Zapovjednik vjernika, mir neka je na nj, prenosi od Poslanika, blagoslov Božiji neka je na nj i njegove, da je na Miradžu Poslanik upitao Stvoritelja: “O Gospodaru, koje je djelo najbolje?” Svevišnji Allah rekao je: “Nema kod Mene ničeg boljeg od tevekkula i zadovoljstva Mojom odredbom.”

Hadis o razgovoru na Miradžu spada u onu grupu qudsi-hadisa u kojima Poslanik, blagoslov Božiji neka je na nj i njegove, postavlja Svevišnjem pitanja o onome što ga zanima i dobiva odgovore na njih.

Na početku, vidimo, Poslanik pita: “O Gospodaru, koje je djelo najbolje?”, pa mu Svevišnji odgovara: “Nema kod Mene ničeg boljeg od tevekkula i zadovoljstva Mojom odredbom.”

Poznati su nam brojni hadisi u kojima se govori o dobrim djelima, i ta djela skoro uvijek podrazumijevaju neki tjelesni odnosno angažman nekog dijela tijela. Naprimjer, postoje djela kod kojih su u prvom planu ruke, oči, uši, djela kod kojih se od nas traži neka akcija, ali u ovom izvodu iz miradžskog hadisa vidimo da se govori o jednom srčanom djelu. Radi se o djelu kod koga se traži srčani odnosno angažman duše, angažman koji se dešava duboko u našoj unutarnjosti, ali ga se ipak smatra najboljim djelom.

Zbilja tevekkula s gledišta Kur'ana

Tevekkul etimološki potječe iz istog korjena iz koga i termin vekkalet, a u islamskoj kulturi znači čovjekovo potpuno oslanjanje na Boga i prepuštanje svih svojih poslova Njemu. U Kur'anu Časnom sreću se brojni ajeti koji govore o tevekkulu, a kako bismo čitaocu približili kur'anski smisao ovog pojma ovdje ćemo navesti nekoliko primjera njegove upotrebe u ajetima.

Bog Svevišnji tevekkul ističe kao nerazdvojni dio vjere: “Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju!” (Ali Imran, 122)

A na drugom mjestu u Kur'anu se kaže: “…a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!” (Al-Ma'ida)

U jednom drugom ajetu tevekkul i pouzdanje u Boga navode se kao svojstva istinskih vjernika: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.” (Al-Anfal, 2)

U narednom ajetu se pouzdanje u Boga i traženje zaštite od Njega ističe kao stroga obaveza, imperativ za vjernike: “On je Gospodar istoka i zapada, nema Boga osim Njega, i Njega uzmi za zaštitnika!” (Al-Muzzammil, 9)

Izraz Gospodar istoka i zapada ovdje označava Svevišnjeg kao Gospodara svega stvorenog. Ajetom se želi kazati kako je besmisleno da čovjek uzima sebi drugog zaštitnika i drugi oslonac pored Boga koji je Gospodar svega stvorenog. I zasigurno, budemo li se uvijek sjećali Boga, budemo li uvijek svjesni Njega, vrtovi naše unutarnjosti vječno će cvjetati. Kao što pjesnik reče:

  U našem je srcu bašča, uvijek cvatu tulipani,

  ne postoji za nas starost, ne postoje loši dani

Ili kao što kaže Hafiz:

  Na ploči je moga srca samo elif stasa Drage;

  žao mi je, učitelju, drugog slova ja ne znadem

Kao što u svom svakodnevnom životu čovjek svako malo uzima sebi advokata ili zastupnika koji će bolje moći riješiti njegove poslove, tako i iskreni rob Božiji mora za svog zastupnika u životu uzeti Boga i potpuno se osloniti na njega, e kako kako bi njegovim potrebama i željama bilo udovoljeno.

