to je Bît Božija. Ovo je slično primjeru čovjeka koji stoji u sobi okružen ogledalima. Svako od ogledala će na različit način pokazivati čovjeka, ali i pored toga posjednik tih slika, odnosno čovjek, je jedan. Svijet odredbe ili zapovijedi, koji je ujedno Lice Božije i božanski aspekt bića, samo je jedan, dok je neizbrojivo mnoštvo i zaprepašćujuća različitost Ovoga svijeta došla u postojanje sa svijetom stvaranja.

Nestajanje, stradanje i umiranje stoje u vezi sa stvorenim licem bića koje proizlazi iz materije i prirode. Ali, Licu Božijem Ovog svijeta nestajanje nema pristupa. Ono je čisto postojanje. Ono nije od materije i prirode. Nije Mu svojstveno vrijeme i mjesto. Nije uvjetovano kakvoćom, kvalitetom i ostalim akcidentima. Lice Božije je prosto, odnosno nesloženo, tj. elementarno. Ono je mudžarred, odnosno nematerijalno.

كُلُّ شَىْءٍ هَالِكٌ إِلاَّ وَجْهَهُ

“Sve propada – osim Lica Njegovoga!”[8]

Ovaj ajet jasno govori da je Lice Božije svake stvari nepromjenljivo i postojano, transcendentno je, a nije materijalno. U skladu s onim što je do sada istaknuto, značenje sljedećeg ajeta je mnogo jasnije:

فَأَيْنَمَا تُوَلُّواْ فَثَمَّ وَجْهُ اللّهِ

“Gdje god da se okrenete, tamo je Allahovo Lice!”[9]

Jer, Lice Božije svake stvari je aspekt njene povezanosti sa Uzvišenim Bogom. Jasno je da je Bog sa svakom stvari, nije odvojen od nje. Prema tome, Lice Božije Koje je jedno, elementarno (بسيط) i transcendentno, sa svakim je bićem i njegovo je Lice Božije.

Kako je samo lijepo opjevao ovu istinu veliki arif Bâbâ Tâher Orjân:

Livadu pogledam i u livadi Tebe vidim

More pogledam i u moru Tebe vidim.

…………….

Gdje god pogledam u planinu, dolinu i nizinu

Znak Tvoga lijepoga Lica vidim.

Imam Sedžad u jednoj od svojih dova kaže: “Razgovaram sa Tobom u skrivenosti, O Bože Koji si prisutan na svakom mjestu!”[10]

Jasno je da mjesto nije posuda Božijeg postojanja. Zapravo, u dovi se misli, upravo, na Lice Božije koje je prisutno na svakom mjestu, sa svakim je bićem i njegova je zbilja i batin.

S obzirom na ono što je prethodno u ovoj knjizi rečeno u vezi s ajetom o puhanju u Rog:

“I u Rog će se puhnuti, i stradat će oni na Nebesima i oni na Zemlji, osim onih koje Allah htjedne ostaviti!”,[11]

A na Dan kad se u Rog puhne pa od straha presvisnu oni što na Nebesima su i oni na Zemlji, osim onih koje Allah htjedne sačuvati.[12] – i njihovim sagledavanjem zajedno sa ajetima koji govore da će sve nestati osim Lica Božijeg, Koji predstavlja batin i Melekut svih stvari, postalo je jasno da se dio ajeta “osim onih koje Allah htjedne ostaviti” odnosi na Lice Božije. Smrt i nestajanje nemaju pristup Licu Božijem. I svako ko stigne do položaja da bude odraz Lica Božijeg, a to znači da napusti svoje jastvo i aspekt stvorenog, i poništi se u Božijim imenima i svojstvima, ozbiljenje je Lica Božijeg. Za njega nema smrti i stradanja.

[…]

Imam Sadik je rekao: “Onaj ko bude mislio da Allah ima lice poput lica stvorenja, on je uistinu pripisao Njemu širk. Onaj ko bude mislio da Allah ima udove poput udova stvorenja, on je uistinu uznevjerovao u Njega; ne prihvatajte njegovo svjedočenje i ne jedite od onoga što je on zaklao! Uzvišen i čist je Allah od svojstava stvorenja koja Mu pripisuju mušabbihuni (antropomorfisti). A Lice Božije su Njegovi poslanici i prijatelji bliski.”[13]

Oni koji su dosegli ozbiljenje po Licu Božijem stalno su sa Njime i ništa im ne može biti smetnja i prepreka od prisustva:

Ukazao se meni Voljeni u svakom licu

I posmatrah Ga u svakom značenju i obliku.[14]

