Hikaja (1)

Neki velikodostojnik reče jednom poštenom čovjeku: „Šta ti misliš o tom i tom pobožnjaku, o kome loše pričaju?” On odgovori: „Spolja ne vidim njegovih mana, a šta je unutra skriveno, ne znam.”

Koga god vidiš u pobožnjačkom odijelu
Smatraj ga pobožnjakom čestitim čovjekom.
Ako pak ne znaš šta je u njegovoj duši,
Šta se tiče poreznika šta se u kući događa!

Hikaja (2)

Vidio sam jednog derviša koji je glavom trljao prag Kabe govoreći: „O Veliki, o Milostivi Allahu! Ti znaš šta se može očekivati od mene, mračnjaka i neznalice.”

Molio sam oprost zbog nepotpunog vršenja ibadeta
Jer nisam dostojan Tvoje zaštite za svoju pokornost.
Griješnici se kaju zbog grijeha svojih,
A pobožnjaci traže oprost za propuštene ibadete.

Pobožni traže nagradu za svoja služenja Bogu, a trgovci cijenu za svoju robu. Ja bijednik, nadam se Tvojoj milosti, a ne uzdam se u svoju odanost. Došao sam da tražim milost, a ne radi trgovine. Postupi sa mnom prema svome dostojanstvu.

Ako me kazniš ili mi grijehe oprostiš, padam ničice pred Tobom.
Robu nije da naređuje, što. Ti naređuješ, tome se pokoravam.
Na vratima Kabe vidio sam jednog prosjaka
Koji je gorko plačući ponavljao:
„Ja ne tražim: Bože, primi moje molitve
Samo molim: Prevuci perom oprosta preko mojih grijeha.”

Hikaja (3)

Vidjeli ljudi Abdulkadira Gilanija[1] – neka mu se Bog smiluje – kako je u haremu Kabe pao licem na pijesak govoreći: „Gospodaru, oprosti mi! Ako ipak moram da iskusim kaznu, proživi me slijepim na Dan proživljenja da se ne stidim pred licem dobrih ljudi.”

Spustivši lice na zemlju smirenja
Svako jutro kad povjetarac piri, ponavljam:
O Ti, koga ja nikad ne zaboravljam,
Sjetiš li se ikad ovog svoga roba?

Hikaja (4)

Neki kradljivac uđe u kuću pobožnjaka i, koliko god je pretraživao po kući, ne nađe ništa pa se rastuži. Vidje to pobožnjak pa onaj ćilimak na kom je spavao baci na put kojim će kradljivac proći da ne bi otišao praznih ruku.

Slušao sam kako ljudi Božjeg puta
Neće da rastuže čak ni srca neprijatelja.
Kako ćeš dostići ovaj stepen savršenstva
Ti, koji se sa prijateljima svađaš i u zlu nadmećeš?

Ljubav i raspoloženje pobožnjaka isto je pred ljudima i iza njihovih leđa, a ne da iza ljudi iznose mane, a pred njima se pretvaraju da će čak umrijeti za njih.

Pred čovjekom su kao krotka ovčica,
Iza leđa su poput vuka-ljudoždera.
Ko god iznosi mane drugih ljudi pred tobom,
Sigurno će tvoje drugima prenositi.

Hikaja (5)

Nekoliko istomišljenika bijahu zajedno na putu pa su dijelili i radost i brige. Zaželih da im se pridružim, ali se oni ne saglasiše. Rekoh „Ne pristoji se naravi i velikodušnosti plemenitih da okreću lice od nevoljnika i da im u nevolji ne budu na pomoći. Što se mene tiče, znam da imam dovoljno snage i okretnosti da vam budem drug od koristi i usluge, a ne teret koji duše pritišće.”

Ako mi ne može zapasti da jašem na konju,
Trudiću se da za vama nosim hašu.

Jedan između njih reče: „Nemoj se žalostiti i vrijeđati na riječi koje si čuo, nedavno nam se desilo da nam se pridružio jedan lopov u derviškom obličju.”

Ko može znati šta se krije u odjeći?
Šta je u pismu zna samo onaj ko ga piše.