Drugim riječima, pred onim ko želi riješiti neku svoju potrebu stoje tri moguća puta:

1. Da se osloni na vlastite snage.

2. Da se osloni na druge i zatraži njihovu pomoć.

3. Da za svoj oslonac uzme Boga i odvrati se od traženja pomoći od drugih pored Njega.

Među ponuđenim putevima najgori je onaj na kome će se čovjek zarad vlastite potrebe obratiti drugima, i tražiti u drugima siguran oslonac. Ne samo da je s gledišta vjere ovaj put pogrešan i pokuđen, nego je on loš i sa psihološkog gledišta. Obraćajući se drugima čovjek gubi samopouzdanje, a ukoliko to postane česta praksa uskoro će posve izgubiti svoju nezavisnost i postat će posve ovisan o drugima.

Što se prvog puta, oslanjanja na samog sebe tiče, koji je s psihološkog aspekta ocijenjen kao najpreporučljiviji, valja nam ga razmotriti s dva aspekta, odnosno izvagati njegove prednosti i loše strane.

Koliko je ustvari dobro da se čovjek u svemu potpuno pouzda u samog sebe? Takvo što je što se psihologije tiče pohvalno, međutim u kulturi tevhida to nije prihvatljivo niti ispravno. Što nivo čovjekove spoznaje Boga i samoga sebe raste, čovjek je sve svjesniji koliko je, suprotno onome što je prije mislio, ustvari slab i nemoćan. Drugim riječima, čovjek se suoči s vlastitom slabošću i manjkavošću.

Sasvim je jasno da je svaka ljudska sposobnost i energija od Boga i da mu je povjerena od Istinitog Bića. Kako, onda, da se čovjek osloni na svoje promjenjive i nestalne stane snage, premda sigurno zna da njegovo bitisanje i sve što mu je dato ustvari pripada Bogu, te da sam niti jeste niti je ikada bio istinski posjednik toga? Tevekkul i oslanjanje na Boga proistječu iz svijesti o tome da je Bog istinski Gospodar. Shvati li čovjek Boga kao istinskog Gospodara svega i Onoga u Čijim rukama je njegovo bitisanje, nikada neće vidjeti potrebnim da se obraća drugima i da pred ljudima pruža ruku radi svoje potrebe.

Što se, pak, pozitivnog aspekta tiče, oslanjanje na sebe kao rezultat želje da se ne obraća drugima pohvalno je i sa aspekta psihologije i sa gledišta vjere. U Kur'anu Časnom i u predajama časnih Imama u vezi sa ovim kazano je mnogo toga izuzetno pohvalnog budući da oslanjanje na druge pored Boga naposljetku obavezno završi beznađem i razočarenjem. Ustvari, brojni ajeti govore o “tevhidu u tevekkulu”, a ovdje ćemo spomenuti samo neke.

Budući da za sigurni oslonac ima Boga koji je vječno živ i nikada neće umrijeti, čovjek nema potrebu da se oslanja na druge: “Ti se pouzdaj u Živog, Koji ne može umrijeti, i veličaj Ga, i hvali!” (Al-Furqan, 58)

Na drugom mjestu Svevišnji kaže: “…zato se pouzdaj u Allaha, jer ti, doista, slijediš pravu istinu!” (An-Naml, 79)

I uopće, budući da postoji Bog, zašto bi čovjek imao potrebu da se obraća drugima pored Njega? Zar zato što smatra da Bog ne može udovoljiti njegovoj potrebi?! I upravo stoga Svevišnji kaže: “Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome?!” (Az-Zumar, 36)

A na drugom mjestu se kaže: “Reci: ‘Zar da za zaštitnika uzmem nekog drugog osim Allaha, stvoritelja nebesa i Zemlje?’”(Al-An'am, 14)

Ako čovjeka i snađe kakvo zlo i nesreća, robu će naposljetku dobro stići samo od njegovog Gospodara: “Ako te od Allaha neka nevolja pogodi – pa, niko je osim Njega ne može otkloniti; a ako ti kakvo dobro podari – pa, samo je On Svemoćni.” (Al-An'am, 17)

U svakom slučaju, Bog će naposljetku udovoljiti onome ko Njega uzme za svoj oslonac i svoje sigurno utočište. Bog Svevišnji u Kur'anu kaže: “A onome ko se Allaha boji, On će sve što mu treba učiniti dostupnim.” (At-Talaq, 4)

U svom obraćanju Časnom Poslaniku Svevišnji kaže: “Reci: Meni je dovoljan Allah, u Njega se pouzdaju oni koji se pouzdavaju.” (Az-Zumar, 38)

Tevekkul u predajama

Imam Bakir, mir neka je na nj, rekao je: “Neće stradati onaj ko se osloni na Boga, i neće biti poražen onaj ko se utječe Bogu.”

