Prof. dr.Sejjid Veziri
Šapćuće moljenje žalitelja
Želim vam ugodne poslijepodnevne časove, uvažene sestre i braćo, i molim Uzvišenog Gospodara da u ovom mjesecu milosti, oprosta i blagodati ukabuli, prihvati vaša pokoravanja i ibadete.
U ime Boga, Svemilosnog, Milostivog
„Bože moj, uvijek se žalim na svoju dušu koja me neprestano na zlo nagoni.“
Imam se u ovoj dovi žali Uzvišenom Gospodaru na nefs i šejtana koji su zajedno, ruku pod ruku, stupili u rat protiv njega i žele ga od Allaha odvojiti. Nefs koji je obojen u niz različitih boja na razne načine i varanjem želi obmanuti, da se ne zna šta mu je namjera. Velika je razlika između čovjeka koji se prošao svog nefsa, koji ga je pustio na miru i nekog drugog čovjeka koji je svojeručke zgrabio svoj nefs, koji ga dobro upozna i želi doći do prevlasti nad njim. Iman, vjerovanje do kojeg smo na težak način stigli ne možemo zdravo i očuvano odnijeti s Ovog svijeta, osim ako dobro ne upoznamo svoj nefs i ne naučimo se na koji način se ophoditi prema njemu. Hazreti Ali kaže: „Pametan čovjek je onaj čovjek koji upozna svoj nefs i koji sačuva iskrenost svojih djela“, tj. koji sebe sačuva od manipulacija nefsa i svoja djela ne isprlja nekim drugim namjerama. A za one koji su mutekin, ljude svjesne Boga i ljude usmjerene u pravcu ubudijeta, potpunog robovanja Bogu, kaže: „To su oni koji uvijek i stalno optužuju svoju dušu, svoj nefs za loše namjere, za loše djelovanje. Ukoliko se ljutiti pokret odvrati i skrene iz smjera duše, tj. nefsa, on samo ugrabi priliku i ode svojim putem. Važno je da čovjek ne sumnja u vjernika i vjernicu, treba uvijek najbolje mišljenje da ima. Međutim, kada je riječ o nefsu, sumnja treba biti maksimalna.
Također, hazreti Ali kaže: „Znajte, vjernici, da čovjek ne treba da osvane i ne treba da zanoći, a da njegov nefs ne bude pod optužbom, ne bude pod sumnjom.“ A kada nismo takvi, kada ne sumnjamo u svoju dušu, i kada je nemamo u vidu i kada postupamo suprotno volji Uzišenog Gospodara, na taj način otvaramo nefsu put da se uhvati ruku pod ruku sa šejtanom. Rečeno je da je nefs licemjer i to licemjer kafir, nevjernik, onaj koji u sebi ima i osobine licemjera i nevjernika. Ukoliko bismo jedan čas odvojili za analiziranje licemjera, na popisu njegovih karakternih osobina vidjeli bismo između ostalih i laž, a nefs je sklon laganju i na taj način otvara čovjeku puteve za neprijateljstva. Biti licemjeran znači biti dvoličan, jer njegova vanjska forma nije kao unutarnja, a na isti način nefs pristupa čovjeku i želi ga tako obmanuti i prevariti. Munafik – licemjer zna se pokazati jako finim, svoje vanjsko ponašanje zna uskladiti s onim što odgovara određenom čovjeku, pokazati se kao prijatelj i na taj način prevariti vjernika. A čovjekov nefs u potpunosti slijedi ovu osobinu licemjera. Međutim, kada se stvori prilika i otvore se mogućnosti, onda je taj čovjek najveći neprijatelj.
