Beharistan - vrt peti

Abdurrahman Džami

s perzijskog preveo: Muamer Kodrić

 

VRT PETI

O milostivosti slavuju livade ljubavi i nježnosti krila ptica iz skupa čežnje i ljubavi. 

Jedna od zraka iz svjetiljke poslanstva jeste i hadis: “Ko voli i umre u ljubavi, umro je smrću šehida.” Uvjet za to je čednost i skrivenost ljubavi, jer bude li ova uprljana prirodnim sklonostima i strašću duše i usmjerena ka njihovom utaživanju, onda se ona ispoljava kao životinjska strast, a ne kao vrlina ljudskog duha.

STIHOVI

Ona ljubav koja jeste oličenje čovjeka

mora uvijek biti nevina i čedna;

ljubav koja se svodi samo na želju i strast,

životinjska je i nije pravog čovjeka vrijedna.

PRIPOVIJEST: Između dvojice mudraca povede se priča o ljubavi. Jedan reče: “Osobenost ljubavi jeste da je ova uvijek bol i patnja, a onaj ko stvarno voli strada i pati.” Drugi reče: “Ćuti, jer ti, izgleda, ne znaš šta je mir poslije rata i radost susreta nakon razdvojenosti. Među onima bistrih srca niko nije nježniji od onog koji voli, a među onim grubima nema goreg od onog koji misli ovo što si ti rekao.”

STIHOVI

Najbolji dokaz ljubavi jeste ljepota srca,

jer kako da želi lijepo kome u srcu ljepota ne leži;

ako kakva neznalica za ovo dokaz traži:

ta svako onome kakav sam jeste teži.

PRIPOVIJEST: Sadik Ekber, Bog njime bio zadovoljan, za svog je halifata znao šetati ulicama Medine i ići od kuće do kuće. Jednom naiđe kraj velike kuće i začu kako u njoj neka žena gorko plače i govori stihove:

RUBAIJA

O ti pred čijim licem Mjesec nije ništa,

spram Mjeseca lice tvoje kao Sunce blista,

koliko sjećanje na tvoje usne k`o lala

ne može mi jade nanositi ništa.

Ovi stihovi rastužiše Sadika, Bog njime bio zadovoljan, pa on pokuca na vrata. Izađe ona koja je pjevala i on je upita: “Jesi li slobodna ili si robinja?” “Robinja sam”, odgovori ona. Halifa reče: “U želji za kim pjevaš i roniš suze?” Ona reče: “O halifa, tako ti Poslanika, mir i blagoslov neka je na nj, prođi me se.” On na to reče: “Neću se ni maći odavde dok ne saznam tajnu tvoga srca.” Robinja uzdahnu i spomenu nekog mladića iz roda Beni Hašima. Sadik, Bog njime bio zadovoljan, otiđe u džamiju i potraži vlasnika one robinje. Otkupi je od njega i dade joj još toliko novca, pa je posla njenom voljenom.

STIHOVI

O srce, učini svojim ciljem sparivanje,

umjesto da ti svaka želja sebična bude;

uz bol se stvari riješe, a ne bude li tako,

tad plači, plač će da dozove u pomoć dobre ljude.

PRIPOVIJEST: Neka robinja pjevačica, čuvena po svom lijepom glasu i poznata po svom sviračkom umijeću, neviđeno lijepa i besprimjerne dobrote, svirala je jednog dana saz na balkonu svoga gospodara i pjevala neki gazel. Jedan mladić, koji je u sebi gajio naklonost u glavi mislio o njoj, stajao je ispod balkona. Slušao je njenu pjesmu, razmišljao o njenim stihovima i uživao u njenom glasu.

STIHOVI

Žalim onog što mu za dragom srce gori,

pa stoji iza zida i sluša šta ona zbori.

Odjednom, njen gospodar poviri sa balkona, vidje mladića i pozva ga sebi, pa skupa sjedoše za trpezu. Razgovarao je s njim o kojegdje i koječemu. Mladić je nehajno slušao ono što je ovaj govorio, tražeći stalno pogledom robinju. Kad bi on nešto upitao njenog gazdu, ona bi odgovarala obrvama, i koliko god je krila lice loknama, njen slatki smjeh joj ih je sklanjao s lica.

STIHOVI

Zar od susreta zaljubljenih išta ljepše ima,

kada su skupa i složni pred svojim dušmanima;

baš kao u kakvoj priči, obrvama i očima,

izgovora oni traže da se obaspu poljupcima.

