Bolesti moći strasti i njihov tretman (9)

Treći od četiri dijela knjige odnosi se na bolesti moći strasti i njihov tretman. Ovih bolesti ima devet vrsta, i mi ćemo svaku od njih ukratko razmotriti i protumačiti.

1. Ljubav prema ovom svijetu:

Najbolja definicija ove mahane i “svijeta” koji se ovdje osuđuje može se naći u slijedećem kur'anskom ajetu:

“Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha.” (3,14)

Treba imati na umu da sve spomenute stvari u ovom kur'anskom ajetu, s obzirom da su one Allahove blagodati, ne mogu biti zabranjene. Osim toga, pravilna primjena Allahovih blagodati također se ne smatra nedostojnim činom. Međutim, ono što je nepoželjno je postati privržen ovim stvarima, i dati im fundamentalno značenje usvom životu, prenaglašavati ih, što u isti mah može dovesti da se nadiđe ona koja se ima prema Allahu (dž.š.). Ali, ako ove stvari ne potisnu Allaha (dž.š.) i ako budu upotrebljavane kao sredstva za dosezanje samousavršavanja i približavanja Allahu (dž.š.), ne samo da je ovo prihvatljivo nego je i poželjno. Zbog toga, osuđivanje i hvaljenje svijeta koji susrećemo u Kur'anu i hadisu odnosi se na način primjene svijeta i stvari koje se u njemu nalaze. Ako neko ovaj svijet uzme sebi za idola i u njega polaže nade do te mjere da zaboravi na Allaha (dž.š.) i budući svijet, ili proda budući svijet za ovaj (2:86) – da upotrijebimo kur'anski izraz – onda možemo reći da je takav čovjek pao kao žrtva bolesti “ljubavi prema ovom svijetu”. Jedan Poslanikov hadis ovako dočarava karakteristike zaljubljenika u ovaj svijet:

“Ko osvane, a sva mu preokupacija bude ovaj svijet bez i pomisli na Allaha (dž.š.), Allah će mu za srce privezati četiri osobine: brigu koje se nikada neće riješiti, posao koji nikada neće završiti, siromaštvo koje nikada neće moći ublažiti i nadu čiji kraj nikada neće moći dostići.[1]

Da bi se izliječila ova bolest pojedinac mora imati na umu činjenicu da su sve dobre i lijepe stvari na ovome svijetu prolazne, a ono što čovjeku ostaje su duhovna dostignuća, blizina Allahu (dž.š.) i napori uloženi u pripremi za budući svijet.

2. Ljubav prema izobilju i bogatstvu

Ova mahana je ogranak bolesti ljubavi prema ovom svjetu, pa sve što se može reći u korist pohvale i osude ovoga svijeta može se reći i za bogatstvo. Pojedini kur'anski ajeti i hadisi hvale izobilje i bogatstvo, dok ih neki osuđuju. Međutim, ne postoji kontradikcija među njima, jer oni ajeti i hadisi koji ih osuđuju znače da osuđuju ono bogatstvo koje udaljava čovjeka od Allaha (dž.š.) i budućeg svijeta, dok oni koji hvale bogatstvo odnose se na ono bogatstvo koje služi za uzdizanje i odgoj ljudskog karaktera i čovje­kovog približavanja Allahu (dž.š.). U jednom kur'anskom ajetu možemo pročitati slijedeće:

“O vjernici neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine biće izgubljeni.” (63:09)

Aujednom drugom ajetu narod se poziva da moli za Allahov oprost i obećavaju se slijedeće pogodnosti:

“…i pomoći vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati.” (71:12)

I prema brojnim predanjima podjednako se i hvali i osuđuje bogatstvo, kao npr.:

“Ljubav prema bogatstvu i položaju pothranjuju hipokriziju (nifaq) kao što voda pothranjuje bilje.”

“Divan li je ispravno stečen imetak u rukama dobrog čovjeka!”

U svakom slučaju, prava i ispravna vrsta bogatstva je ona koja je stečena na legitiman način, i koja se upotrebljava u one svrhe gdje se stiče Allahovo zadovoljstvo – kao hadž, džihad, pomaganje siromašnog, i sve vrste milosrđa koje imaju za cilj opće blagostanje.

Suprotno odanosti prema ovom svijetu je ustezanje (zuhd), koji predstavlja apstinenciju od zemaljskih stvari, kako duhovno tako i tjelesno (zahir – batin), osim onih koje su neophodne za sticanje nagrade na budućem svijetu i boravak u blizini Allaha (dž.š.). Apstinent (zahid) je visoko cijenjena osoba u kur'asnkim ajetima i hadisu, a zuhd se smatra jednim od svojstava Allahovih poslanika i Allahu ugodnih ljudi.

Zuhd podrazumijeva različite nivoe kao:

– ustezanje od grijeha;

– ustezanje od stvari koje su “mustabah” (to su svari za koje se ne zna sa sigurnošću da su zabranjene);

– ustezanje od onoga što prelazi najnužnije potrebe;

– ustezanje od udovoljavanja ličnim prohtjevima i strastima;

– ustezanje od svega drugog osim Allaha (dž.š.); to jest, ograničavanje lične pažnje na Stvoritelja, biti zadovoljan sa minimumom onoga što je potrebno za zadovoljavanje fizičkih potreba i odbaciti sve ostalo na putu ka Allahu (dž.š.).

