Prof. Dr. Sejjid Veziri
Šapćuće moljenje pokajnika
Imam Sedžad u svojoj dovi Šapćuće moljenje pokajnika kaže:
„Tako mi Moći Tvoje, ne nalazim nikog osim Tebe da mi grijehe oprosti.“
Rekli smo već ko može oprostiti grijehe: Onaj ko ima moć da oprosti grijehe, Onaj ko ima kapacitet i Onaj ko ima znanje i uvid u sve čovjekove tanahne namjere, dakle sve njegove tajne. Gledajući se između sebe, mi kao ljudi vidimo da smo svi različiti u sposobnosti da drugome oprostimo. Neki od nas nemaju snage ni veličine da oproste niti jednu grešku. Nekada oprostimo grešku, ali tamni tragovi ostaju u našem biću. Znači, da je to bilo preko volje. Neko od nas oprosti jednom, ali drugi put već teže. Neko je malo jači, pa oprosti dva puta, ali treći put teško. Budući da smo mi ograničeni u svom biću i naš kapacitet je u istoj mjeri ograničen. Znači, koliko god bili veliki opet smo ograničeni.
Stihovi: „I stotinu puta tevbu da prekršiš, opet će Allah tebi oprostiti.“ Pjesnik ovaj broj sto koristi kao metaforu, kao beskonačan broj. S ovim, do sada datim objašnjenjima, shvatamo donekle riječi Imama Sedžada kada kaže: „Pa kamo da idem, kada osim Tebe nema onoga koji prašta?“
Ostalo je da vidimo koji su to grijesi koje Imam Sedžad ovdje spominje. Jučer, na istom ovom času, nabrojali smo neke grijehe koje sam Imam ističe i prebrojava. Ako se prisjetite jučer smo spominjali da se grijesi generalno mogu podijeliti na grijehe kojima čovjek krši obaveze, vadžibe i grijehe kojima čovjek čini haram. Naravno, uvijek trebamo imati na umu kada iščitavamo ove iskaze i dove naših velikana da grijesi koje oni sebi pripisuju i vide kod sebe nisu isti grijesi koje mi činimo. Kao što i njihova tevba nije poput naše tevbe. Kada govorimo o farz radnjama i obavezama, tu se postavlja nekoliko pitanja. Prvo, da li je to djelo ispravno učinjeno ili nije ispravno učinjeno. Ako je ispravno učinjeno da li je primljeno kod Boga. I tu sada postoje određene razine i nijanse: da li je to djelo koje je primljeno čovjeka približilo Bogu i koliko ga je približilo Bogu. Naša tevba se obično ograničava na to da se kajemo nad vadžibom što ga ili nismo učinili, dakle prešli preko njega, zanemarili ga ili ako smo ga učinili, kajemo se nad tim što ga nismo tačno uradili. Onima koji su iskoračili korak naprijed i koji su viši u svom položaju, koji nikada ne propuštaju farz djela, tevba se vraća na to da li je djelo primljeno ili ne. Njih dakle brine to da li je to njihovo djelo primljeno ili nije. A njihova osnovna briga je: „Ne daj Bože da sam uradio djelo koje nije bilo u stanju prisutnosti i da nije prihvaćeno.“ One koji su se izdigli na još višu razinu od pretnodnih brine – pored toga što je djelo učinjeno ispravno i što je primljeno kod Allaha, dž.š. – koliko ih je ono približilo Allahu. Brine ih to da li ih je u mjeri koliko dostoji to približilo Bogu. Jer vidite, jedno djelo ispravno učinjeno i primljeno kod Allaha, dž.š. približi toga čovjeka Uzvišenom Bogu. Dakle, ovako djelo opisano jeste primljeno i približilo ga je, ali za jedan određeni stepen. Dakle i ovdje postoje razine. Čak možemo da kažemo da imamo razina od 1 do 1000. Pa kada Imam Sedžad nariče u plaču i kaje se i plače nad svojim grijehom, nad tim što nije ispunio neki vadžib, on uzima u obzir onu najvišu razinu tog djela. Dakle, da li je to djelo bilo u svojoj punini do hiljaditog stepena ili manje, i on zbog toga plače. Isto vrijedi kada se govori i o zabranjenim stvarima, koje su haram. Mi se kajemo nad djelom koje smo učinili, a nije ga trebalo učiniti. Znači, mi smo učinili nešto što je bilo zabranjeno. Naše kajanje je na toj razini. Neki se opet kaju zbog misli koja im je kratko prošla glavom. Mekruh kao djelo nije haram, ali je bolje da se ne učini. Neki se kaju nad ovim djelima koja su mekruh. Neki opet i ne čine mekruh djela i izbjegavaju ih, ali kaju se kada s kod njih rodi sklonost i želja za takvim djelom. Predstave u sebi sliku nekog djela koje jeste mekruh i u njima se rodi želja da im je to učiniti i neku slast osjećaju prema tome – i zbog toga se kaju. Neki su opet takvi kada se nađu u ispred dva ista djela. Da li učinio jedno ili drugo, isto dođe, možda s nekom nijansom koju tu ne uviđa, pa se čovje kaje nad tim što je uradio ovo, a nije uradio ono, a u drugom slučaju je možda bilo ono što je preče da uradi. Neki se opet nalaze na višoj razini, pa se kaju što kod obavljanja vadžib radnji i izbjegavanja haram radnji pomisle na nešto drugo mimo Allaha, dž.š. Recimo da se tada pristjete Dženneta ili Vatre. Dakle, bilo čega ako se sjete u tim trenucima mimo Boga, oni se kaju.