Pošto se razgovor oduži, njen gospodar, tjeran poznatom ljudskom potrebom, izađe i ostavi ono dvoje željnih zaljubljenika same. Sijelo se raziđe i žudnima se pruži prilika za susret. Robinja tad otvori usta i zapjeva:

STIHOVI

Tako mi Boga, i tajno i javno,

robovi su njegovi i ljudi i vile;

draži si mi već išta na svijetu

što su moje oči vidjele il’ snile.

Kad mladić to ču, zavapi:

STIHOVI

U mojim očima i srcu ti si se nastanila,

sva dobra svijeta su se u tebi sakupila,

pa kakvo je čudo što mi srce za tobom žudi,

kamen bi srce bilo kad ne bi mu bila mila.

Onda robinja opet reče: “Jedino što želim jeste da pružimo si ruke i da pijemo jedno drugome šećer sa usana.” Mladić kaza: “Ja želim isto, ali šta mogu; Bog Svevišnji kaže: ‘Dan kada bližnji neće nimalo od koristi bližnjem biti i kada sami sebi neće moći pomoći, moći će samo oni kojima se Allah smiluje”, pa ne želim da se sutra sruši zgrada naše ljubavi i da se pretvorimo u neprijatelje.” Reče to, završi razgovor, pa ode govoreći ove stihove:

STIHOVI

Ova ljubav ne traje duže od dan-dva,

a šta će nam takva ljubav prolazna;

čovjeku ljubav treba s kojom će na Dan suda

zajedno da istupi i odgovor da.

PRIPOVIJEST:  Jedan učenjak priča: “Dok sam jednom na predavanju sadio sjeme volje u srca slušalaca, na predavanju je sjedio i neki starac. Ničim nije ometao predavanje, ali je stalno uzdisao i plakao, dok ga najednom uzdasi i suze posve ne obuzeše. Pozvah ga jednom nasamo i upitah ga za razlog. Reče mi: ‘Bio sam čovjek koji se bavio kupoprodajom robova, i ovim zlom i gnusobom sam ostvarivao sebi zaradu. Jednom za tristo dinara kupih jednu robinjicu i mnogo se potrudih oko njenog vaspitanja.

STIHOVI

Usne su joj šećer, lice mjesec blistavi,

a još niko usne svoje na njene ne stavi.

Kad je poučih zavođenju i koketiranju, povedoh je takvu lijepu kao Jusuf na bazar, i ondje je stadoh hvaliti i nuditi kupcima. Vidjeh da ondje stiže jedan naoružan jahač i krajičkom oka opazi robinju, pa sjaha s konja, priđe joj i upita: ‘Kako se zoveš, odakle si, kakve vještine znaš i šta si u stanju raditi?’ Onda se okrenu meni i upita za njenu cijenu. Rekoh: ‘Iako je lijepa i dobra kao dinar, njena cijena je hiljadu najčistijih dinara.’On ništa ne reče, krišom je uze za ruku i dade joj nešto. Kad on ode, uzeh to i vidjeh da joj je dao sto dinara. Isto učini i drugog i trećeg dana, tako da je suma koju je dao robinji iznosila tristo dinara. Rekoh sebi: ‘On je u potpunosti isplatio cijenu robinje; žarko je želi, ali nema dovoljno da plati cijenu koju sam mu rekao. Kad naiđe, požurih za njim i tako nađoh njegovu kuću. Navečer se digoh, obukoh robinju u divnu odjeću, namirisah je lijepim mirisom, dovedoh je pred vrata onog mladića i pokucah. Vrata se otvoriše i on izađe. Zbuni se kad nas vidje i reče: ‘Mi smo Allahovi i njemu se vraćamo!’ Onda upita: ‘Šta vas dovodi i ko vas je ovamo uputio?’ Rekoh: ‘Neki s dvora željeli su je kupiti, ali nisu htjeli platiti cijenu koju sam tražio, pa se plašim da mi je ne otmu. Povjerit ću je tebi, pa neka večeras kod tebe sigurno prespava.’ On reče: ‘Uđi i ti i ostani s njom.’ Odgovorih: ‘Mene čekaju važne obaveze i ne mogu ostati tu.’ Ostavih robinju kod njega i otiđoh. Kad dođoh kući, sjedoh na postelju i stadoh razmišljati šta će se večeras među njima desiti. Odjednom čuh da se vrata otvoriše; začuh robinju kako drhtavim glasom plače. Upitah je: ‘Šta ti se desilo i kamo je nestala ljubav onog mladića pa se vraćaš ovakva?’ Robinja reče: ‘Onaj je mladić umro i predao dušu Bogu.’ ‘Slava Bogu, pa kako se to desilo?!’, upitah. Ona reče: ‘Kad si ti otišao, on me uvede u kuću i iznese pred mene hranu. Kad sam jela i oprala ruke, prostrije mi postelju, namirisa me miskom i amberom i poleže me. Onda opet dođe, stavi prst na moj obraz i reče: ‘Slava Bogu, kako je ovo dobro, lijepo i zanosno, i kako je ružno ono što je moja duša htjela i moja strast tražila, ali još gora je konačnica kod Boga i ono što tamo slijedi strašnije je od svega’, i rekavši to pade. Prodrmah ga i vidjeh da je mrtav i da je preselio u vječni život.’”

