Blagodati govora

Blagodat govora ubraja se u najvažnije blagodati koje je Bog podario čovjeku. Mudraci i filozofi smatraju govor očitovanjem razmišljanja i promišljanja, držeći da je on s tog stanovišta čovjekova vrsna razlika, dok, zapravo, govor nije osobina svojstvena samo čovjeku, jer i brojne životinje posjeduju u određenoj mjeri ovu blagodat. One iskazuju svoje namjere izoštravanjem posebnog glasanja. I Kur'an, također, ustanovljava da određene ptice i druge životinje posjeduju moć govora, pa kaže:

وَوَرِثَ سُلَيْمَانُ دَاوُودَ وَقَالَ يَا أَيُّهَا النَّاسُ عُلِّمْنَا مَنطِقَ الطَّيْرِ وَأُوتِينَا مِن كُلِّ شَىْءٍ إِنَّ هَذَا لَهُوَ الْفَضْلُ الْمُبِينُ

“I Sulejman naslijedi Davuda i reče: ‘O ljudi, podučeni smo govoru ptica i svega nam je dato; ovo je, zaista, blagodat jasna!’” (En-Neml, 16)

Hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

إِنَّ اللَّهَ عَلَّمَنَا مَنْطِقَ الطَّيْرِ كَمَا عَلَّمَهُ سُلَيْمَانَ بْنَ دَاوُدَ مَنْطِقَ كُلِّ دَابَّةٍ فِي بَرٍّ أَوْ بَحْرٍ.

“Bog nas je, uistinu, podučio govoru ptičijem, kao što je i Sulejmana sina Davudovog podučio, a i govoru životinje svake na kopnu i moru.”[1]

Mravi također posjeduju moć govora i u stanju su razgovarati, kako to potvrđuje i sami Kur'an:

حَتَّى إِذَا أَتَوْا عَلَى وَادِى النَّمْلِ قَالَتْ نَمْلَةٌ يَا أَيُّهَا النَّمْلُ ادْخُلُوا مَسَاكِنَكُمْ لَا يَحْطِمَنَّكُمْ سُلَيْمَانُ وَجُنُودُهُ وَهُمْ لَا يَشْعُرُونَ

“Sve dok ne stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: ‘O mravi, ulazite u nastambe svoje da vas ne izgaze Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!’” (En-Neml, 18)

Najkraće, sve je obdareno nekom vrstom govora, tako da Kur'an tvrdi da sva bića govore, dodajući da će na Sudnjem danu čak i udovi i ostali dijelovi tijela svjedočiti o svojim djelima, pa kada se njihovi vlasnici pobune protiv njihovog takvog ponašanja, oni će im odgovoriti:

 أَنطَقَنَا اللَّهُ الَّذِى أَنطَقَ كُلَّ شَىْءٍ

“…obdario nas je govora darom Bog, Koji je dao sposobnost govora svakom biću…” (Fussilet, 21)

 

Govor sa stanovišta jezika

U nekim rječnicima je također dotaknuto ovo pitanje, pa se kaže da govor nije svojstven samo ljudima. Ibn Menzur kaže:

و قد يستعمل المنطق في غير الانسان كقوله تعالى “علمنا منطق الطير”.

“Govor se, osim za čovjeka, može upotrebljavati i za neka druga bića, kao što Uzvišeni Bog kaže: ‘(…)podučeni smo govoru ptica (…)’”[2]

Sve u svemu, oslanjajući se na ajete i predaje, kao i na naučna istraživanja o životinjama, ne ostaje mjesta sumnji da govor nije svojstven samo ljudima, već da razgovaraju i ptice, mravi, a i neke druge životinje, i to riječima i posebnim glasanjima koje uobličuju svojim organima. S ovom tvrdnjom slažu se i nauka i praksa.

