Ranije je bilo govora o trima svjetovima, onoliko koliko je bilo neophodno. Sada ćemo ukratko objasniti neke detalje ve­zane za njih. Prije toga ukazat ću na činjenicu da velik broj ljudi koji nisu vezani za vjeru ima karakterističan pogled i ob­jašnjenje po pitanju zbivanja u Ovom svijetu. Naime, mno­gi su mišljenja da se nagrada koju Bog daje za određena dje­la ili kazna koju Bog spušta zbog određenih djela dešava di­rektnom metodom, tj. da Bog direktno vraća nekom ovo, a nekom ono. Jedan od takvih je i Auguste Comte (1798-1857), koji kaže da dešavanja u svijetu možemo podijeliti u dvije ka­tegorije. U prvu kategoriju događanja, bilo da je riječ o do­brim ili lošim, spadaju događaji za koje ne znamo odakle su i na koji način postaju. S obzirom da ne znamo o čemu je ri­ječ, onda brže-bolje kažemo da su od Boga. Drugu kate­go­ri­ju predstavljaju događaji za koje imamo objašnjenje i po­zna­jemo razloge zbog kojih se dešavaju. Sasvim je prirodno da oni nisu od Boga, već se dešavaju na nama poznat način.

Kakav je prirodan zaključak ovakvog razmišljanja? Re­zul­tat je sljedeći: Što nauka više napreduje, čovjek na taj na­čin dolazi do jasnijih objašnjenja u vezi sa načinom dešavanja, a to znači da će Božije prisustvo u događanjima biti manje. Pre­ma ovom stavu, polahko ali sigurno povlači se Božija bo­ja a dolazi boja naučnih objašnjenja. To teče u konti­nui­te­tu, kako se nauka razvija tako se Božije prisustvo povlači. Me­đutim, više je nego očito da je riječ o pogrešnom i neu­te­me­ljenom shvatanju. Zašto? Zbog toga što niti vjera, niti nauk koji vjera daje čovjeku ne tvrde takvo šta. Vjera ne di­je­li dešavanja na ona koja Bog izaziva i ona koja su prirodna. Ni­jedan intelektualac koji je vjernik ovakvo mišljenje ne pri­hvata, kao što nijedna vjera i nijedan vjerski nauk ne do­zvo­ljavaju da vjernik stekne takav stav o dešavanjima. Za­pi­taj­mo se šta je ove mislioce navelo da dođu do ovakvog sta­va. Kada se došlo do tačke gdje se svijet dijeli na prirodni i nat­pri­rodni, sasvim je razumljivo da je došlo do podjele de­ša­va­nja i uzroka koji rezultiraju određenim dešavanjima na pri­rodne i natprirodne uzroke. Na taj način oni su predočili dva izvora koji uzrokuju dešavanja u svijetu – jedan je pri­rod­ni, a drugi natprirodni, apstraktni.

Vjera nas uči da to nije tačno jer je Bog stvoritelj svijeta i zakona koji vladaju u svijetu. On je Taj Koji je stvorio sve za­kone, postojane i sveobuhvatne, i On je Taj Koji je dao moć uticanja i padanja pod uticaj svim elementima posto­je­ćeg svijeta. Naprimjer, dao je vodi moć gašenja žeđi, a s dru­ge strane biljkama, životinjama i čovjeku je dao da ožed­ne i da im žeđ može biti ugašena. Istu tu moć ili potencijal ni­je dao nafti ili gasu. On je svakom biću dao posebnu odli­ku i sve je učinio posrednim uzrokom određenih dešavanja. Od­redio je da se svaka posljedica dogodi posebnim ka­na­lom. Zahvaljujući tome vidimo da je svaka posljedica poput jed­nog jako zaljubljenog čovjeka i da se kreće prema svome uz­roku i za svojim uzrokom. Znači, Bog je Taj Koji je bi­ći­ma što postoje dao moć uticanja i moć padanja pod uticaj. Sva­ka posljedica kreće se prema svom uzroku jer je to pri­rod­no. A kada se to desi, kada dođe do njihove bliskosti, onda stupa na snagu uticanje i padanje pod uticaj. E sad, s ob­zirom da ove relacije nismo dobro razumjeli i sagledali i s ob­zirom na činjenicu da smo spremni onome što vidimo go­lim okom i onome što možemo opipati precizirati prirodnu uz­ro­čnost, te na taj način i prirodno rješenje, za ono čemu ne možemo vidjeti uzrok određujemo i presuđujemo da ima nat­prirodni uzrok.