Starac onda reče: “Sav moj plač jeste zbog sjećanja na onog mladića; ne mogu nikad zaboraviti njegovu čednost, čestitost, vrlinu i velikodušnost. Nikad iz mog sjećanja neće iščiliti njegova divna narav i njegova nezamisliva dobrota. Dok živim, slijedit ću ovaj put, a kad umrem, umrijet ću u ovom stanju.”

STIHOVI

Kad ode prijatelj onaj, od dunjaluka bolji,

bez njega ću najtužniji na ovom svijetu biti;

sad srce suze lije niz obraze mi blijede,

a i kad pod zemlju odem, i tad ću suze liti.

PRIPOVIJEST:  Mladić časnog imena i iz uglednog plemena, poznat po svojoj ljepoti i odgoju, srčan i hrabar kao lav i daleko od svake slabosti i nedostatka, gajio je u srcu želju za jednom priprostom djevojkom i pamet mu je pomutila ljubav prema njoj. Goleme je jade vidio dok je do nje stigao i mnoge je šamare ljubavi otrpio dok je ugledao ljepotu voljene. Ugled njegove porodice zahtijevao je od njega da odseli iz svoga doma i potraži mir u novom kraju. Svoju mjesecoliku on posadi u kočiju i krenu kamo mu je srce reklo. Stigoše u neki lijep i prijatan kraj, te ondje zaustavi kočiju. Odjednom ugleda skupinu od trideset jahača kako se približavaju. Mladić se diže, pripasa oružje i skoči u sedlo. Kad priđoše bliže, shvati da su to njegovi neprijatelji i da njega traže. On izađe pred njih, sukobi se s njima i mnogo ih pobi, ali i sam dopade teških rana. Vrati se onoj djevojci i reče:

STIHOVI

Dušmani su, evo, stigli da me ubiju,

sjedi da još jednom gledam tebe koju ljubim,

onda ću te ubiti prije već me ubiju,

da te nakon mene ne poljubi drugi.

Djevojka reče: “Tako ti Boga, nemoj me ti ubiti, jer ja ću sama proliti svoju krv i pomiješati je s tvojom. Ali bolje je ipak da me ti preduhitriš u tome i odvežeš tako čvor sa svoga srca.” Plemić se diže i poče pjevati ovu pjesmu:

STIHOVI

O kako se ovo kleto nebo čudno vrti,

gledaj kakve ja sam sada dopanuo smrti,

onu zbog koje živim i zbog koje patih

sada svojom rukom moram da usmrtim.

Prereza tad oštricom onaj vrat na kome bi i labud pozavidio i zbog koga bi iz jala i remen suze lio, pa tako ugasi onu sjajnu svijeću. Spusti se onda na tle i namaza lice njenom krvlju, te tako krvavog lica sjuri se opet među one mračnjake, pogubi ih još nekoliko i naposljetku i sam pogibe. Kad njegovo časno pleme dobi vijest o ovom događaju, požuriše onamo parajući svoje haljine i naričući, preniješe tijela oboje na svoje plemensko groblje i sahraniše ih u isti kabur.

STIHOVI

S poštovanjem oboje ih spustiše u zemlju,

da ne budu srditi na Dan okupa,

u istu ih postelju smrtnu polegoše,

jedno drugo da raduju i ustanu skupa.