:::::::

Svojim pokazanjem Bît Božija ukaza se pogledu mome

Te u svakom prizoru posmatrah Njega.[15]

::::::

Reče Nuh: O neposlušni ja nisam ja

Ja umrijeh od duše i po Bogu živim

 

Kad umrijeh od duše i po Bogu živim

Nema mi smrti i vječno ću živjeti

 

Kad umrijeh od ljudskih čula

Bog mi postade sluh, opažanje i vid

 

Kad ja nisam ja ovaj govor od Boga je

Ko god progovori naspram ovog govora kafir je

 

Da Nuh pomoći Božije nije imao

Kako bi onda uzdrmao sav svijet?[16]

Prenosi se od našeg Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Da budete spušteni na najnižu i najdublju tačku Zemlje, spustili bi se Allahu Uzvišenom.”[17]

U komentaru Asfâra se kaže da je prenesena i druga inačica istog hadisa: “Ako biste se užetom spustili na najnižu tačku Zemlje, spustili biste se Allahu Uzvišenom.”

Kao što smo pojasnili, bliski, iskreni/muhles robovi Božiji nemaju smrti, pa tako nemaju i život nakon smrti. Oni su izuzeti od prolaženja svim teškim usponima, dolinama i tjesnacima nakon smrti koje ostali moraju proći. Izuzeti su od zaglušujućeg krika ovosvjetskog od kojeg će svi ljudi da pomru, od straha, smrtnih agonija, kaburskih pitanja, berzahske odjeće, prvog puhanja u Rog koji donosi smrt, i znamenja koja će se desiti između prvog i drugog puhanja u Rog, te drugog oživljavajućeg puhanja u Rog. Od svega ovoga su izuzeti iskreni muhles robovi. Ustvari, oni su još na Ovom svijetu kroz borbu sa dušom koja navodi na zlo i njenim pročišćenjem prošli ove puteve i nastanili su se u Džennetu sa ostalim dobrim robovima obasuti neprolaznim blagodatima Božijim.

Čovjek nema izbora kada je u pitanju putovanje koje stoji pred njim, jer je uspinjanje čovjeka do položaja duše i Sudnjega dana neizbježno. A ovo uspinjanje nije ostvarivo bez prolaska kroz sve ove razine i stepene. Dakle, ako čovjek u velikom džihadu borbe sa nefsom svojom voljom ne prođe ove stepene, ne preostaje mu nego da pod prisilom, odnosno sa prirodnom smrću pođe na ovaj put. Svaki čovjek koliko god da je bio ohol i samoljubiv mora doći u položaja čiste pokornosti i potčinjenosti i priznati Allaha, dž.š.

إِن كُلُّ مَن فِى السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ إِلاَّ آتِى الرَّحْمَنِ عَبْدًا ۝ لَقَدْ أَحْصَاهُمْ وَعَدَّهُمْ عَدًّا ۝ وَكُلُّهُمْ آتِيهِ يَوْمَ الْقِيَامَةِ فَرْدًا

“Svi što su na Nebesima i na Zemlji doći će Svemilosnom kao robovi. On ih već sve obuhvata i brojem sasvim zna. I svi će Njemu na Sudnjem danu doći sami!”[18]

Ljudima na Ovom svijetu će doći zaglušujući krik:

وَمَا يَنظُرُ هَؤُلاء إِلاَّ صَيْحَةً وَاحِدَةً مَّا لَهَا مِن فَوَاقٍ

“A ovi ne čekaju drugo do povik jedan (koji će ih odvesti odavde) i njima neće biti data prilika koliko traje između jednog do drugog muženja deve.”[19]^,[20]

يَوْمَ يَكُونُ النَّاسُ كَالْفَرَاشِ الْمَبْثُوثِ ۝ وَتَكُونُ الْجِبَالُ كَالْعِهْنِ الْمَنفُوشِ

“Toga dana će ljudi biti kao leptiri raštrkani, a planine kao šarena vuna izgrebana.”[21]

يَوْمَ تَرْجُفُ الرَّاجِفَةُ ۝ تَتْبَعُهَا الرَّادِفَةُ ۝ قُلُوبٌ يَوْمَئِذٍ وَاجِفَةٌ ۝ أَبْصَارُهَا خَاشِعَةٌ ۝ يَقُولُونَ أَئِنَّا لَمَرْدُودُونَ فِى الْحَافِرَةِ ۝ أَئِذَا كُنَّا عِظَامًا نَّخِرَةً ۝ قَالُوا تِلْكَ إِذًا كَرَّةٌ خَاسِرَةٌ ۝ فَإِنَّمَا هِىَ زَجْرَةٌ وَاحِدَةٌ ۝ فَإِذَا هُم بِالسَّاهِرَةِ

“Na Dan kada potres potrese,

pa za njim uslijedi sljedeći,

srca će toga Dana biti uznemirena,

a pogledi skrušeni ponizni,

povikat će: ʻZar ćemo zbilja mi biti vraćeni

u ono što smo bili?!

Zar i kada truhle kosti postanemo?!ʼ

I još zbore: ʻTek bi smo tada mi bili gubitnici!ʼ

A to će samo jedan povik biti

i oni će na bijelom tlu stajati!”[22]

يَوْمَ تَرْجُفُ الأَرْضُ وَالْجِبَالُ وَكَانَتِ الْجِبَالُ كَثِيبًا مَّهِيلاً

“Na Dan kada se Zemlja potrese i planine, a planine postanu pješčane dine razbacane.”[23]

إِذَا السَّمَاء انشَقَّتْ ۝ وَأَذِنَتْ لِرَبِّهَا وَحُقَّتْ ۝ وَإِذَا الأَرْضُ مُدَّتْ ۝ وَأَلْقَتْ مَا فِيهَا وَتَخَلَّتْ ۝ وَأَذِنَتْ لِرَبِّهَا وَحُقَّتْ ۝ يَا أَيُّهَا الإِنسَانُ إِنَّكَ كَادِحٌ إِلَى رَبِّكَ كَدْحًا فَمُلاَقِيهِ

“Kada se nebo rascijepi,

i svoga Gospodara posluša, a ono će to biti dužno,

i kada se Zemlja rasprostre,

i što je u njoj izbaci, i sasvim se isprazni,

i svoga Gospodara posluša a ona će to dužna biti –

tada ćeš ti, o čovječe, koji se mnogo trudiš u kretanju prema Gospodaru tvome,

susresti Gospodara svoga!”[24]

إِذَا السَّمَاء انفَطَرَتْ ۝ وَإِذَا الْكَوَاكِبُ انتَثَرَتْ ۝ وَإِذَا الْبِحَارُ فُجِّرَتْ ۝ وَإِذَا الْقُبُورُ بُعْثِرَتْ ۝ عَلِمَتْ نَفْسٌ مَّا قَدَّمَتْ وَأَخَّرَتْ ۝ يَا أَيُّهَا الإِنسَانُ مَا غَرَّكَ بِرَبِّكَ الْكَرِيمِ ۝ الَّذِى خَلَقَكَ فَسَوَّاكَ فَعَدَلَكَ

“Kada se nebo rascjepi,

i kada se zvijezde strovale,

i kada se mora jedna u druga uliju,

i kada se grobovi ispreturaju,

duša će svaka saznati šta je pripremila, a šta propustila!

O čovječe, šta te obmanjuje glede tvog Gospodara plemenitog,

Koji te je stvorio, i skladnim i uspravnim te učinio.”[25]

إِذَا الشَّمْسُ كُوِّرَتْ ۝ وَإِذَا النُّجُومُ انكَدَرَتْ ۝ وَإِذَا الْجِبَالُ سُيِّرَتْ ۝ وَإِذَا الْعِشَارُ عُطِّلَتْ ۝ وَإِذَا الْوُحُوشُ حُشِرَتْ ۝ وَإِذَا الْبِحَارُ سُجِّرَتْ ۝ وَإِذَا النُّفُوسُ زُوِّجَتْ ۝ وَإِذَا الْمَوْؤُودَةُ سُئِلَتْ ۝ بِأَىِّ ذَنبٍ قُتِلَتْ ۝ وَإِذَا الصُّحُفُ نُشِرَتْ ۝ وَإِذَا السَّمَاء كُشِطَتْ ۝ وَإِذَا الْجَحِيمُ سُعِّرَتْ ۝ وَإِذَا الْجَنَّةُ أُزْلِفَتْ ۝ عَلِمَتْ نَفْسٌ مَّا أَحْضَرَتْ

“Kada potamni Sunce,

i kada popadaju zvijezde,

i kada se pokrenu planine,

i kada budu napuštene steone kamile,

i kada se saberu životinje divlje,

i kada se mora vatrom ispune,

i kada se duše sa tijelima spoje,

i kada živa zakopana djevojčica bude upitana

zbog kojeg grijeha je ubijena?! –

i kada se listovi rašire,

i kada nebo uklonjeno bude,

i kada se Džehennem usplamti,

i kada se Džennet približi –

saznat će duša svaka šta je pripravila!”[26]