U suri Talak kao jedan od razloga stvaranja svijeta spo­mi­nje se upravo otkrivanje odnosa koje je Uzvišeni Allah stvo­rio među onim što postoji: “Allah je Onaj Koji je stvorio se­dam Nebesa i od zemalja isto toliko; spustio je zakone iz­me­đu toga (između Nebesa i zemalja)…” Bilo da je riječ o še­ri­jatskim zakonima ili o stvaralačkim zakonima, postavlja se pi­ta­nje – zašto je to uradio? Uradio je to iz dva razloga: Prvi je da biste znali da je Allah svemoćan, a drugi razlog zbog kojeg je stvorio Nebesa, Zemlju i zakone je da bismoznali da Allah Svojim znanjem sve obuhvata. Da li je Božije obu­hva­tanjeznanjempoput našeg? Mi znamo koliko u nekoj pro­storiji ima stolova, koliko ima ljudi, kakav je tepih. Me­đu­tim, Kur’an kaže da Božije znanje nije takvo, već se dijeli na dvi­je vrste. Jedno znanje je ono koje je u našem umu. Riječ je o pojmovnom sadržaju. To je ono što mi svi imamo. Zna­mo kakvi su nam majka i otac, gdje smo se rodili, kakva nam je kuća i o tome možemo ispisati mnoge knjige. Ipak, to zna­nje nema neposrednog upliva u naš život, jer je riječ samo o jed­nom nizu pojmova i ništa više. Kur’an nas uči da je zna­nje koje mi imamo zapravo pojmovno znanje. A kakvo je Bo­žije znanje? Pogledajmo ovo kroz već navođeni primjer Su­lejmana, a.s., kada je vršio smotru i kada je Hudhud kas­nio, pa objasnio da je vidio neko carstvo i lijepi Belkisin pri­jesto (En-Neml, 39-40). Tada je Sulejman, a.s., tražio od svo­jih bliskih saradnika da mu donesu taj prijesto. Jedan je re­kao da će mu ga donijeti prije nego ustane i sjedne, a dru­gi, kako ga Kur’an opisuje, “koji je imao dio znanja iz Knjige”, re­če: “Ja ću ti ga donijeti prije nego trepneš.” Zbilja, prije nego Sulejman trepnu, prijesto je bio tu. Obratimo pažnju na či­nje­nicu iz ovog ajeta. Čovjek je imao dio znanja iz Knjige i ta je činjenica veoma bitna. Bog dragi zna koliko je kilo­me­ta­ra Sulejmanov dvor bio udaljen od Belkisinog, ali je taj čo­vjek svojim znanjem donio prijesto za treptaj oka. Tako ve­liku stvar uspio je ostvariti svojim znanjem. Iz ovog je bit­no da zaključimo da znanje predstavlja znanje tek kada os­tavlja trag za sobom. Kao kada se, primjera radi, dvojica pri­jatelja upišu u sportski centar da treniraju neki sport. Što više vježbaju, to više dobivaju energije i kondicije. Ta ener­gi­ja u okviru njih samih ostavlja uticaj. Čovjek koji se bavi di­zanjem tegova, diže ih zahvaljujući energiji koju ima u sebi, tj. zahvaljujući onome što nazivamo snagom. Ukoliko či­tamo da su Božije evlije i poslanici mogli raditi neke nad­na­ravne stvari, to je upravo zahvaljujući tome što su u svom bi­ću imali prisutno nešto, neku energiju, a ta energija je bilo zna­nje. Tako vidimo da oni na javi mogu raditi neke stvari ko­je mi ni u snu ne možemo. Dakle, kada se u ajetu kaže da je Bog stvorio Nebesa i ostalo da biste znali, znanje koje se tra­ži ne podrazumijeva znanje da je Bog svemoćan, već se tra­ži da imamo znanje koje je stanje našeg cjelokupnog bi­ća, a ne samo pojam kao puka informacija.

