بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

اتْلُ مَا أُوحِيَ إِلَيْكَ مِنَ الْكِتَابِ وَأَقِمِ الصَّلَاةَ إِنَّ الصَّلَاةَ تَنْهَى عَنِ الْفَحْشَاء وَالْمُنكَرِ وَلَذِكْرُ اللَّهِ أَكْبَرُ وَاللَّهُ يَعْلَمُ مَا تَصْنَعُونَ

“Kazuj im od Knjige što ti se objavljuje i namaz klanjaj ti! Doista, namaz odvraća od razvrata i ogavna djela! I sjećati se Allaha poslušnost je najveća! A Allah zna šta vi radite.”[1]

Namaz je osamljivanje roba sa svojim Gospodarom, iskazivanje svoje potrebe kao i hvale i slave Boga, traženja pomoći od Njega, uranjanje u svjetlosti Ljepote i Njegove veličine. Kada čovjek pogleda sebe vidi dvije stvari: jedno je njegovo tijelo koje se kao i kod ostalih stvorenja vanjskoga svijeta mijenja i propada, a drugo je njegova zbilja koja se ne mijenja sa promjenama vanjskog svijeta. U namazu čovjek upravo svoju zbilju briše u Veličini Onog Vječnog Bića po Kojem sva ostala bića postoje i veže se za tu vječnu zbilju. Sjećanjem na Njega čovjek stječe smiraj i spokoj.

الَّذِينَ آمَنُواْ وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللّهِ أَلاَ بِذِكْرِ اللّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

“Oni koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spominje, smiruju, a doista, srca se smiruju pri svakom Allahovom spomenu!”[2]

Čovjek nijednog trenutka nije bez misli, bilo da miruje ili se kreće, u snu ili na javi. Misli poput uzburkanih valova iz dubine duše zapljuskuju čovjekov um. Ukorijenjena svojstva i svakodnevna posmatranja iz trenutka u trenutak uvećavaju misli. Ove misli poput oštrih mečeva navaljuju na srce kao vojska u redove poredane i duboko se zabijaju u njega. Samo je li pobjegao od jedne misli već ga druga okupira. Bježanje od jedne misli znači prihvatanje druge misli. Prolazna i propadajuća bića stalno defiliraju čovjekovim umom. Duša je mjesto njihova nastanjivanja.

U ovom slučaju melekutska duša ostaje ranjena, umorna i odbačena. Namaz je jedina veza koja čovjeka izbavljuje iz ovog uzburkanog mora i buke jer zbilja namaza je prisustvo srca, a prisustvo srca nužno podrazumijeva odbacivanje misli i potpunu predanost i pažnju ka Uzvišenoj Bîti Božijoj. Kod ove potpune pažnje isprazne misli nestaju. Ona uzburkanost misli se pretvara u mirnoću. Ona uzvitlala prašina se pretvara u zemlju sa zelenim rastinjem i bogata vodom.

Jasno je da je najmanja korist ovog smiraja privremeni odmor od rastresenost misli i osjetila. Dok je važna korist ovoga povezivanje sa Vječnošću i Uzvišenim Bogom.

Jedan od velikana je rekao: “Uvijek kada želim da Bog razgovara sa mnom učim Kur'an, a kada želim da razgovaram sa Bogom klanjam namaz.” Zar ima boljeg stanja do onoga kada čovjek sa umom praznim od ovosvjetskih misli okrene se ka mjestu bliskosti sa Uzvišenim Bogom.

