Adabi svojstveni učenjaku i učeniku 3.

Ovi adabi dijele se u dvije podskupine: adabe svojstvene njima lično i adabe vezane za vrijeme predavanja.

1 ) Adabi svojstveni njima lično

Prva stvarkoja je obavezna i učenjaku i učeniku jeste da iskreno, Allaha radi, traže i prenose znanje. Uistinu se vrijednost ljudskih dje-la vraća na njihove namjere te zbog toga neka djela budu beskorisna, neka poput dragulja čija se vrijednost ne može procijeniti, a neka, opet, kobna za onoga koji ih čini, upisana u knjigu hrđavih djela, iako su došla u formi onih naređenih.

Stoga je obaveza učenjaka i učenika da im djela budu iskrena, radi Allahovog zadovoljstva, s ciljem pokoravanja Njegovim naredbama, u svrhu ispravljanja prije svega sebe te upućivanja Njegovih robova ka znamenjima Njegove vjere. Pri činjenju svojih djela oni ne smiju imati za cilj sticanje imetka, ugleda, popularnosti, niti isticanje u odnosu na slične sebi, hvalisanje među prijateljima ili uzdizanje među braćom, a niti druge tome slične ciljeve, koji su neispravni i ne polučuju lijepe plodove, nego, naprotiv, uzrokuju Allahovu srdžbu, Njegovo nezadovoljstvo, gubitak vječne sreće i dobrog konačnog bo-ravišta te postajanje jednim od onih robova za koje Allah, dž.š., kaže:

الأخسَرِينَ أَعْمَالاً ♦ الّذِن ضَلَّ سَعْيُهًم فِي الْحَيَاةِ الدًنْيَا وَ هًم يَحْسَبوًنَ انَّهًم يًحْسِنوَنَ صَنْعَا

…Oni najpropalijih djela, čiji je trud na Ovom svijetu bio bezvrijedan, a mislili su da rade dobro.[1]

Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi:

إنما الأعمال بالنيات و إنما لكل امرئ ما نوى فمن كانت هجرته إلى الله و رسوله فهجرته إلى الله و رسوله و من كانت هجرته إلى دنيا يصيبها أو امرأة ينكحها فهجرته إلى ما هاجر إليه

“Zaista se djela cijene prema namjerama i zaista svakom čovjeku pripada ono što je namjerio. Pa čija hidžra bude radi Allaha i Njego-vog Poslanika, njegova hidžra je Allahu i Poslaniku, a čija hidžra bude zbog neke dunjalučke koristi ili žene da je oženi, njegova hidžra je onome kome je učinio.”[2]

Ovaj hadis je jedna od temeljnih postavki islama. Neki učenjaci su rekli da je ovaj hadis trećina znanja. Neki cijenjeni velikani to protumačiše tako što zarada čovjeka biva njegovim srcem, jezikom i rukama. A nijjet je djelo jednog od troje, i to najznačajnijeg, jer je nijjet sam po sebi ibadet, za razliku od svega drugog.

Dobri prethodnici i neki od njihovih sljedbenika smatrali su po-hvalnim otpočinjanje knjiga ovim hadisom, kao ukazivanje čitaocu na iskrenost i značaj ispravnosti namjera.

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi:

 نية المؤمن خير من عمله و في لفظ آخر أبلغ من عمله

“Nijjet vjernika je bolji od njegovog djela”, a u drugom rivajetu: “…dalekosežniji od njegovog djela.”[3]

I rekao je, sallallahu ‘alejhi ve alihi:

 إنما يبعث الناس على نياتهم

“Zaista će ljudi biti proživljeni prema svojim namjerama.”[4]

Također je rekao Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi, prenoseći od Džibrila, a on od Allaha:

الإخلاص سر من أسراري استودعته قلب من أحببت من عبادي

“Iskrenost je tajna od mojih tajni. Usadio sam je u srca onih koje volim.”[5]

I rekao je, sallallahu ‘alejhi ve alihi:

“Zaista, prvi čovjek kojem će se presuditi na Sudnjem danu jest šehid. Bit će doveden pred Allaha i izložit će se pred njim blagodati koje su mu bile darovane, a on će ih prepoznati, te će mu se reći: ‘Kako si sa njima postupio?’ A on će odgovoriti: ‘Borio sam se na Tvome putu dok nisam preselio kao šehid.’ Reći će: ‘Slagao si! Borio si se kako bi rekli da si hrabar, pa je to i rečeno.’ A zatim će biti naređeno pa će biti povučen licem o tle dok ne bude bačen u Vatru. Zatim čovjek koji je sticao znanje i podučavao druge i učio Kur'an. Bit će doveden pred Allaha i izložit će mu se blagodati kojima je bio obasipan, a on će ih prepoznati i reći će mu se: ‘Kako si sa njima postupio?’ A on će odgovoriti: ‘Stekao sam znanje pa sam podučavao i radi tebe sam Kur'an učio.’  Reći će: ‘Slagao si! Ti si stekao znanje da bi ljudi rekli da si učenjak i učio si Kur'an da bi rekli da si učač, pa je tako i rečeno.’ Zatim će biti naređeno pa će biti povučen licem o tle dok ne bude bačen u Vatru.”[6]

I rekao je:

 من تعلم علما مما يبتغي به وجه الله عز و جل لا يتعلمه إلا ليصيب به غرضا من الدنيا لم يجد عرف الجنة يوم القيامة

“Ko bude stekao znanje kojim se postiže Allahovo zadovoljstvo, a ne bude ga sticao, osim sa ciljem da zadobije nešto od ovozemaljskih dobara, neće osjetiti miris Dženneta na Sudnjem danu.”[7]

I rekao je:

من تعلم علما لغير الله و أراد به غير الله فليتبوأ مقعده من النار

“Ko bude sticao znanje radi nekog drugog, pored Allaha, i njime bude želio nekog drugog, pored Allaha, neka pripremi sebi mjesto u Vatri.”[8]

I rekao je:

من طلب العلم ليجاري به العلماء أو ليماري به السفهاء أو يصرف به وجوه الناس إليه أدخله الله النار و في رواية فليتبوأ مقعده من النار

“Ko bude sticao znanje da bi bio u društvu učenih, ili da bi se uzdizao nad neznalicama, ili da bi skretao pažnju ljudi na sebe, Allah će ga uvesti u Vatru.” U drugoj predaji stoji: “…neka sebi pripremi mjesto u Vatri.”[9]

I rekao je:

“Nemojte sticati znanje da bi ste se uzdizali nad neznalicama, niti da biste raspravljali sa učenjacima, ni da biste skretali pažnju na sebe. Tražite svojim riječima ono što je kod Allaha, jer zaista, samo je On vječan i ostaje, a sve osim Njega nestaje. Budite izvori mudrosti, svjetiljke upute, prostirke kuća, noćni svici, putokazi srcima, zakrpe odjeći. Poznati među stanovnicima Nebesa, nepoznati među stanovnicima Zemlje.”[10]

Također je rekao:

“Ući će u Vatru ko bude tražio znanje zbog četiriju stvari: da se diči njime pred učenim ili da se uzdiže nad neznalicama, da skreće na sebe poglede ljudi ili da njime zadobije mjesto kod vladara.”[11]

I rekao je, sallallahu ‘alejhi ve alihi:

 ما ازداد عبد علما فازداد في الدنيا رغبة إلا ازداد من الله بعدا

“Neće nikada rob povećati svoje znanje, a istovremeno i ljubav prema Dunjaluku, a da mu se neće povećati udaljenost od Allaha.”[12]

I rekao je, sallallahu ‘alejhi ve alihi:

 كل علم وبال على صاحبه يوم القيامة إلا من عمل به

“Svako znanje će biti nesreća za svoga posjednika, osim znanja po kojem se bude radilo.”[13]

I rekao je, sallallahu ‘alejhi ve alihi:

 أ شد الناس عذابا يوم القيامة عالم لم ينفعه علمه

“Najveću patnju na Sudnjem danu imat će učenjak kojem nije koristilo njegovo znanje.”[14]

“Primjer onoga koji podučava ljude dobru, a zaboravlja sebe je kao primjer fitilja koji drugima svijetli, a sebe izgara.” U drugoj predaji: “…kao primjer svjetiljke.”[15]

“Ko bude skrivao znanje, Allah će mu na Sudnjem danu zapečatiti usta uzdima od vatre.”[16]

“Znanja imaju dvije vrste: znanje u srcu, i to je ono korisno znanje, i znanje na jeziku, a to je Allahov dokaz protiv sina Ademovog.”[17]