فَلاَ أُقْسِمُ بِالْخُنَّسِ ۝ الْجَوَارِ الْكُنَّسِ ۝ وَاللَّيْلِ إِذَا عَسْعَسَ ۝ وَالصُّبْحِ إِذَا تَنَفَّسَ ۝ إِنَّهُ لَقَوْلُ رَسُولٍ كَرِيمٍ

“I zaklinjem se zvijezdama skrivalicama,

koje jezde i kriju se pred očima,

i noću kada dođe i mine,

i zorom kada diše –

Kur'an je, zbilja, govor izaslanika plemenitog.”[27]

يَا أَيُّهَا النَّاسُ اتَّقُوا رَبَّكُمْ إِنَّ زَلْزَلَةَ السَّاعَةِ شَىْءٌ عَظِيمٌ ۝ يَوْمَ تَرَوْنَهَا تَذْهَلُ كُلُّ مُرْضِعَةٍ عَمَّا أَرْضَعَتْ وَتَضَعُ كُلُّ ذَاتِ حَمْلٍ حَمْلَهَا وَتَرَى النَّاسَ سُكَارَى وَمَا هُم بِسُكَارَى وَلَكِنَّ عَذَابَ اللَّهِ شَدِيدٌ

“O ljudi, Gospodara svoga se bojte! Zaista je potres Smaka Svijeta stvar velika! Na dan kada ga vidite vi, svaka dojilja će ono što je dojila zaboraviti, i svaka trudnica će svoje breme pobaciti, i ljude ćeš pijane vidjeti, a pijani neće biti, nego će kazna Allahova žestoka biti.”[28]

­­­ فَإِذَا بَرِقَ الْبَصَرُ ۝ وَخَسَفَ الْقَمَرُ ۝ وَجُمِعَ الشَّمْسُ وَالْقَمَرُ ۝ يَقُولُ الإِنسَانُ يَوْمَئِذٍ أَيْنَ الْمَفَرُّ ۝ كَلاَّ لا وَزَرَ ۝ إِلَى رَبِّكَ يَوْمَئِذٍ الْمُسْتَقَرُّ ۝ يُنَبَّأُ الإِنسَانُ يَوْمَئِذٍ بِمَا قَدَّمَ وَأَخَّرَ ۝ بَلِ الإِنسَانُ عَلَى نَفْسِهِ بَصِيرَةٌ ۝ وَلَوْ أَلْقَى مَعَاذِيرَهُ

“A kada strahotno zasvjetlucaju oči,

i Mjesec pomrači,

i Sunce i Mjesec spoji,

toga Dana čovjek će povikati: “Kuda da se bježi?!”

Nikuda! Skloništa nema!

Toga Dana utočište je samo kod tvoga Gospodara!

Čovjek će toga Dana obaviješten biti

o svemu što je pripravio i što je propustio!

Štaviše, sam će čovjek protiv sebe dokaz biti,

premda će isprike on svoje iznositi.”[29]

فَإِذَا نُفِخَ فِى الصُّورِ نَفْخَةٌ وَاحِدَةٌ ۝ وَحُمِلَتِ الأَرْضُ وَالْجِبَالُ فَدُكَّتَا دَكَّةً وَاحِدَةً ۝ فَيَوْمَئِذٍ وَقَعَتِ الْوَاقِعَةُ

“Pa kada se u Rog jednom puhne,

a Zemlju i brda digne, i potresom jednim zdrobi,

tog Dana Smak svijeta će da se desi.”[30]

Prijatelji Božiji, odnosno iskreni/muhles robovi prošli su sve ove razine egzistencije koje stoje pred ljudima, od puhanja u Rog do dolaska na Kijamet, od kojih su neke pobrojane u gornjim ajetima, kao što je zatamnjenje Sunca, padanje zvijezda, mora vatrena, pokretanje planina itd.

Sada treba vidjeti kako su oni prošli sve ove razine i postaje na putu ka Uzvišenom Gospodaru. Dakle, sve ono što dolazi tek nakon Ovog svijeta i što sve ljude neizbježno iščekuje – kako su oni mogli ovo ostvariti, odnosno proći još za Ovoga svijeta ove razine, a drugi nisu?

