Bog reče: “O Ahmede, božanska ljubav jeste upravo ljubav prema siromašnima i druženju s njima.” Onda Poslanik upita: “A ko su siromašni?”, pa mu bi rečeno: “Oni koji su zadovoljni i s malim, strpljivi u neimaštini i zahvalni na blagodati. Oni nikada ne lažu, ne srde se na svoga Gospodara, ne žalosti se zbog onog što izgube i zahvalni su na onome što dobiju. O Ahmede, voljeti Mene znači voljeti siromahe. Stoga, druži se sa siromašnima i kloni se drugovanja sa imućnima, jer siromasi su prijatelji Moji.”
U ovom izvodu hadisa sa Miradža prvu rečenicu bi, ustvari trebalo prevesti kao: Voljeti Boga znači voljeti siromahe. U nastavku su nam pružena i svojstva siromaha kojima treba ukazati ljubav. To su oni koji su i malim zadovoljni. Jer, postoje i siromašni koji su nezadovoljni svojim siromaštvom i pate zbog svog stanja, i žarko žele postati imućni i moćni. Družiti se s takvima i njima ukazati svoju ljubav nije nimalo pohvalno. Pohvalno je voljeti siromahe koji su zadovoljni i sa malim udjelom u ovosvjetskim blagodatima, one koji požudno ne gledaju u ovosvjetska dobra i tuđi imetak.
Drugo svojstvo ovakvih jeste da su strpljivi u neimaštini. Neki siromasi neprestano se žale na svoje stanje, pa se obraćaju Bogu prijekorno pitajući čime su zaslužili svoje loše materijalno stanje. Naravno, čovjek ne biva siromah zbog neke krivice, i to nije nikakva Božija kazna. Radi se o vanjskim faktorima, a ponekada su i prirodna dešavanja, poput zemljotresa ili poplava, razlog nečijeg siromaštva. Siromasi koji zaslužuju ljubav su oni koji se ne žale na svoje siromaštvo, strpljivi su u neimaštini i ne jadaju se drugima na svoje stanje. Onaj ko ne zna da su ustvari siromašni pomislio bi da su veoma imućni i da im baš ništa ne treba.
Treće svojstvo ovakvih jeste da su zahvalni na blagodatima koje im budu ukazane. Kad im Svevišnji ukaže kakvo materijalno dobro i pomogne njihov život na ovome svijetu, zahvalni su i u dobru ne zaboravljaju Gospodara.
Zatim, oni nikada ne lažu. To je važno svojstvo ovakvih siromaha, jer znamo da neki siromasi tražeći pomoć pribjegavaju lažima i svoje stanje predstavljaju mnogo gorim nego što jeste, želeći tako izazvati kod ljudi samilost. Oni siromasi koje Svevišnji voli nikad, međutim, ne lažu.
Naredno svojstvo koje je spomenuto jeste da se nikad ne srde na svog Gospodara. Oni koji su strpljivi u svome siromaštvu ne žale se na Boga niti se srde na Njega. Oni Boga ne kude svojim jezicima, a ni u srcu ne osjećaju nikakvo nezadovoljstvo Njegovom odredbom. Njihova spoznaja tevhida je dovoljno duboka da shvataju kako je u Božijoj odredbi uvijek dobro za Njegovog roba. Čak i ako u svojoj spoznaji nisu otišli tako daleko, oni makar znaju da žaliti se na Boga ne priliči vjernicima.
Imetak i siromaštvo – Božija iskušenja ljudima
Vjernik mora biti indiferentan spram ovog svijeta. On mora znati da ako mu pripadne golemi imetak i moć na ovom svijetu, to je samo iskušenje za njega, baš kao što je i iskušenje živjeti u neimaštini i biti uskraćen za ovosvjetske blagodati. Naravno, biti strpljiv u siromaštvo nipošto ne znači sjediti skrštenih ruku i ne činiti ništa da se popravi vlastito materijalno stanje. Strpljenje u siromaštvo znači ne žaliti se i raditi pošteno na tome da se popravi vlastiti položaj.
Vjernik je svjestan da je ono što mu je Gospodar u određenom trenutku odredio uvijek najbolje za njega. Ako mu budu pružena velika materijalna dobra, on je zahvalan, a ako ga snađu nesreće i muke, ako bude izložen ugnjetavanju od strane zulumćara, opet nije tužan jer je uvjeren da je u tome neko dobro za njega, očišćenje od grijeha ili neko drugo dobro koje je poznato Božijoj mudrosti. Ljudi kratke pameti razmišljaju potpuno drugačije. A vjernik mora znati da to što je neko siromašan nipošto ne znači da se Bog rasrdio na njega i da ga kažnjava, niti to što je neko imućan znači da je drag Bogu i da ga Bog zbog nečega nagrađuje.