Slanjem poslanika i predočavanjem određenih nad­na­rav­nih djela Uzvišeni Gospodar šalje nam signal da su oni ljudi po­put nas, ali imaju kapacitet da urade nešto što mi trenutno ne možemo. Naprimjer, Salih, a.s., može iz planine izvesti devu. Isa, a.s., je oživljavao mrtve, a naš Poslanik, s.a.v.a., mo­gao je putovati diljem Kreacije. Time što je Musa, a.s., pri­kazan tako moćnim da iz njegovog štapa izlazi aždaha za­pravo nam se hoće istaći koliko potencijala i moći i mi ima­mo u sebi. Ako čovječanstvo jednoga dana dođe do moći da iz mrtve materije stvori čovjeka, to neće biti ništa pro­tiv­no vjeri, jer je upravo zahvaljujući vjeri prije mnogo sto­ljeća Isa, a.s., oživljavao mrtve. Ako budemo mogli iz mrtvema­te­rije, naprimjer iz jednog osušenog drvenog štapa, stvo­ri­ti jednu veliku životinju, nemojmo misliti kako smo po­sta­li samostalni, nepotrebni ljudi kojima ne treba niko i ništa. Ta­da će nam trebati svijest kako nam Bog daje do znanja da je On to stvorio u nama. Ako kažemo da je vjera došla da bi u nama proširila taj vidik shvatanja i spoznaje, nije došla da bi nas ispunila novim informacijama koje stičemo na poj­mo­vnom nivou, već je riječ o nečemu drugom.

Moguće je da se neko zapita šta to mi ovdje govorimo, ali sada ćemo navesti nekoliko ajeta iz kojih ćemo doći do za­ključka da Allah ima upliv u ono što se događa u svijetu. U 3. ajetu sure Talak objašnjava se jedan univerzalni zakon:

إِنَّ اللَّهَ بَالِغُ أَمْرِهِ قَدْ جَعَلَ اللَّهُ لِكُلِّ شَيْءٍ قَدْرًا

“Allah zaista ispunjava svoje zapovijedi, Allah je svemu mje­ru odredio.” U skladu sa ajetom, sve ono što želi – Allah iostvari i za svaku stvar je odredio mjeru. Ništa ne može bi­ti više od one mjere koju je Allah tome odredio. Ako bi nafta htje­la gasiti žeđ kao voda, to ne bi mogla činiti. Ako bi plin čo­vjeku htio ugasiti žeđ, to ne bi mogao postići, isto kao što vo­da ne može početi gorjeti u našim pećima umjesto plina i kao što metal ne može imati ulogu kocke šećera. Bog je sve­mu dao prostor djelovanja ili poseban okvir. Zatim nam uka­zuje da se sve Njegovo upravljanje i nadzor nad Ovim svi­je­tom odvija zapravo kroz prirodne zakone. Upravo kada Uz­vi­šeni Gospodar hoće da nam prikaže kako je neke kaznio ili neke nagradio, dakle kako je spustio Svoju srdžbu ili Svoju mi­lost na neke ljude, On objašnjava da je to teklo kroz pri­rod­ne događaje. U vezi sa faraonom i njegovim gla­ve­ši­na­ma u 40. ajetu sure ‘Ankebut kaže: “I sve smo prema grijesima njihovim kaznili.” U 136. ajetu sure A‘raf kaže: “I u moru ih pot­opismo.” Dakle, more je ovdje bilo sredstvo spuštanja kaz­ne, što znači da se kažnjavanje i ovdje dešava prirodnim pu­tem. U 181. ajetu sure Kasas kaže se: I Mi smo i njega (Ka­ru­na) i dvorac njegov u zemlju utjerali. Uzvišeni kaže da je zem­lja pod Njegovom kontrolom. Nekada joj naredi da iz nje nikne cvijet – pa cvijet nikne, nekada joj kaže da se ot­vo­­ri i proguta nekog – ona se otvori i proguta, a nekada joj na­redi da provri voda – i voda provri. Kada se cvijeće treba raz­množiti, odgovor na pitanje kako će se to dogoditi daje nam se u 22. ajetu sure Hidžr: “Mi šaljemo vjetrove da oplo­đu­ju.” Na taj način dolazi do razmnožavanja. Isto tako sa neba nam Bog šalje kišu da bi nas napojio. Na neki način ovaj na­učni detalj predstavlja jedan od onih razloga zbog kojih se muslimani mogu dičiti Kur’anom koji je, mnogo godina pri­je nego je čovjek svojim naučnim dokazima uspio vidjeti na koji način dolazi do oplodnje cvjetova, izrekao da se to čini posredstvom vjetra. Kada su biolozi, naročito oni koji se bave izučavanjem cvjetova i biljaka, ustanovili da i među bilj­kama postoji muški i ženski spol i da većina njih vrši op­lod­nju pomoću vjetra? Kur’an također kaže: “Mi spuštamo vodu sa neba.” Allame Tabatabai kaže da je ovo još jedna kur’anska nadnaravnost. Zašto je to naučna mudžiza? Taba­ta­bai kaže da su ljudi prije smatrali da postoji planeta vode ili šuplja planeta iz koje dotiče voda, a s obzirom na učenje o četirima elementima – zemlji, vodi, vazduhu i vjetru – lju­di su mislili da kako god je zemlja posebna planeta, da isto ta­ko postoji i planeta vode ili element vode, s koje nam voda do­ti­če. Danas je ustanovljeno i svi znaju na koji način nastaje kiša.

Kur’an nam želi reći da sva dešavanja i svojstva koja pri­rod­ni elementi imaju nisu odvojena od Uzvišenoga Gos­po­da­ra. Zapravo, Uzvišeni im je sve to dao. Naprimjer, jedna od osobina vjetra je da on pomaže u procesu opstanka bilj­nog svijeta. Međutim, za vjetar se u vezi sa Hudovim na­ro­dom kaže: Poslali smo na njih ledeni vjetar koji je puhao. Ri­ječ sarsar nam kazuje da je vjetar bio vrlo jak i hladan. Na neki način imao je jednu vrstu kompresije tako da je uni­štio sve na šta je naišao. Vidimo da je vjetar s jedne strane po­vod da se produžava život jedne vrste, a s druge strane je po­vod uništenja života. U ajetu se kaže:

وَأَمَّا عَادٌ فَأُهْلِكُوا بِرِيحٍ صَرْصَرٍ عَاتِيَةٍ سَخَّرَهَا عَلَيْهِمْ سَبْعَ لَيَالٍ وَثَمَانِيَةَ أَيَّامٍ حُسُومًا فَتَرَى الْقَوْمَ فِيهَاصَرْعَى كَأَنَّهُمْ أَعْجَازُ نَخْلٍ خَاوِيَةٍ

“A Ad je uništen vjetrom ledenim, silovitim, kome je On vlast nad njima sedam noći i osam dana uzastopnih bio pre­pu­stio, pa u njima vidiš ljude povaljane kao šuplja datulina deb­la.” (El-Hakka, 6-7)

Kada se Sulejmanu, a.s., daje moć, omogućava mu se da mo­že pokoriti prirodne zakone. Stavlja mu se vjetar na ras­po­laganje, pa je pomoću vjetra upravljao svijetom.