Mevlana iznosi primjer čovjeka koji je lovio zmije, pa otišao u planinske predjele, gdje je klima bila hladnija i naišao na ogromnu zmiju koja je usljed hladnože bila obamrla. I tu ogromnu zmijurinu, maltene aždahu koja je izgledala bezopasna strpa u vreću i uputi se ka naselju. Kako se spuštao s visina vazduh je postajao topliji, a i leđa toga čovjeka također su odavala toplinu, koju je uzimala zmija. Kada su stigli u naselje, zmija se već potpunu oporavila i došla je u svoje stanje opasne životinje. Lovac bijaše bezbrižan, jer je vidio da je ta zmija bila bezopasna. Htio je privući mase i napraviti jednu dobru predstavu, jer zamislite, tolika zmija, to se ne viđa svaki dan. Istresao je iz vreće, a zmija je iskoristila priliku i zarila u njega svoje oštre, otrovne zube. I ovaj čovjek, lovac na zmije kojeg zmija može prevariti u takvim okolnostima u kakvim je našao, a zatim u drugim okolnostima gdje je htio pokazati ljudima, zbilja zaslužuje otrov. Ono što čeka lovca na zmije koji ne obraća pažnju na činjenice, ne poredi situacije pa da zna da se razlikuje okolnost u kojoj je našao zmiju, koja je bila obamrla usljed studeni i ona kada je toplo i kada se zmija vraća u svoje prirodno stanje – jeste da ga ta ista zmija ugrize. Kada stiže do ovog detalja, Mevlana nam u stihovima šalje poruku: „Nefs – to je aždaha, pa kada je ona umrla?“ dajući nam do znanja da je ona veliki i vječni neprijatelj, a kada je bezopasna, kada je bez ikakvog sredstva onda je obamrla i čeka svoju priliku da kao najveći neprijatelj zgrabi svoga protivnika.
Nefs, sa ovakvim svojim odlikama, sa jednom tako otrovnom i pogubnom prirodom za čovjeka nije sam. Tu je i šejtan koji mu je pri ruci, a i on ne umire jer mu je data prilika do Dana jasnoga. Zato nam Poslanik brižno poručuje: „Dok ne vidiš da je šejtan mrtav, dok mu sahranu ne obaviš, nemoj pomišljati da si siguran od njega.“ Šta će čovjek učiniti protiv tog šejtana, koji kako vidimo ne umire, kada se uzme ruku pod ruku sa nefsom kojeg ne možeš ukrotiti, ukoliko se ne požali Uzvišenom Allahu? Šta čovjek da radi ako zbog onoga što mu šejtan i nefs rade ne zaplače pred Bogom i ne požali Mu se? Ovo ćemo detaljnije objasniti kada budemo pojašnjavali put i način spasa od nefsa.
Nasuprot ovoga nefsu-l-emare, koji čovjeka nagoni na zlo, Uzvišeni iz svoje milosti dariva čovjeku nešto što se naziva razum. Nefs se, da bi izvojevao svoju pobjedu nad čovjekom, nalazi u stalnom suprotstavljanju, raspravljanju i opiranju razumu. Savjeti akla, tj. razuma u stalnom su sukobu sa nefsom, osim ukoliko je i razum zaprljan strastima – onda idu zajedno. Nefs je po svojoj prirodi voli lagodnost. On bi da uživa i da ne izvršava naredbe, a razum po svojoj prirodi kaže: „Do kad uživanje, daj da se izvršavaju zadaci.“ Nefs glasa za užitak po svaku cijenu, pa makar se izgubile i ljudske vrline, a razum ni po koju cijeni ne bi da izgubi svoje vrline. On se pita: „Do kad užici?!“ Nefs pokušava materijalne užitke i strasti prikazati kao vječne, kako bi se čovjek opustio i uživao. Međutim, razum kaže: „Kakva vječnost užitaka i strasti, zar misliš zbog tih kratkotrajnih užitaka žrtvovati vječnu sreću i užitke?“ Nefs prednost daje trenutnom užitku i kaže: „Pusti se bolan onog vječnog. Ko zna hoće li toga i biti, uživaj dok možeš.“, a razum kaže: „Prođi se trenutnih užitaka, odvagaj i analiziraj da li se isplati sada prepustiti užicima i izgubiti ono što je vječno. Da li se isplati zaraditi kaznu?“ Nefs čovjeka poziva na tu šejtansku „odvažnost i hrabrost“ a razum ga poziva na preispitivanje, na lični obračun. Nefs čovjeka poziva da slijedi šejtana i bude poput njega, ali na taj način bićeš daleko od milosti Božije, kojoj razum poziva.