Upravo u ovom značenju su riječi Imama Alija, kada kaže: „Bože, ja Ti ne robujem iz straha od Vatre niti iz žudnje za Džennetom, za Tvojom nagradom, već Ti robujem, zato što Ti priliči da Ti se robuje.“ Pojasnićemo ove riječi Imama Alija sljedećim primjerom. Da nam na neki način Allah, dž.š., zajamči da nećemo otići u Džehenem, znači, štagod radili idete u Džennet sigurno, postili ili ne postili, obavljali namaz ili ne obavljali namaz, vi idete u Džennet. Ko bi se od nas nakon toga našao da priđe namazu i postu, zato što dostoji Allahu, dž.š. da Mu se robuje? Da li bi se među nama našao takav? Imam Ali u Kumejl dovi kaže: „Bože, i da me odvedeš u vatru među džehenemlije ja ću tu obznaniti na sav glas da ja Tebe volim.“ Neki su upravo ovakvi, kaju se što čine ibadet iz žudnje za Džennetom i iz straha od Džehennema. Ako se čovjek ovako ponaša, onda se kaje nad svakim svojim postupkom u kojem je nad ljubavi Božijom dao prednost nekoj drugoj ljubavi. Neki se opet kaju i čine tevbu nad nekim stvarima koje su izvan našeg razumijevanja, koje naše misli ne mogu dokučiti.
Osnovna stvar, dakle glavno što se tiče nas jeste da shvatimo naš položaj, našu poziciju u ovoj Kreaciji, gdje se nalazimo u ovom kratkom razdoblju što živimo ovdje i šta nam je raditi. Da li se trebamo zadovoljiti samo onim najnižim oblikom i razinom tevbe i kajanja ili treba ipak načiniti iskorak i krenuti malo više. Ako želimo i imamo namjeru shvatiti suštinu i zbilju tevbe, onda moramo kao što smo rekli iskoračiti na višu razinu, dakle, ne baviti se samo onom tevbom nad počinjenim haramom ili propuštenim vadžibom, iskoračiti na viši horizont. Sve dok smo u ovom stanju, ne osjećamo stanje slomljenosti, stanje grižnje savjesti.
Imam Sedžad ovdje kaže: „… i ne vidim nikog osim Tebe da izliječi slabost moju.“ Mi kakvi smo, ne uviđamo svoju slabost. Tek nakon što u sebi prepoznamo, osjetimo i oživimo osjećaj slabosti, shvatamo šta Imam Sedžad kaže i uživamo u ovim riječima. A vidimo kakvi smo: ne obavljamo vadžibe, činimo haram djela, a tevba više-manje, i pored toga mi sebe smatramo zdravim i nikakvog osjećaja manjkavosti nemamo u sebi. Mi smo poput jedne vanredno vrijedne posude, koja je slomljena činjenjem grijeha. Našim grijesima mi smo tu posudu prljali, slomili, i sve dok mi ne osjetimo tu našu slabost, tugu što smo slomili nešto tako vrijedno kao naše biće, mi nećemo ni imati onu istinsku tevbu, ono oplakivanje, tuga nas neće svladati, niti ćemo imati žal za propuštenim. Ta posuda je jedina naša i nemamo druge, dakle biće naše je jedno i nemamo drugo. Ta jedina posuda je slomljena, i to je jedna teškoća, ali još je veća nevolja ako mi ne uviđamo da je ta naša posuda, to jest naše biće, naša duša –slomljena, to je još veći belaj. Jer kada je jednom izgubimo i u Ovom svijetu nešto propustimo, nema više prilike za povratak. Ako uvidimo oštećenost te posude, ako tu vidimo i spoznamo, onda sigurno tražimo onoga ko će da je popravi. U suprotnom, jasno je ako ne spoznamo našu slabost da nećemo ni nastojati da je otklonimo. Ako shvatimo da je naša posuda – tj. naše biće napuklo i shvatimo na koji način, gdje i kako, onda se okrećemo u potragu za onim Najboljim, koji to može izliječiti i tu posudu vratiti u prvi oblik. A teško onome, ili teško nama koji niti shvaćamo vrijednost posude – tj. našeg bića, niti uviđamo njenu slabost, okrnjenost i samim tim ne tražimo njeno izlječenje. A Imam Sedžad – Zejnu-l- Abidin, poznaje svog Boga, poznaje sebe, svoju posudu bića i kao takav shvaća i uviđa da je Allah Uzvišeni taj koji može izliječiti slabost. A ako čovjek koji to uvidi, digni ruke i okrene se Bogu i ispruži svoju slomljenu posudu, to svoje biće koje ima slabost, Allah, dž.š., će sigurno odgovoriti onim svojim imenom Džebar (Onaj koji nadoknađuje, Koji je Uzvišen).
Nadamo se da u onoj mjeri u kojoj nam je posuda bića napukla, Allah podariti da nam srce napukne (ovo ovdje je igra riječi, jer kada se srce čovjeka slomi, napukne, on je onda skrušen prema Bogu). Sam je Uzvišeni Allah rekao za sebe: „Ja sam uz ona srca koja su slomljena.“
Nadamo se da će nam Allah, dž.š., podariti jedno takvo stanje slomljenog srca, predanost Njemu u poniznosti, posredstvom koga će da se popravi slomljenost našeg bića koje je pod uticajem naših grijeha. Bože, tako Ti berićeta koji si dao u ovom mjesecu, u postu, u postačima, učini da naša srca budu od onih koja su slomljena i da to popravi slomljenu posudu bića našeg, zbog grijeha naših.
Alahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!
Ovaj tekst predstavlja prepis usmenog predavanja koji je održan u krugu prijatelja.
