Stanje čežnje i bliskosti u ljubavi

O dovi

(Prethodno: Razine i stanja ljubavi)

Ljubav ima dva vanjska očitovanja: ljubav se nekad pojavljuje u obliku čežnje, a nekad u obliku bliskosti. I jedno i drugo, pak, izražava ljubav, s tim da stanje čežnje obuzima zaljubljenog onda kad je daleko od Voljenog, dok stanje bliskosti obuzima zaljubljenog onda kad je u prisutnosti Voljenog.

Ova dva stanja naizmjenično ulaze u čovjekovo srce, kad je u pitanju njegova ljubav prema Allahu. Uzvišeni Allah pojavljuje se na dva načina Svom robu: nekad iz daljine, a nekad iz blizine. “Onaj Koji je daleko, pa se ne vidi, i Koji je blizu, pa čuje šaputanje!”[1]

Kad se čovjeku ukaže iz daljine, njega tad obuzima stanje čežnje, a kad mu se ukaže iz blizine, i čovjek osjeti Njegovu prisutnost – “A On je s vama gdje god vi bili!” (El-Hadid, 4), “I Mi smo mu bliži od žile kucavice!” (Kaf, 16), “I kad te robovi Moji upitaju za Mene: ‘Ja sam blizu!’” (El-Bekare, 186) – tad čovjeka obuzima stanje bliskosti.

U Iftitah-dovi od Imama Mehdija – neka mu Allah ubrza dolazak! – stoji precizan opis ova dva stanja: “Hvala Allahu Čiji se zastor ne može probiti, i Čija se vrata ne zatvaraju!”[2]

Nema sumnje da je Onaj Čiji se zastor ne može probiti upravo Onaj Čija se vrata ne zatvaraju (…), ali postoji velika razlika između jednog i drugog predstavljanja Allaha.

Zastor također ima svoja dva oblika: zastor tame i zastor svjetlosti. Čovjekovo viđenje nekad sprečava jačina tame i gustoća mračnog zastora – to je zastor tame.

Ali, čovjeka od viđenja isto tako sprečava i jačina blještavila i svjetlosti, kao što ga od viđenja Sunca sprečava ne neki zastor ili prepreka, već jačina blještavila Sunca – to je zastor svjetlosti.

Zastori tame za čovjeka u odnosu s Allahom jesu ljubav prema Dunjaluku i druženje s grijesima, odnosno ono što obuzima srce.

Međutim, zastor svjetlosti u odnosu između čovjeka i Allaha sasvim je druge prirode. To je zastor koji se ne može probiti, a kako to kaže Imam Hudždžet u navedenoj dovi.

Ovaj zastor jeste ono što pobuđuje čežnju i žudnju u srcima Božijih robova. Imam Ali ibn Husejn Zejnul-Abidin, mir s njim, o ovom stanju čežnje i žudnje ka Allahu u svojim šaputanjima kaže:

“Moju žeđ ne može ugasiti ništa doli povezivanje s Tobom, moju ljubavnu bol ne može utrnuti ništa doli susret s Tobom, a moju čežnju za Tobom ne može zadovoljiti ništa doli gledanje u Tebe! Moje boravište neće se ustaliti bez blizine Tebi. Moju žudnju ne može utažiti ništa doli osvježenje Tobom. Moju bolest ne zaliječi niko doli liječenje Tvoje. Moju tugu ne otkloni ništa doli blizina Tvoja. Ranu moju ne iscijeli ništa doli oprost Tvoj. Naslage s moga srca ne ukloni ništa drugo doli opraštanje Tvoje … O Krajnja Nado onih što se nadaju, o Krajnji Cilju iskanja onih koji išću, o Vrhuncu Traženja onih koji traže, o Najuzvišenija Željo onih koji žele. O Prijatelju dobrih, o Sigurnosti uplašenih, o Ti Koji se odazivaš molbama nevoljnika, o Bogatstvu onih koji ništa nemaju, o Blagu onih koji su siromašni!”[3]

Nasuprot ovom očitovanju postoji i drugo očitovanje ljudima, a to je Božije očitovanje Njegovim robovima bez zatvaranja vrata između Njega i Njegovih robova, i to na način slušanja njihovog šaputanja, a bliži im je od žile kucavice, i uplitanja između čovjeka i njegovog srca, i nije mu nepoznato bilo šta da navre na um Njegovih robova. Čovjek tad osjeća da je u prisutnosti svog Gospodara i kao takav drži strašnim da učini nešto suprotno Njegovim naredbama, odnosno da iskaže nepokornost. Ovakav čovjek voli spominjati Boga i posvećivati se šaputanjima i razgovorima s Bogom te molitvi. On odugovlači svoja obraćanja, spominjanje, molitvu i stajanje pred Njim.