Neznalice, oni koji nisu upućeni u vjeru i nauk Božijih poslanika, misle da je neimaština neka vrsta Božije kazne. Takvi su nam predstavljeni i u Kur'anu: “A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: ‘Gospodar moj me je napustio!’” (Al-Fedžr, 16) A ako steknu kakvu blagodat, takvi misle da ih Bog nagrađuje jer ih naročito voli: “Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: ‘Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!’” (Al-Fedžr, 15)
Pored toga što siromaštvo i imetak smatra iskušenjima, Kur'an ih smatra rezultatom niza faktora i uzroka. Nečije siromaštvo doista može biti posljedica njegovih loših postupaka i nepoštenja, naročito rezultat njegovog lošeg ophođenja prema siromasima u vrijeme kad im je mogao pomoći. Sve što se u svijetu zbiva, uostalom, dešava se smisleno, s razlogom i po Božijoj mudrosti. Ništa se ne može desiti bez Božijeg znanja i učešća. Znamo da je Bog u prošlosti zemljotresima, poplavama i drugim prirodnim katastrofama kažnjavao čitave narode koji su zaboravili na Njega. Vjernik zna da je Bog moćan da učini bilo šta, i da se ništa ne zbiva bez njegovog znanja i dopuštenja. Sudbina svih stvorenja, od najsitnijih do čovjeka, u Njegovim je rukama: “On upravlja svime, od neba do Zemlje…” (As-Sedžda, 5)
Dakle, sve što se u svijetu dešava, prijatno i neprijatno, dešava se smisleno, iako mi uvijek ne možemo odgonetnuti smisao nekog dešavanja. Bog je Njegovim poslanicima i evlijama davao znanje o onome što će se njima i drugima dešavati, ali to znanje njima nije moglo naštetiti, kao što bi sigurno naštetilo običnim ljudima. Oni drugima, osim u iznimnim prilikama i s jakim razlogom, nisu govorili o budućim događajima. Drugima su, tako, prenosili samo hiljaditi dio tog znanja, a i to, naravno, s Božijim dopuštenjem i radi nekog višeg smisla.
Uglavnom, znanje o budućim događajima nije moglo naštetiti Božijim poslanicima i evlijama. Pojasnimo to primjerom. Učeniku koji odlično poznaje gradivo je posve svejedno da li će unaprijed znati ispitna pitanja ili ne. Tako i Božiji poslanici i evlije dobro znaju šta su iskušenja i kako se s njima nositi, tako da im poznavanje budućih događaja neće u tom smislu niti pomoći niti odmoći. S drugim ljudima stvari ne stoje tako. Ako bi unaprijed znali za iskušenja koja ih u budućnosti čekaju, potpuno bi se predali razmišljanju o tome i posve bi zanemarili svoj svakodnevni život i obaveze.
Istina je da mi zasigurno ne znamo zašto Bog nekoga učini siromahom, a nekoga imućnim, zašto čini da je neko izložen bolesti ili kojekakvim drugim teškoćama, dok neko drugi uživa u kojekakvim blagodatima, ali je sigurno da imetak ne znači da je neko drag Svevišnjem, niti je siromaštvo znak Božije srdžbe na nekoga. Upravo suprotno, često Bog upravo onoga koga voli izlaže nevoljama, i to što je čovjek bliži Svevišnjem, nevolje i iskušenja su veći. U jednoj predaji se od hazreti Alia, mir neka je na nj, prenosi: “Nesreće i nedaće su kazna sa nasilnika, iskušenje za vjernika, za Božije poslanike znak visokog stupnja, a za evlije su kerameti.”
Biti imućan ili biti siromašan, uglavnom, nije nikakav znak bliskosti Svevišnjem ili udaljenosti od Njega. Jedini pravi kriterij te bliskosti jesu čovjekova djela: ispravan čovjek ako je imućan pomaže druge, a ako je siromašan ispoljava strpljivost i ne žali se.
Svevišnji Bog kaže: “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi.”(Al-Hadid, 22) Sva događanja zapisana su na Božijoj Levhi-mahfuz (Ploči čuvanoj), i sve se dešava i odvija smisleno i u skladu s Božijim beskrajnim znanjem i mudrošću. Svevišnjem, nesumnjivo, ne predstavlja teškoću odrediti šta će se dešavati hiljadama godina u budućnosti. Štaviše, iz islamske teologije poznato nam je da za Boga ne postoje odrednice poput vremena i prostora, te da za Njega ne postoje bilo kakva ograničenja. Za Svevišnjeg ne postoji jučer, danas i sutra, Njemu je svejedno da li je unaprijed odredio da se nešto desi ili ovog trena odlučuje o nečemu. Mi smo ti koji ne možemo biti sigurni u pogledu svoje budućnosti, odnosno ne možemo znati šta će nam se sutra desiti i da li ćemo uopće biti živi. Bogu je međutim sve poznato, i za Njega ne postoje nikakva ograničenja. Sasvim Mu je svejedno da li se nešto desilo prije milion godina ili će se desiti za milion godina u budućnosti.
