Prof. Dr. Sejjid Veziri
Šapćuće moljenje pokajnika
Imam Sedžad (Zejnu-l-Abidin) nastavlja u svojoj dovi:
„A ako me odbiješ sa vrata Svojih, u koga ću utočište naći?
Ako me vratiš iz dvorca Svoga, u koga ću utočište naći?“
Dova munadžat je jedno uže koje nas vodi i vuče ka Istini. Čovjek koji ne moli, koji nema dove je poput stvari koja se klati između Neba i Zemlje. Ni tamo ni ovamo. Nema oslonca na koji će se osloniti. Uvijek je uznemiren i srce mu je prazno. I to njegovo stanje uznemirenosti je vezano neposredno za njegovu bit i nema nikakve veze sa društvenim okolnostima i stanjem u kojem se on nalazi u društvu, npr. da li ima materijalnih sredstava i da li ima društveni položaj. Izvor njegove uznemirenosti nije u društvu, već njegova uzemirenost izvire iz njegove zbilje. Prema tome, u dubini ljudske duše postoji potreba da se čovjek veže za nešto uzvišenije i to da se za njega veže čvrsto. A odakle čovjek da sazna i spozna da li je ta snaga i osoba, to nešto za što se hvatamo i čvrsto držimo pouzdano, da li se čovjek može pouzdati u tu snagu? A i sam vidi da on lično ne može biti oslonac drugim ljudima, i da drugi ljudi ne mogu biti njemu oslonac, da se veže za njih i da se pouzda u njih.
Kada Imam Sedžad kaže: „Ne vidim nikoga osim Tebe da izliječi slabost moju“ to znači da ne vidi nikog na koga se može osloniti i ne vidi nikog ko je tako pouzdan da ispravi moje nedostatke i da popravi greške koje sam počinio i da moje stanje popravi, znači „nemam nikog osim Tebe.“
I kada pronađemo to utočište i taj oslonac, na koji način da mu se obratimo, kojim riječima i kakvo ponašanje da imamo? Da li da se obratimo sa istog onog stanovišta i pozicije koju imamo u svome društvu? Imamo neku poziciju u društvu, pa da li s te pozicije i s tog položaja da se obratimo tom našem utočištu i osloncu? Da li će jedan direktor sa osjećajem da je on neko i nešto, da posjeduje neku vlast ili jedan bogataš sa osjećajem da ima, da li će jedan alim sa osjećajem da zna i da je nadmoćan u znanju… da li će se oni sa tim osjećajima koji izviru iz tog njihovog društvenog položaja tako ponijeti prema tom utočištu, prema tom osloncu i obratiti se sa tim osjećanjem? Međutim, dova munadžat je stanje u kome mi iznosimo svoju nemoć i nepostojanje ičega u našim rukama, iznosimo svoje siromaštvo, slomljeno srce svoje, svoju niskost predstavljamo u toj dovi i to osjećanje nema ništa sa našim osjećjem gordosti koje izvire iz našeg društvenog položaja. Kada čovjek hoće da se obrati Bogu i da mu uputi dovu, on treba da ostavi na stranu da zaboravi sve i svoje misli da usmjeri samo Bogu. One stvari koje izviru iz njegove gordosti ili oholosti da baci na stranu i da iznese samo svoju nemoć i svoju slabost. Umjesto obaziranja na svoje bogatsvo i na svoj imetak neka se obazre na svoje grijehe. I kada Imam kaže: „Potčinio sam Ti se u okretanju ponavljanom, ponizio Ti se u poniznosti.“ to znači da on u toj situaciji zaboravlja na sve društvene povlastice i položaj koji ima u društvu i vraća se Bogu i tevbu čini bez ičeg.
Zašto nam dova ne daje jedno uzvišeno duhovno stanje? Zašto se naše dove ne primaju? Zašto se naša šaputanja i naša zazivanja ne čuju kod Boga.? Zato što smo mi sami neuzubillah i u dovama našim licemjeri i lažemo. To što smo arogantni i oholi kada činimo dove sprječava nas da iznesemo sve svoje grijehe. To što lažemo je zbog toga što nemamo istinsku namjeru da se kajemo, već tek onako iznosimo te riječi, a u dubini svoga srca nemamo odlučnosti da se pokajemo i da se vratimo Bogu. A Allah, dž.š., ne čuje naše glasove zbog toga što mi nemamo ubjeđenje da nas On čuje. Znači, nismo ubijeđeni da On nas sluša i da uslišava naše dove. Mi se obraćamo Bogu s mišlju „Hajd možda i bude nešto od toga“, a nemamo čvrstog ubjeđenja.