U skladu sa svim navedenim, ne možemo smatrati kako je priroda na jednoj a Bog na drugoj strani. Bog je stvoritelj i On obuhvata svijet. Moramo jednom zasvagda iz svojih umo­va izbaciti pretpostavku da Allah, kada nam se nešto tre­ba desiti, šalje bljesak ili nekog meleka i kaže mu šta tre­ba učiniti. Kada nam Allah prijeti da ćemo, ako povrijedimo ne­čije srce i osjećanja, biti kažnjeni, ne smijemo gledati sa koje će nam strane doći neko ko će nas kazniti, već trebamo oče­kivati da nas u svijetu u kojem živimo zadesi neka re­ak­ci­ja. Da bi objasnili ovu silaznu vezu i lanac od Boga do nas, filozofi to čine kroz sljedeći primjer: Pogledajmo jedan list pa­pira i ono što je na njemu napisano. Iz ove predodžbe od­mah možemo uzeti nekoliko uzroka u obzir. Jedan uzrok je olovka u ruci pisca, drugi je pokret ruke, treći je sama ru­ka, a četvrti volja pisca. Ako smo odlučili napisati neko­li­ko stranica teksta, ostalo ide automatski: pripremimo papir, uz­memo olovku, pokrećemo ruku i pišemo. Da li spomenuti ele­menti kao što su papir i olovka stoje jedan pored drugog ili imaju svoj silazni luk? Drugim riječima, olovka sama po sebi nema mogućnost nešto napisati. Pokret ruke čini da poč­­nemo pisati olovkom i bez toga ona ne može pisati. Sama ruka, također, bez olovke ne može pisati. Ni volja sama nema mogućnost da uradi takvo šta. Da bismo stigli do rezultata ko­ji se naziva pisani tekst, imamo potrebu za zbirom ele­me­na­ta. U našem primjeru to je zbir volje, ruke, pokreta i olov­ke. Ako bismo željeli biti još detaljniji, mogli bismo navesti sto­tinu drugih uzroka u procesu pisanja. Budemo li još dalje ana­lizirali, uvidjet ćemo da je naša volja pod djelovanjem vo­lje nekoga drugog. Upravo nas je ta volja stvorila. Ta vo­lja nam je dala moć biranja, mišljenja i odlučivanja. Ta moć je dala našoj ruci sposobnost da se pokorava našoj volji. Za­pra­­vo, Bog je stvorio takav svijet da kada se dobije zbir: Nje­go­va volja, naša volja, praktično izvođenje, onda instrumenti st­varaju. Usredsrijedimo se trenutno na našu volju. Odlu­či­mo, naprimjer, nacrtati nešto na tabli. Onoga trenutka kada nam se ruka prestane kretati – olovka prestane pisati. Šta je uz­rok da naša volja želi crtati? Ona je proizvod našeg ra­zmi­­šljanja. Zašto razmišljamo? Zato što imamo znanje. Naše je zna­nje proizvod života. Imamo znanje zato što smo živi. Ot­kud nam život? On nam ga daje iz trenutka u trenutak. Ka­ko smo god sa jedne strane spremni prihvatiti činjenicu da naš život ostavlja uticaj na naše znanje, a znanje na vo­lju, volja na kretanje ruke, ruka na olovku koja ostavlja trag na bijeloj stra­nici papira – isto tako Njegova volja ima uticaj na nas.

Vratimo se podjeli s početka po kojoj priroda ima udio u ne­kim dešavanjima isto kao i Bog, s tim da je uloga Boga ne­kako sve potisnutija. Što više prirodnih zakona znamo, to je Bog manje prisutan u dešavanjima. Vratimo se, dakle, po­dje­li koja je, premda govori o znanju, utemeljena ili na ne­zna­nju ili na zlim namjerama. Još jednom treba naglasiti da kada nas Bog hoće kazniti, to se neće desiti u vidu neke mu­nje sa posvetom ili nekog meleka.