Da bi ovo pojasnili neminovno moramo napraviti jedno uvodno pojašnjenje. Mi ljudi imamo tijelo koje je izgrađeno upravo od ove prirode i materije, i svi smo u tom pogledu međusobno slični. Posjedujemo um koji je mjesto naših misli. Naše tijelo je aktivno tako što njime upravljaju misli koje dolaze iz uma. Tijelo se pokorava svemu onome što um želi od njega. Naprimjer, ako želimo nešto uraditi, naš um prvo zamisli taj posao, izvaga njegove dobre i loše strane i potom izdaje naredbu tijelu kako da djeluje. Svaku radnju, bez izuzetka, koju tijelo učini – bilo da želi spavati, probuditi se, obaviti namaz, učiniti grijeh, jednostavno sve radnje – čini na temelju zamišljene slike u umu.

Mi, također, posjedujemo i jedno jastvo koje je naša duša. Naš um se ne nalazi u našem tijelu, niti je izvan njega, niti je prije tijela, niti je nakon tijela, niti je pored tijela. Zapravo, um obujmljuje naše tijelo, kao što i duša obujmljuje um i tijelo zajedno. Možemo reći da je sve to jedno, a možemo reći da je svako od njih zasebno i da obujmljuje jedno drugo. Duša obujmljuje um, a um obujmljuje tijelo. Njihov odnos nije poput skupine jedinki koje čine zajednicu.

Mi vidimo da duša obujmljuje tijelo. Kada duša odluči, tijelo se pokreće. Svijet uma ili imaginalni svijet obujmljuje tijelo. Kada um naredi tijelo se kreće. Tijelo je kao alatka u njegovim rukama. Ali, um nije izvan tijela. Tijelo ne obujmljuje um, a um ne obujmljuje dušu. Dakle, u krajnjem tijelo i um ne obujmljuju dušu.

Svijet Kijameta i Berzaha stoje u istom odnosu sa Ovim svijetom. Postoji Ovaj svijet koji je upravo svijet prirode i materije, a svijet Berzaha nije u njemu, niti je izvan njega, niti je 50 hiljada godina ili više nakon njega, niti je u nastavku Ovog svijeta. Zapravo, upravo sada postoje i Berzah i Kijamet koji obujmljuju Ovaj svijet. Svijet Kijameta upravo sada postoji i obujmljuje Berzah.

Dakle, Ovaj svijet je u utrobi Berzaha, a Berzah u utrobi Kijameta. Ali ne na način sržike glavice luka i opni koji je obuhvataju, jer su svi oni od jednog materijala i svi su od materije. Zapravo, njihov odnos je poput obujmljivanja oblika i materije od strane onoga što je lišeno oblika i materije, i kao obujmljivanje materije od strane onoga što je lišeno akcidenata i specifičnosti materije.

Ako bi smo sada odavde krenuli naprijed kroz vrijeme, ne bismo, naprimjer, za hiljadu godina došli do Berzaha, i onda isto tako za hiljadu godina došli do Kijameta. Ovo je kretanje u akcidentima, što nije svojstveno za kretanje ka Bogu. Zapravo, mi se trebamo kretati od nižih svjetova ka višim, od nižeg stepena ka višem, od materijalnog ka transcendentnom. Ovo kretanje ne podrazumijeva proputovanje kroz vrijeme i mjesto. Zapravo, to je putovanje kroz stanja, faze, stepene i oblike duše.

Kur'anski ajeti koji su spomenuti, a govore o zaglušujućem zvuku na Ovom svijetu, strašnim potresima, kada će Sunce potamniti i dr., sve su to teškoće, prepreke, putevi, doline i tjesnaci koje čovjek treba proći sa smrću i ulaskom u Berzah. To znači da se sa pojavom ovih događaja čovjeku otvaraju vrata u Berzah. Čovjek u ovom položaju percipira Berzah i shvaća da je ušao u njega. A ne da Berzah sada ne postoji i da će se pojavit tek nakon ovih događaja. Budući da se spoznaja ovih stvari naslanja na prisilnu prirodnu smrt ili smrt dobrovoljnog izbora, zato se kaže da je Berzah nakon Ovog svijeta. To što Berzah dolazi nakon Ovog svijeta je zato što čovjek spoznaje Berzah tek sa umiranjem. A inače, Berzah i sada postoji i uvjet njegove spoznaje je smrt.

Naprimjer, vi kažete djetetu da će ako se bude trudilo i bude uspješno u školi dobiti poklon. Dakle, taj poklon i sada postoji, i neće tek poslije da se pojavi, samo što je njegovo ostvarenje uvjetovano dobrim uspjehom na kraju školske godine.

Postoje mnoge predaje, a o čemu smo već opširno govorili u nizu ovih predavanja, da djela koja čovjek počini, bilo dobra ili loša, upravo sada poprimaju svoj berzahski i kijametski oblik. Ona su pohranjena za čovjeka u Svijetu Božijeg znanja koje svoj realitet i zbiljsko bivstvovanje ima u pojavnostima svijeta Berzaha i Kijameta, da bi čovjek stigao do toga nakon što prođe smrt.

Djela koja čovjek čini trenutačno poprimaju svoj prirodni, berzahski i kijametski oblik. Prirodni oblik djela je svim ljudima očigledan, dok su berzahski i kijametski oblik skriveni iza zavjese Berzaha i Kijameta. Ako se uklone te zavjese, djelo se može posmatrati i u berzahskom i kijametskom obliku. Ljudi koji su zatočeni u Svijetu strasti i niskih želja i nadanja, i nisu prošli Svijet prirode, ne mogu posmatrati djela u njihovoj onostranoj zbilji.

Čovjek je poput bolesnika kojeg operiraju. Dok je pod anestezijom on ništa ne osjeća šta mu hirurzi rade. Sijeku ga, krv mu ističe iz tijela, vade mu organe i sl. Tek kada dođe sebi on shvata šta je bilo s njim i šta su mu uradili. Tak tada osjeti bol i zapada u plač. Bol se nije pojavila sa buđenjem, već sa operacijom, smo što je tek sada osjeti.

Velikani su rekli da ljudi zato što su potčinjeni ovosvjetskim strastima, opijeni željama i imaginarijama, ne mogu percipirati Džehennem. Svakome ko je opijen nekim oblikom strasti uši i oči ne opažaju ništa osim toga, on je gluh i slijep. Takav čovjek ne zapaža dobro i loše, Džennet i Džehennem. Ljubav tvoja prema bilo kojoj stvari čini te slijepim i gluhim.

Kako čovjek napušta porive, isto tako njegove oči sve više i više progledavaju. Uviđa koju je štetu sebi nanio, kako je izgarao u svojoj oholosti i samoljublju.

Rezime gore rečenog je da su ajeti i predaje koji Berzah i Kijamet predstavljaju kao pojave koje dolaze u vremenu nakon Ovog svijeta, izrečeni tako jer je spoznaja ovih svjetova moguća jedino nakon smrti. S obzirom na ajete i predaje koje govore o postojanju Berzaha i Kijameta, onda one tekstove koji govore o vremenskom slijedu svjetova treba shvatiti kao logičan slijed spoznaje.

Za Božije iskrene/muhles robove, koji su prema gornjem pojašnjenju Lice Božije, nema smrti i stradanja. Njima se još na Ovom svijetu otkrio Berzah i Kijamet, posredstvom velikog džihada, odnosno borbom sa dušom koja navodi na zlo i posredstvom činjenja dobrih djela. To znači da su oni napustili Ovaj svijet i ušli u Berzah gdje su proživjeli dva puhanja u Rog. Potom su napustili Berzah i u ušli u svijet Kijameta, gdje su spoznali njegova dešavanja i pojave. Oni su svojevoljno umrli i oživljeni su po Božijem životu i nastanili su se u Svijet iznad Svijeta duše gdje vrijeme i mjesto nema pristupa. Zato što je muhles robovima uklonjeno vrijeme i mjesto oni su obaviješteni i o budućim i o prošlim događajima. Oni su se osvjedočili o zaglušujućem kriku, pokretanju planina, vrenju mora itd. Sve je to pred njima prisutno i oni to posmatraju. Dakle, i pored toga što njihov ovosvjetski život nije potrajao da bi mogao doživjet puhanje u Rog, budući da su se uzdigli u svijet Melekuta, oni sve pojave posmatraju iznad vremena.

Naravno, ovaj položaj je svojstven i ostvariv samo onima koji su oživljeni po Božijem životu. U njihovom biću nije ostalo ni traga od nefsa. Oni su potpuno očišćeni. Jer, da nisu potpuno očišćeni, ne bi mogli ni doseći položaj iznad vremena. A jasno je da onaj koji je zatočen uvjetima vremena i u vremenu, ne može stvari posmatrati iznad vremena.

