Kroz prethodna predavanja je pojašnjeno da su mišljenja koja su prešla u mutezilijsku školu nastala drugom polovinom prvog hidžretskog stoljeća. Metod mutezilijske škole je upotreba logike i dokazivanja radi shvaćanja i dostizanja do načela i temelja vjere. Jasno je da kod ove vrste metoda prvi uslov jeste vjerovanje u vjerodostojnost, istinitost i samostalnost razuma. Također, jasno je da većinu ljudi ne čine osobe koje su opredeljene razmišljanju, razumijevanju i analiziranju. Takvi ljudi obično izjednačavaju pojam “vjerovanja”sa “predanošću Gospodaru”, i to je najviše gledajući vanjštinu ajeta i hadisa, a posebno hadisa. Oni bilo kakvo razmišljanje i razumijevanje vjerskih pitanja proglašavaju pobunom i neposlušnošću vjerskim obredima, posebno ako današnja vlast zbog svojih političkih ciljeva stoji iza takvog površnog osvrta na vjeru i u slučaju da naučnici i poznavaoci vjere propagiraju tu vrstu mišljenja o vjeri, kao i kada ovi naučnici stvarno imaju čvrsto vjerovanje u autoritet svog naučnog postupka, tj. površnog pogleda na vjeru i kada se čvrsto drže svojih stavova i principa. Napadi tradicionalista protiv poznavaoca osnova prava i mudžtehida, kao i napad nekih pravnika i naučnika hadisa na filozofe islamskog svijeta može imati samo ovaj povod.
Mutezilije su pokazale veliku želju da islam shvate dublje, kao i da propagiraju to gledište i da stanu u odbranu tog mišljenja protiv unesaglašenih materijalista, jevreja, hrišćana, medžusija, sabejaca, manihejaca i ostalih grupa. Oni su čak odgojili neke učenike za širenje svojih ideja šaljući ih na razne strane islamskog svijeta. U istom periodu je mutezilijska škola unutar islamskog društva bila ugrožavana tradicionalistima, koji su poznati po nazivima “ehlul hadis”i “ehlu sunne”. Na kraju su im oni zabili nož u leđa i tako oslabljeni postepeno nestala.
Po ovim objašnjenjima, na početku, znači sve do kraja trećeg stoljeća i početka četvrtog, nije postojala teološka škola koja bi se mogla suprotstaviti mutezilijskom pravcu, ali se kasnije pojavila. Svi sukobi s mutezilijama su imali jedinstven oblik, a to je da se mutezilijsko mišljenje kreće nasuprot egzoteričnih tumačenja hadisa i suneta. Predvodnici tradicionalista kao Malik ibn Enes i Ahmed ibn Hanbel smatrali su da rasprava i ispitivanje i dokazivanje vjerskih pojmova uopšte nije dozvoljeno. Zato, ne samo da “ehlu sunne”predstavlja školu mišljenja suprotstavljnu mutezilijama, nego su oni negirali čak teologiju i raspravljanje o vjeri.
Krajem trećeg i početkom četvrtog stoljeća dogodila se nova pojava u historiji teološke misli. Radi se o ličnosti koja je godinama učila teologiju kod čuvenog mutezilijskog učitelja Kazi Abdul-Džebbar Mutezilija i koja je došla do vrhunca mutezilijske škole, odjednom napustila dotadašnje mišljenje, a prihvatila učenja tradicionalista tj. “ehlu sunne”.Budući da je s jedne strane taj učenjak bio inteligentan čovjek, a sa druge strane poznavao je odlično mutezilijsko mišljenje i njihove stavove, on je uspjeo da sva mišljenja ehlu sunne postavi na jakim osnovama i posebnim dokazima i da im podari oblik nove teološke škole. Ta ličnost nije niko drugi do Ebul-Hasan Ašarija, koji je umro 330. godine.
Ebul-Hasan Ašari, nasuprot ranijih tradicionalista kao što su Ahmed ibn Hanbel, našao je dozvoljenim rasprave, dokazivanje i upotrebljavanje logike za postizanje temelja vjere, i on je pritom koristio dokaze iz Kur'ana i hadisa za tu tvrdnju. Na ovu temu je napisao knjigu Risaletun fi istihsanil havdi fi ilmil kelam[1].