Opis nefsa je opis griješnika i onoga koji zaslužuje kaznu, a opis razuma je opis milostivosti jer se u hadisu kaže da je razum ono čime se robuje Bogu i čime se zaslužuje Džennet. Odnos razuma i nefsa je poput odnosa Dunjaluka i Ahireta, dakle poput odnosa dva netrpeljiva neprijatelja. Odnos razuma i nefsa sa aspekta naredbi koje one daju čovjeku je poput odnosa istoka i zapada. Što si bliže istoku dalje si zapadu, a što si bliže zapadu dalje si od istoka. Pogrešno je misliti da možemo odgovoriti nefsu na ono sve što mu treba, a ostati u isto vrijeme racionalan i pametan čovjek. U čovjekovoj nutrini jedan treba umrijeti, a jedan ostati živ, tj. naredbe jednog treba slušati, a drugog gušiti. Čovjek vjernik – mudar i pametan, kako ga opisuje hazreti Ali – jeste onaj koji oživi razum, a umrtvi nefs.
A kako s umrtvljuje nefs? Tako da se njegove naredbe uopšte ne slušaju. Kada iz njega iscrpiš i posljednji atom snage, tada si pobjedio. U slučaju da ostane i atom snage u nefsu, on će se obnoviti. Ma koliko čovjek bio vjernik i činio ibadet, bude li dozvolio nefsu dao jednu malu priliku, on odmah stupa u saradnju sa šejtanom i toga čovjeka odvodi čak i do kufra, do nevjerstva. Nefs sasvim gubi nadu i priznaje da je bitka izgubljena tek kada se čovjek u potpunosti preda Allahu i bude Mu u apsolutnom značenju ubudijeta pokoran.
Šejtan je poput psa u Božijem dvorištu, pas nikada neće lajati ni napasti na prijatelje svoga gospodara, već će biti umiljat prema njima. Isto svojstvo ima i nefs. Ukoliko čovjek traži zaštitu kod Boga i milost od Boga, tada se može smatrati sigurnim od nefsa. I upravo ova situacija je jedini trenutak kada je napravljen izuzetak, kada nefs čovjeka ne nagoni na zlo. Jer zaista nefs na zlo nagoni, osim kada je tu prisutna milost Božija, kada se Allah smiluje. A apsolutna, univerzalna i sveobuhvatna milost Božija za čovjeka postoji tek kada on u potpunosti uđe u okvir i stupi objema nogama na polje robovanja Allahu. I tada može reći u potpunosti i iskreno: „Bože moj, Tebi se žalim na dušu koja na zlo nagoni“ i tada se može zbilja skrušeno obratiti Bogu protiv svoje duše. Svakako, , onaj koji tuži strogo treba voditi računa, kada već na sudu tuži tuženog, da ne napravi grešku pa da po završetku suđenja izađe iz sudnice ruku pod ruku s njima i da nastave staro prijateljstvo. Jer ukoliko izvan zidina suda bude prisan s tuženim i bude povlađivao njegovim željama, dakle u ovom slučaju željama nefsa, pa se kada uđe u sud požali Sudiji koji je Koji zna sve, On će mu reći: „Što se žališ kad si ti njegov prisni prijatelj, kad ti želiš biti sa njim i kada mu povlađuješ?“ Milost Božija može obuhvatiti tužitelja tek kada on bude takav da se na njemu stvarno vidi da trpi zulum i nasilje nefsa i da mu ga je dosta.
Bože, pomozi nam da spoznamo svoj nefs. Bože, pomozi nam da se u nama rodi stvarna želja da se žalimo na naš nefs. Bože, usadi u naša srca svojom Milošću tu odvažnost i iskrenu namjeru da obavimo tu tužbu. Bože, ni trenutka nas ne prepusti našemu nefsu.
Alahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!
Ovaj tekst predstavlja prepis usmenog predavanja koji je održan u krugu prijatelja.