Imam Ali u Stazi rječitosti o Božijim prijateljima kaže: “Zasigurno, prijatelji Božiji jesu oni koji gledaju unutarnjost Svijeta ovoga, dok ostali ljudi gledaju vanjštinu njegovu. Oni se zaokupljaju onim što će doći poslije njega, dok se ostali ljudi zaokupljaju trenutnim davanjima njegovim. Ubijaju od njega ono za što se boje da bi ih moglo uništiti i napuštaju u njemu ono za što misle da će ih napustiti. Zgrtanje blaga na njemu, koje čine drugi, smatraju beznačajnim i zadobivanje toga za njih smatraju gubitkom. Oni su neprijatelji onoga što drugi vole, dok sami vole ono što drugi mrze. Knjiga se tumači preko njih i oni su preko nje postali poznati. Knjiga se održava pomoću njih, a oni se održavaju pomoću nje. Ne vide nikakvo drugo nadanje iznad onoga čemu se nadaju i ne vide ništa čega se treba bojati iznad onoga čega se boje.”[31]

[…]

Imami Ehli-bejta su govorili o prošlim i budućim događajima zato što su oni stigli do Izvora Šerijata i sa njega se napojili vječnog života. Zbog toga oni transcendentiraju vrijeme. Oni su percepcijom zbilje svoje duše, koja je neodvojiva od spoznaje svoga Gospodara, dosegli potpunu iskrenost i nastanili su u Haremu Božije blizine i sigurnosti. Zato vidimo da njih okolnosti vremena nikada nisu ograničile i nisu ih spriječile u letu ka Sidretu-l-munteha. Na svako pitanje o prošlom i budućem, o pojedinačnim pitanjima, univerzalnim znanjima i božanskim učenjima uvijek su imali pripravan i zadovoljavajući odgovor.

Kada se pitanje upućuje Imamu, odnosno njegovim ušima, očima i spoljnjim osjetilima, ta spoljnja osjetila odmah se obraćaju Imamovom mesâlu, a njegov se mesâl sa svojom veličinom obraća duši Imama. Sve to se dešava u jednom trenutku. U jednom trenutku Imam ima podatke o Mulku i Melekutu.

Jednako kao što i mi u svakodnevnom razgovoru koji vodimo sa drugim ljudima očima i ušima, odnosno osjetilima, uspostavljamo međusobni doticaj. Naša osjetila trenutačno uspostavljaju kontakt sa mesâlom, a mesâl sa našim umom, a um uzima od duše.

Oči, uši i jezik su alati potčinjeni našem umu. Um je ispisan list pred pogledom naše duše. Oči predaju umu viđenu sliku, a um zbilju toga, ali bez slike i oblika predaje duši. I obrnuto, duša univerzalno pitanje spušta na um i uobličuje ga, a um isto to posredstvom tijela i njegovih organ odražava u spoljnjem svijetu.

U slučaju Imama, sve ovo se dešava na precizniji i univerzalniji način. Uzdizanje na ovaj položaj nužno zahtijeva univerzalnost i zaborav pojedinačnosti i partikularija. Tako i obični ljudi pri uzdizanju na Kijamet nužno moraju odbaciti konvencionalne odnose, pojedinačne veze i povezanosti za Ovaj svijet.

فَإِذَا نُفِخَ فِى الصُّورِ فَلا أَنسَابَ بَيْنَهُمْ يَوْمَئِذٍ وَلا يَتَسَاءلُونَ

“Pa kad se puhne u Rog, tada rodbinskih veza među njima neće biti i jedni druge neće ništa pitati.”[32]

Budući da se svijet promijenio, a ovosvjetske veze pripadaju stvarima Ovog svijeta, i Budući svijet ima sebi svojstvene stvari. To je svijet zbilje, gdje konvencionalno nema pristupa. To je svijet realiteta i veze ne proizlaze i ne temelje se na materiji i prirodi. Na Budućem svijetu ljudi se povezuju na temelju duhovne sličnosti, koliko god da su na Ovom svijetu bili stranci jedan drugome. Na Ovom svijetu je istina izmiješana sa neistinom, a veze se grade na materijalnim i konvencionalnim koristima. Na Budućem svijetu istina je potpuno odvojena od neistine, a veze se temelje na uzajamnoj blizini i udaljenosti duša. Na Ovom svijetu se iskazuje poštovanje uglednicima, da bi se očuvao od njihova zla i iz drugih različitih namjera koje čovjeku daju određene koristi na Ovom svijetu. Na Budućem svijetu nema uglednika niti veličine. Tamo otac bježi od svog sina. Svaki čovjek je toliko zaokupljen svojim nedaćama i tegobama da uopće nema priliku da se obazire na druge.

فَإِذَا جَاءتِ الصَّاخَّةُ ۝ يَوْمَ يَفِرُّ الْمَرْءُ مِنْ أَخِيهِ ۝ وَأُمِّهِ وَأَبِيهِ ۝ وَصَاحِبَتِهِ وَبَنِيهِ ۝ لِكُلِّ امْرِئٍ مِّنْهُمْ يَوْمَئِذٍ شَأْنٌ يُغْنِيهِ

“A kada dođe glas zaglušujući – na dan kada će čovjek od brata svoga pobjeći i od majke svoje i od oca svoga i od druge svoje i od sinova svojih, toga Dana će se svaki čovjek samo o sebi brinuti.”[33]

Na Budućem svijetu, ko više bude poznavao Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika imat će plemenitiji i časniji položaj.