Ovde su se tradicionalisti podijelili u dve grupe: ašarije, znači sljedbenici Ebul-Hasan Ašarija, koji su dopustili teologiju i teološke rasprave o vjeri, i hanbelije, znači sljedbenici Ahmeda ibn Hanbela, koji ne dopuštaju to. Već smo u predavanjima o logici napomenuli da je Ibn Tejmija Hanbeli napisao knjigu o zabranjenosti logike i teologije[2].
Mutezilije su i sa druge strane izgubili narodnu podršku, a razlog je bio zbog “perioda patnje”. Mutezilije su htjele da uz podršku halife Mamuna, kako god da bilo, pridobiju sve ljude na svoje mišljenje u vezi stvorenosti Kur'ana. Taj događaj je sa sobom donio ubistva, krvoprolića, pritvore, mučenja i porušene kuće što je teško palo izmučenom muslimanskom društvu. Većina naroda su smatrali mutezilije kao glavne krivce i pokretače tog događaja. Upravo stoga sve su više bili omrznutiji u narodu, a i njihova škola mišljenja.
Ljudi su primili s dobrodošlicom pojavu ašarijskog mišljenja upravo zbog ova dva razloga. Nakon Ebul-Hasana Ašarija pojavilo se mnogo istaknutih ličnosti u ovoj školi koji su ojačali i učvrstili misaone osnove ašarijskog pravca. Od njih su Ebu Bekr Bakalani savremenik Šejh Mufida, koji je umro 403. godine, kao i Ebu Ishak Isferajni, koji se ubraja u kasniju generaciju od Bakalanija i Sejida Murteze. Drugi ašarijski teolozi su imamu El-Haremejna Džuvejni, Gazalijev učitelj, kao i sam Muhamed Gazzali (umro 505.), autor dela Ihjau ulumi ed-din i Fahrudin Razi.
Naravno, ašarijska škola je postepeno izmjenjena, a posebno sa Gazalijem je izgubila svoju staru teološku boju, i više se okrenula gnozi, dok se sa pojavom Fahrudin Razija približila filozofiji. Kasnije, kada je došao Hadže Nasirudin Tusi i napisao svoju knjigu Tedžridu el-i'tikad, teologija je više od 90 posto pridobila filozofski izgled. Nakon knjige Et-Tedžrid svi teolozi su, i ašarije i mutezilije, pošle istim putem kojim je zakoračio ovaj veliki šiijski filozof i teolog.
Naprimjer, knjige Mevakif i Mekasid i njihovi komentari, svi su poprimili stil koji je primjenjen u Et-Tedžridu. Ustvari, treba reći da sve što je vreme više prolazilo, ašarije su više odstupali od stavova svog predvodnika Ebul-Hasan Ašarija, a njegova mišljenja su približavali mutezilijskoj školi ili filozofiji. Sada ćemo ukratko navesti Ašarijeva mišljenja u kojima je zastupao načela ehlu sunne:
a) Nejedinstvo svojstava i biti (nasuprot mišljenja filozofa i mutezila).
b) Sveobuhvatnost Božije volje, odredbe i presude u svim događajima (ovo mišljenje je protiv mutezila, dok su filozofi saglasni).
c) Zla kao i dobra su od strane Boga (naravno po mišljenju ašarija, ovo mišljenje proizilazi iz gornjeg).
d) Čovjek ne posjeduje slobodan izbor i njegova djela su stvorena od strane Boga (i ovaj stav je također proizveden iz sveuobuhvatnosti Božije volje).
e) Dobro i loše djela ne dolaze od njihove biti, nego su šerijatska. Pravda je također šerijatska, a ne racionalna (nasuprot mutezilijskog pravca).
f) Nije nužno Bogu da poštuje zakon blagosti i prečeg (nasuprot mutezila).
g) Čovjekova moć nad djelima jeste istovremena sa njim, i ne prethodi ga (nasuprot mutezila i filozofa).
h) Apsolutna transcendencija, znači da nema nikakve sličnosti ili vrsnosti Boga i ostalih bića. (nasuprot mutezila).
i) Čovjek ne stvara svoja dela, nego ih prima (obrazloženje ehlu sunne u vezi stvaranja dela).
j) Boga na Sudnjem danu možemo videti i očima (nasuprot mutezilija i filozofa).
k) Fasik (griješnik) je vjernik (nasuprot havaridža koji tvrde da je fasik nevjernik, i mutezilija koji vjeruju u položaj između dva položaja).
l) Nema smetnje da Bog oprosti robu bez ikakvog pokajanja, kao što može i da kazni vjernika (nasuprot mutezila).
m) Šefat je moguć (nasuprot mutezila).
n) Bogu nije dopušteno da laže i prekrši obećanje.
o) Svijet je nastao u vremenu (nasuprot mutezila).
p) Božija riječ je pravječna, ali unutarnja riječ, ne spoljašnja (obrazloženje vjerovanja ehlu sunne).
r) Božija djela nemaju korist i svrhu (nasuprot mutezila i filozofa).
s) Obavezivanje preopterećujim zaduženjima nema prepreku (nasuprot filozofa i mutezila).