“Ja se ne bojim za svoj ummet mu'mina niti mušrika. Mu'mina čuva njegov iman, a mušrika slama njegovo nevjerstvo. Ali, ja se bojim za vas rječitog munafika, koji govori ono što smatrate dobrim, a čini ono što smatrate lošim.”[18]

“Najviše čega se bojim za vas poslije mene jeste munafik učenog jezika.”[19]

“Zar zaista najveće zlo nije iskvarena ulema, a najveće dobro bogobojazna ulema.”[20]

“Ko kaže: ‘Ja sam alim’, on je džahil.”[21]

Bilježi El-Kulejni svojim lancem prenosilaca do Imama Alija, ‘alejhis-selam, da je rekao:

قال رسولاللهصلى الله عليه و آله: منهومان لا يشبعان طالب دنيا و طالب علم فمن اقتصر من الدنيا ما أحل الله له سلم و من تناولها من غير حلها هلك إلا أن يتوب و يراجع و من أخذ العلم من أهله و عمل به نجا و من أراد به الدنيا فهي حظه

“Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi: ‘Dvije vrste ljudi ne mogu se zasititi: onaj koji traži Dunjaluk i onaj koji traži znanje. Pa ko se zadovolji od Dunjaluka onim što je Allah dozvolio, spasio se, a ko uzme od onog što nije halal, propao je, osim ako se pokaje i vrati. Ko uzme znanje od onih koji ga uistinu posjeduju i po njemu bude postupao, taj se spasio, a ko njim bude želio Dunjaluk, pa to je sav njegov udio.”[22]

Bilježi El-Kulejni od Imama Bakira, ‘alejhis-selam:

“Ko bude tražio znanje da bi se hvalio među učenima, ili da bi se raspravljao sa neznalicama, ili da bi skretao na sebe pažnju ljudi, neka sebi pripremi mjesto u Vatri. Uistinu poglavarstvo ne priliči, osim onima koji su mu dorasli.”[23]

Također njegovim lancem prenosilaca do Ebu Abdullaha, ‘alejhis-selam:

“Ko predajama bude želio dunjalučku korist, neće na Onom svijetu imati nikakvog udjela, a ko bude želio ahiretsku korist, dat će mu Allah svako dobro.”[24]

Od njega također:

“Kada vidite učenjaka koji voli Dunjaluk, optužite ga za vašu vjeru. Uistinu, svako ko je zaljubljen, brižan je za voljenog.” I reče: “Objavio je Uzvišeni Allah Davudu, alejhis-selam: ‘Ne uzimaj za posrednika između Mene i sebe učenjaka obmanutog Dunjalukom pa da te odvrati od puta moje ljubavi. Uistinu su takvi drumski razbojnici mojim robovima koji me žele (muridima). Zaista, najma-nje što ću sa njima učiniti jeste da ću iz njihovih srca iščupati slast dozivanja Mene.’”[25]

Od njega, alejhis-selam, također, da je rekao Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi:

الفقهاء أمناء الرسل ما لم يدخلوا في الدنيا قيل يا رسول الله و ما دخولهم في الدنيا قال اتباع السلطان فإذا فعلوا ذلك فاحذروهم على دينكم

“Učenjaci su povjerenici poslanika sve dok ne zagaze u Dunjaluk.” Bi rečeno: “Allahov Poslaniče, a šta je to zalaženje u Dunjaluk?” Reče: “Povođenje za vlastima, pa kada tako postupe, čuvajte ih se zbog svoje vjere.”[26]

Bilježi Saduk u svome djelu El-Hisal, svojim lancem prenosilaca do Ebu Abdullaha, alejhis-selam, sljedeće riječi: “Zaista ima učenja-ka koji vole uzeti znanje, ali ne vole i da se ono od njih uzme. Takvi su u prvoj provaliji Vatre. Ima učenjaka koji kada ih neko posavje-tuje, nisu zadovoljni, a kada daju savjete, grubi su. Takvi su u drugoj provaliji Vatre. Ima učenjaka koji iznose svoje znanje pred bogata-šima i uglednicima, ali ga nisu voljni podijeliti i sa siromasima. Takvi su u trećoj provaliji Vatre. Ima učenjaka koji se ponašaju kao nasilnici i vladari, pa ako im neko odgovori ili uskrati počast, rasrde se. Takvi su u četvrtoj provaliji Vatre. Ima učenjaka koji traže predaje jevreja i kršćana da bi njihovo znanje izgledalo obimnije i da bi se uvećao broj njihovih hadisa. Takvi su u petoj provaliji Vatre. Ima učenjaka koji se izlažu fetvi i govore: “Pitajte me!” A vjerovatno nisu u stanju pogoditi ispravno jedan harf, a Allah ne voli one koji pretjeruju. Takvi su u šestoj provaliji Vatre. Ima učenjaka kojima znanje služi samo kao častoljublje i razumsko razmetanje. Takvi su u sedmoj provaliji Vatre.”[27]

Od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi, da je Musa, alejhis-selam, susreo Hidra, alejhis-selam, te mu rekao: “Oporuči mi.” Reče Hidr: “O ti, koji tragaš za znanjem. Uistinu govorniku teže dosadi nego slušaocu, zato nemoj odugovlačiti kada govoriš, pa da dosadiš svojim slušaocima. Imaj na umu kao da su pred tobom posude, pa dobro pazi čime ćeš ih napuniti. O Musa, posveti se znanju ako ga uistinu želiš, jer zaista znanje pripada onome koji mu se posveti. I ne pretjeruj puno u logici. Uistinu mnoštvo logike čini učenjake krutim, ali otkriva i stranputice slaboumnih. Zato, na tebi je da slijediš put onih umjerenih. Zaista je to nadahnut put i ispravo postupanje. I kloni se neznalica i budi blag spram maloumnih. Uistinu je takvo postupanje čast za razumne i ukras za učenjake. Ako ti se neznalica grubo obrati, ti mirno šuti i odlučno ga se kloni. O sine Imranov, ne otvaraj vrata koja nećeš znati zatvoriti i ne zatvaraj vrata koja nećeš znati otvoriti. O sine Imranov, ko ne raščisti sa Dunjalukom i ne dokine požude za njim, kako može biti abid? Ko prezire svoje stanje i Allaha tuži za svoju sudbinu, kako može biti zahid? O Musa, nauči ono što treba znati kako bi po tome postupao, a nemoj učiti da bi pričao pa da znanje po tebe bude propast, a za druge svjetlost.”[28]

Od govora Isaa, alejhis-selam, je i sljedeći: “…Vi ste pokvareni učenjaci. Nagradu primate, a djelo zapostavljate. Samo što nije došlo vrijeme kada će radnik potraživati svoja djela i kada ćete napustiti prostrani Dunjaluk i naseliti tamu i tjeskobu kabura. Allah vam je zabranio grijehe isto kao što vam je naredio post i molitvu. Kako može biti od znanja onaj ko se srdi zbog svoje opskrbe i ko prezire svoj položaj?! A zna da je to dio Allahovog znanja i odredbe. Kako može biti od znanja onaj koji se na Allaha žali zbog onoga što mu je propisano, a nije zadovoljan ničim što ga je zadesilo?! Kako može biti od znanja onaj kod koga njegov Dunjaluk ima prednost nad Ahiretom i on se sav predao njemu te mu je draže ono što mu šteti od onoga što mu koristi?! Kako može biti od znanja onaj koji traži govor da bi ga prenosio, a ne traži ga da bi po njemu postupao.?!”[29]

Od njegovih riječi, salavatullahi ‘alejhi, su i ove: “Teško pokvarenim učenjacima: na njima će se Vatra rasplamsavati.”[30]

Zatim znaj da je ovaj stepen – stepen ihlasa – od velikog značaja, sa mnogo prepreka, preciznog značenja i velikog uspona. Traganje za njim zahtijeva istančanu viziju, ispravno shvatanje i potpuno duhovno pregnuće. A kako i ne bi bilo tako kada je on srž kabula i na osnovu njega se nižu sevapi i vide rezultati abidovog ibadeta, napori učenjaka i trud mudžahida.

Kada bi čovjek razmislio o sebi i prekopao po suštini svojih postupaka, malo bi ihlasa­­ (iskrenosti) našao u mnoštvu nagomilanih primjesa usmjerenih u pravcu iskrenosti. Naročito je takav slučaj sa oslovljenima znanjem i onima koji ga traže jer najčešći motiv, naročito u početku sticanja znanja, biva čežnja za ugledom, imetkom, prepoznatljivošću, dobrim glasom, slašću upravljanja i posjedovanja sljedbenika, pohvalama, zahvalama i sl.