U predaji je zabilježeno da se kada dođe Imam Mehdi ljudi neće nasljeđivati po krvnom srodstvu, već će se kao i na početku islama ljudi nasljeđivati na temelju bratstva u vjeri i duhovne bliskosti.[34]

Rekli smo da je pojava Imama Mehdija niža ili spuštena razina redž‘ata, a redž‘at je spuštena razina Sudnjega dana. Prema tome, na Sudnjem danu rodbinske veze nikako neće moći pomoći čovjeku.

الأَخِلاَّء يَوْمَئِذٍ بَعْضُهُمْ لِبَعْضٍ عَدُوٌّ إِلاَّ الْمُتَّقِينَ

“Tog Dana prijatelji će jedni drugima biti neprijatelji, osim bogobojaznih.”[35]

Sva prijateljstva sa Ovoga svijeta koja se uspostavljaju i grade na nečem drugom pored Allaha, dž.š., i ne iz ljubavi prema Uzvišenom, budući da nisu prema Istini, na Budućem svijetu, odnosno Svijetu očitanja zbilja, pretvorit će se u neprijateljstvo, osim onih veza koje su postavljene na mjerilu Istine i približavanja Allahu, dž.š. Takve veze će i na Budućem svijetu da budu u obliku prijateljstva.

Ako se razmotri zbilja prijateljstava ljudi na Ovom svijetu uvidjet ćemo da se te veze zasnivaju na dogovorima, konvencionalnostima i prilikama ili se zasnivaju na temelju krvnih veza. Zato što su sva ta prijateljstva i poslovi radi sticanja nekog ovosvjetskog dobra ili umirivanja misli, postoje samo do smrti. Čovjek odgaja dijete da bi se ono brinulo o njemu kada ostari i postane nemoćan. Iskazuje se poštovanje uglednoj osobi da bi se neka korist izvukla od njega. Voli dijete jer mu je poslušno, ali kada odraste ono više nije poslušno. Danas je poselamio čovjeka i on mu nije uzvratio selam. Muž nije bio spreman da se odazove ženi i žena nije bila spremna da se odazove željama muža. U svim ovim i sličnim prilikama, da li ostaje ljubavi u čovjeku ili se pretvori u jedan prizor rasplamsale vatre?

Kada se pogledaju sva ovosvjetska prijateljstva i odnosi, te korijeni i motivi njihovih uspostavljanja i uzroci njihovih raskidanja, postat će jasno da osim prijateljstava koja imaju Božiji prijatelji i bogobojazni sva ostala se temelje na porivima strasti, srdžbe, ljubavi za imetkom, materijalnim i tjelesnim zadovoljstvima, ljubavlju za društvenim položajem i drugim sličnim relativnim i konvencionalnim vrijednostima.

Kada nastupi Kijamet i ovaj trenutni poredak se izmijeni iz korijena, prijateljstva će se pretvoriti u neprijateljstva. Prijatelji koji su se zaklinjali jedan u drugoga, na Sudnjem danu nasrnut će jedan na drugog.

Međutim, bogobojazni i braća u vjeri vole se međusobno bez ikakvih očekivanja nagrade i bilo kakve ovosvjetske koristi. Oni otklanjaju brige i zadovoljavaju potrebe jedni drugih. Sjedaju zajedno u džamiji i okupljanjima gdje se oživljava svijest o Allahu, dž.š., bez ikakvih očekivanja. Oni se okupljaju, ali ne u šejtanskim okupljanjima. Oni grade džamiju, ali ne džamiju raskola.

لَّمَسْجِدٌ أُسِّسَ عَلَى التَّقْوَى مِنْ أَوَّلِ يَوْمٍ أَحَقُّ أَن تَقُومَ فِيهِ فِيهِ رِجَالٌ يُحِبُّونَ أَن يَتَطَهَّرُواْ

“Džamija čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš molitvu. U njoj su ljudi koji vole da se često čiste.”[36]

U takvoj džamiji prijatelji Božiji vole da se okupljaju, posmatraju se, razmjenjuju duhovna iskustva i božanska učenja. Ništa ne može da poremeti prijateljstvo i uzajamnu ljubav njihovu jer je radi Allaha, a On je Vječan. Sa istekom vremena i Ovog svijeta njihovo prijateljstvo ne prestaje.

[…]

---