Prof. dr.Sejjid Veziri

Šapćuće moljenje žalitelja

„Bože moj, Tebi se žalim na dušu svoju koja na zlo nagoni, nagoni me da odgađam pokajanje.“

Sada ćemo vidjeti kakva je razlika u postupanju čovjeka prema svome nefsu, kao temeljnom krivcu za sve njegove omaške, u odnosu na postupanje prema drugim njegovim neprijateljima, koji su izvan njega. Preporučeno je u vjerskim učenjima da inače u životu prelazimo preko zlostavljanja i omalovažavanja od strane naših neprijatelja, da im opraštamo, da zanemarujemo to. A kada je u pitanju nefs, vjera nam zapovijeda da tu budemo bez tolerancije, da svoj nefs žestoko kažnjavamo i da tu nema praštanja. Zbog čega je tako? Smisao je u tome da ako neprijatelju pređeš preko loših postupaka, ako mu oprostiš, ako napraviš kompromis sa njim, onda će se njegov odnos prema tebi popraviti, onda će njegovo neprijateljstvo možda da se pretvori u prijateljstvo prema tebi, ali je sa našim nefsom, sa našom nepokornom dušom sasvim druga stvar.

Naša nepokorna duša je ona koja ne samo da se neće pretvoriti u prijatelja, nego je tako samo još više ojačavamo u njenom neprijateljstvu prema nama. Možda bi najbolja logika bila da se s našim nefsom nagodimo: „Evo ja ću ti ovog puta popustiti. Pristat ću na grijeh na koji me navodiš, moj nefse, ali zato ti meni drugi put malo popusti i napravi ti meni ustupak.“ Međutim, tu ustupaka nema. Poročna duša ili nefs ne prašta. Ona biva potaknuta na još veće prekršaje. Ta tvoja duša je otprilike nepripitomljiva. Koliko god hoćeš da je pomuslimaniš, ona će uvijek biti kafir. Koliko god nastojao da je pomuslimaniš (musliman znači onaj koji se pokorio), nećeš uspjeti zato što je njena ćud, njena narav uvijek poubunjenička, uvijek je okrenuta pobuni, nečemu što je negativno. Nema u ovom svijetu stvorenja poput naše poročne duše, našeg nefsa koji je sprman da iskoristi svaku priliku da reaguje, da nikada ne propusti priliku da nam učini belaj. Naprosto, nefs nikada ne oprašta. Dakle, svuda ćete naći neki kompromis, da možete s nekim nešto dogovoriti, da možete naći neko privremeno odustajanje. Međutim, kod nefsa toga nema. Nefs nije spreman čak ni za treptaj oka da oprosti, da pređe preko nečega i zato se u onoj čuvenoj dovi kaže: „Ne prepusti me meni samom (mome nefsu) ni za treptaj oka“, zašto jer će nefs i taj treptaj oka iskoristiti za neku zlobu.

Danas, općenito u svijetu oportuniste tretiraju kao najveću društvenu opasnost. Dakle, to su ljudi koji koriste svaku priliku da se okoriste na račun društva. To su oni koji ne prezaju ni od čega. Međutim, mi imamo najvećeg oportunistu u našim prsima. To je naš nefs, a prema njemu smo nemarni. Poznato je pravilo da je najgori dušman u tvojoj kući. Jer vanjske dušmane možeš spoznati, možeš ih dešifrovati, možeš ih upoznati. A šta sa onima koji su u tvojoj kući, onima od kojih očekuješ prijateljstvo? Kako kažu, nož zaboden u leđa je najteži udarac. To se upravo događa unutar nas, unutar naše kuće. Kada je ta opasnost najveća? Onda kada se napravi neprincipijelna koalicija između vanjskih i unutrašnjih dušmana. Kada se oni ujedine, to je tek prava opasnost.

E sad, ko bi bio taj vanjski neprijatelj? U ovom kontekstu, kada smo mi u pitanju, izravni neprijatelj koji nikada ne spava je šejtan, ali po prirodi stvari, kao što jedan vanjski neprijatelj ne može ući u neku državu bez dozvole organa te države, tako i u ovom slučaju neko mora da mu da dozvola da uđe u naše okrilje. Ko je taj ko će mu prvi dati dozvolu? Pa naravno, naš nefs. Ponekad ovaj unutarnji neprijatelj, nefs, tako dobro odrađuje svoju dušmansku ulogu da potpuno zamjenjuje ovog vanjskog neprijatelja i njegovu ulogu dobro igra. A nekada čak ovaj unutarnji neprijatelj podučava vanjskog neprijatelja i daje mu uputstva i metod, kako lakše da uđe unutra. U tom slučaju svako u saglasju sa svojim nefsom ima paralelno jednog šejtana. Ako čovjek ne iskontroliše svoj pobunjenički nefs, svoju poročnu dušu, u tom slučaju je prizvao šejtana koji je veliki prevarant i obmanjivač. Ali ako čovjek uspije iskontrolisati ovog svog unutrašnjeg neprijatelja, dakle svoj nefs i staviti ga pod kontrolu, drugim riječima ukrotiti ga, onda je time onemogućio vanjskog neprijatelja da prodre kroz granice dominiona naše ličnosti.

