Prof. dr.Sejjid Veziri
Šapćuće moljenje molitelja
U ime Boga, Milostvog, Samilosnog
Jedna od osnovnih odlika čovjekovih očiju, njegove duše i spoznaje jeste da shvati i uvidi zbilje Ovoga svijeta. To je osnova islamskog naučavanja. Ponekad je te životne zbilje teško prihvatiti, međutim, ako pobjegne od toga, ako izbjegne da se suoči sa njima, onda to povlači za sobom posljedice. Slično kao kada čovjek ima neku tešku bolest: on ima simptome, dakle najavu teškog oboljenja kao npr. tumora, ali sam sebe zavarava ili čak putem nekih stručnajka sebe zavarava pogrešnim dijagnozama. Daklem ovakva osoba, koja ne smatra ozbiljnim simptome bolesti, ne može poduzeti ni pravi način liječenja i ozbiljan medicinski tretman. Prema tome, prije nego što čovjek postane ozbiljan pacijent i bolesnik, on je zapravo postao ozbiljan pacijent i bolesnik zbog toga što ne želi da prihvati zbilju.
Munadžati počinju za tužbalicom, žaljenjem na svoj nefs. Kada se čovjek na ovaj način obrati svome nefsu kao ključnom krivcu, njega stavi na optuženičku klupu, onda je to dokaz da se ovdje radi o čovjeku koji ne želi da pobjegne od zbilje, ne želi da krivicu prebaci na nekog drugog, nego pogađa upravo onoga ko je prvi krivac za nešto. Jer, ako je nefs taj koji čovjeka vuče prema Džehenemu, onda možeš sto puta uzeti svog šejtana, okrenuti ga prema kibli, možeš mu glavu odsjeći, možeš mu raditi šta hoćeš, ali nećeš izliječiti svoj ključni problem, svoju ključnu bolest. Dakle, bolest je u nefsu, a ne u šejtanu. Šejtan je sporedni igrač u ovoj utakmici. On priprema teren i uljepšava stvari, međutim, onaj koji teži ka njemu i daje prvi podsticaj za kretanje prema šejtanu je nefs. Čovjek koji zbiljski gleda na stvari ne prebacuje grijehe na druge, ne prebacuje grijehe nefsa na šejtana. Šejtan ionako ima dovoljno grijeha i bez nefsa. Čovjek koji spozna trikove nefsa, njegove tehnike i metode, neće popustiti svoj nefs. Međutim, onaj koji to ne zna, koji ne poznaje svoj nefs uopšte, on će se okrenuti možda prema šejtanu i progoniti „vanjskog neprijatelja“, a onog unutrašnjeg ostaviti da radi unutra i na taj način će opet biti zaveden.
Između onog potpunog nepoznavanja nefsa i potpunog poznavanja, postoji srednje rješenje, srednji put, a to je da čovjek poznaje donekle svoj nefs, ali ga povremeno zapostavi, pada u nemar prema nefsu. Ovo je zato da se ne bi dogodilo da čovjek dođe na Sudnji dan i kaže: „Bože, pa šta ću ja, evo zaveo me ovaj moj nefs, a ja ga nisam uopšte poznavao.“ Neće moći tako, zato što svaki čovjek poznaje svoj nefs u mjeri koliko je potrebno i on se svjesno, sa svojim vlastitim basiretom otisnuo na taj put zavođenja svoga nefsa i svjesno je stradao tamo gdje je stradao. Znači, ne možemo kazati: „Bože, ovaj moj nefs je bio prevarant, zavodnik, pretvarač, glumac.“ Čovječe, imao si dovoljno elemenata da to shvatiš. Ali se možemo donekle opravdati: „Bože moj, ja sam bio nemaran prema svom nefsu.“ Tačno je to da ga poznajem, ali jednostavno sam povremeno bio u stanju nemara, gafleta i moj me nefs prevario. Međutim, ni ovaj izgovor neće moći proći, dakle, ovaj izgovor nemara i gafleta, će moći proći kod onih koji nisu imali nikakvih naznaka, nikakvih oznaka ni pokazatelja o prevarantskom karakteru nefsa.
Obzirom da nam je dato odveć mnogo naznaka o prevarantskom i zavodljivom karakteru našeg nefsa, onda su naše ruke prazne i nećemo imati nikakvog opravdanja na Sudnjem danu u tom smislu. Ponekada nas i sam naš nefs zavarava i kaže: „Ne znaš ti svoj nefs.“ A ponekad se sam nefs čovjeku predstavi u krivom svjetlu. To je kada se čovjek lažno predstavlja u nekom skupu, kada glumi skromnost, kada glumi među ljudima: „Ja sam veliki griješnik“, a u pozadini toga hoće da im kaže: „Ja i nisam griješnik.“Tako i nefs hoće da se pretvara. Ponekad nefs igra tu ulogu da nam razbije aparat za razlučivanje dobrog od zla, lošeg od goreg i dobrog od boljeg. Rekli bismo da kod onih koji nemaju ni „osnovnu školu“ po pitanju ilma nefs njihov razbija sistem razlučivanja čak i dobrog i lošeg, oni ne vide razliku između mraka i dana, međutim, oni koji su malo upućeniji, koji imaju završenu „srednju školu“ njima već pokušava da razbije sistem razlučivanja lošeg i goreg od dobrog i boljeg od toga. Čak i životinje imaju sposobnost razlikovanja dobrog od lošeg. Ono što životinjama nedostaje jesu te sofisticirane razlike, odnosno razlučivanje dobrog od boljeg i lošeg od još goreg. Stavite pred kravu preklanjsko sijeno i ovogodišnju otavu pa ćete vidjeti šta će izabrati. Krava dobro to razlikuje. Pogotovo ako joj daš neko truhlo sijeno. Pa kada kažemo za čovjeka da ne razlikuje dobro i zlo, gori je od hajvana. Kod čovjeka je vrijednost kada je kadar da razlikuje koja je od dvije stvari bolja i skupocjenija, odnosno da izabere ono što je dragocjenije u odnosu na ono što je dobro, ili da ne daj Bože kod nečeg lošeg ne uradi nešto što je još gore od toga. Sve dok čovjek ne bude znao da je bolje nahraniti nekoga drugog nego sebe, onda ne raspoznaje dobro od boljeg. Ovdje se nefs pojavljuje kao prepreka da čovjek spozna razliku, odnosno prednost u tome da nahrani nekoga drugog a ne sebe. Isto tako, nefs se pojavljuje kada je u pitanju čovjekov interes. Kada treba da se nanese šteta njemu lično ili skupini muslimana. Tada će mu njegov nefs prići i kazati: „Šta te briga za njih, nisi ti odgovoran, nisi ti njihov vlastodržac, brini se o sebi.“ Prema tome nefs ima osnovnu zadaću da čovjeka onemogući u njegovom razlučivanju dobrog i lošeg, dobrog od boljeg i lošeg od lošijeg.