Ovi prikriveni ciljevi izlaze na vidjelo onda kada se pojavi neko od sličnih sa više znanja i boljeg položaja te skrene pažnju sa njega na sebe. Neka tada pogleda svoj hal, pa ako bude pazio i cijenio onoga koji ga i dalje slijedi mnogo više od onoga koji naginje drugome i pored toga što taj drugi zaslužuje da se slijedi, onda neka zna da se prevario i da je u svojoj vjeri obmanut. Do te mjere stvari znanju otići među učenima da na kraju postanu ljubomorni kao žene, te im postane teško ako neki od njihovih učenika odu kod nekog drugog, iako i sami znaju da će kod njih naći korisno znanje i ojačati svoju vjeru.

Ovo bi bila kap u moru među svojstvima koja vode u propast, nastanjenim u tajnama ljudskih srca, gdje učenjak vjeruje da je sačuvan, a zapravo je obmanut. Takvi učenjaci mogu se prepoznati po navedenim i njima sličnim znakovima.

Vrlo često šejtan zamrsi račune ovima pa im kaže: “Vaš cilj je širenje Allahove vjere i borba za Šerijat koji vam je propisao Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi.” Međutim, da je vjera istinski motiv njegovog znanja, ukoliko bi se pojavio neko drugi pored njega koji bi ga zamijenio ili mu bio pomagač, zahvalio bi uzvišenom Allahu što je sa njega breme uklonio i potpomogao ga na ovom zadatku još nekim i time umnožio stubove zemaljske, upućivače Božijih stvorenja, učitelje vjere Allaha Uzvišenog, preporoditelje poslaničkih sunneta.

Ima i onih učenjaka koje šejtan obmane tako što sebi kažu: “Da se hoće pojaviti neko preči od nas – ko bi na sebe preuzeo obavezu – bili bismo radosni zbog toga.” Došaptavanje takvih misli sebi, prije nego se okuša na mejdanu, nije ništa do obmana, jer duša je lahko povodljiva u obećanjima, a kada je zadesi nešto, brzo se promijeni i vrati, ne ispunivši obećano, osim onoga koga Allah sačuva. U ove tajne duše upućeni su samo rijetki, oni koji dobro poznaju njene spletke i dugo se bave njenim odgojem.

Zbog toga, ko kod sebe pronađe neka od ovih svojstava koja vode u propast, dužan je tražiti lijek kod onih Božijih robova što gospodare srcima, a ako ih ne nađe na svom putu traganja, onda neka uči iz njihovih knjiga, iako su tragovi i jednog i drugog već odavno nestali i nije preostalo ništa, do vijesti o njima. Pa neka traži od Allaha pomoć i uputu, te ako ne uspije ni tada, neka se povuče i teži pasivnosti, odbijajući odgovarati na postavljena pitanja koliko god to može.

Nekima možda dođe šejtan pa im kaže: “Kada bi se vrata ovakvom postupanju otvorila, nestalo bi nauke i oskrnavila bi se vjera zbog nedostatka onih koji su ispunili šartove i okitili se ihlasom.” Takvome treba reći da vjere zbog toga neće nestati sve dok šejtan uljepšava ljudima ljubav prema poglavarstvu, pa kako on neće posustati u svome radu sve do Kijametskog dana, uvijek će biti onih koji će se zalagati za širenje vjere, a koji neće imati na Ahiretu nikakvog udjela. Baš kao što je rekao Allahov poslanik sallallahu alejhi ve alihi:

إن الله يؤيد هذا الدين بأقوام لا خلاق لهم

“Allah će pomoći ovu vjeru ljudima koji na Onom svijetu neće imati udjela.”[31]

I rekao je, sallallahu ‘alejhi ve alihi:

إن الله يؤيد هذا الدين بالرجل الفاجر

“Allah će pomoći ovu vjeru i grješnikom.”[32]

Zato alim ne bi smio biti obmanut ovim šejtanovim varkama – obuzet ljudima – pa da se u njegovom srcu razvije ljubav spram ugleda, pohvala, veličanja, jer to je, bez sumnje, sjeme licemjerja. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi:

 حب الجاه و المال ينبت النفاق في القلب كما ينبت الماء البقل

“Ljubav prema imetku i ugledu rađaju u srcu licemjerstvo baš kao što od vode raste povrće.”[33]

 ما ذئبان ضاريان أرسلا في زريبة غنم بأكثر فسادا فيها من حب الجاه و المال في دين المرء المسلم

“Ni dva vuka koja su se našla u napuštenom stadu nisu za njega štetna koliko je ljubav za ugledom i imetkom opasna za vjeru čovjeka muslimana.”[34]

Neka svoje misli usmjeri tako da prodru u tajne svoga srca te da spozna puteve čišćenja od ovih bolesti, jer uistinu, šteta koja proizlazi iz ovakvih svojstava još je veća kod drugih nego kod učenika i učenjaka. To je zato što neznalica sebi kaže: “Da je takvo šta pokuđeno, najpreče bi bilo da ga se ulema kloni.” I tada se okiti takvim svojstvima – kao nečim sasvim prihvatljivim, s tim da je između ova dva grijeha ogromna razlika – neznalica će na Sudnji dan doći samo sa svojim grijehom, dok će učenjak doći sa svojim grijehom i grijesima svih onih koji su ga slijedili do Sudnjega dana, kako to stoji u vjerodostojnim predajama.[35]

Sve u svemu, spoznaja suštine ihlasa je duboko more u kojem su se mnogi utopili, osim rijetkih izuzetaka koje je Uzvišeni izuzeo u riječima:

إِلَّا عِبَادَكَ مِنْهُ الْمُخْلَصِينَ

Osim tvojih iskrenih robova.[36]

Stoga, neka bude pažljiv Božiji rob spram ovih složenih pojava, inače će se pridružiti šejtanovoj družbi, a da to neće ni primijetiti.[37]

Druga stvar: Naučeno treba koristiti postepeno. Razuman čovjek ima za cilj riajet, tj. da sačuva naučeno kroz rad, dok neznalica ima za cilj rivajet, odnosno mnoštvo predaja. Bilježi se od Imama Alija, ‘alejhis-selam, da je rekao: “Dvije su vrste učenjaka. Učenjak koji koristi svoje znanje, i ovaj će biti spašen, i učenjak koji ostavlja svoje znanje, a on će propasti. Uistinu, stanovnici Vatre bivaju uznemira-vani od smrada učenjaka koji ne postupa po svome znanju. Zaista, najviše će se od svih stanovnika Vatre kajati onaj čovjek koji bude nekoga pozivao Allahu, dž.š., pa mu se ovaj odazove i prihvati njegov poziv, pokori se Allahu i On ga uvede u Džennet. A upućivača uvede u Vatru zbog nepostupanja po onome što je znao i slijeđenja strasti i duge nade, jer slijeđenje strasti odvraća od istine, a duga nada čini da se Ahiret zaboravi.”[38]

Od Ebu Abdullaha, ‘alejhis-selam, prenosi se da je rekao: “Uistinu, učenjak koji ne postupa po svome znanju – poskliznut će njegove riječi iz ljudskih srca kao što posklizne kiša niz liticu.”[39]

Došao je čovjek Aliju ibn Husejnu, ‘alejhis-selam, te mu postavio neka pitanja, na šta mu je on odgovorio. Zatim se ponovo vratio da pita, pa mu na to reče Ali ibn Husejn, ‘alejhis-selam: “Zapisano je u Indžilu: ‘Ne tražite znanje o onome što ne znate dok ne postupite po onome što već znate. Zaista znanje, ako se ne postupa po njemu, neće uvećati svome posjedniku ništa drugo, osim kufra, a spram Allaha ništa do udaljenost.”[40]

Pitao je Mufaddal ibn Omer Ebu Abdullaha, ‘alejhis-selam: “Po čemu se poznaju spašeni?” Reče, ‘alejhis-selam: “Čija djela budu saglasna sa njegovim riječima, posvjedoči mu Šehadet, a čija djela ne budu suglasna sa njegovim riječima, to je samo ostava.”[41]

Rekao je Emirul-mu'minin u svome govoru održanom na minbe-ru: “O ljudi, kada naučite, postupajte po onome što ste naučili, bit ćete upućeni. Uistinu je učenjak koji postupa suprotno od onoga što zna poput zbunjenog džahila koji se ne budi iz svog džehla. Štaviše, vidio sam da je dokaz protiv njega veći. I nesreća je trajnija po ovog alima otrgnutog od svoga znanja nego po džahila u zbunjenog svom neznanju, a obojica su pometeni, propali…”[42]