Poznata je predaja od našeg časnog Poslanika koji kaže: „Moj šejtan se posredstvom moga nefsa upokorio i predao“, primio islam drugim riječima. Obzirom da je Iblis kao vrhovni pogalavar šejtana kazao nedvosmisleno da će zavoditi sve ljude do Sudnjeg dana, onda je jasno da onaj šejtan koji se upokorio uz Božijeg poslanika nije Iblis. A to nam opet govori o sljedećoj činjenici: svako odgaja i njeguje svog šejtana uporedo sa svojim nefsom. Drugim riječim, naš nefs je idealna bašta za uzgoj našeg vlastitog šejtana, sa vlastitim osobenostima i odlikama. Ali to ne treba biti opravdanje za nas, da svaki naš grijeh i poročnost prebacimo na pleća izvnjskog šejtana i kažemo: „Ah proklet bio“, kao što je jedan govorio: „Sad bih ga udavio da ga uhvatim“. Nemojmo se toliko plašiti tog vanjskog šejtana. Plašimo se svog nefsa. Svoj nefs trebamo tretirati kao psa pored kuće. Šejtan je pas u dvorištu Božijem. Tog psa (šejtana) možemo upokoriti, izdresirati ga, satjerati ga u ćošak i natjerati da nam bude pokoran kao što je pas pokoran svom vlasniku. Ali, budući da mi ne poznajemo ni Boga ni sebe, a naravno ni svoj nefs, onda se može dogoditi situacija da – poput psa kojeg ne poznajemo kako treba, kao pit bulovi koji u neka doba, nakon dvije godine polude i izgrizu svog vlasnika – taj naš nefs postane počine da nas grize i proganja. Da nismo dali širinu i prostor za razbacivanje svom nefsu, drugim riječima da smo ga satjerali u ćošak, on bi se kao i šejtan Božijeg Poslanika pripitomio i postao bi vjeran. Ali, ako ne vodimo računa o ovoj činjenici, ako jednostavno zapustimo svoj nefs kao divljeg psa i prebacujemo odgovornost na vanjskog neprijatelja, dakle na šejtana i ostale, ako se prepustimo letargiji, našem nefsu je to idealna pozicija. On se tada potpuno raspusti i to je idealna prilika da se poveže i uveže sa šejtanom iz vana i onda to postane koalicija koja nas uništava.

Bio jedan čoban u nekom dalekom lijepom selu, koji je sakupio od seljaka ovce i to veliko stado ovaca otjerao u planinu, ne bi li mu našao sočnu travu. Našao se tu i vuk koji je svake noći navraćao i po nekoliko ovčica iz stada grabio. Ali, to ne potraja dugo. Seljaci se uznemiriše i bijaše nezadovoljni ponašanjem svoga čobana kojem su povjerili stado. Jednog dana seljaci se sabraše i odoše do tog nevaljalog čobana, da vide šta to on radi pa njihove ovce nestaju. Kad dođoše gore, vidješe da je pored stada on objesio psa. Oni bijesni izraziše svoje nezadovoljstvo riječima: „Ti koji nisi uspio zapriječiti ili kazniti vuka koji nam jede ovce uradio si to sa onim koji je čuvar naših ovaca, ubio si psa umjesto vuka“. Kada je saslušao sve njihove kritike, onda on dade obrazloženje zbog čega se doveo u takvu poziciju da na kraju psa ubije. I kaže: „Dragi moji seljaci, stvar vam je ovakva. Ovaj moj pas je stupio u ljubavnu vezu sa vučicom i naravno, ono što je radio prije – obilazio oko stada i lajao, prestao je činiti, te tako pružio priliku vučini koji je došao i počeo raditi svoj posao.“

Ova priča bi bila dobra bajka kada se ne bi odnosila na nas. Međutim, njena poenta se tiče nas. Taj pas koji je stupio u neprincipijelnu koaliciju sa vučicom, jeste naš nefs koji je stupio u koaliciju sa šejtanom i omogućio u ulaz u naše biće. Ali što je još gore po nas, kamo sreće da smo imali pameti barem koliko onaj čoban, da smo imali odvažnosti kao čoban koji je likvidirao tog štetnog psa, pa da smo i mi ukrotili i pritisli svoj nefs . E kada bi mi bili kao onaj čoban, odnosno kao Imam Sedžad se okomili na svoj nefs i kazali: „Bože moj, Tebi se žalim na svoju poročnu dušu koja me na zlo nagoni.“ Ali, mi smo i dalje suočeni sa našim nefsom. Tim nefsom koji je uvijek nepokoran i okrenut ka pobuni i ne oklijeva ni jedne sekunde, koji će, ako smo mu pružili trenutak prostora, odmah reagovati, nikada nas neće poštediti i zbog toga mu ne treba ostavljati nikakvog prostora i nikakvog vremena. Ne postoji uopće sitost spram zahtjeva i gladi našeg nefsa. On se naprosto ne može zasititi. Nema tog grijeha za koji će reći: „Ovo ću uraditi i dosta mi.“ Njegova pohlepa je neograničena, znači ne postoji kod njega osobina da se zadovolji sa određenom količinom nečega. Njegova revnost prema griješenju je neograničena i on uvijek hoće više i više. Naš nefs je naprosto nezasit, on je poput Džehenema nepopunjiv, kao u onom kur'anskom ajetu za koji se s kaže: Na dan kada upitamo Džehennem: “Jesi li se napunio?” – on će odgovoriti: “Ima li još?”[1] Biva, u meni uvijek ima još prostora. Takav je naš nefs.

Prema tome, mi nemamo drugog Džehennema osim ovog džehenema unutar nas koji se zove naš nefs. Koji je nefsu-l-emare, poročna duša koja nas navraća na zlo. Dakle, još jednom se ponavlja malopređašnji stih, da je naš poročni nefs onaj na koga ne treba gubiti vrijeme misleći da će on biti jednom zadovoljen. On je kafir koji se ne može pomuslimaniti. I zato Bože naš, nemoj nas prepustiti ni jednog treptaja oka našem nefsu!

Alahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!

Ovaj tekst predstavlja prepis usmenog predavanja koji je održan u krugu prijatelja.

[1] Qaf, 30.