Murteza Mutahhari

Nužnost, mogućnost i nemogućnost 10.

Još jedno od važnih pitanja u filozofiji je govor o "nužnosti, mogućnosti i nemogućnosti", a ova tri termina su poznata pod zajedničkim imenom "tri materije".

Logičari govore ako pripišemo predikat subjektu, kao kada na primjer kažemo "A je B", veza A i B mora biti jedna od sledeće tri: ili je ta veza nužna, znači obavezna, neizbežna i neprekršiva, i drugim riječima razum ne priznaje osim te veze, ili je suprotno, što znači da je veza subjekta i predikata nemoguća, znači da je nemoguće da predikat bude pripisan subjektu, i drugim riječima razum ne priznaje nipošto tu vezu, ili je ta veza takva da može biti i pozitivna i negativna, znači moguće je da prihvatimo tu vezu i da je negiramo. Drugim riječima, razum niti izbegava priznaju te veze, niti priznaju suprotnog stanja te veze, tj. nepostojanja veze.

Na primjer, kada zamislimo vezu broja 4 sa parnim brojem, ova veza je nužna i obavezna, i razum izbegava da prihvati nešto drugo osim te veze (znači vezu 4 i neparnog broja). Razum kaže da je 4, nužno, paran broj. Zato govorimo da ono što sačinjava vezu u ovom sudu je nužnost.

Ali ako kažemo: "5 je paran broj" veza je zabranjena, odnosno nemoguća. Znači da broj 5 izbegava da bude paran broj, i naš razum takođe, pošto shvata značenje ovog suda, ne priznaje afirmativnu vezu. Zato je vladajuća veza između broja 5 i parnog broja zabranjenost i nemogućnost.

Kada kažemo "danas je vrijeme sunčano", veza je moguća veza, što znači da priroda današnjeg dana ne zahtjeva da bude obavezno sunčano vreme, kao što ne zahtjeva ni obavezno nesunčano vreme. Po prirodi današnjeg dana, obe opcije su uključene. Ovde možemo reći da je veza između danas i sunčanog vremena moguća veza.

Zato kada uzmemo u obzir bilo koju vezu između subjekta i predikata u stvarnosti ne može biti bez jednog od tri stanja koje se po nekim računicama naziva i "materija". Ono što smo rekli do sada je govor logičara.

Pošto filozofi govore samo o biću kao biću, u vezi ovog pitanja kažu da svako značenje i svaki pojam kojeg zamislimo i uzmemo za subjekat suda i pripišemo mu "postojanje" kao predikat, mora da bude na jedan od ova tri načina: ili je veza postojanja i tog pojma ili značenja nužna, a to znači da nužno i obavezno ta stvar postoji. Mi tu stvar nazivamo "Nužno postojanje".

U filozofiji se o Bogu govori u poglavlju "dokazi za Nužno postojanje". Filozofske demonstracije dokazuju da postoji biće kojem je nemoguće nepostojanje i naravno samim tim postojanje mu je nužno.

Ako veza postojanja i tog pojma bude negacija i zabranjena, znači da je nemoguće da ta stvar postoji, već mora nužno i obavezno da ne postoji, tu stvar nazivamo "zabranjeno postojanje", kao, recimo, tijelo da u istom trenutku bude i kocka i krug.

Ako veza postojanja i tog pojma bude moguća, znači da taj pojam i to značenje karakteriše bit koja ne izbjegava ni postojanje ni nepostojanje, takvu stvar nazivamo "moguće postojanje", odnosno kontingentno. Sve stvari na svijetu, kao čovjek, životinja, drvo itd., koje nastaju u uzročno-posljedičnom nizu nastaju kao kontingentna egzistencija.

***

Druga stvar u vezi nužnosti i kontingencije jeste to da svako po sebi moguće postojanje po svom uzroku jeste nužno postojanje, ali nužno postojanje po drugom (biću), a ne nužno postojanje po sebi. Znači da svaka kontingentna egzistencija ako postoje svi uslovi i uzroci za njeno postojanje, obavezno nastaje i postaje nužno biće po drugom (a ne po sebi). Međutim, ako ne dođe u postojanje, tj. ako barem jedan od uslova i uzroka, ili čak jedan od dijelova uzroka njegovog postojanja ne bude postojao, on će postati zabranjeno postojanje po drugom (ne po sebi).

Zato su filozofi rekli: الشیءمالمیجبلمیوجد [1 što znači da sve stvari, sve dok im postojanje ne stigne do stepena nužnosti neće postati.

Zaključujemo da sve stvari koje su nastale ili nastaju, nastaju zbog obaveznosti i nužnosti koja vlada u postojanom ustroju i sistemu kojeg ne može nijedno biće prekršiti. Zato sistem koji vlada nad svijetom i stvarima jeste obavezan, nužan, postojan i neprekršiv sistem, i kako kažu današnji filozofi vladajući sistem je neprekršiv sistem[2].

U poglavlju o uzroku i posljedici rekli smo da pravilo srodnosti između uzroka i posljedice uređuje naše misli i stvara neku složenost između osnova i podgrana, tj. između uzroka i posljedica u našim mislima.

Sada za ovo pravilo kažemo da "svako kontingentno postojanje dobija nužnost od strane svog uzroka" koje s jedne strane jeste povezano sa temom uzroka i posljedice, dok je s druge strane isto povezano i sa nužnošću i mogućnošću, stvara nov izgled našim misaonim stavovima, a to pravilo jeste da je ovaj sistem nužan, obavezan i neprekršiv sistem. Filozofija ovo pravilo iskazuje kratkim iskazom koji glasi "pravilo uzročne i prouzročene nužnosti".

Ako mi prihvatimo osnovu svršenog [finalnog] kauzaliteta u prirodi, znači prihvatamo da priroda u svojim kretanjima traga za svrhom i svi ciljevi se okončavaju kod glavne svrhe, a to je svrha svih svrha, opet ćemo verovanjem u tu osnovu otvoriti sebi novi pogled na svijet i njegov uređeni sistem. Mi ovde ne prelazimo na detaljne rasprave o svrhama, koje su itekako zanimljive i važne u filozofiji. To prepuštamo nekim drugim stručnim filozofskim predavanjima.

***

Naša predavanja u vezi poglavlja o filozofiji su ovdje završava iako su ostala neka pitanja o kojima smo mogli da govorimo kao što su pitanja o jedinstvu i mnoštvu, potenciji i aktuelitetu, supstanciji i akcidenciji, materijalnom i nadmaterijalnom i ostala pitanja. Nadam se da ćemo kasnije pronaći priliku da govorimo i o njima.

Sa perzijskog preveo: Seid Halilović

[1]Doslovan prevod riječenice je: "stvar dok ne postane nužna, ne postaje". (op. prev)
[2]Ovaj جبر "đabr" [prinuda] se razlikuje od prinude koju koriste nasuprot značenja slobodne volje tj. sa determinizmom. Ova dva termina ne smemo shvatiti pogrešno. Prinudnost ustroja svijeta nije u kontradikciji sa čovjekovom slobodnom voljom.
Zadnji put promjenjen: %PM, %07 %877 %2014 %20:%Feb