 

Napomena

Premda filozofi drže da govor (nutk) kod čovjeka uključuje razmišljanje i promišljanje te ga s tog stanovišta smatraju njegovom razlikovnom osobinom, mi ćemo se ipak poučiti Objavom i umjesto “nutk” izabrat ćemo izraz “bejan” (izražavanje). Jer, u ovom potonjem izrazu postoji jedna tačka koje u pređašnjem nema. Izraz bejan ima značenje obznaniti, a za ljudsko govorenje kaže se bejan zato što ljudi putem govorenja obznanjuju ono što je u njihovoj nutrini. Kada ne bi bilo sposobnosti razmišljanja i promišljanja, čovjek ne bi mogao iskazati sve svoje želje i potrebe niti bi bio u stanju sabirati sva svoja osjećanja i iskustva te ih, u obliku uređenih i suvislih podataka, iznijeti drugima. Stoga, osnovu govora i izražavanja kod čovjeka čini njegova sposobnost razmišljanja, a ova povezanost i zavisnost je toliko snažna da se i najmanji poremećaj u organu razmišljanja, tj. mozgu, odražava na sposobnost govora i izražavanja. Što je sposobnost razmišljanja usklađenija, to je moć izražavanja veća i njena kakvoća uređenija. Prema tome, izražavanje je važno sa dva stanovišta:

1. Ono očituje našu nutrinu, a čovjek ono što ima u sebi ispoljava posredstvom jezika i govora, a životinje zasigurno nemaju takvu moć.

2. Sposobnost izražavanja iskazuje moć razmišljanja i promišljanja u čovjeku, jer Uzvišeni Bog nije bez razloga, nakon podučavanja Kur'anu i stvaranja čovjeka, naveo podučavanje izražavanju, gdje kaže:

الرَّحْمَنُ ۝ عَلَّمَ الْقُرْآنَ ۝ خَلَقَ الْإِنسَانَ ۝ عَلَّمَهُ الْبَيَانَ.

“Svemilosnik, poučava Kur'anu, čovjeka stvara, izražavanju ga poučava!” (Er-Rahman, 1-4)

Od Imama Alija, mir neka je s njim, prenosi se da je rekao:

 أَلَا وَ إِنَّ اللِّسَانَ بَضْعَةٌ مِنَ الْإِنْسَانِ فَلَا يُسْعِدُهُ الْقَوْلُ إِذَا امْتَنَعَ وَ لَا يُمْهِلُهُ النُّطْقُ إِذَا اتَّسَعَ وَ إِنَّا لَأُمَرَاءُ الْكَلَامِ وَ فِينَا تَنَشَّبَتْ عُرُوقُهُ وَ عَلَيْنَا تَهَدَّلَتْ غُصُونُهوَ اعْلَمُوا رَحِمَكُمُ اللَّهُ أَنَّكُمْ فِي زَمَانٍ الْقَائِلُ فِيهِ بِالْحَقِّ قَلِيلٌ وَ اللِّسَانُ عَنِ الصِّدْقِ كَلِيلٌ وَ اللَّازِمُ لِلْحَقِّ ذَلِيلٌ…

“Znajte da je jezik dio čovjeka, ne pomaže mu priča kada se usteže, niti mu govor vremena daje kada se pruži; a mi smo, uistinu, zapovjednici govora i u nama su spletene žile njegove i sa nas se pružaju grane njegove; i znajte – Bog vam se smilovao – da ste u vremenu u kojem je malo onih koji istinu govore, u kojem je jezik od iskrenosti malaksao, a oni koji se istine drže poniženi…”[3]

Prema tome, jasno je da je izražavanje, nakon poučavanja Kur'anu i stvaranja čovjeka,      najvrjednija blagodat. Stoga, čovjek treba cijeniti ovu blagodat i zahvaliti Bogu na njoj, iako Mu neće moći nazahvaljivati, jer Uzvišeni Bog je svojim robovima podario neizmjerne blagodati, koje čovjek nije u stanji ni pobrojati, kako Kur'an kaže:

وَإِن تَعُدُّواْ نِعْمَتَ اللهِ لاَ تُحْصُوهَا

“…i ako biste blagodati Božije brojali, ne biste ih pobrojali…” (Ibrahim, 34)

Kad bi moja svaka dlaka ustima postala

Svaka usta sedamsto jezika imala

Svaki jezik sedamsto jezika govorio

Pa tražio ne bi l’ Tebi zahvale izgovorio

Kad bih mog'o, o Ti što van Si količine i stanja,

Na jednoj Ti blagodati zahvalit da valja

Na kojoj blagodati da Ti zahvaljujem

Milost koju Tvoju ja da spominjem

Imal‘ duše koja od Tebe nije sto darova dobila

Ima l’ trena u kojem ja nisam učinio sto grijeha

Gdje su ta usta, gdje jezik i govor gdje su

Da navedem sve te blagodati opće?[4]