Ebul-Hasan Ašari je jedna od osoba koje su mnogo pisale. Kaže se da je on napisao preko dvije stotine knjiga. Blizu stotinu naslova su naveli pisci u svojim knjigama, ali izgleda da je većina tih knjiga nestala. Njegova najpoznatija knjiga koja je izdata je Mekalatul-islamijjin, ali nije skladno urađena. Odštampana je i druga njegova knjiga po imenu El-Lume‘, dok je moguće i da su ostale njegove knjige izdali drugi.
Ebul-Hasan Ašari je od onih koji je doprineo svojim mislima veliki uticaj na islamski svijet. Međutim, kasnije su mnogi kritikovali njegova mišljenja, kako filozofi tako i mutezile. Mnogo njegovih mišljenja i vjerovanja, Ibn Sina, bez da spominje njegovo ime, u knjiziŠifanavodi i odbacuje. Čak i neki ašarijevi sledbenici kao Kazi Ebu Bekr Bakalani i imamu el-Haramejn Džuvejni su stvorili nove ideje u vezi ašarijevog determinističkog mišljenja u vezi stvaranja dela.
Imam Muhamed Gazali, iako ašarijskog pravca i u mnogim prilikama potvrdio temelje ašarijskog mišljenja, ali on im daje drugačiji oblik. Teologija je kod Muhamed Gazalija okrenuta prema gnozi i sufizmu. Mevlana Muhamed Rumi, autor knjige Mesnevija, također je ašarijskog pravca, ali njegova duboka gnoza preusmjerava sve ostale stavove [čak u teologiji]. Fahrudin Razi, pošto je poznavao i mišljenja filozofa, uspio je da promijeni ašarijsku teologiju i da je ojača.
Pobjeda ašarijskog pravca je skupo koštala islamski svijet. Ova pobjeda je predstavljala pobjedu zatvorenosti i površnog pristupa vjeri nad slobodnim mišljenjem. Iako je sukob ašarijskog i mutezilijskog pravca samo na području sunijskog društva, ali ni šiijsko društvo nije moglo da ostane po strani od nekih tragova ašarijskog zatvorenog mišljenja. Ova pobjeda ima svoje posebne historijsko-sociološke uzroke, i neki politički događaji su bili dosta uticajni u ovoj pobjedi.
Kao što smo već istakli, u trećem stoljeću halifa Mamun pošto je lično bio naučnik otvorenog razmišljanja stao je na stranu mutezilija. U tome su ga kasnije slijedili halife Mutesim i Vasik, sve dok nije stigao red na Mutevekila. Mutevekil je odigrao glavnu ulogu u pobedi ehlu sunne pravca (tradicionalizma), koji je sistematizovan jedno stoljeće kasnije u teološkom mišljenju Ebul-Hasana Ašarija. Sigurno, da je Mutevekil bio opredjeljen kao i Mamun, mutezilije ne bi imale ovu sudbinu.
Još jedan od potpomažućih uzroka pobjede i proširenja ašarijskog mišljenja jeste pojava vlasti seldžučkih turaka u Iranu. Seldžuci nisu bili spremni za slobodno mišljenje i dijalog, nasuprot porodice Buje od kojih su neki bili pobornici mudrosti, nauke i kulture. U dvorovima porodice Buje više su bili prisutni šiijska i mutezilijska škola. Ibn Amid, kao i Sahib ibn Abbadov, dva ministra i naučnika iz porodice Buje bili su protiv ašarijskog mišljenja.
Mi nemamo namjeru zastupati mutezilijska mišljenja, a kasnije ćemo ukazati na providnost nekih njihovih mišljenja. Ono što je kod mutezilija vrijedno pohvale, a što je nakon njihova perioda dominacije nestalo, je njihova posvećenost racionalnim metodama. Kao što znamo, bogata i obuhvatna vjera poput islama mora imati teologiju koja podržava slobodu razuma i mora vjerovati u nju čvrstim vjerovanjem.