Od Ebu Abdullaha prenosi se da je rekao: “Došao je čovjek Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve selem, te upita: ‘O Allahov Poslaniče, šta je to znanje?’ Reče Poslanik: ‘Šutnja.’ Upita: ‘A šta zatim, Poslaniče?’ Reče: ‘Pažljivo slušanje.’ Upita: ‘A šta zatim?’ Reče: ‘Pamćenje.’ Upita: ‘Šta zatim, Allahov Poslaniče?’ Reče: ‘Zatim postupanje po njemu.’ Čovjek ponovo upita: ‘A šta zatim, Allahov Poslaniče?’ Poslanik odgovori: ‘Njegovo prenošenje.’”[43]

Bilježi Ebu Basir od Ebu Abdullaha, ‘alejhis-selam, da je rekao: “Rekao je Emirul-mu'minin: ‘O ti koji tražiš znanje, uistinu se znanje odlikuje mnogim osobinama. Njegova glava je poniznost, a njegovo oko čistoća od zavidnosti. Njegove uši su poimanje, a jezik iskrenost. Pamćenje njegovo je kušnja, a srce njegovo je lijepa namjera. Razum njegov je poznavanje uzroka i odredaba, a ruka njegova je milost. Noge njegove su posjećivanje uleme, a briga njegova izbavljenje. Mudrost njegova je opreznost, a odredište njegovo spas. Vođa njegov je oprost, a njegova jahalica ispunjenje. Oružje njegovo je blaga riječ, a sablja njegova zadovoljstvo. Luk njegov je razmišlja-nje, a vojska njegova savjetovanje sa učenima. Imetak njegov je lijepo ponašanje, a riznica njegova ustezanje od grijeha. Ogrtač nje-gov je dobročinstvo, a pribježište njegovo izmirenje. Vodič njegov je uputa, a saputnik njegov ljubav spram odabranih.”[44]

A u dužoj predaji Unvana El-Basrija od Imama Sadika prenosi se:

“Ne mjeri se znanje mnoštvom podataka. Uistinu je znanje svjetlost koja pogodi srca onih koje Allah želi uputiti. Pa ako želiš znanje, potraži prvo u sebi suštinu predanosti, a znanje traži tako što ćeš ga primjenjivati i od Allaha traži da ti podari shvatanje; On će ti ga podariti.”[45]

Znaj da je znanje poput stabla, a djelo poput ploda. Ono što se očekuje od stabla koje rađa nije ništa drugo do plodovi. Zato je djelo općenito suštinski cilj znanja, jer se sva nauka svodi na dvije stvari: znanje postupanja i znanje spoznaje (ma‘rifetsko znanje). Znanje postupanja je poznavanje halala i harama i tome sličnih propisa kao i razlučivanje između pohvaljenih i pokuđenih svojstava te poznavanje načina kojima se otklanjaju i izbjegavaju ružne navike.

Ma'rifetsko znanje, pak, jest znanje o Allahu, Njegovim svojstvi-ma i imenima. Sve drugo pored toga su pomoćne discipline koje služe ovim dvjema naukama ili se njima želi nešto od djelatnosti općenito kao što je jasno svakom ko je ovo analizirao.

Zatim, znanje o postupanju nema druge svrhe do samog postupanja. Štaviše, da nema postupanja, ne bi od njega bilo nikakve svrhe. Rekao je Allah Uzvišeni:

قَدْ أَفْلَحَ مَن ْ زَكَّاهَا

Spasio se onaj koji je očistio.[46]

A nije rekao: Spasio se onaj koji je naučio način na koji se čisti duša, skupio metode i podučavao ljude.

A ma‘rifetska spoznaja Allaha Uzvišenog i ono što ona podrazu-mijeva od racionalnih nauka i primjer onoga koji je poznaje a zane-maruje Allahove naredbe i zabrane jeste kao primjer sluge koji je upoznao svojstva vladara, njegov izgled i navike, a nije spoznao šta taj vladar voli, šta ga srdi i čime nije zadovoljan, zapostavio je sve što vladar voli vezano za odjeću, izgled, pokrete, mirovanje, pa je izašao pred vladara sa željom da mu postane blizak, zaprljan svime što vladar prezire, čist od svega što vladar voli, dodvoravajući mu se svojim poznavanjem njegovog imena, porijekla, izgleda i politike spram podanika i odanih sluga.

Ovaj primjer obuhvata obje skupine učenjaka koji napustiše rad po svom znanju, što predstavlja samu bit samoobmane. Da je ovaj učenjak zanemario svoje cjelokupno znanje i zadovoljio se najpo-vršnijim poznavanjem, predajući se radu i spoznaji onoga što njegov vladar uistinu voli ili prezire, mnogo lakše bi postigao ciljano. Ovako, zakazavši u radu i povodeći se za strastima, objelodanilo se da on zapravo i nije spoznao ništa do puke fraze bez poznavanja suštine i značenja. Jer da je Allaha istinski spoznao, okitio bi se bogobojaznošću, kao što na to Uzvišeni upozorava u riječima:

 إنَّمَا يَخْشَى اللهَ مِنْ عِبَادِهِ العُلَمَاءُ

Zaista se Allaha boje od njegovih robova samo učeni.[47]

Nezamislivo je da razumna osoba upozna svojstva lava, a da za-tim ne osjeća ama baš nikakav strah. Allah Uzvišeni objavi Davudu, ‘alejhis-selam: “Boj me se kao što se bojiš divlje zvjeri!”[48] I zaista, ko je o lavu saznao samo ime, izgled i boju neće osjetiti strah, ali on je zapravo isti kao i onaj koji o lavu ne zna čak ni toliko. U prvom poglavlju Zebura stoji: “Bogobojaznost je kruna mudrosti.”[49]

Stoga je rekao Božiji Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi: “Kome se poveća znanje, a ne poveća uputa, nije mu se povećalo ništa, osim udaljenost od Allaha.”[50]

I rekao je: “Bit će bačen učenjak u Vatru pa će mu izaći utroba te će se uvijati oko nje poput magarca koji kruži oko mlina.”[51]

I rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi: “Najgori ljudi su pokvareni učenjaci.”[52]

I rekao je, sallallahu ‘alejhi ve alihi: “Najveću kaznu na Sudnjem danu imat će učenjak kojem Allah nije dao da se okoristi svojim znanjem.”[53]

Ovo bi bio dio predaja o nužnosti rada po znanju. Također, prethodno smo na početku djela naveli neke predaje koje o tome govore, a predaje na ovu temu se ne daju ni pobrojati.Stoga treba imati na umu da Onaj Koji je obavijestio o vrijednosti znanja, obavi-jestio je i o posljedicama koje slijede ako se po njemu ne bude postu-palo. U tom slučaju stanje učenjaka gore je nego stanje neznalice.

أَفَتُؤْ مِنُونَ بِبَعْضِ الْكِتَابِ وَ تَكْفُرُونَ بِبَعْض ٍ

Zar vjerujete u dio knjige a drugi odbacujete.[54]

Zakazivanje učenjaka u radu i postupanju po znanju – nakon što je već upoznao vanjštinu Šerijata – ima svoje razne oblike, jer se sticanjem znanja njegove obaveze (vadžibi) ne mogu ni pobrojati, a da i ne spominjemo djela koja nisu na stepenu vadžiba. Čak postoje i ona djela koja su izvan poglavlja koja su naslovili fakihi, a koja su mnogo značajnija i čije je poznavanje mnogo veća obaveza. A to je prije svega čišćenje duše od moralnih izopačenosti, poput oholosti, licemjerja, zavisti, prezira i drugih izopačenosti koje vode u propast, što je pobrojano u knjigama koje se bave ovom tematikom. Tu spada i čuvanje jezika od ogovaranja, prenošenja tuđih riječi s namjerom sijanja smutnje, dvoličnog govora, iznošenja mahana drugih musli-mana itd.

Slično se može kazati i o djelima ostalih organa jer svi oni imaju svoje propise koji ih obavezuju i prijestup je ako se pređu njihove utvrđene granice te je zajednička obaveza upoznati ih i u praksi primijeniti. Ove obaveze se ne mogu naći u knjigama fakiha i poglavljima koja su naslovili poput kupoprodaje, vakufa, iznajmlji-vanja i sl. Za objašnjenja ovih pitanja potrebno se vratiti na knjige hakikatske uleme, uleme trudbenika i tamo potražiti odgovor. Kolika li je samo obmana učenjaka koji se zadovoljio formalnim znanostima (‘ulum resmijje), a u potpunom je nemaru spram odgoja duše i težnje da zadovolji svoga Uzvišenog Gospodara.