U hadisu kudsi stoji da je Allah rekao jednom od poslanika, dok mu je opisivao njihovo noćno bdjenje pred Njim u noćnim tminama u vrijeme kad su se ljudi umirili i snu predali: “Da ti ih je samo vidjeti kako zbog Mene ustaju u mrkloj noći, dok sam se pojavio pred njihovim očima, obraćaju Mi se, a uzvišeniji sam od tog da Me se može vidjeti, i da govore sa Mnom, a Ja sam nedostižniji od tog da Mi se bude u prisustvu!”[4]

Čovjeku ne može dotužiti stajanje pred Allahom i on ne osjeća protok vremena. Pogledaj samo kad se čovjek nađe u prisutnosti drage mu osobe koju cijelom dušom voli: osjeća li on dosadu i ima li osjećaj za vrijeme? Pa kako je tek s čovjekom koji osjeća da je u Božijoj prisutnosti. A On ga čuje i vidi, sluša Njegov govor i obraćanje: “A On je s vama gdje god vi bili!” (El-Hadid, 4)

Srce tad smiraj nalazi u spominjanju Boga. “Znajte da se srca, kad se Allah spomene, smiruju!” (Er-Ra‘d, 28)

Imam Mehdi Hudždžet – neka mu Allah ubrza dolazak! – u svojoj dovi poznatoj kao El-Iftitah, kaže: “Pa počeh da Ti se obraćam siguran, i od Tebe išćem prisno, ne u strahu niti u strepnji, dodvoravajući se Tebi za ono što sam kod Tebe i trebao!”[5]

Nema sumnje da ovo stanje prisnosti s Allahom, i smirenosti pokraj Njega, i osjećaja sigurnosti u Njegovom okrilju jeste stanje koje je proizašlo iz osjećaja Božije prisutnosti, blizine i društva. To je najbolje stanje koje čovjek može ostvariti u odnosu prema svom Gospodaru, ali bilo bi pogrešno reći da to predstavlja sve u odnosu između čovjeka i Boga. Neophodno je da ovo stanje bude popraćeno stanjem čežnje, da bi se upotpunilo i uravnotežilo.

Ova dva stanja vrlo su uočljiva u ibadetu Allahovih miljenika i dobrih Božijih robova, odnosno u njihovom odnosu s Bogom. Moguće je da osjećaj čežnje i žudnje prevladava u njihovim ibadetima i vezi s Allahom, moguće je i da osjećaj bliskosti, smirenosti i spokoja bude ono što prevladava u njihovim ibadetima, spominjanju i vezi s Allahom, a može se desiti i jedno i drugo. To je najbolje stanje, odnosno stanje koje je najzdravije i najbliže stanju uravnoteženosti i skladnosti u vezi između čovjeka i Allaha.

Od Hammada ibn Habiba el-Attara el-Kufija prenosi se sljedeće: “Pošli smo na hadž pa smo prošli pored Zubaleta[6] noću, te smo se suočili s pustinjskim vjetrom koji je prašinom zatamnio obzorje, tako da se karavana razbila i zagubila u toj pustari i pustinji. Ja sam došao do neke puste doline, pa kad nastupi noć, smjestih se pokraj nekog drveta loze, a kad tama postade još gušća, odnekud se pojavi neki mladić u bijelom ogrtaču iz kojeg izbijaše miris miska. Pomislih: ‘Ovo je neki dobri Božiji rob!’, pa se pobojah da ga ne uplašim i ometem u onom što je namjeravao, te se sakrih koliko sam mogao. On se pripremi za namaz, pa ustade i reče: ‘O Ti Koji si sve zaposjeo Svojom vlašću, Ti Koji si pokorio sve Svojom silom, u moje srce usadi radost obraćanja Tebi, pa me pridruži mejdanu onih samo Tebi pokornih!’ Zatim stupi u namaz…

Kad se tama razišla, ustade govoreći: ‘O Ti za Kojim se uputiše tragači, pa Ga na kraju nađoše sebi za vodiča, Kojem pribjegoše uplašeni, pa Ga na kraju nađoše kao dobročinitelja, Kojem pribjegoše predani, pa Ga nađoše kao Onog Koji mnogo daruje – kad je našao odmor onaj ko je svoje tijelo upregao za nekog drugog mimo Tebe, kad je našao radost onaj ko je za cilj imao nekog drugog mimo Tebe? Bože moj, tama se razišla, a ja u službi Tebi ne ispunih želje niti u zdencu šaputanjā s Tobom sačuvah vodu da ne otekne – blagoslovi Muhammeda i čeljad njegovu, i mene privodi onoj od dviju stvari Tebi dražoj, o Najmilostiviji od svih milosnika!’

Ja se pobojah da mi ne izmakne, pa da ga ne upoznam, te mu priđoh i upitah ga: ‘Tako ti Onog Koji te je riješio umora puta i Koji ti je podario jačinu čežnje i slasti želje – ko si ti?’ On mi reče: ‘Kad me već preklinješ tako, reći ću ti: Ja sam Ali, sin Husejna ibn Ebi Taliba!’”[7]

Esme‘i kaže: “Jedne noći tavafih oko Kabe, kad izbi mladić lijepog izgleda: na njemu dvije haljinke, uhvati se za zastor Kabe i reče: ‘Zaspale su oči i zvijezde visoko zasjale, a Ti si Vladar vječno Živi Koji sam po Sebi opstoji. Vladari su već pozatvarali svoja vrata i straže na njih postavili, a Tvoja vrata su za one koji išću uvijek otvorena. Došao sam Ti da pogledaš u mene Svojom milošću, o Najmilostiviji Milosniče!’

Zatim u stihovima reče:

O Ti Koji se pozivu nevoljnika u tminama odazivaš

O Ti Koji štetu, nevolju i bolest otklanjaš

Tvoji gosti svi skupa oko Kabe pospaše

Samo Ti Jedini, Samostojni, ne spavaš

Molim Te, Gospodaru, dovom što je Ti naredi

Da plaču mom se, Kabe Ti i harema, smiluješ!

Ako oprostu Tvom grješnik se ne nada

Pa ko će grješnicima blagodati darovati?!

Pogledah malo bolje,” reče, “kad to bijaše Zejnul-Abidin, mir s njim!”[8]

Tavus el-Fakih kaže: “Vidjeh ga jedne noći kako tavafi od jacije do zore i ibadeti, pa kad vidje da nema nikog, zagleda se u nebo i reče: ‘Bože, zašle su zvijezde na Tvojim Nebesima i zaspale su oči Tvojih stvorenja, a Tvoja vrata stoje otvorena za one koji traže. Došao sam Ti da mi oprostiš i da mi se smiluješ, i pokažeš mi lice mog djeda Muhammeda na poprištu Sudnjeg dana!’ Zatim je plakao, pa je opet rekao: ‘Tvoje mi moći i uzvišenosti, nisam svojim grijehom želio prkositi Ti, niti sam činio neposluh, a kad sam ga činio, u Tebe sumnjajući, nisam o Tvojoj moći da me kazniš bio neznalica, niti sam se Tvojoj kazni htio izložiti, već mi je duša grijeh uljepšala, a u tome mi je pomoglo Tvoje ugodno zaklanjanje mene. Pa ko će me sad spasiti od Tvoje kazne? I za čije uže da se hvatam ako mi Ti Svoje uže prekineš? O, teško meni sutra kad pred Tebe bude trebalo izaći! Kad se kaže onima koji će lagano svesti račun: Prolazite!, a onima koji su opterećeni: Spustite se! Da li ću s onima što će lahko položiti proći, ili ću s onima opterećenim propasti? E teško meni, što više starim, sve više grijeha imam, a ne kajem se, pa zar nije došlo vrijeme da se Gospodara svog postidim?’

Zatim je opet plakao te je naposljetku u stihovima rekao:

Zar da me u vatri spališ, o Vrhuncu želja

Čemu onda moja nada, čemu ljubav moja?!

Donio sam samo ružna i prezrena djela

U svemiru niko nije grješan kao ja!

Zatim je opet plakao, pa je rekao: ‘Slavljen neka si, stvorenja Ti neposluh iskazuju baš kao da ih ne vidiš, a Ti si opet Blag kao da nepokornosti prema Tebi uopće nema. Umiljavaš se Svojim stvorenjima lijepim postupanjem, kao da Ti imaš potrebu kod njih. A Ti si, o moj Gospodaru, Neovisan o njima!’ Zatim je pao na zemlju, čineći sedždu. Ja mu se približih i podigoh mu glavu stavivši je sebi na krilo, pa zaplakah sve dok mi suze na njegove obraze ne pođoše padati. On se uspravi u sjedeći položaj i reče: ‘Ko je taj ko me odvratio od spominjanja mog Gospodara?’ Rekoh: ‘Ja sam Tavus, o sine Allahovog poslanika, kakav je ovo strah i strepnja? Mi smo ti koji bi se ovako trebali ponašati, mi smo grješnici prijestupnici. Tvoj otac je Husejn, sin Alijev, a majka Fatima ez-Zehra, tvoj djed je Allahov poslanik!’ On pogleda u me i reče: ‘E kamo sreće, kamo sreće, o Tavuse, ostavi ti meni govor o mom ocu i majci i djedu, jer Allah je stvorio Džennet za onog koji Mu se bude pokoravao i dobra djela činio, pa makar to bio i rob abesinski. A vatru je stvorio za onog ko bude nepokoran, pa makar bio i kurejšijski potomak. Zar ti nisi čuo Allahove riječi:

“Pa kad se u rog puhne, tad rodbinskih veza među njima neće biti i jedni druge neće ništa pitati!” (El-Mu'minun, 101)

Tako mi Allaha, neće ti sutra koristiti ništa drugo osim ono što priložiš od dobrih djela!’”[9]

Od Habbe el-Arenija prenosi se sljedeće: “Dok smo ja i Nevf jednom prilikom spavali u dvorištu palače, odnekud izbi Vođa pravovjernih, mir s njim, u posljednjem dijelu noći te stavi ruke na zid u poluzanesenom stanju i reče: “Uistinu, u stvaranju nebesa i Zemlje…” (190. ajet sure Ali ‘Imran) te nastavi da uči ove ajete. Zatim prođe pored nas skoro izbezumljen i reče: ‘Spavaš li, Habba, ili si budan?’

‘Budan sam’, rekoh. ‘Ako ti ovako činiš, pa šta bismo tek mi trebali činiti?’ On obori pogled, zaplaka i reče: ‘O Habba, Allah je odredio stajalište i nama je pred Njega stati. Nema tog našeg djela koje je njemu skriveno. O Habba, Allah je bliži meni i tebi od žile kucavice naše. O Habba, nema ničeg što će moći zakloniti od Allaha mene ili tebe!’ Zatim reče: ‘Spavaš li ti, o Nevfe?’ ‘Ne, Vođo pravovjernih’, rekao je on, ‘ne spavam! Ove noći dugo sam plakao (…)’. Zatim ih je Vođa pravovjernih savjetovao i opominjao, te je na kraju rekao: ‘Pripazite se Allaha, ja sam vas opomenuo!’, a onda je prošao rekavši: ‘Hej, da mi je znati u mojim stanjima nemara, jesi li se od mene okrenuo ili u me gledaš! Hej, da mi je znati u mom dugom snu i maloj zahvalnosti na Tvojim blagodatima kakav mi je položaj kod Tebe?’ Tako mi Allaha, ostao je u ovom stanju sve dok nije zora nastupila!”[10]

Tekstovi dova i munadžata prenesenih od Ehli-bejta prepuni su ovakvih živopisnih slika bliskosti i čežnje, posebno u onih Petnaest munadžata koje veliki učenjak El-Medžlisi bilježi u djelu Biharu-l-envar od Imama Zejnul-Abidina Alija ibn Husejna, mir s njim, a koji su prepuni primjera bliskosti i čežnje.

Ukoliko pogledamo ostavštinu Ehli-bejta, naći ćemo ogromno bogatstvo ovih slika i primjera, koje rijetko u kojim drugim izvorima možemo naći. Stoga ćemo ovdje navesti neke od tih primjera, prije negoli završimo s ovom tematikom:

“Bože moj, ko je taj koji je okusio slasti ljubavi prema Tebi, pa poželio umjesto Tebe nekog drugog? Ko je taj koji se privikao na Tvoju blizinu, pa potražio da Te nekim drugim zamijeni? Bože moj, učini nas jednima od onih koje si odabrao za Svoju blizinu i prijateljstvo, i koje si probrao za Svoju ljubav i pažnju, i u koje si čežnju za susretom s Tobom usadio; učini nas jednima od onih koje si zadovoljnim Tvojom odredbom učinio, i kojima si dao da gledaju Tvoje lice, i koje si darovao Svojim zadovoljstvom; učini nas jednima od onih kojima si utočište pružio od Svog napuštanja i ostavljanja; učini nas jednima od onih kojima si pripremio mjesto iskrenosti u Svom okrilju; učini nas jednima od onih koje si odabrao za Svoju spoznaju i pripravnim ih učinio da Ti robuju; učini nas jednima od onih čija si srca pokrenuo ka onom što Ti želiš i odabrao ih da Tebe vide; učini nas jednima od onih čija si lica samo Sebi posvetio i čija si srca ispraznio od drugih ljubavi, osim za ljubav prema Tebi; učini nas jednima od onih koje si učinio da streme samo onom što je kod Tebe i jednima od onih koje si nadahnuo spominjanjem Tebe; učini nas jednima od onih kojima si dodijelio, pa Ti stalno zahvaljuju; učini nas jednima od onih koje si uposlio pokornošću Tebi i koje si načinio da budu jedni od Tvojih dobrih stvorenja; učini nas jednima od onih koje si odabrao za šaputanje s Tobom i kojima si prekinuo vezu sa svim što prekida vezu s Tobom.

Allahu, učini nas jednima od onih čija su navika radovanje i sjeta zbog Tebe; čije je vrijeme popraćeno uzdasima i plačem; čija su čela na sedždi pred Tvojom veličinom, a oči u nesanici dok Tebi stalno služe; čije suze naviru niz obraze iz strahopoštovanja prema tebi, i čija su srca vezana ljubavlju prema Tebi, dok su iz straha od Tebe skoro prestala kucati. O Ti Čija svjetla svetosti su očima zaljubljenika bistra, a zrake lica u srcima onih koji Te spoznaše čežnju stvaraju. O željo srca onih što čeznu, o cilju nada onih koji vole, molim Te za ljubav Tvoju, i za ljubav onih koji Tebe vole, i ljubav spram svakog djela koje vodi Tvojoj blizini, i za to da Sebe učiniš meni dražim od svega drugog, a da moju ljubav prema Tebi učiniš vodičem do Tvog zadovoljstva. Učini moju čežnju za Tobom zaštitnikom od nepokornosti Tebi. Podari mi tu čast da u Tebe gledam, a Ti gledaj na Mene očima ljubavi i pažnje. Molim Te, ne okreći od mene lice Svoje!”[11]

Ovi stavci dove prepuni su značenja ljubavi, čežnje i bliskosti. Ne želim sad iznositi tumačenje, jer ja riječima ne mogu opisati ljepotu rečenica ove dove niti mogu pojašnjenjem nadodati na ono što je njima kazano, a nisam ni od onih kojima ide od ruke to da iznose tumačenje divnih znamenja dove, ljubavi i uljudnosti.

Ono što je privuklo moju pažnju u ovoj dovi, prije svega, jeste način na koji se Imam obraća svom Gospodaru Uzvišenom: “O željo srca onih što čeznu, o cilju nada onih koji vole… O Ti Čija svjetla svetosti su očima zaljubljenika bistra, a zrake lica u srcima onih koji Te spoznaše čežnju stvaraju!”

Imam u ovoj dovi traži tri stvari, a te stvari najviše su što čovjek može od Gospodara svog zatražiti.

1) On, prije svega, traži od Allaha da ga učini jednim od Njegovih izabranika, kao i da njegovo srce učini posvećenim samo ljubavi prema Njemu, a lice svoje samo Njegovom licu da okrene, te želi samo ono što je kod Njega, kao i to da njegovo srce isprazni od drugih ljubavi i da ga posveti samo ljubavi prema Njemu, da ga nadahne spominjanjem Njega te da svaku vezu koja znači prekid veze s Njim učini prekinutom, a sve što mu odvlači pažnju s Njega, da odagna od njega.