Jednom prilikom neki se čovjek obratio hazreti Aliju ri­je­čima: “Volio bih uvečer ustati na noćni namaz, klanjati u ime Boga, razmišljati, razgovarati sa svojim Gospodarom, ali to nikako ne uspijevam ostvariti.” Hazreti Ali mu reče: “Ti si rob Božiji čije su srce sputali lanci grijeha.” Drugim rije­čima, grijesi koje čovjek čini dolaze u san i čine ga slat­kim, čine tijelo teškim i sprečavaju čovjeka da čini ono što mu je korisno. U jednom hadisu kudsi se kaže: “Ahmede, reci svome Ummetu, reci ljudima da prvu stvar koju ću ura­di­ti onima koje ne volim, tj. onima koji griješe, jeste da ću ih učiniti takvim da neće imati volje da Mi se obrate, neće že­ljeti pričati sa Mnom. Kada dođe do toga da ih napusti uži­tak razgovora sa Mnom, u koju god provaliju da upadnu, ne­ka upadnu, to je njihov problem.”

Uzmimo za primjer jednog vrsnog umjetnika koji pravi iz­vanredna umjetnička djela. On se muči i po čitavu godinu da završi jedno djelo i odjednom mu nešto dođe u glavu i u tre­nutku uništi sve što je uradio. Na kraju mu je umjetničko dje­lo uništeno, ali opet – njegovim djelom. Tako isto kada ka­žemo da između naših djela i svijeta u kojem živimo po­sto­ji recipročna veza, trebamo to shvatiti na način da je i sa­mo djelo jedan od zakona Ovoga svijeta. Kada hodamo i svojim stopalima stajemo na zemlju, stvara se pritisak. Isti pri­tisak osjećamo i na nozi i na zemlji. Ima i onih ljudi koji pri­čaju o uroku i urokljivom oku. To je prazna priča. Ako ne­­kad uputimo blag pogled prema nekome, mi mu u život une­semo radost. Nekada se, opet, zna uputiti mrki pogled koji drugima otkriva da smo ljuti na njih. Nekad vidimo ru­žu pa nam drago; oko se samo od sebe usredotoči na ružu i sam taj susret sa ružom u nama stvara ugodan osjećaj topline. Vi­dimo da ima nekih međusobnih uticaja i da se sve ne svo­di na naše površno znanje. Neki drugi ljudi mnogo pričaju o dži­nima. Ne smijemo ići u krajnost i biti sujevjerni, pa ko god da nas pogleda da mislimo i strahujemo da nas je ure­kao. Maločas smo naveli ajet u kojem se kaže da je Bog svemu dao okvir, odnosno mjeru. Moramo znati da je svijet u ko­jem živimo svijet zakona, što znači da se u njemu ništa ne de­ša­va samo od sebe. Ne želim poreći ni prisustvo džina, ni uti­caj dove – sasvim je očito i postojanje džina i uticaj dove, ali sve u okvirima njihovih zakona.

Čudna je stvar da se vjera našla između dviju strana, iz­me­­đuvjernika, tj.onih što se bore za vjeru, i onih koji se bore pro­­tiv vjere. Tako vjernici rade šta im je volja, a sve pod plaš­tomvjere, čak i onda kada vjera to što čine ne pri­hva­ta. S druge strane, protivnici vjere misle da nas je to što go­vo­ri­mo i ra­di­­mo naučila vjera. Zbog takvog stanja i našeg po­greš­nog pred­stavljanja vjere oni iznose postavku da se Bog sve više su­ža­va, što se nauka više širi. Ukoliko se zgražamo nad riječima Augusta Comtea koje smo ranije naveli, ne bi bilo loše da se vratimo na početak i da pronađemo uzrok, od­nosno da ot­kri­je­mo odakle njemu te riječi. Tada bismo uo­čili da, unatoč tome što njega smatramo krivim, za jedan dio izrečenih ne­lo­gičnosti većim dijelom mi sami snosimo kri­vicu. Zato bi bilo dobro da se potrudimo da prvo sami shva­timo vjeru jer jevjera, u to nema nikakve sumnje, jako lijepa. Molimo Alla­ha da nam pomogne da se zbližimo s Kur’anom i vjerom.