Onda kad nešto želi čovjek se mora osloniti na Boga i pouzdati se u Njega. Sva sredstva u našem su posjedu samo u onoj mjeri koliko je to Gospodar odredio. Ona ne mogu ništa sama po sebi i nemaju, kako to neki umišljaju, nikakve neovisnosti. Zbilja svega je samo u Božijim rukama. Od Imama Sadika, mir neka je na nj, prenosi se: “Kad neko od vas nešto želi mora se u tome posve odvratiti od ljudi, i mora znati da je udovoljenje njegove potrebe samo kod Boga.”

Također, u knjizi Addetul- dda'i od hazreti Sadika, mir neka je na nj (a on to prenosi od svojih predaka, a oni od Poslanika) preneseno je: “Bog je jednom od Njegovih poslanika objavio: ‘Kunem se Svojom Veličinom i Čašću, učinit ću beznadnim svakog ko polaže nade u drugoga osim Mene, i odjenut ću ga među ljudima u odjeću poniženja i sramote. Udaljit ću takvoga od Svoje milosti i oprosta. Zar da se Moj rob okreće drugima pored Mene, iako je rješenje svake nevolje u Mojoj ruci?! Ja sam Milostivi i Onaj Koji nema potrebe, ključevi zatvorenih vrata u Mojoj su ruci i Ja ih otvaram onome ko to zatraži, pa kako onda da Moj rob pruži ruku pred drugim i da u drugog polaže svoje nade?!’”

Navedimo još jednu predaju od Imama Sadika. Naime, Hasan ibn Ulvan kaže: “Sjedio sam na predavanju želeći steći znanje i nauku, a novac za svoj put već sam bio potrošio. Jedan prijatelj mi reče: ‘Kome ćeš se obratiti za svoju potrebu?’ ‘Tome i tome’, odgovorih. On reče: ‘Boga mi, tvojoj potrebi neće biti udovoljeno i nećeš ostvariti svoju želju!’ Začudi me to što se zakleo Bogom, pa ga upitah: ‘A otkud ti to znaš?’ On reče: ‘Čuo sam Imama Sadika da kaže: ‘Čitao sam u jednoj knjizi da je Bog Svevišnji rekao: Tako mi Moje Veličine i Časti, tako mi Moje Uzvišenosti i Vlasti koju imam nad Aršom, učinit ću beznadnim svakog ko polaže nade u drugog pored Mene! Kako on može u potrebi ispružiti ruku pred drugim i vezati srce za drugog pored Mene, iako taj drugi nije mogao uzročiti njegovu potrebu, pa je tako ne može ni otkloniti?!’’”

A u nastavku Svevišnji kaže: “Zar on u nevolji i potrebi traži drugog pored Mene, iako su nevolje pod Mojom vlašću?! I zar polaže nade u drugog pored Mene, pa u nesreći kuca na druga vrata osim Mojih?! A ključ od svakih vrata u Mojoj je ruci, i Moja su vrata otvorena za svakoga ko Me doziva! Onoga ko je u nesreći polagao nade u Mene, Ja sam izbavio iz nevolje. Ko je taj ko se u nesreći Meni obratio, pa ga Ja nisam oslobodio nesreće?! Ja čuvam želje Svojih robova, ali oni nisu zadovoljni da im želje budu kod Mene sačuvane. Napunio sam nebesa onima koji se ne umaraju od hvaljenja Mene, i naredio sam im da ne zatvaraju vrata između Mene i Mojih robova. Ali robovi Moji ne vjeruju u Moje riječi. Zar onaj koji polaže nade u drugoga pored mene ne zna da ako mu se nešto desi, niko to ne može otkloniti bez Moga dopuštenja?!”