Primjer ovakvog učenjaka je kao slučaj bolesnika koji se upoznao sa lijekom, ali se svim svojim bićem posvetio izgovaranju imena tog lijeka i upućivanjem na njega. Ne, naprotiv, njegov primjer je još gori! On je kao bolesnik na samrtničkoj postelji, obolio npr. od upale porebrice (pleuritis), koji mora upoznati lijek i upotrijebiti ga, a on se pozabavio danju i noću ponavljanjem teorije o vanmenstrualnom oticanju krvi kod žena, pored činjenice da je svjestan da ne može oboljeti ni od menstrualnog ni vanmenstrualnog oticanja krvi. Međutim, on postupa po onoj logici koja kaže: Možda kakva žena oboli od vanmenstrualnog oticanja pa me bude pitala. Kud će veća samoobmana od ovakve pameti, koja je ostavila ono što će joj koristiti, a pozabavila se onim što je za nju beskorisno.

Isti su i oni koji zagovaraju znanje, a njih same su ophrvale sve duhovne bolesti, počevši od slijeđenja strasti, privezanosti za ovoze-maljske užitke, pa nadalje, preko zavisti, samoljublja, srdžbe i mržnje, ushićenosti djelima za koja maštaju da su na vagi onih do-brih, a da pretresu svoju unutrašnjost, mogli bi vidjeti da se zapravo radi o očitim grijesima, itd.

Stoga, neka ovkvi jadnici obrate pažnju na Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve alihi, riječi: “Najblaži vid rijaluka[55] je širk.”[56]

“Neće uči u Džennet onaj u čijem srcu bude i trun oholosti.”[57]

“Zavist sagorijeva dobra djela kao što vatra sagorijeva drva.”[58]

“Ljubav spram imetka i ugleda čini da proklija licemjerje baš kao što voda čini da izniče povrće.”[59]

Zapravo, krajnji cilj i domet ovih naučnih disciplina – ukoliko budu iskreno radi Allahovog veličanstvenog lica i Njegove neizmjerne nagrade – jeste da zauzimaju poziciju farzi kifajeta,[60] a pozicija farzi kifajeta dolazi tek nakon što se ispune one dužnosti koje su farzi ajn. Stoga, ako učenjak Allaha radi nastupa, onda bi bilo nužno da nauke poreda po njihovom značaju i koristi, a ako ovako ne postupa, on ili je nemaran, samoobmanut ili je onaj što se pretvara ljudi radi, prevaren od samog sebe po pitanju svoje vjere i od onih koji teže poglavarstvu, nadmoći, ugledu i imetku. Čovjek najprije mora raščistiti sa sobom i pronaći lijek svojoj duši, prije nego što se bolest razvije i dođe u kritičnu fazu te ga upropasti zauvijek.

I neka se zna da samo upoznavanje ovih pitanja nije kod Allaha Uzvišenog fikh, nego se fikh (poimanje) dobija od Allaha[61] spozna-jom Njegove veličine i uzvišenosti, a to je ono znanje koje ulijeva strahopoštovanje i predanost, podstiče na bogobojaznost, izaziva strah i budi tugu, baš kao što Allah Uzvišeni kaže:

فَلَوْلاَ نَفَرَ مِن كُلِّ فِرْقَةٍ مِنْهُمْ طاَئِفَةً لِيَتَفَقَّهُ فِي الدِّينِ وَ لِيُنْذِروَا قَوْمَهُمْ إِذَا رَجَعوُاإِلَيْهِمْ

Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kada se vrate.[62]

Primijetno je da je spomenuto opominjanje u ajetu nešto drugo pored ovog znanja koje se bilježi u knjigama.

Uistinu, značajno je samo ono znanje koje vodi ka spoznaji Allaha Uzvišenog i presijeca put spoticanjima srca, a ta spoticanja pokuđena su svojstva, koja nisu ništa drugo do perda između roba i Rabba. I otuda se znanje smatra nužnim izvorom bogobojaznosti, pa čak i nema bogobojaznosti, osim kod istinskih učenjaka zato što ga je Uzvišeni Gospodar sveo samo na njih, jer nema bogobojaznosti bez znanja:

 إِنَّمَا يَخْشَى اللهَ مِنْ عِبَادِهِ الْعُلَمَاءُ

Zaista se Allaha boje od njegovih robova samo učeni.[63]

Primjer ovog učenjaka u njegovom svođenju znanja na ustaljeno razumijevanje fikha jeste kao postupak onoga koji je sveo putovanje radi obavljanja Hadža na pripremu sredstava i uvjeta za putovanje bez kojih bi – nema nikakve sumnje – Hadž bio neizvodiv, ali sam taj čin nije Hadž. Također, zapostavljanje nauke samo po sebi znači nepoznavanje vjerskih propisa i dužnosti, ali samo poznavanje nije krajnji cilj koji predstavlja i spas, kao što smo, uostalom, već pojasnili, nego je ono tek uvod ka suštini ciljanog.

Primjer spomenutih učenjaka je kao ponašanje robova koje je neki vladar posjedovao te im naredio ulazak u svoju kuću, kako bi ga služili i usavršili ćud, koja bi ih trebala približiti njegovoj visosti te kako bi se klonili onih svojstava koja udaljuju od njegove počasti. Međutim, kada ih je uveo u svoje dvore i odaje kako bi služili namjeri sa kojom su dovedeni, oni se pozabaviše posmatranjem zidova, uređenih podova i krovova i tako cijeli svoj život do same smrti, a da ne shvatiše šta se zapravo od njih tu tražilo. Pa šta mislite o njihovom položaju kod njihovog vladara koji sa njima lijepo postupi i na lijep način ih ugosti pored ovakvog nemara i zapo-stavljanja služenja, štaviše, pored očiglednog prkosa i neposlušnosti?

I znajte da je primjer ovih poput primjera kuće u tami sa postavljenom svjetiljkom na krovu čija vanjština sija, a unutrašnjost je u tami. I kao primjer zapostavljenog bunara, čija vanjština govori da se tu nalazi voda za one koji žele utažiti žeđ, ali čija je unutrašnjost, kada se u njegove dubine pogleda, prljava i koji zaudara; ili poput kabura umrlih, čija su vanjština ukrasi, a unutrašnjost truhli leševi; ili poput čovjeka koji je želio ugostiti vladara pa pomeo kućni prag, a ostavio smeće unutar kuće. Sve ovo je samo očigledna samoobmana.

Najbolji primjer za ovakve učenjake je primjer onoga koji je posijao njivu pa mu uz plodove iznikao i korov, pa umjesto da korov čupa iz korijena, on se pozabavio vrhovima; svaki put kada i skreše nešto od vrhova, korijen samo mutira i dobiva na jačini.

Tako je i sa srcem, jer stjecište iz kojeg izniču manjkavosti i nedostaci jesu pokuđena svojstva duboko ukorijenjena u srcu. Pa zato, ko ne očisti srce od svih nanosa, neće upotpuniti vanjske (zahirske) obrede, a da neće imati mnoštvo očitih nedostataka. Takav čovjek je poput bolesnika oboljelog od svraba kojem je ljekar propisao da se maže kremom i da pije lijekove. Mazanje kako bi se koža i vanjština oporavile, a lijekove kako bi uzrok bolesti bio u suštini otklonjen, pa se ovaj zadovoljio time da svrab maže kremom, a ostavio lijekove te nastavio i dalje piti sa izvora koji ga truje. Dok se mazao i glačao svoju vanjštinu, bolest se u unutrašnjosti razvijala, sve dok ga to na kraju nije koštalo života.

Molim Allaha Uzvišenog da nas popravi za naše dobro, da progledamo svojim očima i da se okoristimo onim što znamo, a ne učini to dokazom protiv nas!

Zaista je stvar u Njegovim rukama, a On je najmilostiviji od svih koji milosti imaju.

Treća stvarna koju mora paziti onaj ko se zaputio na ovaj put, put znanja, nakon što poradi na otklanjanju onoga o čemu smo prethodno govorili, jeste predanost Uzvišenom Allahu i potpuni oslonac na Njega u svim pitanjima svoga života, kako bi se na njega izlilo Allahovo nadahnuće (fejz), jer kao što stoji u već navedenom hadisu od Imama Džafera, mir s njime: “Nije znanje u mnoštvu podataka, nego je znanje svjetlost od Allaha, koju On spušta u srca onih kojima želi uputu.” U srca onih koji se oslone na Njega, koje On Svojim fejzom obaspe pa onda ne budu od onih koji se na vanjske forme oslanjaju da bi na kraju same te forme imale kobne posljedice po njih. Ovakvi se poslije ne oslanjaju na bilo koga od stvorenja, nego uzde svoga života predaju Uzvišenom u svim svojim potrebama, od opskrbe pa nadalje, sve dok se kod njih ne pojave talasi Njegove svetosti (kudsijet) i treptaji vremena provedenog u druženju sa Uzvišenim (unsijet), čime se na kraju puta željeni cilj (murad) postigne, traženo zadobije i hal upotpuni.

