Načini dokazivanja poslanstva – mudžiza

Treće temeljno pitanje u poglavlju o poslanstvu jeste pitanje na koji se način ljudima može dokazati istinitost tvrdnji stvarnog poslanika, odnosno neistinitost lažnih tvrdnji čovjeka koji se lažno predstavlja poslanikom.

Bez sumnje, ako je jedan čovjek prestupnik i zaprljan grijesima čiju ružnoću i razum poima, on kao takav neće biti potvrđen niti mu se može vjerovati. Lažnost njegovih tvrdnji može biti dokazana uzevši u obzir uvjet bezgrješnosti kod poslanika, posebno ako takav poziva nečemu što je suprotstavljeno razumu i čovjekovoj prirodi, ili ako u njegovim riječima postoji protivrječje.

S druge strane, moguće je da dobra prošlost pojedinca bude povod da ljudi koji nemaju zlih namjera budu sigurni da govori istinu, posebno ako i razum potvrdi ispravnost sadržaja njegovog poziva. Također, moguće je nečije poslanstvo dokazati nagovještajem i predstavljanjem od strane prethodnog poslanika, tako da za ljude koji traže istinu ne ostane mjesta sumnji.

Međutim, ako ljudi ne budu posjedovali sigurna mjerila te ako im od drugih poslanika nije stigla nikakva vijest ili potvrda, sasvim je prirodno da imaju potrebu za nekim drugim sredstvom kako bi mogli potvrditi poslanstvo.

Uzvišeni Bog na osnovu svoje neizmjerne mudrosti otvara ovaj put i daje poslanicima nadnaravna djela (mudžize) koja su pokazatelji istinitosti njihovog poziva. Zato ih je nazvao znakovima (ajetima).[1]

Dakle, može se zaključiti da se istinitost poziva pravog poslanika može dokazati na tri načina:

1. Putem sigurnih mjerila, kakva su istinitost i ispravnost, zatim neodstupanja od Pravog puta i pravednosti u životu. Međutim, ovo važi za poslanike koji su dugo vremena živjeli među ljudima, pri čemu se podrazumijeva da je njihova narav poznata ljudima. Ali ako se poslanstvo dogodi u ranoj mladosti i prije negoli ljudi prepoznaju poslanikovu čvrstu narav i ličnost, istinitost poziva ne možemo dokazati ovakvim mjerilima.

2. Predstavljanje od strane prethodnog poslanika ili poslanika savremenika. Ovaj način vrijedi za one ljude koji su već prihvatili drugog poslanika i do kojih su stigle njegove najave i potvrde, a svakako ne vrijedi za prvog poslanika.

3. Putem pokazivanja nadnaravnog djela koje može imati širok i opći uticaj i djelotvornost.

Definiranje mudžize

Mudžiza je nadnaravno djelo koje Božijom voljom vrši čovjek koji tvrdi da je poslanik i pokazatelj je istinitosti njegove tvrdnje.

Kao što primjećujete, definicija u sebi sadrži tri odrednice:

a) postoje nadnaravne pojave koje se ne dešavaju posredstvom običnih i uobičajenih činilaca;

b) neka od tih nadnaravnih djela poslanici vrše s posebnom dozvolom Uzvišenog Allaha;

c) takvo nadnaravno djelo može biti znakom istinitosti tvrdnje o poslanstvu, a u tom slučaju označava se terminom mudžiza.

Sada ćemo objasniti ove tri odrednice.

Nadnaravne pojave

Pojave koje nastaju na Ovom svijetu pretežno nastaju putem uzroka koji se mogu spoznati posredstvom različitih eksperimenata. Takve su gotovo sve fizikalne, hemijske, biološke i psihičke pojave. Međutim, u manjem broju slučajeva pojave se dešavaju na drugi način i ne mogu se svi uzroci i činioci spoznati putem empirijskih ogleda. Postoje svjedoci koji pokazuju da je za pojavu takvih stvari uticajan određeni broj drugačijih činilaca, poput zapanjujućih djela koja čine jogini, a stručnjaci različitih znanstvenih disciplina svjedoče da se takva djela ne dešavaju na temelju zakona empirijskih znanosti. Takve pojave nazivamo nadnaravnim.