Svevišnji Bog u Kur'anu kaže: “Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro – pa, niko ne može blagodat Njegovu spriječiti.” (Yunus, 107)

Bog je čovjeku poklonio brojne blagodati mada to čovjek nije ni zatražio. Naprimjer, dao mu je zdravlje tijela, sluh i vid, oca, majku, prijatelje, učitelje… Čak i prije nego se čovjek rodi, Bog ga obasipa Svojim blagodatima: hrani ga dok je u majčinoj utrobi, priprema u majčinim grudima hranu za njega… Čim čovjeku, međutim, bude uskraćena neka blagodat, on se odmah obraća drugima pored Boga, a ne obraća se Onome Koji mu je ustvari darovao svaku blagodat.

Zato u jednom kudsi-hadisu Bog kaže ljudima: “Zar čovjek, kome Ja poklanjam i ono što nije tražio, misli da ću mu uskratiti nešto ukoliko se Meni obrati?! Zar Mene rob Moj smatra škrtim?! Zar svako dobro i blagodat nije od Mene?! Zar milost i oprost nisu od Mene?! Zar Ja nisam utočište želja?! Pa ko onda može udovoljiti željama pored Mene?! Zar se oni koji polažu nade u druge pored Mene nimalo ne plaše?! Kad bi svi na nebesima i na Zemlji iznijeli Meni svoje želje, i kad bih im svima odjednom udovoljio, Moje se kraljevstvo i imetak ne bi umanjili ni koliko je mravlja nožica! A kako i da bude umanjeno Moje kraljevstvo?!”

Bog nam, dakle, kaže da se Njegov imetak ne bi nimalo umanjio niti kad bi On odjednom svim ljudima udovoljio u svemu što im um može izmaštati. Sve ove blagodati i pokloni koje nam Bog daruje za Njega ništa ne predstavljaju, i sve je to samo plod Njegove volje: “…i zaista On može, kada nešto hoće; samo za to rekne: Budi! – i ono bude.” (Ya Sin, 82)

Zato Bog Svevišnji u kudsi-hadisu kaže i: “Jao onima koji izgube nadu u Moju milost, i jao onima koji Mi nisu bili poslušni i koji su se o Moje naredbe oglušili!”

Kako, uostalom, robovi uopće imaju hrabrosti iskazivati neposlušnost Onome Koji je Vladar beskonačnog kraljevstva?! I ovaj hadis spada među one u kojima je pohvaljeno oslanjanje na Boga i u kojima se takvo što ističe kao nešto što je posve u skladu s duhom tevhida.

S druge strane, samopouzdanje se danas često ističe kao pohvalna osobina, i u psihologiji ga se ocjenjuje kao naročito pozitivno te mu se pridaje posebna važnost. O tome se pišu čitave knjige i druge se potiče da razviju u sebi ovu osobinu te tako izbjegnu oslanjanje na druge.

Iako je samopouzdanje s racionalnog gledišta veoma dobro, ono s gledišta tevhida nije naročito pohvalno. Jer, sve ono što imamo samo nam je pozajmljeno, a stvarni vlasnik svega je samo Bog. Kako da se pouzdamo u imetak koji su nam drugi povjerili na čuvanje? Mi nikad ne možemo biti sigurni kad će pravi vlasnik imetka zatražiti da mu vratimo ono što nam je povjerio. Dakle, pouzdati se možemo samo u Boga.

Pouzdanje u Boga odnosno tevekkul pohvaljeno je u mnogim kur'anskim ajetima, dotle da je onima koji se pouzdaju u Boga obećana posebna nagrada: “…i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.” (At-Talaq, 3)

Zar doista Bog nije dovoljan Njegovim robovima, pa se oni okreću drugima?! Ako doista vjerujemo da je Bog Gospodar, ako Ga zaista smatramo vlasnikom svega stvorenog, kakvog smisla ima obraćati se bilo kome osim Njega?!