Bog želi da čovjek dosegne krajnost svog duhovnog razvoja, a da bi to postigao čovjek se mora izdići do stanja kada mu je svejedno da li posjeduje ili ne nešto od materijalnih dobara. Naravno, to nije nimalo lahko postići. Za početak, pokušajmo barem da na ekstreman način ne ispoljavamo svoje unutarnje stanje. Jasno je da nismo na duhovnom stupnju evlija, pa da nam bude svejedno da li posjedujemo čitav materijalni svijet ili smo najsiromašnije biće na svijetu, ali nastojimo makar da ne budemo previše žalosni i zbog najmanjeg materijalnog gubitka, jer moramo biti svjesni da je sve stvoreno, pa i mi sami, ionako prolazno.
Što budemo bliži tome da nas gubici ne žaloste i dobici ne vesele, bit ćemo bliži i draži Svevišnjem, i bit ćemo sve bliže duhovnom savršenstvu. U suprotnom, bit ćemo robovi ovoga svijeta i materijalnih dobara, odnosno bit ćemo posve vezani za prolazno, a to je dokaz krajnje niskosti duha.
Drugovanje sa siromasima
Siromasi koji su duhom slobodni od robovanja ovom svijetu jesu ljudi koje Bog voli, pa voljeti njih znači voljeti Boga. To su siromasi koje krase vrline o kojima smo naprijed govorili. Zato Bog Svevišnji naređuje Poslaniku, s.a.v.a., da se druži s takvima i da ih nastoji imati u svojoj blizini. Naređeno mu je da, ukoliko su na nekom skupu prisutni siromah i imućnik, siromaha posjedne pored sebe.
Postavlja se pitanje zbog čega Bog traži toliku ljubav prema siromasima? Uostalom, zar se i među siromasima ne mogu sresti loši i nedolični ljudi, baš kao što i među imućnicima ima dobrih i plemenitih ljudi? U odgovor treba odmah reći da se ljubav o kojoj govorimo ne odnosi na sve siromahe. Vidjeli smo koje karakteristike Svevišnji nabraja kao odlike siromaha kojima treba ukazati ljubav, tako da ukoliko se te odlike nađu kod nekog imućnika sigurno je da ljubav prema njemu također znači ljubav prema Bogu. Ako imućnik svoj imetak troši na Božijem putu i za dobrobit drugih ljudi, ako je zahvalan Bogu na onome što mu je podareno i ako se ne oholi svojim imetkom i ne žalosti se zbog gubitka, izvjesno je da i on spada u onu skupinu koju smo dužni voljeti. Uostalom, među Božijim poslanicima, mir neka je na sve njih, i evlijama bilo je onih koji su bili izuzetno imućni, ali oni nisu srcem bili vezani za svoj imetak. Njima je bilo svejedno imaju li ili nemaju, i svoj imetak trošili su na Pravom putu. Ne znači, dakle, da smo dužni voljeti svakog siromaha i da moramo izbjegavati svakog imućnog čovjeka. Mjerilo da li je neko čovjek kojeg smo obavezni voljeti jeste da li on posjeduje svojstva siromaha nabrojana u hadisu. To što je Svevišnji upravo siromahe naveo kao one koje smo dužni voljeti jeste zato što su imućnici najčešće ljudi odani fesadu, kojekakvom zlu i opačini, veoma ljube svoj imetak, pa su se zato udaljili od Boga. Jer, u Kur'anu je rečeno: “Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.” (Al-Alaq, 6-7)
Vrlo često se dešava da se imućan čovjek uzoholi i da se umjesto u Boga uzda u svoj imetak. Siromah, pak, nema ničeg materijalnog čime bi se mogao oholiti. A oholost, ta česta boljka imućnih, najveće je vrelo opačine, zla, širka i nemara prema Bogu. Imućni ljudi su, nažalost, često oholi i često se odaju razvratu i zlu, a Bog u Kur'anu kaže: “Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce.” (Al-Hadid, 23)
Dakle, budući da su mnogi imućni ljudi skloni razvratu i samoljublju, može se reći da su među dobrim i čestitim ljudima većina siromasi. Stoga Svevišnji naređuje da volimo siromahe, izuzev onih među njima koji su nevjernici i razvratnici. Usto, ljubav prema siromahu uvijek je čista, to je iskrena ljubav prema čovjeku zarad Boga, dok u ljubavi prema imućniku, čak i ako je to čovjek izuzetnog karaktera i najljepših vrlina, uvijek može biti i makar malo primjese želje da se na neki način okoristi njegovim imetkom i ugledom.
Čovjek po svojoj naravi, u skladu s niskim željama svoje duše, imetak i ugled smatra vrijednošću, te je za očekivati da će se pri susretu s imućnim i uglednim čovjekom makar malo ulagivati i podilaziti mu. Čovjek zaista mora biti izuzetno duhovno uznapredovao da pri susretu sa imućnim vjernikom u njemu vidi samo svog brata u vjeri i da posve zanemari činjenicu da je ovaj imućan. A znamo da Bog ne prihvata ljubav koja nije čista i iskrena. Siromaha je puno lakše voljeti iskreno i bez ikakvih primjesa ličnog interesa, a tek kad volimo takvom ljubavlju možemo reći da voleći čovjeka volimo Boga.
S perzijskog preveo: Muamer Kodrić