Šta znači to što pomišljamo „Možda će Bog i čuti naše riječi“? Mi se trebamo vraćati Bogu sa takvom sviješću da On zna naše riječi prije nego smo ih mi izgovorili. Nemojmo slučajno da pomislimo ukoliko nam se pojavno, zahirski učini da nam dova nije uslišana, nemojmo slučajno da pomislimo da Allah, dž.š., nije čuo našu dovu i da je nije uslišio.
Bio je jedan mladić i mnogo činio dovu i obraćao se Allahu, dž.š., i ništa se nije događalo. I šejtan mu je došao sa svojim vesvesama: „Pa vidiš da nema ništa od toga što ti govoriš ‘Allah’ niti te čuje, niti ti je uslišao dove.“ Šejtan je bio uporan u svom poslu i uspio je odvratiti tog momka od spominjanja Boga. Allah je poslao tom mladiću meleka sa porukom: „Zašto si prestao da spominješ Moje ime i prestao da govoriš ‘Allah, Allah, Ja Rabb’, jer da mi nismo čuli tvoje riječi ti ne bi bio kadar da uopšte izgovaraš te riječi. I prije nego si ti rekao: ‘O Allahu’ mi smo već tebe čuli i uslišali tvoju dovu.“
Što bi perzijski pjesnici rekli: Svako dozivanje ‘O Allahu’ ima svoj odgovor, ima svoj „Lebejk“ (Odazivam ti se). A naše dove se ne primaju jer nemamo ubjeđenje da nas Allah, dž.š., čuje i da nam uslišava dove. Kada bi mi bili svjesni da nas Allah, dž.š., čuje i da uslišava dove, kakve bi onda trebale naše dove da budu? Kada dovimo i tražimo ozdravljenje za bolesne mi smo svjesni toga da su oni bolesni i da Allah, dž.š., daje ozdravljenje, međutim, da li tražimo da Allah, dž.š., oživi naše mrtve? Mi tražimo od Allaha, dž.š., da ozdravi naše bolesne, jer smo ubijeđeni da On daje ozdravljenje bolestima, ali ne tražimo da Allah, dž.š., oživi naše umrle jer smo ubijeđeni da ih neće oživjeti. Međutim, ukoliko postignemo visoki stepen ubjeđenja, jekina, ako povjerujemo u to da Allah, dž.š., može da oživi mrtvog čovjeka, odista će se tako i dogoditi, znači na našu dovu, na naše traženje i moljenje Allah, dž.š., će oživjeti mrtve kao što se i događalo nakon dova nekih poslanika. To što je dovom oživljavao mrtve nije osobina koja pripada samo jednom Božijem poslaniku, to pripada svakom ko postigne taj stepen jekina, i svako ko postigne taj stepen može uz Allahovu odredbu to da čini. I mi se moramo obraćati Bogu sa takvim čvrstim ubjeđenjem. Sve ispod toga nema nikakve koristi. Ukoliko mi budemo imali čvrsto uvjerenje da Allah, dž.š., oživljava mrtve i ukoliko mu se obratimo sa svojim mrtvim srcem i zatražimo od njega, On će oživjeti naše srce. To da su srca naša mrtva je isitna, to je zbilja, međutim mi to ne shvatamo.
Imam u svom munadžatu kaže: „Grijesi moji su umrtvili moje srce. S to da Allah, dž.š., oživljava mrtva srca je istina i to je Sam rekao za Sebe u Kur'anu. Zovite me i Ja ću vam se odazvati. Znači, primit će našu dovu.
Zatražimo od Allaha, dž.š., u ovim mubarek danima mjeseca Ramazana, jezikom i ustima koja poste, da oživi naša mrtva srca i primi naše dove. Allahu, nemoj dozvoliti da sa krajem mjeseca Ramazana naša srca budu i dalje mrtva i da budemo uskraćeni za Tvoj oprost i milost. Allahu, naši grijesi su učinili da osjećamo stid da Ti se obratimo, međutim Tvoje dobročinstvo i Tvoja milost nam daju snagu da Te molimo da nam oprostiš.
Allahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!
Ovaj tekst predstavlja prepis usmenog predavanja koji je održan u krugu prijatelja.