Svijet upražnjava zuhd iz tri različita razloga:

– da izbjegne džehennemsku kaznu; ova vrsta zuhda zove se “ustezanje bojažljivih” (zuhd al-ha'ifin);

– da se stekne Allahovo zadovoljstvo i osjeti radosti dženneta; ova vrsta zuhda zove se “ustezanje onih koji se nadaju” (zuhd al-garijjin);

– radi sticanja Allahovog prijateljstva (ovo je najviši cilj i najvrijednija forma zuhda, jer se upražnjava ne isključujući ni strah od džehennema niti želju za džennetskim uživanjima).

3. Bogatstvo i izobilje

Ovo znači posjedovati ono što je potrebno za život. Međutim, to bogatstvo javlja se u raznim vidovima pa ponekad prerasta u želju za sticanjem neograničenog bogatstva, zgrćući ga na razne načine.

Suprotno ovome je siromaštvo i neimaština koji znače oskudjevanje u životnim potrebama.

I bogatstvo i siromaštvo mogu karakter čovjeka podići na viši nivo ili ga uništiti.

Ako se bogatstvo stekne na legitiman način i ako se ono što pretekne nečije potrebe potroši radi Allaha (dž.š.) i u korist Njegovih stvorenja, to se smatra jednom od vrlina. Ako se, međutim, ono stekne na nelegitiman način, putem nepravde i eksploatacije, i ako bogata osoba ne vodi računa o potrebama siromašnih, to će voditi njegovoj sigurnoj destrukciji. Kur'an kaže:

“Uistinu čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.” (96:6-7)

Na isti će način i siromaštvo također, ako ga prati strpljenje, mirenje sa sudbinom i zado­voljstvo, čovjeka odvesti do duhovnog uzdizanja. Inače, ako ne bude tako, siromaštvo će ga odvesti ka posvemašnjem rastrojstvu. Prema tome, ako u kur'anskim ajetima i hadisima uočavamo da se bogatstvo i siromaštvo ponekad odobravaju, a ponekad osuđuju, to je zato što oni mogu biti praćeni odgovarajućim situacijama u kojima su poželjni ili nepoželjni i odvratni.

4. Pohlepa (hirs)

Pohlepa je stanje koje čovjeka čini nezadovoljnim s onim što ima i koje podstiče u njemu želju da ima još više. Pohlepa je jedna od najgorih destruktivnih mahana, i ne ograničava se samo na materijalno posjedovanje, nego uključuje i odanost hrani , seksu i drugim sličnim negativnostima kao što se u narodu čuje:

“Čovjek stari, a dvije karakterne osobine u njemu se podmlađuju: pohlepa i dugotrajna nada.”

Abu Ga'far al-Baqir je rekao:

“Čovjek koji žudi za ovim svijetom sličan je svilenoj bubi, sve što se više umotava u svoju čahuru sve joj je manja šansa da se iz nje izvuče, i tako sve dok od tuge ne ugine.”

Suprotno pohlepi je vrlina zadovoljstva, koja osposobljava čovjeka da kontroliše svoje želje i da bude zadovoljan osnovnim životnim potrebama. Onaj koji posjeduje ovu vrlinu uvijek živi časno i pošteno, kao slobodan čovjek; on je imun od mahana bogatstva na ovom svijetu i kazne koja slijedi na budućem svijetu.

Da bi se oslobodio mahane pohlepe, pojedinac mora razmisliti o njenim lošim i štetnim posljedicama i treba znati da je pohlepa karakteristika životinja, koje ne raspoznaju granice zadovoljenja svojih nagona i koje se služe svim sredstvima da ih zadovolje. Prema tome, pojedincu je neophodno da se oslobodi ove mahane i da svoje nezasito ja stavi pod kontrolu.

5. Gramzivost (tama’)

Prouzrokovana ljubavlju prema ovom svijetu, gramzivost je jedna draga vrsta moralne mahane, a definiše se kao praćenje i kontrolisanje od strane pojedinca svega onoga što drugi imaju i posjeduju. Suprotno ovoj mahani jeste ne ovisiti od drugih i biti indiferentan prema onome što oni imaju. Postoje brojni hadisi koji hvale neovisnost od drugih i osuđuju gramzivost. Ovdje ćemo navesti dvije izreke koje hvale samodovoljnost, a ujedno osuđuju gramzivost.

Imam al-Baqir je rekao: “Loš li je onaj čovjek koga vodi gramzivost njegova, loš li je onaj čovjek koga ponižava želja njegova.”

Alija (r.a.) kaže: “Budi neovisan od koga hoćeš, njemu ravan bićeš, voli koga hoćeš, njegov zarobljenik bićeš. Čini dobro kome hoćeš, njegov gospodar bićeš.”

