Prof. dr.Sejjid Veziri

Šapćuće moljenje žalitelja

U ime Boga, Milostivog, Samilosnog!

Bože moj, Tebi se žalim na dušu koja na zlo nagoni,

Navaljuje prestupima,

Čezne da Ti se ne pokori,

I izlaže sebe gnjevu Tvome.

Odvela me je na puteve stradanja,

Učinila me najuniženijim stradalnikom pred Tobom.

Izgovori su brojni,

Nadanja duga;

Kad je zlo dotakne,

Uznemirena je,

Kad je dobro dotakne,

Uskraćuje;

Sklona zabavi i skretanju,

Puna nemara i nepažnje,

Požuruje me prestupima i nagoni da odgađam pokajanje.

—————–

Ovo je moljenje žalitelja, tj. onih osoba koje imaju neku žalbu i koje se obraćaju Bogu. U stvari, osoba koja uči ovaj munadžat je osoba koja traži da joj se vrati njeno pravo, ono pravo koje posjeduje. Od pravila žaljenja i traženja svog prava i pravde jeste da se pokaže i očituje identitet onog koji traži svoje pravo. Uprkos tome što sudija može i da poznaje osobu koja tuži nekog, pravilo je u sudskom procesu da se mora predstaviti identitet osobe koja ima žalbu. Ukoliko žalitelj, onaj koji ima žalbu, ne iznese stvari zbog kojih se žali, svoje probleme, neće biti moguće da se njegov slučaj riješi i da sudija donese presudu. U tom slučaju, njegovo njegova tužba je beskorisna. Druga stvar veoma bitna, da svaki sudija mora imati kompetencije da sudi u nekom sudskom procesu. Ukoliko nije kompetentan da sudi o tome, onda je suđenje besmisleno. Ovisno o vrsti prestupa ili nekog kaznenog djela određuje se da li je neki sud kompetentan da sudi o tom slučaju ili ne. Tako se dešava da sud sam proglasi svoju nekompetenciju i nenadležnost po pitanju nekog određenog kaznenog djela.

Ova žalba koju Imam kazuje, on kazuje sudu – to je Božije prijestolje, a sam sudac je Allah, dž.š. On je Taj koji je kompetentan da sudi u procesu. I ne samo to, pošto se u ovom moljenju žaljitelja govori o skrivenim stvarima i srčanim pitanjima, jedino je Allah kompetentan da dadne sud o tome.

Sljedeća stvar koju trebamo imati na umu je to da sudski spor mora imati tačno odeđenu temu i sadržaj o kojem se raspravlja. Ukoliko jedna strana u sudskom sporu bude tvrdila: „Gospodine sudija ovaj čovjek je meni ukrao neku određenu sumu novca.“ i ne odredi koja je to količina novca, samo suđenje nema svrhu, jer se mora tačno utvrditi zbog čega se nekome sudi. U ovom slučaju, u ovom procesu obraćam se dergjahu Božijem, sudija je Allah, dž.š., i On je dostojan da bude sudija. A šta je to nefs, zašto se ovaj žalitelj tuži i žali na svoj nefs? Kasnije ćemo pojasniti šta je to nefs, ali jednu stvar treba da znamo: nefs nam je bliži od bilo čega drugog. Nefs nam je bliži i od šejtana. I nema ništa bliže nama do taj naš nefs. I uprks tome što je nefs tako blizak čovjeku, čovjek se opet žali na njega. Naravno, naš slučaj je malo drugačiji od ovoga. Mi obično tražimo krivca u nekom drugom i tužimo nekog drugog za probleme. Da bi na određen način pojasnili sebi te grijehe koje činimo, sve grijehe što smo počinili obaramo na pleća šejtana. I općenito, nikako se i ne žalimo na naš nefs. I ne samo to, često smo zajedno i pomažemo nefsu u činjenju loših djela. A često i prikrivamo one greške koje je počinio naš nefs. Međutim, čovjek koji je upoznat sa samim sobom, sa nefsom, on ne traži krivca u nekom drugom, greške koje je počini njegov nefs ne prebacuje na druge i na šejtana, već se obazire na svoj nefs i tu tužbu njemu upućuje.