PRIPOVIJEST:  Čestit mladić zvani Aštar zaljubi se u lijepu djevojku po imenu Džejda iz uglednog plemena. Ljubavna veza i naklonost među njima posve osnaži. Krili su tu tajnu na sve načine i nastojali su da za to niko ne sazna. Ali, kao što je kazano:

STIHOVI

Ljubav je tajna koja na vidjelo izaći mora,

uzalud ti pokriti je sa stotinu zastora.

Naposljetku, njihova tajna se objelodani i ono što su krili izađe iz svog skrovitog doma. Između njihova dva plemena otpoče rat i pade mnoga krv. Džejdino pleme podiže svoje šatore iz zavičaja i odseli u drugi kraj. Pošto bolna razdvojenost potraja, čežnja presudi i Aštar jednog dana reče jednom svom prijatelju: “Jesi li spreman poći sa mnom i pomoći mi da posjetim Džejdu, jer duša mi je na izmaku od žudnje za njom, a zbog naše razdvojenosti moji dani pretvorili su se u noći.” Ovaj reče: “Čujem te i pokoravam se; šta god da kažeš, tvoj sam sluga, i šta god da narediš, hitam da to izvršim.” Onda se obojica digoše i osedlaše jahalice. Putovali su cijeli dan i noć i sutrašnji dan do večeri, dok ne stigoše u onaj kraj. U podnožju jednog brda blizu naselja tog plemena rasedlaše konje i legoše na počinak. Aštar reče svom prijatelju: “Kreni i praveći se da tražiš izgubljenu kamilu otiđi u naselje onog plemena. Ni sa kim ne razgovaraj, već potraži jednu robinju čobanicu koja zna sve njene tajne. Prenesi joj moj selam i upitaj je za Džejdu. Ispričaj joj o tome kako smo došli ovamo.”

Njegov prijatelj dalje priča: “Krenuh i otiđoh onom plemenu. Prvi koga sretoh bila je baš ona robinja. Prenesoh joj Aštarov selam i upitah za Džejdu. Reče mi: ‘Njen muž je veoma strog i čini sve što može da je skloni od svakoga. Ali, vaša prilika su ona stabla iza brijega. Treba da u vrijeme večernjeg namaza budete ondje.’ Brzo se vratih i ispričah sve Aštaru. Obojica pođosmo, povedosmo i svoje konje i stigosmo na dogovoreno mjesto.

RUBAIJA

Sjedili smo u skrovištu, plačući i uzdišući,

gledali smo stalno na put, ljepoticu čekajući;

odjednom se vika začu, podiže se silna vreva,

značilo je to da stiže onaj mjesec blistajući.

Aštar se diđe, izađe pred nju, nazva joj selam i poljubi je u ruku. Ja okrenuh lice od njih i htjedoh otići, ali me oni pozvaše: ‘Dođi, ne kanimo učiniti ništa nedolično, samo ćemo porazgovarati.’ Vratih se, a njih dvoje sjedoše; razgovarali su o prošlosti i budućnosti. Aštar naposljetku reče: ‘Želio bih da večeras ostaneš sa mnom, pa ne ogrebi lice moje nade noktima rastanka.’ Džejda odgovori: ‘Tako mi Boga, to nikako nije moguće i nema ničeg težeg što bi mogao tražiti od mene. Zar želiš da nam se ponovo desi isto i da vrijeme opet otvori preda mnom vrata teških nevolja?!’ Aštar kaza: ‘Tako mi Boga, ja te neću ostaviti niti ću te se okaniti.’

STIHOVI

Neka bude sve što treba biti,

neka dođe što mora dolaziti.

Džejda reče: ‘Može li ovaj tvoj prijatelj učiniti sve što kažem?’ Ustadoh i rekoh: ‘Učinit ću sve što kažeš, dovest ću život u hiljadu opasnosti i poginuti bude li potrebno.’ Onda ona skide svoje haljine i kaza mi: ‘Obuci ovo, a daj meni svoju odjeću. Onda otiđi u moj šator i sakrij se iza zastora. Doći će moj muž, donijeti šalicu mlijeka i reći će: ‘Uzmi, ovo je tvoja večera.’ Ti ne žuri da to uzmeš, malo oklijevaj, a on će ti to pružiti u ruku ili će spustiti na zemlju, pa će otići i neće se vraćati do jutra.’ Učinih sve onako kako mi je rekla. Kad njen muž donese šalicu mlijeka, ja sam mazno odugovlačio. On htjede spustiti čašu na zemlju, a ja je htjedoh uzeti iz njegove ruke, pa zakačih šalicu, ona mu ispade i mlijeko se proli. On se naljuti i reče: ‘Ona bi se gložila sa mnom!’, pa donese iz kuće od kože vola rasporenog od vrata do repa i čvrst i britak palmin prut, te poče udarati po mojim leđima kao po ratnom bubnju.