6. Škrtost (buhl)

Škrtost se definiše kao škrtariti ondje gdje bi čovjek morao biti darežljiv, baš kao što se i rasipništvo, koje je suprotno škrtosti, definiše kao rasipati ondje gdje bi čovjek morao biti štedljiv. Srednji put između ove dvije krajnosti je darežljivost; to jest biti darežljiv kada je darežljivost potrebna. Kur'an, opisujući karakteristike vjernika, koji se još zovu i “robovi Premilostivog” (‘ibad ar-Rahman), kaže:

“…i oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.” (25:67)

Pošto se škrtost (buhl) javlja kao posljedica ljubavi prema ovom svijetu, tako je i darežljivost (saha) posljedica zuhda. Postoje brojni kur'anski ajeti i hadisi koji hvale i osuđuju svaku od ovih osobina, koje mi zbog kratkoće nećemo navoditi. Najviši stepen darežljivosti je žrtvovanje, to jest, spremnost pojedinca da dâ drugima ono što je njemu potrebno. Opisujući vjernike, Svevišnji u Kur'anu kaže:

“…i više vole njima nego sebi mada im je i samima potrebno.” (59:9)

Da bi se pojedinac izliječio od bolesti škr­tosti, potrebno je da obrati pažnju na kur'anske ajete i hadise u kojima se ova mahana osuđuje i da razmišlja o njenim štetnim posljedicama. Ako se to pokaže neefikasnim onda treba sam sebe podsticati da se bude darežljivo i velikodušno pa ma­kar takva darežljivost bila potpuno vještačka. I ovo se mora nastaviti sve dok darežljivost ne postane njegova draga priroda.

Darežljivost je neophodna kod izvršavanja obavezujućih davanja (wagibat) kao zekata, iz­državanje žene i djece, troškovi hadža itd. Ona je također nužna kod izvršavanja preporučljivih da­vanja, kao pomaganje siromašnog, davanje poklona, organizovanje sijela za stvaranje ili učvršćivanje prijateljskih ili rodbinskih veza, davanje pozajmica, posvećivanje veće pažnje dužnicima kad su u finansijskim poteškoćama, obezbjeđivanje odjeće i krova nad glavom kome je to potrebno, neophodna izdavanja za zaštitu svoje časti i obraza ili za ublažavanje nepravde i učestvovanje u troškovima za opća dobra kao džamije, mostovi itd.

7. Nelegitimna zarada

Ova mahana podrazumijeva gomilanje bogatstva na nelegitiman način bez brige da se izbjegne haram i zabranjena sredstva zarade. Nju prouzrokuje pohlepa i ljubav prema ovom svijetu, a ima za posljedicu moralno izopačenje i gubljenje ljudskog ugleda. Nekolicina kur'anskih ajeta i mnogi hadisi strogo upozoravaju na približavanje zabranjenim sredstvima zarade i podsjećaju na vrlo opasne posljedice takve rabote.

Treba imati na umu da postoje tri vrste bogatstva:

– ono koje je čisto legitimno stečeno (halal)

– ono koje je totalno nelegitimno stečeno (haram)

– ono koje je pomiješano i halal i haram zaradama.

Ono bogatstvo koje je halal može se upotrijebiti, a ono koje je haram ili pak sumnjivog porijekla mora biti zaobiđeno. Postoje mnoge vrste haram stvari, kao svinjsko i pseće meso, alkoholna pića, sve one stvari čije konzumiranje može nanijeti šteta tijelu, sve što se dobija silom, nepravdom ili krađom, zarada ostvarena na nezakonit način kao varanjem na mjerenju ili krađom radnog vremena, uskladištenjem, špekulacijom, mitom, zelenašenjem, i svim dragim nelegitimnim sredstvima koja su detaljno opisana u djelima islamskog prava (fikh).

Suprotno zaradi haram-sredstvima je ustezanje od činjenja harama. Ova vrlina može postepeno postati navika kod pojedinca kroz praktikovanje samoobuzdavanja, da bi konačno bio u stanju da se u isti mah suzdrži od poslova koji su sumnjivog legitimiteta. U jednom predanju u svrhu podstreka legitimnog stečenog kaže se:

“Ko bude živio na račun stečene zarade (halal) četerdeset dana, Allah će mu osvijetliti njegovo srce i omogućiti da iz njeg poteku izvori mudrosti.”

8. Izdajstvo (hiyana)

Izdajstvo je jedna druga vrsta mahane koja pripada moći strasti. Ono može biti u vezi novca, nasilja nad istinom, časti, moći ili položaja. Suprotno izdajstvu je pouzdanost, koja se također primjenjuje na sve gore spomenute pojmove u vezi izdajstva, to jest, na nečiji imetak i svojinu koji se ubrajaju u Allahove povjerene stvari čovjeku, na nečiju porodicu, na nečiji položaj, autoritet i moć kojima raspolaže. Pojedinac mora znati da su sve gore spomenute stvari Allahova milost ukazana čovjeku, i da je prate specifične odgovrnosti, a svako nasilje nad njom prelazi u izdajstvo. Mudri Lukman je govorio: