Scroll to top

Još neka svojstva ljudi posvećenih Ahiretu (103.)

يا أحمد! إن أهل الآخرة لا يهنأهم الطعام منذ عرفوا ربهم، ولا تشغلهم مصيبة منذ عرفوا سيئاتهم، يبكون على خطاياهم، ويتعبون أنفسهم ولا يريحونها.

Na Miradžu Allah, dž.š., opisujući predane budućem svijetu Svom Miljenku Muhammedu, s.a.v.a., kaže: “O Ahmede! Oni što se Ahiretu posvetiše ne mili im se hrana otkad Gospodara svoga spoznaše, niti ih nedaća zabavlja otkad spoznaše svoje loše postupke. Plaču nad svojim grijesima i ulažu napor, a odmora duši ne daju.

 

Predaje

عن أمير المؤمنين عليه السلام: “أأقنع من نفسي بأن يقال: هذا أمير المؤمنين.”إلى أن قال عليه السلام : “فما خلقت ليشغلني أكل الطيبات.”

Imam Ali, mir s njim: “Dovoljno mi je da nefs zasiti i to što se kaže: ‘Ovo je predvodnik vjernika…’”, Sve do riječi: “I nisam stvoren da bi mi opsesija bila jedenje lijepe hrane.”[1]

أيضا عنه عليه السلام : “ينبغي لمن عرف الله سبحانه، أن يرغب فيما لديه.”

Imam Ali, mir s njim: “Onaj ko za Allaha zna morao bi da žudi za onim što je kod Njega – neka je uzvišen On.”[2]

أيضا عنه عليه السلام : “من أمل غير الله سبحانه ، أكذب آماله.”

Imam Ali, mir s njim: “Ko se nada nekom drugom mimo Allaha pronevjerio je sam sebi svoje nade.”[3]

عن أبي عبد الله عليه السلام قال: “استقبل رسول الله صلى الله عليه وآله حارثة بن مالك بن النعمان الأنصاري فقال له: “كيف أنت؟ يا حارثة بن مالك!” فقال: “يا رسول الله! مؤمن حقا.” فقال له رسول الله صلى الله عليه وآله: “لكل شئ حقيقة، فما حقيقة قولك؟” فقال: “يا رسول الله! عزفت نفسي عن الدنيا، فأسهرت ليلى، وأظمأت هواجري، وكأني أنظر إلى عرش ربى [و] قد وضع للحسنات، وكأني أنظر إلى أهل الجنة يتزاورون في الجنة، وكأني أسمع عواء أهل النار في النار.” فقال رسول الله صلى الله عليه وآله: “عبد نور الله قلبه، أبصرت فأثبت.” فقال: “يا رسول الله! أدع لي أن يرزقني الشهادة معك.” فقال: “اللهم! ارزق حارثة الشهادة.” فلم يلبث إلا أياما، حتى بعث رسول الله صلى الله عليه وآله بسرية، فبعثه فيها، فقاتل فقتل تسعة أو ثمانية، ثم قتل.”

Imam Sadik, mir s njim, je rekao: “Sreo je Božiji Poslanik, s.a.v.a., Harisa ibn Malika ensariju pa mu reče: ‘Kako si o Harise sine Malikov?’

On reče: ‘Božiji Poslaniče, kao istinski vjernik.’

Božiji Poslanik, s.a.v.a., mu na to reče: ‘Svaka tvrdnja ima i svoju zbilju, a šta je zbilja/pozadina tvoje tvrdnje?’

Haris reče: ‘O Božiji Poslaniče! Sebe sam razriješio ovog svijeta, a noći svoje (zbog ibadeta) ne spavam. Grlo sam osušio na podnevnoj žegi. Kao da gledam u Prijestolje Gospodara svoga kako je postavljen da bi se pristupilo suđenju. I kao da gledam u stanovnike Dženneta kako se u Džennetu posjećuju i kao da čujem vapaje stanovnika Vatre u njoj.’

Božiji Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Ovo je rob čije je Allah srce prosvijetlio. Progledao si pa ustraj u tome.’

Haris reče: ‘O Božiji Poslaniče, moli Allaha da mi podari šehadet zajedno sa tobom.’ Poslanik, s.a.v.a., reče: “Allahu opskrbi Harisa šehadetom!’