Znajte pouzdano da je u hadisu od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi, rečeno: “Allah je na Sebe uzeo da će opskrbiti onoga koji traži znanje od onoga udjela što ga je osigurao drugima.”[64] Drugim riječima, oni koji nisu u potrazi za znanjem u većini slučajeva moraju ići za nafakom kako bi je stekli. A učenici (taleba) ne moraju, jer se Allah za njih zauzeo, ali samo pod uvjetom da im je nijjet ispravan i odluka iskrena. Lično sam od lijepe pažnje Njegove prema meni toliko toga iskusio i samo Allah zna koliko otkako sam se znanju posvetio, a krenuo sam tim putem početkom 930. hidžretske godine pa do dana današnjeg, a to je polovina mjeseca ramazana 953, a mudrost poslanička veli da nije isto čuti kao vidjeti i doživjeti.

Bilježi naš prethodnik i predvodnik šejh Muhammed ibn Jakub El-Kulejni, Allah posvetio njegovu dušu, svojim senedom do Husejna ibn Ulvana, koji je rekao: “Bili smo u medžlisu u kojem smo tražili znanje, a moja nafaka bi istrošena na neke potrebe. Upita me jedan od drugova: ‘Od koga sad očekuješ da ti pomogne u takvom halu?’ Rekoh: ‘Od jedne osobe.’ A on mi na to reče: ‘E onda, Allaha mi, nećeš dobro proći, niti će ti se nada obistiniti, niti će ti zahtjevu biti udovoljeno.’ Rekoh: ‘Otkud ti znaš, Allah ti se smilo-vao?’ Odgovori: ‘Pričao mi je Ebu Abdullah da je čitao u nekoj od knjiga da je Allah Uzvišeni rekao: Mog mi ponosa, i veličine, i slave, i uzvišenosti, zaogrnut ću beznađem svakog onog ko se nada drugom pored Mene. I odjenut ću ga ogrtačem poniženja kod ljudi. I uskratit ću mu Svoju bliskost i udaljit ću ga od veze sa Sobom. Zar da se drugom nada u poteškoćama, a poteškoće u Mojim rukama?! Zar da se drugom nada i mislima kuca na vrata drugih, a u Mojim rukama ključevi vrata zaključanih, a Moja vrata otvorena za one koji od Mene traže?! Pa ko se Meni bude nadao u svojim tegobama, premostit će ih bez muke! Ko se Meni bude nadao u silnim teškoćama, Ja ću biti njegova nada! Učinih nade robova kod Sebe pohranjenim, a oni nezadovoljni Mojom pažnjom! Ja popunih Nebesa onima kojima ne dosadi da me slave i naredih im da ne zatvaraju vrata između Mene i Mojih robova, pa mi opet ne vjeruju. Zar ne zna onaj koga snađe nedaća od Mojih nedaća da ne posjeduje njeno podizanje niko, doli Ja i onaj kome Ja dozvolim? Pa šta mu je, da ga vidim kako na Mene zaboravlja? Dao sam mu iz Svoje dobrote i ono što od Mene nije ni tražio, zatim sam mu uzeo, a on to ne traži od Mene, nego traži od drugog. Zar on misli da Ja počnem sa davanjem prije nego od Mene zatraži, ili misli da ako zatraži – neće dobiti!? Jesam li to Ja tvvrdica (bahil) pa me moj rob drži tvrdicom?! Zar nisu plemenitost i dobrota Moja svojstva? Zar nisu oprost i milost u Mojim rukama? Zar nisam Ja stjecište nada?! Ko ih može presjeći, osim Mene? Zar se oni što imaju nade ne boje da se nadaju drugima? Kada bi svi stanovnici Nebesa i Zemlje položili nade u Mene, a zatim Ja svakome od njih pojedinačno dao ono što je zatražio, to ne bi umanjilo Moje riznice ni koliko djelić atoma. Pa kako može manjkati u riznici koju Ja održavam? E pa teško li onima koji izgubiše nadu u Moju milost i teško li onome što je neposlušan i ne obazire se na Mene!’”[65]

Bilježi ovu predaju i šejh Mebrur, rahimehullah, drugim lancem prenosilaca od Seida ibn Abdurahmana, gdje na kraju također stoji: “Rekoh: ‘O sine Poslanikov, saopći mi to’, pa mi je saopćio, te rekoh: ‘Ne, tako mi Allaha, poslije ovog više neću tražiti od drugog da mi udovolji potrebama!’”[66]

Zadovoljit ću se ovdje ovim prelijepim riječima koje izlaze iz svjetla poslaničkog da bi obasjale horizonte imameta sa strane Njegove svetosti i da bile podstrek oslonca na Uzvišenog Allaha i potpunog predavanja Njemu, uz oslanjanje na Njega u svim životnim tegobama, te više nema mudrih riječi koje bi se ovim povodom tre-bale dodati.

Četvrta stvar: Učenjak i učenik trebaju se okititi lijepim ponaša-njem tako da budu iznad razine ostalih ljudi, kao i skromnošću, krajnjom blagošću i ulaganjem napora na putu ka savršenstvu duše. Bilježi Muavija ibn Vehb: “Čuo sam Ebu Abdullaha, mir s njime, da je rekao: ‘Tražite znanje i ukrasite se, pored njega, blagošću i dostojanstvom. Budite ponizni prema onima koje podučavate i ponizite se pred onima koji vas podučavaju. Nemojte biti kruti učenjaci pa da vaše mahane obezvrijede istinu koju nosite.’”[67]

Bilježi El-Halebi u Sahihu od Ebu Abdullaha, mir s njime, da je rekao: “Rekao je Vođa pravovjernih, mir s njime: ‘Hoćete li da vas obavijestim o istinskom učenjaku? To je onaj koji svojim vazom ne učini da ljudi izgube nadu u Allahovu milost, koji im ne budi lažne nade da su sigurni od Allahove kazne, i koji im ne dopušta ono što je Allah zabranio, niti u svom govoru daje prednost nečemu drugom nad Kur'anom. Uistinu, nema dobra u znanju koje je lišeno razumijevanja, ni u čitanju lišenom razmišljanja, niti u ibadetu lišenom prisutnosti.”[68]

Budite sigurni da se u onoga ko se naziva učenim gleda i da ljudi takvog oponašaju u postupcima, riječima i vanjštini. Neki arifi (gnostici) su rekli: “Obični ljudi (avam) uvijek su za stepen ispod učenih ljudi. Pa ako se učen čovjek kloni sumnjivih stvari i zaogrne se bogobojaznošću, oni se drže halal stvari, kada se on pozabavi halal stvarima, obični ljudi se pozabave sumnjivim, kada se on poza-bavi sumnjivim stvarima, oni se pozabave haramima, a kada i on okusi harama, obični ljudi se odmetnu od vjere. I kamo sreće da se, kada on umre, prekinu njegova djela i presahnu njegovi grijesi! On nastavlja živjeti dok god žive oni što ga za uzor uzeše i po njegovim navikama postupaše.” Dovoljno je svjedočanstva ovome opisu ono što oči vide i duša osjeća, a nekamoli što odabrani prenose.

Peta stvar: Treba biti širokih prsa, visokih nastojanja, suzdržan od vlasti i onih kojima je Dunjaluk dat u izobilju. Ne ulazi se kod vlastodržaca i imućnih sa požudom, sve dok postoji način da se zaobiđu, kako bi se sačuvalo znanje onako kako su ga sačuvali dobri (selef) prethodnici. A ko drugačije postupi, sebe je izložio i emanet iznevjerio. Koliko samo puta to bude razlog da se ne postigne željeno, pa ako se i postigne dio, ne upotpuni se hal poput hala suzdržanoga, čija su prsa raširena i koji je lagahne duše, što svjedoči pojavni svijet i što osjeti duša.

Neki ugledni ljudi rekoše nekom evliji(ebdalu): “Šta li je sa velikanima našeg vremena i vladarima? Ne prihvataju ništa od nas, niti znanju pridaju ikakav značaj, a nekada su, u minulo vrijeme, bili sasvim drugačiji.” On reče: “Ulemi tog vremena dolazili su vladari, velikaši i bogataši, trošili su na njih imetke i tražili od njih znanje, a učenjaci su žestoko odbijali njihove posjete i darove te se Dunjaluk umanjio u očima onih što ga imaše, a uvećala se vrijednost znanja, jer su shvatili da Dunjaluk nije tako vrijedan da bi mu ovi časni ljudi davali prednost nad znanjem, te da Dunjaluk nije prezren i nizak, ne bi ga ni ostavili i okrenuli mu leđa. A kada je ulema našeg vremena pohrlila na vrata vladara i sinova Dunjaluka i potrošila na njih znanje, tražeći od njih Dunjaluk, uvećala se vrijednost Dunjaluka u njihovim očima, a umanjila vrijednost znanja, pa se zbilo šta se zbilo.”

Prethodno smo naveli niz predaja koje upućuju na ovu pojavu, poput Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi ve alihi, riječi: “Učenjaci su namjesnici poslanika, sve dok se ne predaju Dunjaluku?” Upitaše: “O Allahov Poslaniče, šta znači dok se ne predaju Dunjaluku?” Poslanik reče: “Dok ne budu slijedili prohtjeve vladara, a kada budu tako postupali, pričuvajte ih se za dobro svoje vjere.”[69] Brojne su predaje ovakvog sadržaja.

Znajte da se pod slijeđenjem vlasti ne misli samo na slaganje sa vlastodršcima u svim okolnostima, nego i na slijeđenje s ciljem da se zadobije položaj, ugled, nadmoć, poglavarstvo i slično. Međutim, ako bi se oni slijedili s ciljem da se ustroji savršeni red, uzvisi Božija riječ, raširi istina, savlada novotarija, uspostavi naređivanje dobra i zabranjivanje zla i sl., onda bi to bilo jedno od najvrjednijih djela, a da ne govorimo o njegovoj dozvoljenosti. Na ovaj način mogu se pomiriti predaje koje zabranjuju njihovo slijeđenje sa onima koje ga dozvoljavaju, a u skladu sa ovom dozvolom je postupala skupina velikana poput Alija ibn Jaktina, Abdullaha ibn Nedžašija, Ebul-Kasima Husejna ibn Revha – jednog od kapija časnih vrata – Muhammeda ibn Ismaila ibn Bezia, Nuha ibn Derradža i drugih sljedbenika i prijatelja imama, kao i neki iz redova pravnika (fakihi), poput dvaju časnih velikana, Murtede i Ride, te njihovih očeva, a tu su i Havadže Nasiruddin Tusi i Allame Bahrul-ulum Džemaluddin ibn Mutaher i neki drugi.

Znajte da je u ispravnom slijeđenju veliki sevap, ali istovremeno i velika opasnost od samoobmane, jer kada u srcu proklija ljubav prema Dunjaluku, vlasti i nadmoći, zamagle se mnogi putevi ispravnog postupanja i pomiješaju se ispravni ciljevi kojima se sevap zadobija sa neispravnima te je ovdje nužan oprez.

Šesta stvar:Mora se paziti i ustrajavati na islamskim odlikama i propisima kao što su pet vakata namaza u džamiji u njihovo odabrano vrijeme i nazivanje i odgovaranje na selam znanom i neznanom. Treba naređivati dobro i zabranjivati zlo i biti strpljiv na uznemiravanja koja čovjeka zbog toga snađu, braneći istinu, predajući se tome bez straha od bilo čijeg prigovora, ugledajući se na Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi, i druge pejgambere, sjećajući se iskušenje kroz koje su oni prošli izvršavajući Božije naredbe.

U svojim vanjskim i unutrašnjim djelima ne smije se zadovoljavati samo time da se ostane na stepenu dozvoljenog, nego treba težiti tome da se u svim postupcima kroči ka onome najpotpunijem, jer su učenjaci uzori, na njih se ugleda i oni su Allahov dokaz protiv običnih ljudi (avam). Moguće je da ih prati neko na koga i ne obraćaju pažnju i ugleda se na njihove postupke i moguće je da ih slijedi neko koga i ne poznaju, pa ako se učenjak ne okoristi svojim znanjem, još je veća mogućnost da se neće ni drugi okoristiti. Stoga Šerijat posrnuće učenjaka zbog štete i nereda prouzrokovanih njihovom greškom smatra krupnim.Neka se učenjak okiti pohvaljenim svojstvima sa kojima je Šerijat došao i na koja je podstakao, kao što su darežljivost, vedrina lica i slično, ali u granicama prirodnosti. Među takva pohvaljebna svojstva spadaju i savladavanje srdžbe, čuvanje od uznemiravanja druge, a podnošenje uznemiravanja, uzdizanje nad sitničarskim dobitkom, praštanje i uzdržavanje od osvete, pravedno postupanje, a napuštanje traženja pravde samo za sebe, zahvalnost onome ko mu učini kakvo dobro i žustrina u ispunjavanju potreba drugih, ulaganje ugleda i zagovaranje za druge, blago postupanje prema siromasima, lijepo ophođenje prema komšijama i rodbini, dobročinstvo prema onima koji su u posjedu,[70] suzdržavanje od pretjeranog smijeha i šale, ustrajavanje na brizi, tuzi i slomljenosti srca pred Allahom, te na molitvi i šutnji, tako da se tragovi bogobojaznosti ispoljavaju već na njegovom izgledu, načinu života, pokretu, govoru i šutnji, tako da njegova slika postane dokaz njegovog znanja, i da ga niko ne pogleda, a da sam taj pogled ne probudi u njemu sjećanje na Uzvišenog Allaha.

Obaveza mu je i ustrajnost na adabima Šerijata u riječima i postupcima, vanjskim i unutrašnjim, poput učenja Kur'ana, uz razmišljanje o njegovim značenjima, uz primjenu njegovih naredaba, a izbjegavanja njegovih zabrana, uz zastajanje kod njegovih radosnih vijesti i opomena, uz istrajavanje na njegovim ciljevima i ograniče-njima, uz neprekidno sjećanje na Allaha u srcu i na jeziku. Zatim treba paziti na zabilježene virdove i zikrove tokom noći i dana i ustrajavati na nafilama namaza, posta, Hadža, a da se ne zadovolji od ibadeta samo pukim poznavanjem, pa da mu srce postane kruto i svjetlost iščezne, o čemu je prethodno bilo riječi.

Neka što više drži do higijene i čistoće, neka bude redovno obrezanih noktiju i pazi na uklanjanje dlaka sa mjesta sa kojih vjera nalaže uklanjanje. Neka pazi na svoj izgled i miris i neka pusti bradu, slijedeći u svemu tome sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi, i njegov savršeni moral i izgled.

I neka očisti dušu od loših navika i pokuđenih svojstava, kao što su zavist, rijaluk (činjenje djela da bi se ljudima dopao), precjenji-vanje sebe i ponižavanje drugih – pa čak i kada bi ti drugi zaista bili stepenima ispod njega po ugledu, znanju i imetku – zloba, nasilje i srdžba radi sebe, a ne radi Allaha, prevara i tvrdičluk, podlost i oholost, pohlepa i hvalisanje, nadmetanje u Dunjaluku i dičenje nji-me, ulagivanje i lažna uglađenost pred ljudima, ljubav spram pohvala drugih za ono za što nije zaslužan i sljepilo naspram vlastitih mahana, a bavljenje tuđim, žar i pristrasnost drugom pored Allaha, žudnja i strah spram drugog pored Allaha, ogovaranje i prenošenje tuđih riječi, potvora i laž, te griješan i razvratan govor.

O svemu pobrojanom može se naširoko govoriti i za sve postoje lijekovi koji navode i odvraćaju, što je podrobno obrađeno u litera-turi i u poglavljima te namjene. A cilj ovdje spomenutog je ukaziva-nje učenjaku i učeniku na osnove na kojima ove stvari počivaju, kako bi ih općenito imali na umu, bilo u pogledu postupanja, bilo suzdrža-vanja. Jer, ovi postupci, iako su svojstveni svakom muslimanu, ipak su ovim dvjema kategorijama, učenjacima i učenicima, najpreči da se njima okite. Stoga smo ih naročito naglasili kao njihovu obavezu, jer znanje je – kako rekoše neki velikani[71] – ibadet srca, njegov odgoj i molitva u sebi, pa kao što nije ispravna molitva – ona kojom su organi zaduženi – sve dok se ne upotpuni abdest i ne otklone nečistoće, ni unutrašnjost (batin) i suština ibadeta neće biti ispravna sve dok se ne odstrane pokuđena svojstva ćudi. To je zato što Allah neće spustiti svjetlost znanja u srce zaprljano duhovnim nečistoćama i pokvarenim svojstvima ćudi.

Rekao je Imam Sadik: “Nije znanje u mnoštvu podataka, nego je znanje svjetlost od Allaha koju On spušta u srca onih kojima želi uputu.”[72]

Izneseno navodi na zaključak kako znanje nije puko posjedovanje mnoštva određenih podataka, iako se pod znanjem to uobičajeno podrazumijeva, nego je to svjetlost (nur), koju znanje daje i koja neizbježno priskrbljuje pronicljivost i bogobojaznost, kako smo to već ranije naglasili.