Ponekad nefs čovjeku stvari predstavlja u izvrnutom obliku. Dakle, nefs u ovom slučaju neće čovjeku praviti problem oko razgraničenja toga šta je dobro, a šta zlo nego će mu samo zamijeniti uloge. Tako će mu dobro prikazati lošim, a nešto zlo prikazati dobrim. I onda će ga namamiti da učini to zlo. Tako su munafici u Medini predstavljali opasnost za širenje islama i one ljude koji su nosioci islama. Oni su u tome vidjeli opasnost preuzimnja njihovih položaja, privilegija, mjesta itd. A zapravo, prava privilegija i prava povlaštenost je biti u prisustvu Božijeg Poslanika. I onda im Kur'an šalje upozorenje, tim munaficima medinskim. Nemojte pogrešno misliti da je čast u bogatstvu, imetku i položajima, ne, nego je čast i bogatstvo u onome što je kod Poslanika i kod Allaha. Oni koji slijede Poslanika i Allaha, ma koliko bili bosi i goli, imaju čast, oni su oni koji su privilegovani. Budući da je nefs munafik, običan istigfar za njega nije dovoljan. U suri Munafikun se kaže:Isto im je – molio ti oprosta za njih ili ne molio, Allah im, zaista, neće oprostiti, Allah, doista, narodu nevjerničkom neće na Pravi put ukazati.[1]
Kada je Bog Oprosnik, Milosnik, zašto On neće oprostiti ovoj skupini ljudi? Zato što su između ostalog munafici i fasici, a to znači da su skrenuli s puta i ne mogu se više vratiti. Onaj koji je skrenuo s Pravog puta samo ide dalje. Njegov put se sve više udaljava od Pravog puta i takvog se ne može uputiti. Probijenu gumu vrijedi popraviti na putu, ako je na asfaltu, ali ako je ona zalutala negdje bez cilja, bez ičega, šta vrijedi tamo? Isto tako, napuniti rezervoar gorivom vrijedi onom vozaču koji se kreće vozilom prema tačno određenom cilju i koji je na putu, ali onaj koji je zalutao u pustinji, koliko god da mu goriva daš, luta i dalje. Koristi ima samo ako to auto prelazi iz lutanja na Pravi puta, dakle ako „izlazi na auto-put“. Od svakog šarafa koji mu pritegneš, ima koristi. Na putu kojim je to auto otišlo i daleko odlutalo od glavnog puta, uzalud su potrošeni litri benzina i kilometri. Tako je i s čovjekovim nefsom. Koliko god čovjek tražio istigfara i oprosta, licemjeru se to ne prima. Dakle, sve dok se on ne vrati sa stranputice na Pravi put, fizički dok se ne vrati, drugim riječima dok ne ostavi grijeh koji je činio i ne vrati se u stanje bez grijeha – nema oprosta. Plač, suze, pokajanje imaju smisla tek onda kada čovjek ostavi prijašnji posao i vrati se na ovaj čisti. Isto tako, traženje uputa od Boga ima smisla tek onda kada je čovjek u sebi odlučio da se sa krivog puta vrati na Pravi put. Kada čovjek zaluta, skrene s glavnog puta koliko god mu mi davali konačišta, hotele, plaćali ručkove, večere i ostalo, to njemu ne pomaže, jer on i dalje luta, udaljen je od glavnog puta i cilja kojem ide.
Ali, pretpostavimo da su minuli grijesi oprošteni. Treba imati u vidu da ako čovjek nije čvrsto odlučio da se vrati na Pravi put i da se oslobodi bivših grijeha, drugim riječima, ako je još uvijek zatočenik svoga nefsa, taj nefs itekako ima snage da ga još bolje zavodi. Kur'anski ajet je veoma jasan kada kaže da im Allah neće oprostiti, a neće im oprostiti jer su ustrajni u hodu krivim putem i ne priskrbljuju nikakve uvjete da bi se vratili na taj Pravi put, pa prema tome ne stiču nikakve uvjete ni za Božiji oprost.
Pitanje: „Da li je moguće da se neki munafik izliječi i koji je metod njegovog izliječenja?“
Odgovor: „Da, moguće je da se munafik izliječi, a terapija je ta da prvo prizna svoj grijeh, da prizna da je zalutao, pa onda da poželi da se vrati na Pravi put, jer vrata pokajanja su otvorena.“
Allahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!
Ovaj tekst predstavlja prepis usmenog predavanja koji je održan u krugu prijatelja.