STIHOVI

Veličinom golem k’o aždaha,

a dugačak k’o ljuta guja kakva,

bič je njegov sliku zmije modre

nacrtao na leđa junaka.

Ja ne pustih ni jauka, plašeći se da me glas ne oda, ali strpljenje me napuštalo i plašio sam se da će mi odrati kožu. Htjedoh trgnuti nož i preklati ga njime. Rekoh ipak sebi da bi to izazvalo smutnju, a nije dobro da to bilo ko čini. Strpih se, njegova majka i sestra shvatiše šta se dešava, iščupaše me iz njegovih ruku, a njega istjeraše napolje. Niti sat kasnije, dođe Džejdina majka. Mislila je da sam ja Džejda. Ja stadoh plakati i naricati, zadigoh svoje haljine i pokazah joj leđa. Ona reče: ‘O kćeri, boj se Boga i ne čini ono što se ne sviđa tvome mužu, jer bolja je jedna dlaka tvog supruga nego hiljadu Aštara. Ko je, uostalom, Aštar da ti patiš zbog njega i podnosiš ove jade!’ Onda se diže i reče: ‘Poslat ću tvoju sestru da večeras ostane s tobom i razgovori te.’ Sat kasnije dođe Džejdina sestra, poče plakati i zazivati zlo na onog ko me tukao. Ništa joj ne rekoh i ona leže pored mene. Kad se udobno smjestila, pružih ruku, začepih joj usta i rekoh: ‘Tvoja je sestra sa Aštarom, a ja sam umjesto nje pretrpio sve ono zlo. Nemoj me odati, jer tad ćeš stradati i ti i ja.’ Ona se prvo posve prenerazi, ali ubrzo se njena preneraženost pretvori u prisnost, te smo do jutra razgovarali i šalili se. Ujutro stiže i Džejda. Preplaši se kad nas vidje skupa i upita: ‘Otkud ona ovdje?!’ Rekoh: ‘Pitaj to nju kasnije, jer nemamo previše vremena.’ Obukoh svoju odjeću i otiđoh Aštaru. Uzjahasmo i krenusmo na put. Putem mu ispričah sve što se dešavalo. On mi zagrnu leđa, vidje moje rane od biča, pa se stade izvinjavati i reče: ‘Mudri su kazali: prijatelj ti treba u danima nesreće, a u danima lagodnosti nikad nisi bez prijatelja.’”

STIHOVI

O srce, kada ti dođu dani žalosti,

imaš li pravog prijatelja, neka te ne hvata tuga,

prijatelj ti treba kada te nevolja snađe,

a u radosti je uvijek najlakše naći druga.

PRIPOVIJEST:  Kad Harun Rešid stiže u Kufu, njegov vezir otiđe na pijacu robljem. Pokazaše mu roba koji je imao tako divan glas da su se kad bi zapjevao ptice okupljale oko njega. Obavijestiše o tome Rešida i on naredi da kupe tog roba. Kad su ga odveli iz Kufe, čuše da je prvog dana plakao i naričući pjevao:

STIHOVI

Onom što mi nedužnome mačem rastanka krv lije

bolje bit će da se kloni proključale krvi moje;

tek dan prođe od rastanka a ovako patim,

teško meni kad godine počnu da se broje.

Vijest o tome dođe do Rešida. On ga pozva k sebi i raspita se o njegovom stanju. Saznade da je ovaj zaljubljen u nekoga u Kufi, pa se smilova i oslobodi ga. Njegov vezir reče: “Šteta je da oslobodiš nekoga ovako divnog glasa.” Rešid kaza: “Bilo bi tužno da se u ropstvu drži nekog ko ovako visoko leti.”

RUBAIJA

O ti što vlast se carska tvojom zove,

oslobađati ti si kadar robove,

pa oslobodi njega što rob ljubavi je,

jer dosta mu što nosi ljubavi okove.