Pošto je dervišima svojstven mir i spokojstvo, nisu ga smatrali suvišnim i primili su ga u svoju družinu.

Vidljiv znak derviša je stari ogrtač,
I to je dovoljno kada je lice okrenuto narodu.
Nastoj da činiš dobro, a obuci što god hoćeš;
Ako hoćeš, stavi krunu na glavu, a bajrak na rame.
Odbacivanje strasnih uživanja –
To je prava pobožnost, a ne odbacivanje bogate odjeće.
Pravi junak nosi bojnu odoru.
Kakva je korist od oružja na strašljivcu.

Tako, putovali mi jednog dana sve do večeri, a uvečer pospali pokraj zidina jednog zamka. Drski kradljivac uze ibrik našeg druga govoreći: „Idem da se okupam”, a ukrao ga i pobjegao.

Pogledaj pravednika kako je obukao stari ogrtač,
A od kabenskog pokrivača napravio pokrov za magarca.

Čim je kradljivac nestao ispred očiju derviša, popeo se na kulu onog zamka i opljačkao kasu. Do svanuća je prevalio dugo rastojanje, dok su njegovi nedužni drugovi spavali. Ujutro su ih sve priveli u zamak i pohapsili. Od tog dana, odlučili smo da ne primamo nikoga u društvo i da sami putujemo. Jer, kaže se: Mir i spokojstvo je u osami.

Ako jedan pripadnik plemena izvrši nedjelo,
I malo i staro iz tog plemena gubi ugled.
Zar nisi čuo da jedno goveče na ispaši
Može da uprlja sva goveda jednoga sela.

Ja sam na to rekao: „Hvala Bogu kad nisam ostao bez derviškog blagoslova, iako sam naizgled izvan njihova društva. Izvukao sam veliku pouku iz ovog kazivanja i ovaj savjet će dobro doći za cio život.

Jednim neotesancem u društvu
Uvrijeđeno je srce mnogih pametnih.
Kad bi jedan bunar napunili ružinom vodom,
Pas koji se tu uvali učinio bi je jamom za otpatke.

Hikaja (6)

Neki derviš lutalica bio kod cara u gostima. Kad su gosti sjeli da objeduju, on je jeo manje nego što je želio i mogao, a kad su ustali da obave namaz, klanjao je duže nego što je obično činio, da bi ljudi još ljepše mislili o njegovoj čestitosti.

Beduine, bojim se da nećeš stići do Kabe,
Jer put kojim ideš vodi u Turkestan.

Kad se vratio kući, zatražio je da se postavi sto da se najede. Imao je oštroumna sina, koji ga upita: „Oče, zar nisi ništa u gostima kod sultana jeo?” Otac odgovori: „Pred njima nisam pojeo ništa što bi me zasitilo.” Na to će sin: „Onda ponovo klanjaj, jer ni to nisi obavio kako treba.”

Ti svoje vrline držiš na dlanu,
A nedostatke kriješ pod pazuhom.
O, ti, zanesenjače napuhani, šta misliš kupiti
Na Sudnji dan za svoj lažni novac?

Hikaja (7)

Sjećam se kako sam u djetinjstvu bio veoma pobožan. Noći sam provodio u molitvi, predavao se postu i uzdržljivosti od uživanja. Jedne noći sjedio sam s ocem – neka mu se Bog smiluje – držeći u rukama časni Kur'an sve do zore, dok su oko nas ljudi spavali. Rekoh ocu: „Niko od ovih ne diže glavu da bi bar dva rekata nafile klanjao, zaspali su tako bezbrižno, rekao bih da su pomrli.” Otac će na to: „Dušo očeva, bilo bi bolje da si i ti zaspao nego što druge ogovaraš.”

Uobraženi vidi samo sebe
Jer ima pred sobom zastor nadmenosti.
Kad bi ti bilo dato oko koje sve vidi,
Vidio bi da niko nije slabiji ni jadniji od tebe.

