Na početku trećeg kršćanskog milenijuma muslimanski svijet stoji pred “znakovima” našeg vremena. Među njih svakako ubrajamo fenomen dijaloga, koji je proteklih desetljeća pa i stoljeća bio uvjetovan brojnim povijesnim i kulturološkim razlozima, nego unutarmuslimanskoga dijaloga, za što danas postoje veoma ozbiljna prije svega politička pa onda i doktrinarna uporišta.
Zbog toga danas, u eri hladnoratovskih pobjeda, brojni muslimanski mislioci sve više progovaraju o potrebi oslobađanja od brojnih predrasuda spram sunizma i šiizma i njihovih duhovnosti, a konsekventno tome stvaranja klime, i to iz ozračja tolerancije i kulture dijaloga koja je ponajviše svojstvena islamu i muslimanima za interkulturalni dijalog između sljedbenika sunizma i šiizma, jer, i jedno i drugo učenje pripadaju jedinstvenom stablu islamske duhovne i i interpretativne tradicije, bez koje ne bismo mogli zamisliti sva blistava postignuća muslimanskoga duha koja islamsku kulturu i civilizaciju svrstavaju u red najbogatijih i najvitalnijih kulturnih tradicija u dosadašnjoj ljudskoj povijesti. Na tragu takvih nastojanja Institut “Ibn Sina”, Fakultet islamskih nauka, Rijaset islamske zajednice u BiH, Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, Bošnjački institut su organizirali ovaj simpozij u Sarajevu. Želja nam je bila da se, za početak, na jednome mjestu okupe učitelji koji pripadaju sunijskoj i šiijskoj duhovnosti. Za takvu priliku mi bolju temu od Ehli-bejta nismo mogli izabrati, jer ljubav prema Ehli-bejtu zauzima posebno mjesto u našoj duhovnosti i kulturi.
U qur’‘anskoj strukturi kosmosa, odnosno qur’‘anskoj slici svijeta, članovi Časne porodice (Ehli-bejta) su simboli (zbog čega ih se u sunijskoj a i šiijskoj kosmologiji ili općenito u literaturi, tradicionalnim tefsirima i ‘‘irfani tefsirima, vrlo često predstavlja zvijezdama koje su jamac (zaloga) islamskoj zajednici da neće nikada zalutati, kao što su zvijezde na nebu jamac ili zaloga da ovaj naš dunjalučki svijet neće biti potopljen do određenoga vremena) koji u zemaljskoj egzistenciji simboliziraju, odnosno manifestiraju, Istinu sa kojom stoje u čvrstoj vezi kao korijen stabla sa listom. Drugim riječima, oni nam otkrivaju onu ideju života koja podjednako pripada čovjekovoj teomorfnoj i antropomorfnoj strukturi. To će posljedično odrediti i njegovu povijesnu, odnosno kulturološku i fenomenološku vrijednosnu poziciju, zbog čega će, budući da u sebi sabiru sve ono što krasi Bogu odane članove svjetske zajednice: duhohvnost, emociju, spoznaju, intelektualnost, osjećaj za lijepo i ružno, trajno i prolazno, riječju, ljude ne samo religije nego kulture i civilizacije, praksa mišljenja članova Ehli-bejta imati nezamjenjivu integrativnu funkciju u kulturnom i civilizacijskom rastu muslimanskoga svijeta.
Da budem još precizniji Ehli-bejt, bez obzira da li on na tragu 33. qur’‘anskog ajeta sure el-Ahzab uključuje samo one članove o kojima govori hadis al-kisa’‘ (‘‘aba’‘ – u šiijskoj literaturi ‘‘itru), odnosno Selmana al-Farsija (Ibn Hišam i Ibn Sa’‘d) el-Abbasovu porodicu, porodice hadr. ‘‘Alija, njegova brata ‘‘Aqila i Džafera, porodicu Benu Hašim itd., u nižoj društvenoj i socijalnoj razini simbolizira onu ravnotežu koju u višoj razini predstavlja sami Allahov Šeriat (izraz Allahove neposredne volje iskazan u islamskome obredoslovlju ili islamskome obrascu življenja) i Allahov Poslanik, a koju u širem kulturološkom i civilizacijskome smislu treba da predstavlja islamski ummet u cjelini (prema načelu što ste bliži izvoru, utoliko ste autentičniji). Taj fenomenološki i kulturološki aspekt njihove povijesne osobe za nas je danas možda, zbog redukcije svetosti islamskoga znanja i življenja, i najvažniji.
Na razini historijske, odnosno kulturne i civilizacijske djelotvornosti život članova Ehli-bejta, kroz muslimansku povijest je, mutatis mutandis, implicirao da su muslimani Afganistana, Irana, Bosne, Indije, Saudi Arabije imali istovjetan osjećaj za lijepim kako u duhovnom jednako tako i estetičkom smislu te riječi (busn), prepoznatljiv odnos prema prirodnom i životinjskome svijetu, visoko razvijenu svijest solidariteta i pravičnosti, odnos prema kulturi stanovanja, ishrane, življenja, govora, ponašanja, jedan naročit kulturni i civilizacijski senzibilitet. U temelju njihove istorodnosti svako od nas će lahko opaziti “skrivene” ali trajne vrijednosti islamske tradicije i njene kulture, koja za našu muslimansku suvremenost ima svoju nesumnjivu punovažnost.
Stoga su u pravu oni koji tvrde da islam danas, uprkos velikim izazovima koje modernizam i postmodernizam predstavljaju islamskome svijetu, ostaje jakim i vitalnim na Zapadu, predvođen svojom duhovnom tradicijom kristaliziranom u njegovom autentičnom intelektualnom naslijeđu. Za muslimane značenje življenja vjerodostojnoga islama, koje svojega prototipa ima u Poslaniku i njegovoj porodici, neće se ubuduće suštinski mijenjati u odnosu na tradicionalni obrazac življenja (od prije, recimo, nekoliko stotina godina), budući da odnos između čovjeka i Boga transcendira vrijeme, kako to lijepo Rumi u svojoj poemi veli:
“postoji povezanost ponad pitanja kako,
ponad svih poređenja između Gospodara čovjekova
i čovjekove duše”.
Mnogi akademski krugovi Zapada žive u nekoj vrsti šokantne spoznaje da islam, zbog svoje nepromjenjive tradicionalne supstancije, ne može valjano koegzistirati sa modernizmom i postmodernističkom slikom svijeta, budući se ona suštinski i formalno mijenja iz desetljeća u desetljeće.
Zbog njihove iznimne važnosti kao prototipa ljudske prirode (prirode paradigme čovjeka), muslimani su posebnu pažnju posvećivali članovima Ehli-bejta, njihovoj historijskoj osobi i ulozi u stvaranju rane muslimanske zajednice. Jeke njihovih imena (članova poslaničke porodice) neprekidno (stoljećima) se čuju u svakodnevnoj religijskoj praksi (pobožnosti), jeziku, teologiji i filozofiji (bez njih je nezamisliva klasična teologija ali i šiijska transcendentna teozofija Nizamiyya i Isfahanska škola), tradiciji (Kulaynijev Usul – Buharijevi i Muslim Sahih), heremeneutici (tradicionalnim sunijskim tefsirima, fascinantnim metafizičkim svjetovima Rumijeve Mesnevije i Qommijevog, odnosno Širazijevog ‘‘Irfani Tefsira), umjetnosti shvaćene u širem značenju te riječi (ne bismo imali Marathi perzijske poezije jednoga Isfahanija, odnosno Hafizovog Divana, poezije Arifa Hikmet-bega), arhitekturi (prelijepi mauzolej velike Komske džamije, brojni kaqligrafskii natpisi širom muslimanskoga svijeta), literaturi (bez njih ne bismo imali veliki broj romanesknih i literarno vrijednih djela, bez njih bismo još uvijek dvojili oko “ruhani i šejtani inspiracije”, Nedžad Ibrišimović). O svim spomenutim dimenzijama Ehli-bejta govorit će danas i sutra učesnici ovog Simpozija.
Simpozij o Ehli-bejtu, kao što ćete vidjeti, dao je prostora istraživačkom radu iz oblasti teologije, historije, sociologije, umjetnosti, riječju religije, kulture i civilizacije, a koji će biti posebno usmjeren na propitivanje odnosa bosanskohercegovačkih muslimana prema ovoj časnoj instituciji. Mišljenja smo da će propitivanje ovakve teme predstavljati veliki doprinos reformi vjerske i društvene misli u Bosni i Hercegovini, što, uz druge promjene koje se trenutno događaju u našoj zemlji, treba svakako podsticati.