Značenje ovog ajeta nije samo to da namaz čovjeka odvraća od razvrata i ružnih ogavnih djela. Ustvari ove isprazne misli su istinski loša djela i razvrat i neprijatelj duhovnog puta i stjecanja stanja oslobođenosti od materije (tadžarruda). Namaz koji je potpuna pažnja prema Gospodaru sve to otklanja i spaljuje. Zato vidimo kako Muhammed ibn Fudejl prenosi od Imama Ride: “Namaz je bliskost čovjeka sa Bogom.”[3]

Naravno, Gospodar je blizak svakom biću, međutim, čovjek je sebe svojim strastima i željama duše udaljio od Njega, tako Imam Sedžad u jednom od svojih moljenja kaže:

“Uistinu, Ti nisi zaklonjen od Svojih stvorenja, osim što su oni zaklonjeni (od Tebe) svojim željama dalekim od zbilje.”[4]

Svima nam je poznata onaj iskaz: “Namaz je miradž vjernika.”[5] Moguće je da se vjernicima koji slijede Poslanikov put u manjoj mjeri otkrije od onoga što je Poslanik na Miradžu posmatrao.

U hadis-kudsiju Uzvišeni Kaže: “Mene ne obuhvata Moja Zemlja niti Moja nebesa, ali Me obuhvata srce Moga roba koji vjeruje u Mene.”[6]

Namaz je stanje osamljivanja roba sa Bogom, poput osamljivanja zaljubljenog sa ljubljenom. U stanju takve posvećenosti i osamljivanja dodatne misli samo smetaju. Misli samo umaraju zaljubljenika i ne dozvoljavaju mu da se okoristi osamljivanjem sa Ljubljenim onako kako bi trebalo. Obraćanje pažnje na stvari pored Boga klanjača u namazu umaraju i ne dozvoljavaju mu da se okoristi susretom sa Voljenim.

Muavije ibn Vehab je pitao Imama Sadika: “Šta je najbolje čime se robovi približavaju Bogu i On najviše to voli?” Imam Sadik na to reče: “Nakon istinske spoznaje ne poznajem bolje stvari do namaza. Zar ne vidiš da je dobri Božiji rob Isa sin Merjemin, a.s., rekao: ‘i naredit će mi namaz i zekat sve dok živim.’[7][8]

U drugoj predaji Zejd Eš-Šehhâm prenosi od Imama Sadika: “Najdraže djelo Allahu, dž.š., je je namaz. Namaz je posljednja oporuka vjerovjesnika, mir njima. I kako je samo lijepo kada čovjek opere ruke te uzme abdest i to na najljepši način ispunjavajući sve adabe njegove. Potom se udalji od ljudi u neku osamu gdje ga niko ne vidi i bude na rukuu i sedždi. A kada padne na sedždu i produlji je tada Iblis nariče: ‘Teško meni! Ovaj čovjek je iskazao pokornost Bogu, a ja sam bio nepokoran. On je pao na sedždu, a sam se ustegao.’”[9]

Kada Imam kaže da se udalji od ljudi misli upravo na to da stekne sve preduvjete za prisutnost srca, da ga što manje stvari izvana ometa i skreće njegovu pažnju.

Šejtan koji je pristao na svijet mnoštva i odvojenosti nikada nije zadovoljan da neka osoba uđe u Božiju blizinu i svijet tevhida i iskrenosti.

Abdullah ibn Sennân prenosi od Imama Sadika: “Jednom prilikom dok je Allahov Poslanik, s.a.v.a., uređivao svoju kuću tuda naiđe čovjek i reče: ‘O Allahov Poslaniče, da li želiš da ti pomognem?’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Kako god želiš.’ Nakon što su završili posao Allahov Poslanik, s.a.v.a., upita: ‘Šta želiš za ovaj rad?’ Čovjek reče: ‘Želim Džennet.’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., malo spusti glavu te potom reče: ‘Dobro!’ Sav veseo čovjek krenu kad Poslanik reče: ‘O robe Božiji! Pomozi me dugim sedždama!”[10]

Veššâi prenosi: “Čuo sam Imama Ridu kako kaže: ‘Rob je najbliži Allahu, dž.š., na sedždi i to su Božije riječi: i Gospodaru svome ničice padaj i tako Mu se približi![11][12]

Namaz je čovjekova unutarnja povezanost sa Svijetom svjetlosti. Namaz je povezanost sa Svijetom čistote. Namaz u čovjeku proizvodi svjetlost i vjernik je prosvijetljen Božijom svjetlošću.