Hikaja (8)

Nekog čestitog čovjeka hvalili na nekom zboru iznoseći podrobno osobine njegova karaktera. On podiže glavu i reče: „Ja najbolje poznajem sebe i najbolje znam šta sam i kakav sam.”

Razočarao si me ti koji navodiš moje dobre osobine;
To je samo moja spoljašnjost, a ti ne znaš šta je unutra skriveno.

***

U očima drugih izgledam vrlo lijepo,
A zbog moje nečiste duše obaram glavu od stida.
Ljudi slave pauna zbog njegove ljepote,
A on se stidi svojih ružnih nogu.

Hikaja (9)

Neki pobožnjak iz Libana, o čijim se nadnaravnim osobinama pričalo, uđe u džamiju u Damasku i počne uzimati abdest na šadrvanu. Noga mu se potklizne, padne u vodu i s teškom mukom se izvuče. Kad se završilo klanjanje, jedan od drugova mu se obrati: „Ja sam u nedoumici, ako dozvoljavaš, da te upitam.” Ovaj upita: „Šta je to?” On odgovori: „Sjećam se da je šejh brodio magripskim morem, a da nije noge kvasio. Kako to da danas šejh zamalo ne pogibe u malom šadrvanu?” Šejh se zamisli i nakon dužeg razmišljanja podiže glavu pa odgovori: „Zar nisi čuo da je Prvak svijeta[2] – neka je mir s njim – znao reći: 'Događa mi se nekad, kad sam u blizini Božjoj, da mi se ne usuđuju približiti ni najbliskiji meleki, niti ijedan poslanik, ali, to ne biva trajno.' Dok je to govorio, nije bio ni sa Džebrailom[3], ni sa Mikailom[4], drugi put, u osami bijaše sa Hafsom[5] i Zejnebom.[6] Viđenje Boga od strane odabranih dešava se tako što je On čas vidljiv, čas nevidljiv.”

Bože, Ti se daš vidjeti ali ne i sagledati.
Tako uvećavaš svoju ljepotu i razgaraš našu vatru.
Neposredno sam opazio Voljenoga
Pa mi se događa da zalutam s puta.
Ti rasplamsavaš našu vatru pa je gasiš vodom;
Zato me vidiš i kako gorim i kako se utapam.

Hikaja (10)

Neko upita čovjeka koji je izgubio sina:[7]
„O mudri starče otvorene duše i naravi!
Kako si osjetio miris njegove košulje iz Egipta
A nisi ga mogao vidjeti u kan'anskom bunaru?”
On odgovori: “Naše stanje je kao munja na nebu;
U trenu se pojavi, a u drugom iščezne.
Sad sjedim na najvišoj kupoli,
A sad ne vidim ni vlastitih nogu.
Kad bi se derviš uvijek nalazio u jednom stanju,
Digao bi ruke od oba svijeta.”

[…]


[1] Abdulkadir Gilani (1077-1166) – znameniti sufijski mislilac i šejh, osnivač derviškog reda kadirija. Bio je veoma učen i prenosio je svoje znanje mnogim poznatim ličnostima. Šejh Sadi je slušao predavanja kod njegovih učenika (Enziklopaedie des Islam, I, LeidenLeipzig, 1913, str. 43).

[2]Prvak svijeta – ovdje se misli na vjerovjesnika Muhammeda.

[3]Džebrail – ime jednog od četiri „velika meleka (anđela)”, kod kršćana arhanđel Gabriel. Odatle i lično ime, kod muslimana Džebrail, kod kršćana Gabriel, Gavrilo, skraćeno Gavro.

[4]Mikail – ime jednog od četiri „velika meleka”, kod kršćana arhanđel Mihailo. Postoji i lično ime kod kršćana – Mihajlo, Mijajlo, skr. Miho, Mišo i sl.

[5]Hafsa – ime jedne Muhammedove žene.

[6]Zejneb – ime jedne Muhammedove žene.

[7]Ovdje se aludira na vjerovjesnika Jakuba (Jakova), oca Jusufova (Josifova). Događaj je široko korišten u islamskim književnostima Istoka. U Kur'anu jedna sura, koja govori o ovom dogadaju, nosi naziv „Jusuf”