Nije prošlo nakon toga nekoliko dana, a Božiji Poslanik, s.a.v.a., je poslao vojnu izvidnicu u kojoj je bio i on. Haris je pritom usmrtio oko devet ili osam neprijateljskih boraca, a potom i sam bio ubijen.”

أيضا عن أبي عبد الله عليه السلام قال: قال رسول الله صلى الله عليه وآله: “من عرف الله وعظمه، منع فاه من الكلام، وبطنه من الطعام، وعفى نفسه بالصيام والقيام.” قالوا: “بآبائنا وأمهاتنا، يا رسول الله! هؤلاء أولياء الله؟” قال: “إن أولياء الله سكتوا فكان سكوتهم ذكرا، ونظروا فكان نظرهم عبرة، ونطقوا فكان نطقهم حكمة، ومشوا فكان مشيهم بين الناس بركة، لولا الآجال التي قد كتب عليهم، لم تقر أرواحهم في أجسادهم، خوفا من العذاب وشوقا إلى الثواب.”

Imam Sadik, mir s njim, prenosi: Rekao je Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Ko spozna Allaha i veliča Ga, takav svojim ustima zabrani višak govora, svome stomaku višak hrane, a sebe spasi stajanjem na molitvi i postom.”

Rekoše prisutni: “Draži si nam o Božiji Poslaniče od naših očeva i naših majki pa nam reci dali su to evlije (Božiji posebno odabrani prijatelji)?”

Božiji Poslanik, s.a.v.a., reče: “Božiji prijatelji su se zavjetovali na šutnju pa je njihova šutnja što i spominjanje Allaha. Oni kada gledaju nešto njihov pogled crpi pouke, a kada progovore mudrost izuste, kada kroče među ljudima to je za ljude blagoslov, a da nije smrtnog časa koji nikome ne može doći prije vremena njihove duše ne bi ostale u tijelima iz straha od kazne i čežnje za nagradom.”[4]

أيضا عن أبي عبد الله عليه السلام قال: “أما! إنه ليس من عرق يضرب ولا نكبة ولا صداع ولا مرض، إلا بذنب، وذلك قول الله عز وجل في كتابه: ما أصابكم من مصيبة فبما كسبت أيديكم ويعفو عن كثير. قال: ثم قال: وما يعفو الله أكثر مما يؤاخذه به.”

Imam Sadik, mir s njim, prenosi: “Uistinu nema žile da udarac zadobije niti nevolje da se spusti niti glavobolje niti bolesti a da im pozadina nije neki grijeh. O tome govore i Božije riječi: ‘Ono što vas je pogodilo od nevolje pa to je ono što ste zaradili vlastitim rukama, a On je mnogo toga i oprostio.’[5]

Prenosilac hadisa reče: “Zatim je rekao: ‘A ono što Allah oprosti mnogo je više od onoga za što ukori.’”[6]

أيضا عن جعفر بن محمد عن أبيه عليهما السلام قال: قال رسول الله صلى الله عليه وآله: “طوبى! لصورة نظر الله إليها، تبكى على ذنب من خشية الله، لم يطلع على ذلك الذنب غيره.”

Džafer ibn Muhammed prenosi od svoga oca, mir s njima, da je rekao: Rekao je Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Blago li licu koje Allah pogleda dok ono plače iz strahopoštovanja od Allaha zbog počinjenog grijeha koji niko osim Njega nije video.”[7]

عن الحسن بن علي العسكري عليه السلام عن آبائه عليهم السلام قال: قال الصادق عليه السلام: “إن الرجل ليكون بينه وبين الجنة أكثر مما بين الثرى إلى العرش لكثرة ذنوبه، فما هو إلا أن يبكى من خشية الله عز وجل ندما عليها، حتى يصير بينه وبينها أقرب من جفنه إلى مقلته.”

Hasan ibn Ali El-Askeri, mir s njim, prenosi od svojih očeva: “Rekao je Imam Sadik, mir s njim: ‘Dogodi se da između čovjeka i Dženneta bude udaljenost kao od zemljina tla pa do Arša zbog mnoštva njegovih grijeha. A dovoljno je samo da zaplače iz strahopoštovanja pred Allahom – neka je uzvišen – žaleći za počinjenim pa da između njega i Dženneta bude samo koliko između njegovog očnog kapka i očne jabučice.’”[8]

عن أبي عبد الله عليه السلام قال: “جاء جبرئيل عليه السلام إلى النبي صلى الله عليه وآله فقال: “يا محمد عش ما شئت فإنك ميت، وأحبب ما شئت فإنك مفارقه، واعمل ما شئت فإنك لاقيه.

Imam Sadik, mir s njim: “Došao je Džibril, a.s., kod Poslanika, s.a.v.a., te reče: ‘O Ahmede, živi koliko hoćeš, ali ti si na kraju mrtav; voli koga hoćeš, ali ćeš se sa njim na kraju rastati i radi šta hoćeš, ali ćeš se sa tim jednog dana susresti.’”[9]

أيضا عن أبي عبد الله عليه السلام قال: “شيعتنا الشاحبون الذابلون الناحلون، الذين إذا جهنم الليل، استقبلوه بحزن.”

Imam Sadik, mir s njim: “Naši istinski sljedbenici su blijedi, istrošeni, ljudi koje kada ih natkrili noć oni je sa tugom dočekaju.”[10]

عن أبي جعفر عليه السلام أنه قال: “والله إن كان علي عليه السلام ليأكل أكل العبد، ويجلس جلسة العبد، وان كان ليشترى القميصين السنبلانيتين، فيخير غلامه خيرهما، ثم يلبس الآخر، فإذا جاز أصابعه قطعه، وإذا جاز كعبه حذفه، ولقد ولى خمس سنين ما وضع آجرة على آجرة ولا لبنة على لبنة، ولا أقطع قطيعا، ولا أورث بيضاء ولا حمراء، وإن كان ليطعم الناس خبز البر واللحم، وينصرف إلى منزله ويأكل خبز الشعير والزيت والخل، وما ورد عليه أمران كلاهما لله رضا، إلا أخذ بأشدهما على بدنه، ولقد أعتق ألف مملوك من كد يديه وتربت فيه يداه وعرق فيه وجهه، وما أطاق عمله أحد من الناس، وإن كان ليصلي في اليوم والليلة ألف ركعة، وإن كان أقرب الناس شبها به على بن الحسين عليهما السلام وما أطاق عمله أحد من الناس بعده.”

Imam Sadik, mir s njim, je rekao: “Uistinu je Ali, mir s njim, jeo hranu koju jedu robovi i sjedio u društvu kao što sjedi rob. Kada bi kupio kakve duge košulje, svome slugi bi prepustio da odabere bolju, a on bi obukao drugu. Ako bi bila duža odjeća, kratio je, a ako bi obuća bila duža, isto tako bi je kratio. Pet godina je vladao a da nije sebi sagradio opeke na opeku niti cigle na ciglu, niti sebi bilo kakav dio zemlje prisvojio. U nasljedstvo iza sebe nije ostavio ni jajeta ni mršave ovce, dok je siromahe hranio pšeničnim hljebom i mesom. Kući bi se vraćao i jeo ječmeni hljeb, ulje i sirće. Nikada se nije susreo sa dvije opcije u kojima je bilo Božije zadovoljstvo, a da nije izabrao za onu koja je za tijelo teža. Oslobodio je oko hiljadu robova od truda vlastite zarade, prašeći svoje ruke i lice na tom putu. Ono što je on radio niko od ljudi nije mogao, a pored svega klanjao je u svakom danu i noći zajedno hiljadu rekjata. Najsličniji čovjek mu je bio Ali ibn Husejn, mir s njim, čiji stepen ulaganja truda nije mogao doseći niko od ljudi nakon njega.”[11]

 

Pojašnjenje

Prethodni rivajeti pojašnjenje su ovoj rečenici hadisa i komentar sam za sebe. A kada smo govorili o svojstvima dunjalučara onda smo spomenuli kako su takvi ljudi svojim karakteristikama sušta suprotnost vjernicima. Također, kod narednih rečenica navest ćemo ajete i hadise koji se povezuju sa rečenim ovdje.


[1] Nehdžul belaga, pismo 45.

[2] El-Gurer ve durer, poglavlje o Allahu, dž.š.

[3]Ibid.

[4] Usuli Kafi, 2/237, rivajet 25.

[5] Šura, 30.

[6] Wesailu-ši'ati, 15/299, rivajet 20565.

[7] Wesailu-ši'ati, 15/226, rivajet 20339.

[8] Wesailu-ši'ati, 15/226, rivajet 20342.

[9] Vesailu-ši'ati, 1/86, rivajet 199.

[10] Wesailu-ši'ati, 1/203, rivajet 203.

[11] Wesailu-ši'ati 1/66, rivajet 12.

Povezani članci