Šta god bio taj nefs, jedna stvar je neporeciva: to da je on nama najbliži. Ponekad se koriste različiti izrazi da bi se definirao nefs. Reći ćemo nešto o tumačenjima i pojašnjenjima nefsa. Kao što smo u prethodnoj raspravi i predavanju rekli, ponekad se kao jedan njegov sinonim koristi srce. Srce i nefs koriste se kao sinonimi. Za nefs se ponekad kaže da je to srce sa svim osobinama i atributima koje ono posjeduje. I tom se nefsu pripisuju neke stvari koje se inače ne pripisuju drugim, kao što je to npr. zdušno prihvatanje ili uljepšavanje koje se također pripisuje nefsu. U rivajetima se nekada savjetuje da se nefs treba uvažavati, poštivati, a s druge strane postoje rivajeti da se nefs treba proklinjati i odbacivati. Kako je moguće da se u rivajetima istovremeno nalazi da nefs treba uvažavati i poštivati, a s druge strane se govori da ga treba poniziti i proklinjati? Kako je moguće da se o istom govori. Ponekada se nefsu pripisuje osobina naređivanja zla, kao što je u suri Jusuf rečenoe da je duša sklona zlu i da navodi čovjeka na zlo: Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar tvoj smiluje,[1] a nekada mu se pripisuje osobina samokorenja, duša koja samu sebe kori, kao što je to u suri Kijamet: “…i zaklinjem se dušom koja samu sebe kori.“ Ponekad se nefsu pripisuje atribut smirenosti, kao što je to u ajetu sure Fedžr o smirenosti duše: O dušo smirena vrati se svome Gospodaru zadovoljna[2]

Ponekad te iste atribute pripisujemo i čovjeku i kažemo „taj čovjek ima smirenu dušu“. Postavlja se pitanje onda koliko mi to imamo nefsova, duša. Moguće je da se u jednoj ličnosti da nađu svi ovi atributi: duše koja nas nagoni na zlo, duše koja sama sebe kori, duše koja je smirena. Međutim, ne u smislu da su to odvojene, zasebne duše, već jedna duša koja ima tri aspekta. Naprimjer, recimo da imamo jednog čovjeka koji je u isto vrijeme i otac, i sin i unuk. U odnosu na svoje dijete on je otac, u odnosu na majku i oca je dijete, u odnosu na dedu unuk – istovrmeno ima različite aspekte ličnosti. Kada hodimo ka grijehu, taj aspekt naše duše, onaj aspekt koji nas tjera na grijeh, koji nas nagoni na zlo, aktivan je i vodi nas ka zlu, ka grijehu. Ali onda kada se pokajemo za grijehe koje smo činili, onda je aktivan onaj aspekt naše duše –koji nas kori. Pokoravanjem Bogu i spominjanjem Boga, zikrom i izvršavanjem onih djela koje su u skladu sa Allahovim zadovoljstvo, čovjek zadobija jedno posebno stanje smirene duše.

Onaj optuženi, koji je zgrabljen za jaku i odveden pred suca da mu se sudi jeste ona duša koja nas nagoni na zlo. Međutim, ukoliko se optuženi odmetne i pobjegne i skrije se u masi, nećemo biti u stanju da ga uhvatimo i izvedemo pred suca i iznesemo svoju žalbu. Da li mi poznajemo otpuženika, onog kojeg trebamo da optužimo? Da li znamo ono što trebamo da iznesemo, predmete optužbe? Da li to poznajemo? Ukoliko mi onim svojim metodama koje prakticiramo sve greške svaljujemo na pleća drugih ljudi, ili na šejtana, kažemo: „Šejtan nas je naveo“, a sebe tu nigdje ne vidimo, to znači da smo zanemarili dimenziju svoje duše nefsu-l-emare – duše koja nas na zlo navodi. Znači, svjesno smo počinili tu grešku i u neznanje se bacili. Osobu koja spava je moguće probuditi. Međutim, osobu koja se pretvara da spava nije moguće probuditi. Ukoliko neko ne poznaje svoju dušu koja ga navodi na zlo, ako ima takvih ljudi, to znači da nisu svjesni te duše i ne znaju šta je to. Takvim osobama je lahko dokazati i ukazati šta je to ta duša koja navodi na zlo. Međutim, osobi koja je u određenu ruku sklopila pakt sa tom lošom stranom svoje duše i opravdava je u tom djelovanju i samu sebe zavarava vezano za tu svoju nefsu-l-emare (dušu koja na zlo navodi), nemoguće je ukazati na opasnosti koje vrebaju.

Da bi mi u tom našem žaljenju i traženju svoga prava i pravde bili uspješni moramo tri stvari precizirati. Prva je da se obratimo Bogu i njegovom sudu. Druga stvar je da odredimo koga optužujemo i treća stvar je zašto optužujemo, zašto se žalimo, da iznesemo tačno preciziranu svoju žalbu. Onda tek možemo s Bogom stati i tražiti da nam se vrati naše pravo, da se žalimo na optuženog i da se nama vrati naše pravo. Mi moramo tačno precizirati zašto se žalimo. Moramo znati zbog čega. Ukoliko valjano ne izložimo svoju žalbu i ne kažemo sve naše boli zbog kojih se žalimo, onda ne možemo ni očekivati da će naša žalba biti prihvaćena i da će nam biti vraćeno naše pravo.

Alahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!

Ovaj tekst predstavlja prepis usmenog predavanja koji je održan u krugu prijatelja.

[1] Jusuf, 53.

[2] Fedžr, 27-28.