اللَّهُ نُورُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ

“Allah je svjetlost nebesa i Zemlje!”[13]

Onaj ko se poništi u Božijoj svjetlosti sam u cijelosti postaje uronjen u svjetlost i to svjetlost koja ostavlja traga na na njega, njegova svojstva i djela:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَآمِنُوا بِرَسُولِهِ يُؤْتِكُمْ كِفْلَيْنِ مِن رَّحْمَتِهِ وَيَجْعَل لَّكُمْ نُورًا تَمْشُونَ بِهِ

“O vjernici, Allaha se bojte i u Njegova Poslanika vjerujte, On će vama iz samilosti Svoje nagrade dvije dati, i svjetlo će vam da po njemu idete načiniti.”[14]

Ova svjetlost osvjetljava put vjerniku.

U jednoj drugoj predaji se kaže: “Čuvajte se vjernikove pronicljivosti jer on gleda Božijom svjetlošću.”[15]

Prvog dana šabana Imam Ali je prošao pored džamije gdje su ljudi sjedili i raspravljali o pitanjima qadâ i qadera. Imam im zabrani da se bave tim pitanjima te ih je poticao na dobra djela sve do dijela kada im u vezi ljudi čija je unutrašnjost prosvijetljena pod uticajem ibadeta i namaza reče:

“Allahov Poslanik, s.a.v.a., je poslao vojsku u džihad protiv nevjernika. Neprijatelji pod okriljem tmine noći navališe na muslimansku vojsku. Noć je bila veoma tamna. Muslimani koji su spavali i odmarali nisu znali gdje im je oružje i u toj tmini nisu vidjeli neprijatelja. (Situacija je bila takva da je pod okriljem te tame potrajao napad strijelama svi bi nastradali.) Odjednom se pojavi svjetlost i raširi iz usta četvorice po imenima Abdullah ibn Ravâhe, Zejd ibn Hârese, Qetâde ibn Nu‘mân i Qejs ibn ‘Asem Menqari koji su na četiri ćoška poprišta borbe bili budni, obavljali namaz i učili Kur'an. Cijelo poprište je bilo potpuno osvijetljeno. Muslimani se ohrabriše i potegoše za svoje mačeve i krenuše na neprijatelja. Neke su ubili i nanijeli im rane, a druge zarobili. Kada su se vratili u Medinu i cio događaj ispričali Poslaniku, s.a.v.a., on reče: “Ta svjetlost dolazi od djela te četiri osobe, namaza i učenja Kur'ana u prvom danu mjeseca šabana.”[16]

Gospodaru! Podari nam slast robovanja Tebi i obavljanja namaza! Naša posljednja dova: Hvala Allahu Gospodaru svjetova!

 

[1]El-‘Ankabut, 29:45.

[2]Er-Ra‘d, 13:28.

[3]Usûli Kâfi, sv. 3., str. 265.; Bihâr, izdanje Ahundi, sv. 78., str. 208.

[4]Iskaz iz dove poznate kao Dova Ebu Hamze Somalija.

[5]Treba reći da ovaj iskaz iako je općenito prihvaćen kao hadis, ali on nije zapisan niti u jednoj hadiskoj zbirci šija i sunija.

[6]Bihâr, litografsko izdanje, sv. 30., str. 209.; ofset izdanje, sv. 55., str. 39.

[7]Merjem, 19:31.

[8]Usûli Kâfi, sv. 3., str. 264.

[9]Usûli Kâfi, sv. 3., str. 265.

[10]Usûli Kâfi, sv. 3., str. 266.

[11]El-‘Aleq, 96:19.

[12]Usûli Kâfi, sv. 3., str. 426.

[13]En-Nûr, 24:35.

[14]El-Hadîd, 57:28.

[15]Usûli Kâfi, sv. 1., str. 218.

[16]Tefsir Askeri, str. 250.