Ovakav početak nužan je za ono što Imam dalje želi, za ono što određuje krajnji cilj – gledanje u Božije Lice. Bez ovakvog početka čovjek se ne može pokrenuti na ovako težak zadatak, čiji je vrhunac susret s Bogom i gledanje u Njegovo plemenito lice, što predstavlja odmor za svakog vjerovjesnika i za onog koji Istinu svjedoči (siddik).

Pa iako kažemo da je gledanje u Božije lice opskrba kojom Bog odlikuje samo onog koga On hoće i koga On odabere od Svojih robova, ipak je neophodno da čovjek traži da mu Allah ovu opskrbu da Svojim putevima. Jer kad Allah nekog nečim opskrbi, onda ga opskrbi na ustaljen način te mu osigura sredstva dolaska do opskrbe.

Oni koji od Allaha traže da ih nečim opskrbi na način kako se to ne događa uobičajeno i bez sredstava koja tome vode, oni mole Boga za nešto što se kosi sa zakonima koje je On uspostavio i čije odvijanje On održava među Svojim robovima.

A vrata na koja čovjek ulazi i putem kojih se uspinje ka vrhuncu susreta s Bogom i gledanja u Njegovo plemenito lice jesu sljedeća:

Najprije, isprazniti srce od svih stvari koje zaokupljaju i brinu čovjeka te ljubavi i vezanosti za Ovaj svijet. To bi bilo ono što učenjaci stručno nazivaju pražnjenjem. To je pražnjenje od svake brige i veze s nečim mimo Allaha Uzvišenog. Zato Imam i kaže: “Učini nas od onih koje si odabrao za Svoju ljubav i pažnju, i od onih čija si lica samo Sebi posvetio, i čija si srca ispraznio od drugih ljubavi osim za ljubav prema Tebi, i od onih kojima si prekinuo vezu sa svim što prekida vezu s Tobom!”

To bi bila prva i početna tačka, odnosno tačka odricanja.

Druga tačka na početku bila bi “ukrašavanje” nasuprot “pražnjenju”, kako to kažu učenjaci, a ona je afirmacijska i nju Imam opaža u sljedećim tražnjama: “I učini me jednima od onih koje si zadovoljnim Svojom odredbom učinio, i od onih koje si darovao Svojim zadovoljstvom, od onih koje si odabrao za Svoju spoznaju, i pripravnim ih učinio da Ti robuju, i od onih koje si učinio da streme samo onom što je kod Tebe, i od onih koje si nadahnuo spominjanjem Tebe, i od onih kojima si dodijelio, pa Ti stalno zahvaljuju, od onih koje si uposlio pokornošću Tebi i koje si načinio da budu jedni od Tvojih dobrih stvorenja, od onih koje si odabrao za šaputanje s Tobom!”

“Učini nas jednima od onih čija su čela na sedždi pred Tvojom veličinom, a oči u nesanici dok Tebi stalno služe, čije suze naviru niz obraze iz strahopoštovanja prema Tebi, i čija su srca iz straha od Tebe skoro prestala da kucaju!”

Ovaj početak s obje svoje tačke jeste početni korak ka Bogu. To je polazna tačka s koje čovjek kreće prema cilju, odnosno susretu s Allahom, kao i gledanju u veličajnost lica Njegovog plemenitog i u Njegovu ljepotu. Ovo bi bio prvi zahtjev.

2) Drugi zahtjev temelji se na prvom zahtjevu, a on predstavlja srednju dionicu na putu ka Allahu i bez nje čovjek ne može nastaviti svoj put ka Allahu niti stići u Njegovu blizinu i okrilje:

“Na mjestu iskrenosti, kod Vladara Svemogućeg!” (El-Kamer, 55)

Lađa koja vodi ovom cilju kojem žudi svaki poslanik, evlija, siddik i šehid jeste ljubav i prijateljstvo s Allahom i čežnja za Njim, jer bez ljubavi i čežnje prema Allahu i bez bliskosti s Njim čovjek se ne može uspeti na ove visoke stepene do Allaha.

Ljubav, bliskost i čežnja, bez sumnje, Allahovi su darovi. Allah ih daruje onom kome On hoće i koga On izabere od Svojih robova, i mi ih, nakon ovih premisa koje je spomenuo Imam, mir s njim, nalazimo razasute u stavcima ovog šaputanja.