Jedan od naših učitelja ispričao nam je jednom prilikom sljedeće: Da o Bogu znamo makar koliko dojenče zna o svojoj majci, drukčije bismo se ponašali. Dojenče zna da je njegova majka ta koja udovoljava njegovim potrebama, i ono nju traži kad želi da se nahrani. Ako zaista znamo da je Bog posjednik svega, zašto se onda za svoje potrebe obraćamo drugima?

Glavni slogan svih Božijih poslanika bio je: Vjerujte u Boga i uzdajte se u Njega! Jedna od karakteristika i znakova vjere u Boga jeste tevekkul, pouzdanje u Boga. Ako čovjek vjeruje u Božije gospodstvo i ako zna da je sve stvoreno pod Njegovom vlašću i da je samo On dostojan štovanja, nikad sebi neće dopustiti da traži pomoć od nekoga drugog. Takav će pomoć tražiti samo od Boga: ako je bolestan, od Njega će moliti ozdravljenje; ako je u kakvoj nevolji, od Njega će tražiti izbavljenje.

Časni Kur'an često upravo tevekkul navodi kao svojstvo vjernika: “Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju!” (Ali 'Imran, 122) Vjernici posredstvom tevekkula i pouzdanja u Boga nastoje uspostaviti što čvršću vezu s Njim. Vrhunac duhovnog savršenstva moguć je samo u okrilju tevekkula i ljubavi prema Istinitom.

Tevekkul, ali uz rad i trud

Naravno, smisao tevekkula nije nipošto taj da se čovjek povuče u džamiju, potpuno se preda ibadetu, danonoćno se moli Bogu i, pod izgovorom da se uzda u Njega, potpuno zanemari rad i stjecanje sredstava za život. Oni koji se pod izgovorom da imaju tevekkula ne trude da osiguraju sebi i svojoj porodici sredstva za život su zasigurno zalutali, i takvi uopće ne shvataju smisao tevekkula. Poslanik islama, mir i blagoslov Božiji neka je na nj i njegove, jednom je sreo grupu ljudi koji su se samo molili Bogu i ništa drugo nisu radili. “Ko ste vi?”, upitao ih je, a oni su odgovorili: “Mi smo oni koji imaju tevekkula!” Poslanik im je na to rekao: “Vi niste oni koji imaju tevekkula, već ste ljudi koji su na teret zajednici u kojoj žive.”

Onaj ko zaista poznaje Boga zna da je Božija odredba da za svaki cilj postoje sredstva pomoću kojih se on ostvaruje. Nekad su ta sredstva materijalna ili prirodna, a nekad su duhovna, a ponekad se čak znalo raditi i o izravnoj Božijoj intervenciji. U svakom slučaju, Božija mudrost odredila je da za svaki cilj postoji sredstvo i način kako se on ostvaruje. To je sistem na kome svijet počiva, a koga je utemeljio Svevišnji, i to mora shvatiti svako ko iole poznaje Gospodara. Uostalom, i čovjek da bi dosegao savršenstvo mora ispravno robovati Bogu. I ovdje, dakle, vidimo da postoji cilj, i sredstvo odnosno način posredstvom koga se on ostvaruje. Isto tako, ako se čovjek potpuno preda ibadetu i uopće se ne trudi da osigura sredstva za svoj svakodnevni život, on postupa suprotno od onog što nalaže Božija mudrost, te nema pravo očekivati da mu stigne Božija opskrba i nafaka. Kao što bi rekao Mevlana Rumi:

  Ako u Boga vjeruješ, ne puštaj posla svoga;

  prvo posadi zrno u zemlju, pa se uzdaj u Boga

Bog je odredio da postoje sredstva pomoću kojih čovjek ostvaruje svoje potrebe. Kad bi se opskrba stjecala tako što će ljudi sjediti i samo ponavljati Allahovo ime, čovjek uopće ne bi bio izložen iskušenjima. Kroz teškoće, međutim, čovjek biva iskušan, kroz nevolje i probleme on se gradi, napreduje ili pada sve niže. U svakom čovjekovom stanju, na svakom njegovom stupnju postoje obaveze i postoje sredstva kako da se one izvrše. Kad je čovjek gladan, on mora raditi kako bi zaradio svoju nafaku (opskrbu), no tada dolazimo do odnosa između radnika i poslodavca, i tad biva jasno ko je pošten, a ko nepošten, ko je pravedan, a ko nepravedan, ko je tlačitelj, a ko je tlačeni.

Kad bi bilo moguće da čovjek klanja par rekata namaza, i da mu onda s nebesa stigne nebeska sofra, uopće ne bi bilo iskušenja. Svi bi ljudi tad bili pravednici, svi bi bili pobožni, i više ne bi mogao razlučiti ko je na Božijem putu spreman trpiti teškoće, a ko samo gleda kako će se okoristiti tuđim trudom.

Svakako, ponekad se dešava da ovaj ustroj postojanja zadataka i sredstava za njihovo izvršenje bude Božijom voljom promijenjen. Naprimjer, u slučaju hazreti Merjeme, mir neka je na nju, dešavalo se tako: “Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. ‘Odakle ti ovo, o Merjema?’ – on bi upitao, a ona bi odgovorila: ‘Od Allaha, Allah onoga koga On hoće opskrbljuje bez muke.’” (Ali Imran, 37)

Ovakvo što se, međutim, dešava Božijom voljom i po Njegovoj mudrosti, zato da Bog ukaže na Njegove posebne, odabrane robove, i zato da ljudi izvuku pouku. Onaj kome bude ukazana ovakva naročita milost na posebnom je iskušenju – da li će biti dovoljno zahvalan ili ne?

Ipak, ovo su vanredne situacije, a u ustroju svijeta Božiji zakon je da se sve odvija tako što postoje sredstva pomoću kojih se nešto postiže. Dakle, ako čovjek kaže: ja ne želim koristiti sredstva da bih nešto ostvario, takav postupa suprotno Božijoj volji. Istinski Božiji rob mora nastojati da njegova djela, njegov rad i njegov ibadet budu takvi da je Bog njima zadovoljan.Ako je Bog učinio da je svijet zasnovan na ovakvom sistemu, da se mora raditi kako bi se nešto steklo, kako čovjek ima pravo biti nezadovoljan Božijim uređenjem svijeta?! Zar čovjek umišlja da je mudriji od Svevišnjeg?! Bog je odredio da svoju nafaku stječeš radom, i bilo bi bezumno i oholo da pokušavaš do svoje opskrbe doći bilo kojim drugim putem.

I svakako, to što se moraš koristiti određenim sredstvima da bi došao do cilja ne znači da u suštini sve nije od Boga. Hljeb koga si za novac koji si zaradio kupio od pekara u biti je do tebe ipak stigao Božijom voljom kao tvoja nafaka po Njegovoj odredbi. Dakle, onaj ko ima tevekkula mora raditi, ali i biti svjestan da se Bog stara o njemu budući da je čovjek koji radi i vrši svoju obavezu. Po tome se vjernik razlikuje od nevjernika. Vjernik radi i svjestan je da je njegova sposobnost za rad data od Boga, i da je opskrba koju stekne određena od Boga, dok nevjernik umišlja da on sam po sebi posjeduje sposobnost i da mu novac potreban za opskrbu daju drugi ljudi, a ne Bog. Vjernik koji ima tevekkula uvijek se oslanja na Boga, i uzda se u Njega čak i kad je bez ikakvih sredstava pomoću kojih bi mogao ostvariti željeni cilj. U nekim predajama kaže se zato da se vjernik više uzda u ono što je kod Boga nego u ono što mu je u rukama, jer ono što ti je danas u rukama svakog trena može nestati, dok ono što je kod Boga nikad ne propada.