Ovo bi bila skupina adaba svojstvenih i učeniku i učenjaku. Većina iznesenog odnosi se na primjenu naučenog, ali mi smo ovo stavili u zasebno poglavlje zbog velikog značaja i radi ukazivanja na temelje svakog dobra.

2 ) Adabi svojstveni učeniku i učenjaku za vrijeme aktivnosti i predavanja

To su sljedeće stvari:

Prvo: Upornost, koja treba biti odlika i učenog i učenika kada je u pitanju studiranje, čitanje, istraživanje, međusobno podsjećanje, razmišljanje, pamćenje, preporučivanje i sl. Tako traganje za zna-njem treba postati njegov cilj i glavni kapital, a ne smije biti obuzet ovosvjetskim brigama, ako je ikako u mogućnosti, osim u nužnim stvarima. I neka bude u tom halu i nakon što predahne, tako što će paziti na dnevne virdove. Stoga je rečeno: “Ti se sav posveti znanju da bi ti se dio znanja darovao.”

Od Ebu Abdullaha, mir s njime, prenosi se da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: ‘Uzvišeni Allah je rekao: Podsjećajte među Mojim robovima na znanje; ono znanje kojim se srca iz mrtvila bude sve dok se ne vrate Mojem emru.’”[73]

Od Imama Bakira, mir s njime: “Allah se smilovao robu koji oživi znanje.” Bi upitan: “A kako se znanje može oživjeti?” Reče: “Tako što će na njega biti podsjećani oni koji vjeruju i koji su bogo-bojazni.”[74]

Od njega, mir s njime, također: “Podsjećajte se na znanje učeći; učenje je lijepa molitva.”[75]

Drugo: Ne postavljati pitanja (učitelj i učenik) na drzak način, niti sa namjerom da se pokaže nemoć i neznanje upitanog. Pitanje učenika treba biti radi Allaha, a i učiteljevo sa namjerom da uputi na dobro i usmjeri na Pravi put. Tu se iskazuje suština učenosti i podu-čavanja i samo tako rađaju plodovi. Jer, ukoliko se pitanjem želi sa-mo rasprava i nadmetanje, pobjeda i prestiž, plodovi takvog promi-šljanja rađaju u srcu carstvo bolesti i pokuđenih svojstava, a povrh svega to biva povod Božijeg nezadovoljstva spram takvih. Usto, u svemu tome ima još bujica nekih drugih grijeha, npr. uznemiravanje onoga kojem se obraća, vrijeđanje, hvalisanje i uzdizanje sebe sa-mog. To su sve, bez sumnje, grijesi i mahane koje ne bi smjele biti prisutne kod muslimana i koje su u jasnoj oprečnosti sa čistim posla-ničkim sunnetom. A to, pored svega iznesenog, ugrožava i životnu sigurnost i utiče na život jer je nemoguće ući u raspravu sa poreme-ćenim, a ne osjetiti uznemiravanje, niti sa razumnim, a ne biti posti-đen. Allah Uzvišeni je riječima Svoga Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem, i riječima Imama, mir s njime, potvrdio zabra-nu prepiranja. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Ne prepiri se sa svojim bratom, niti se poigravaj sa njim, niti mu obećavaj pa da pronevjeriš.”[76]

I rekao je, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Ostavite raspravu, jer je njena svrha neshvatljiva, a posljedice ne vode dobru.”[77]

Također je rekao, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Neće se upotpuniti suština vjerovanja nekog Božijeg roba, sve dok ne ostavi prepirku pa makar bio i u pravu.”[78]

Rekao je Imam Sadik, mir s njime: “Sklonost prema prepirci je smrtonosna bolest. Nema u čovjeku gore sklonosti od nje. To je Iblisova ćud i porok. Nikada neće raspravljati, ma kako bilo, osim neznalica o sebi i drugima, koji je uskraćen poimanja suštine dina.”[79]

Znajte da je suština polemike suprotstavljanje riječima drugog, ukazujući na njegove nedostatke u izgovoru, značenju ili ciljanom, bez vjerske pozadine koju je Allah dao u obavezu. Napuštanje polemike znači napuštanje osude i suprotstavljanja govoru koji je upućen. Pa ako je istinit, obaveza je da se srce složi sa istinom i da se potvrdi riječima ako to nalažu okolnosti. A ako nije istinit, a nije u uskoj vezi sa vjerom, prešutjeti je bolje sve dok govor ne zalazi u kategoriju zabranjenog od kojeg treba odvraćati, shodno  pravilima naređivanja dobra i odvraćanja od lošeg .

Jer, bez obzira na sve, rasprava se ne može odvojiti od uznemiravanja, jačanja srdžbe i podsticaja suparniku da se vrati i podupre svoj govor čime god stigne od istine i neistine, i sve to da bi se suparnik obezvrijedio svim što se može zamisliti. Kao posljedica, među stranama u raspravi nastane konfrontacija poput klanja pasa, gdje svaki nastoji ujesti drugog tako da ga što više boli i da što jače djeluje u obaranju na pod i zadavanju boli.

Lijek za izneseno je slamanje oholosti koja podstiče na samodopadanje i životinjskog nagona koji podstiče na omalovažava-nje drugog, korisnim lijekovima koji vidaju oholost i srdžbu, spome-nutim u našoj knjizi Menarul-kasidin fi esrari me‘alimid-din,[80] ili u nekoj od drugih knjiga napisanih na ovu temu.

Šejtan vas ne bi smio obmanuti riječima: “Obznanite istinu jasno bez laskanja ikome”, jer to je njegovo oružje od pamtivijeka, kojim na poprištu dobra nagovara maloumne na zlo. Zato ne dozvolite sebi da budete predmet njegova ismijavanja. To je stoga što je obznanji-vanje istine pohvaljeno tamo gdje će biti prihvaćeno, uz uvjet da je bilo sa iskrenom pozadinom, a to biva samo putem savjeta na najljepši način, a nikako putem svađe i raspravljanja.

Savjet, pak, ima svoja obilježja i metode nužno povezane sa blagošću i učtivošću ili će, naprotiv, biti riječ o sramoćenju te će i šteta biti veća od koristi.

Stoga, ko se danas kreće u krugu onih na koje se upire da su učeni, može se uočiti kako kod takvih psihom dominira nagon za raspravljanjem i polemikom, uz velike poteškoće da se suzdrže od govora, a naročito ako loše društvo nametne shvatanje da je sklonost ka raspravljanju vrlina. Bježite od takvih kao da bježite od divljih zvijeri!

Treće: Ne zazirati od mogućnosti da se okoristi znanjem od onoga koji je na nižem stepenu po položaju, godinama, ugledu, vjeri ili znanju. Ma od koga da se pruži prilika za okorišćavanjem znanjem, priliku treba iskoristiti. Visok položaj ili ugled ne bi smjeli spriječiti da se sazna ono što nije poznato, jer bi se na taj način iznevjerio ugovor sa Allahom i prikratilo vlastito znanje, a time izazvala Allahova srdžba.

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi ve sellem: “Mudrost je izgubljena stvar vjernika, pa gdje god da je nađe, on je najpreči da je uzme.”[81]

Neki izrekoše stihove: “Nije nepismenost u stalnom zapitkivanju, uistinu je nepismenost u stalnoj šutnji u neznanju.”

Bilježi se od Imama Sadika, mir s njime:

مَن رق وجهه رق علمه

“Čije lice bude blijedo (bude se stidio), bit će blijedo i njegovo znanje.”[82]

Četvrto: Četvrta stvar, ali i najvažnija, jeste potpuno predavanje istini i povratak kod posrnuća, makar se istina objelodanila u riječima nekog ko je mlađi i manje ugledan. Takvo postupanje, pored toga što je samo po sebi obaveza, ono je i blagodat (bereket) znanja, a svako suprotno postupanje kod Allaha Uzvišenog samo je oholost, za koju slijedi udaljavanje od Njegove milosti.

Prenosi se od jednog od Imama, mir s njime, da je rekao: “Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude oholosti i koliko zrno gorušice.”[83]

Peto: Na predavanje uvijek treba dolaziti okupan i pod abdestom, čistog i namirisanog tijela i odjeće. Treba obući najljepšu odjeću koja se posjeduje, sve s ciljem iskazivanja počasti znanju i opuštanja prisutnih na sijelu kao i meleka, a naročito ako predavanje bude u džamiji. Sve predaje koje na to podstiču – općenito sve ljude – imaju naglašeno značenje kada su u pitanju učenik i učitelj.