Imam svim bićem u ovoj dovi moli i na različite načine različitim izrazima. On doziva Allaha ovim predivnim riječima: “O Krajnji Cilju srca onih koji čeznu, o Krajnji Cilju nada onih koji su zaljubljeni!”

Nakon toga moli Ga za ljubav i za ljubav onog ko Ga voli, i za ljubav prema svakom djelu koje vodi Božijoj blizini i okrilju.

Razmislimo sad o Imamovim riječima, jer će nas tumačenje odaljiti od prilike da izravno osmotrimo obzorja ove ljubavi koju nam Imam izlaže ovdje u ovoj dovi:

“Molim Te za ljubav Tvoju, i ljubav onih koji Tebe vole, i ljubav spram svakog djela koje vodi Tvojoj blizini, i da Se učiniš meni dražim od svega drugog, a moju ljubav prema Tebi učini vodičem do Tvog zadovoljstva. Učini moju čežnju za Tobom zaštitnikom od nepokornosti Tebi. Podari mi tu čast da u Tebe gledam, a Ti gledaj na Mene očima ljubavi i pažnje. Molim Te, ne okreći od mene lice Svoje!”

Još kaže: “I učini nas jednima od onih u koje si čežnju za susretom s Tobom usadio, i od onih kojima si utočište pružio od Svog napuštanja i ostavljanja, i od onih čija si srca pokrenuo ka onom što Ti želiš.”

Zatim kaže: “Allahu moj, učini nas jednima od onih čija su navika radovanje i sjeta zbog Tebe, čije je vrijeme popraćeno uzdasima i plačem (…), čija su srca vezana ljubavlju prema Tebi, dok su iz straha od Tebe skoro prestala kucati!”

Zahtjevi u ovom stavku svode se na sljedeća četiri:

-          da nas sačuva od Svog napuštanja i ostavljanja,

-          da nas opskrbi Svojom ljubavlju i pažnjom,

-          da nas opskrbi bliskošću s Njim, i

-          da nas opskrbi čežnjom za susretom s Njim.

Imam objedinjuje bliskost i čežnju u ovoj divnoj rečenici: “Učini nas jednima od onih čija su navika radovanje i sjeta zbog Tebe!”

Radovanje Allahu nije isto što i sjeta zbog Njega, a Imam oboje traži od Allaha. Radovanje je bliskost koja se izrodi iz susreta, dok je sjeta, ustvari, žudnja proistekla iz kretnje ka susretu.

3) Treća dionica uspinjanja Allahu u ovoj dovi jeste cilj svih ciljeva. To je najčasnije što traže poslanici i iskreni ljudi od Allaha. A to je traženje gledanja u Njegovo plemenito lice i u Njegovu blistavu ljepotu. A to je cilj do kojeg ne može doći niko do odabrani među odabranicima od onih koje je Allah odabrao za Svoju blizinu i okrilje.

Imam, mir s njim, kaže: “Učini nas jednima od onih kojima si dao da gledaju u Tvoje lice i za koje si pripremio mjesto iskrenosti u Svom okrilju (...), odabrao ih da Tebe vide… Podari mi tu čast da u Tebe gledam!”

Kakva je samo ovo molba u kojoj čovjek traži od Allaha da gleda u Njegovo Lice, da posmatra Njegovu veličinu i ljepotu iz blizine, da kod Njega sjedne na mjesto iskrenosti u okrilju Njegovom, te da od Gospodara bude čašćen pićem čistim!

(Nastavak: Drugi oblik čežnje i bliskosti u dovama Imama Sedžada)


[1] Mefatihu-l-džinan, Iftitah-dova.

[2] Mefatihu-l-džinan, Iftitah-dova.

[3] Biharu-l-envar, 94/105.

[4] Likaullah, str. 101.

[5] Mefatihu-l-džinan, Iftitah-dova.

[6] Mjesto na putu za hadž iz pravca Iraka.

[7] Biharu-l-envar, 64/77-78.

[8] Biharu-l-envar, 46/80-81.

[9] Biharu-l-envar, 46/81-82.

[10] Felahu-s-sail od Ibn Tavusa, 266.

[11] Biharu-l-envar, 94/148.

Zadnji put promjenjen: %PM, %24 %578 %2014 %12:%Jul

TPL_GK_LANG_LOGIN_POPUP

fb iconTPL_GK_LANG_FB_LOGIN_TEXT