PRIPOVIJEST:  Jednu lijepoliku, zbog koje je hiljadu pametnih palo u sevdah i bilo zaljubljeno u nju, i u čijoj je ulici stalno bila vreva i gužva od silnih zaljubljenika, napusti dobra sreća i snađe je ta nevolja da poružnje. Zaljubljenici se raziđoše svaki na svoju stranu i ostaviše je. Rekoh jednom od njih: “Ovo je ista ona koja bijaše lijepa kao vila, to su još uvijek one oči i obrve, one usne i usta, samo što je sad malo krupnija i snažnija. Kakva je to bruka i sramota, izdaja i nevjernost, da je se sad kloniš i nisi joj sklon?” On reče: “Pobogu, šta to pričaš; ono što je zanosilo srce i nudilo radost bio je duh, on je činio to tijelo skladnim, davao mu gracioznost, nježnost i ugodnost glasa. Taj duh napustio ju je, i šta sad imam s njenim tijelom; zar da volim mrtvo tijelo, zar da pjevam uvehloj ruži?”

RUBAIJA

Otiđe cvijet iz bašče, čemu mi trnje valja,

kakva korist od stražara kad u gradu nema kralja?!

Krletka je dobra kad u njoj papagaja držiš divnog,

kakva korist od kafeza nema li u njemu papagaja?!

PRIPOVIJEST: Jedan derviš zaljubi se u neku bestidnicu, pa je trčao ulicom za njom, plakao i uzdisao, ali ga ona nikad samilosno ne pogleda. Rekoše mu: “Tvoja voljena stalno je sudrug pijancima i spava s onima odanim vinu. Ona nije prijatelj derviša i prezire vjernike. Onaj ko želi biti s njom mora biti poput nje. Najbolje je da se prođeš nje i gledaš svoja posla.” Kad ču ovaj savjet, on se nasmija i reče:

STIHOVI

Ljubavna bol je užitak što ga Voljeni dade,

vidi li i drugi ljepotu njenu, žao mi biti neće,

ona je bašča ljepote i nikakvo čudo nije

da trn vidi ko ga traži, a ko želi vidi cvijeće.

PRIPOVIJEST:  Neki zgodan mladić pridruži se derviškoj halki i ubrzo postade središte pažnje ovih sufija.

STIHOVI

Njegovo lice postade kibla onih što Boga traže,

okrenuše lica od Boga, vidjeli samo su njega,

opčinjeni bijahu posve riječima mu slatkim,

njega su se držali kao muhe meda.

Svako ga je htio za sebe i svako je nastojao da mu se svidi, dok to naposljetku ne dovede do svađe i sukoba među njima.

STIHOVI

Lahko će zaljubljeni udariti jedan na drugoga,

ako ih ljubav prema istom voljenom ponese,

i one što oko Ka’be kruže kada obuzme čežnja,

nije čudo ako kakvi neredi se dese.

Pir hanikaha, koji je također bio zanesen momkom i u svađama vukao na svoju stranu, pozva mladića i posavjetova ga: “O sinko, nemoj se tako lijep i pristao družiti sa svakim i ne ukazuj svoju naklonost nedostojnima. Ti si ogledalo ljepote Božije, pa bilo bi šteta da pokazuješ lice nedostojnima.”

RUBAIJA

Nemoj uvijek biti na usluzi strancu,

ne dopusti bliskost baš svakome znancu;

ogledalo što laštilo treba – to je tvoje lice milo,

ne dopusti sad da hrđa uništi mu bjleštavilo!

Kad onaj divni momak sasluša ovaj savjet, sneveseli se i napravi kiselo lice, pa se diže i pod nekim izgovorom ode iz hanikaha. Nekoliko dana nije dolazio. Pir i muridi patili su zbog rastanka i u boli zbog njegovog odlaska lili su đerdane bisernih suza, pa jezikom želje i hvale rekoše:

STIHOVI

Vrati se, momče, nek’ na tebe niko pravo ne polaže,

Kloni se koga hoćeš, druži se s kim ti je draže.

RUBAIJA

Koliko god si varka za pamet, po vjeru poguban,

vrati se, jer ti si srcu slomljenom potreban;

dosta ti da vidiš našu nevolju i jade;,

što se družiš s onim ko te nije dostojan?!

Mladić usliša preklinjanje derviša, prođe se svoje ljutnje i vrati se druženju s ovim ostavljenim usamljenicima i rastankom mučenim nevoljnicima.

STIHOVI

Četiri stvari kad se nakon četiri dese

slađe su od olakšanja nakon patnje teške:

susret nakon razdvojenosti, pomirenje nakon svađe,

mir nakon rata, i pohvala nakon grdnje.

Zadnji put promjenjen: Ponedjeljak, 18 Februar 2013 16:01
Označeno :