Božanske nadnaravnosti

Nadnaravne pojave moguće je podijeliti u dvije opće skupine. Jednu čine pojave koje nemaju obične, poznate uzroke, ali ipak ti neuobičajeni uzroci manje ili više mogu da budu na raspolaganju ljudima i mogu se steći putem posebnih programa i vježbi, poput djela koja obavljaju jogini. Drugu skupinu čine nadnaravna djela čije dešavanje je u vezi sa posebnom Božijom dozvolom. Vlast nad takvim mogućnostima ne daje se u ruke ljudi koji nemaju vezu sa Bogom, pa otuda ova vrsta djela ima dvije osobenosti. Prvo, ne može se ni naučiti ni podučiti. Drugo, ne potpada pod uticaj jače sile i ne može biti nadjačana drugim činiocima. Ovakve nadnaravnosti pripadaju isključivo skupini odabranih Božijih robova i nikada ne dospijevaju u ruke zalutalih i zabludjelih. Međutim, nisu strogo ograničene na poslanike, već nekada i ostali Bogu bliski robovi, evlije, mogu dobiti takve moći, ali ih teološkom terminologijom ne možemo nazvati mudžizom, nego obično djela ovakve prirode koja obavljaju ljudi koji nisu poslanici nazivamo kerametima, kao što, uostalom, znanja koja nisu iz skupine prirodnih i uobičajenih znanja ne ograničavamo samo na Objavu koja se spušta i vjerovjesništvo koje se daje poslanicima, pa kada ovakva znanja budu data ljudima koji nisu poslanici, nazivamo ih ilhām i tahdīs, tj. nadahnuće i posebna vrsta duhovnog razgovora sa bićima kao što su meleci.

Tragom ovog objašnjenja postalo je jasno na koji način razaznati i napraviti razliku između nadnaravnosti koja je Božanske i one nebožanske naravi. Drugim riječima, ukoliko se obavljanje neokg takvog djela može naučiti i poučiti, ili ga pak neki drugi činilac može spriječiti ili zaustaviti i izbrisati njegove uticaje, u tom slučaju nije riječ o Božanskim mudžizama. Na isti način predanost lošim djelima, uvjerenju i moralu može biti drugi pokazatelj da ne postoji veza između čovjeka i Boga te da je tada riječ o šejtanskom ili nefsanskom djelu.

Ovdje je pogodno mjesto da ukažemo na jednu važnu činjenicu, a to je da Uzvišenog Allaha možemo smatrati vršiocem Božanskih nadnaravnih djela (pored uloge vršioca koju ima u vezi sa svim stvorenjima, između ostalog i u vezi sa običnim pojavama) usljed toga što je njihovo ozbiljenje uvjetovano posebnom Božijom dozvolom.[2] Između ova dva odnosa nema nikakvog sukoba niti oprečnosti zbog toga što je djelatništvo Božije na vrhu vertikalnog poretka u kojem se nalazi i djelatništvo ljudi.

Osobenosti poslaničkih mudžiza

Treća napomena u vezi sa poslaničkom mudžizom jeste to da je ona znak istinitosti tvrdnje o poslanstvu. Zato se nadnaravno djelo posebnom teološkom terminologijom naziva mudžiza, jer ono, pored toga što se dešava uz posebnu dozvolu Božiju, također se događa kao dokaz da je dotični poslanik zbilja poslanik. Ako malo proširimo opseg ovog pojma, on može obuhvatati i nadnaravnosti koje se događaju kao dokaz istinitosti imameta. Tako termin keramet postaje svojstven isključivo ostalim vrstama Božanskih nadnaravnih djela koja čine Božije evlije, nasuprot nadnaravnostima koje se vežu za nefsanske i šejtanske moći, poput sihra, čarolije i djela koja čine jogini. Takva se djela mogu i poučavati i učiti, kao što mogu biti i nadjačana većom snagom. Obično se može prepoznati da to nisu djela Božanske naravi time što njihovi vršioci imaju iskvareno uvjerenje i moral.

Pojedinost na koju moramo obratiti pažnju jeste činjenica da ono što poslanička mudžiza izravno dokazuje jeste istinitost tvrdnje da je riječ o poslanicima, ali ispravnost sadržaja poslanice i neophodnost pokoravanja naređenjima koja oni dostavljaju dokazuje se posredno. Drugim riječima, poslanstvo se potvrđuje racionalnim dokazom, a legitimnost sadržine njihovog poslanstva potvrđuje se dogmatskim argumentima.[3]

---