Sažetak:

Ukoliko želimo cjelovitije i potpunije predstaviti intelektualni i umjetnički profil Muhammeda Seida Serdarevića nezaobilazno se nameće obaveza da razmotrimo njegove monografske radove u kojima se on nadahnjuje mislima i idejama velikana poput Sadija, Mearija, Abduhua i njima sličnih. Iako je Serdarević, prije svega, poznat kao vjerski prosvjetitelj i reformator ipak nikako nije opravdano zanemariti njegov doprinos bošnjačkoj kulturi, književnosti kao i kulturnoj historiji. S tim u vezi, analiza monografije o Sadiju Širaziju otkriva nam nove dimenzije Serdarevićeve ličnosti, a to je Serdarević kao vrstan poznavalac perzijskog jezika i književnosti, kompetentan književni kritičar i komentator vrhunskih remek-djela svjetske književnosti.

U ovom radu smo metodom analize teksta kritički i detaljno analizirali sve podatke koje je autor naveo u monografiji. Na taj način smo ustanovili da je autor imao izvjesnih propusta vezano za historijske podatke dok je mnogo preciznije i dosljednije komentirao i analizirao Đulistan i svjetonazor Sadija. Kao zaključak može se konstatirati da je Serdarević veoma uspješno odgovorio na postavljene ciljeve a to je predstaviti život i djelo Sadi Širazi i njegov život ponuditi kao vrijedan uzor i primjer muslimanima Bosne i Hercegovine.

Uvod

Tokom povijesti islamske kulture i civilizacije šejh Sadi Širazi je u obrazovnim ustanovama i intelektualnim krugovima slovio kao nezamjenjiv autoritet na polju odgajanja, poučavanja i moralnog usavršavanja te su stoga njegova djela Bustan i Đulistan stoljećima predstavljala udžbenike na čijim vrelima su se napajale generacije muslimanske djece širom islamskog svijeta. Gotovo da nije bilo obrazovne ustanove u nekoj od islamskih zemalja u kojoj se nisu izučavala spomenuta Sadijeva djela, a isto tako nije se mogao smatrati učenim niko ko nije mogao čitati ili citirati ista. Sadi je tokom osmanske vladavine u BiH bio poznat svima onima koji su poznavali turski ili pak perzijski jezik odnosno arapsko pismo, međutim kada je nakon austro-ugarske okupacije arapsko pismo zamijenjeno ćirilicom i latinicom, a turskom jeziku oduzeta prosvjetna i znanstvena funkcija šejh Sadi je poput ostalih islamskih velikana preko noći postao nepoznat i nedostupan kako bošnjačkoj inteligenciji tako i običnim ljudima. Da bi ispravio spomenutu nepravdu ili bar djelomično nadomjestio prazninu koja je nastala istiskivanjem islamskih jezika i muslimanske književne baštine iz Bosne i Hercegovine Muhammed Seid Serdarević se kao muallim, pedagog i učitelj osjetio pozvanim da Bošnjacima predstavi bar u kraćim crtama ovog velikog učitelja, odgajatelja i mudraca. Ovo je, svakako, prva kompletna znanstvena monografija u kojoj jedan bošnjački autor na bosanskom jeziku i uz korištenje savremenih znanstvenih metoda kritički predstavlja ovog velikana i njegovo remek-djelo Đulistan. Serdarević se ovdje pokazao u najboljem svijetlu, iako relativno mlad on je veoma precizno osvijetlio najkarakterističnije crte Sadijeve ličnosti i svjetonazora te sasvim kompetentno progovorio o njegovim umjetničkim, intelektualnim i literarnim prednostima i nedostacima. Pored kritičkog osvrta Seid Muhammed je iskazao stanovitu nadarenost i umješnost kada je riječ o prevođenju, upjevavanju i tumačenju Sadijeve poezije. Na osnovu ove monografije sasvim se jasno zapaža da Serdarević dovoljno dobro poznaje perzijski jezik, posjeduje stanovit pjesnički dar kao i sposobnost da na jedan znanstven način evaluira rad veličine čiji značaj uveliko prevazilazi okvire islamskog svijeta.

Serdarević kao prosvjetitelj

Muhammed Seid Serdarević je živio u jednom veoma turbulentnom i teškom vremenu za bošnjački narod. Kulturna tragedija koju su Bošnjaci doživjeli asimilacijom u zapadnjački civilizacijski krug je gotovo u korijenu sasjekla bošnjaku intelektualnu i duhovnu elitu tako da je proces revitalizacije nacionalnog i vjerskog identiteta Bošnjaka tekao veoma sporo i suočavao se sa mnogobrojnim problemima. Serdarević je kao veoma mlad osjetio teškoće u kojima se našao njegov narod i prije nego što je napustio školsku klupu pridružio se plejadi sjajnih intelektualaca i vizionara koji su utirali put budućnosti ovog napaćenog naroda.

On se sa svojim literarnim i znanstvenim radovima priključio jednom sveopćem prosvjetiteljskom i modernističkom trendu emancipacije Bošnjaka s kraja XIX i početka XX stoljeća koji su pokrenuli velikani poput Ibrahim-bega Bašagića, Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Ibrahim-bega Repovca, Džemaluddina Čauševića, Safvet-bega Bašagića, Osmana Nurija Hadžića, Edhema Mulabdića i drugih. Ova plejada bošnjačkih entuzijazista je imala za cilj afirmirati bošnjački vjerski i nacionalni identitet putem prevođenja i predstavljanja islamskih autoriteta, oživjeti staru slavu i dostojanstvo Bošnjaka upoznavajući ih s njihovim korijenima i prošlošću kao i inicirati modernizaciju, prosvjetiteljstvo i preporod bošnjačkog naroda.

Serdarevića je najlakše predstaviti kao vjerskog i kulturnog prosvjetitelja svoga naroda, u čemu su mu bili najbolji uzori Safvet-beg Bašagić i Džemaluddin Čaušević. Stoga jedan dio radova njegovog znastvenog i književnog opusa, što je slučaj sa ovom monografijom, ima za cilj kulturnu emancipaciju i afirmaciju Bošnjaka kroz davanje svijetlih i blještavih primjera naše prošlosti s kojima se pojedinci trabaju identificirati. U ovaj opus svakako ulaze studije poput monografije o Meariju i tome slično.

Mladi Seid Muhammed je prvi znanstveno i kritički na bosanskom jeziku progovorio o Sadiju Širaziju, ali na jedan sasvim nov, suvremen i znanstveno-metodički utemelj način. Bez imalo dvojbe može se ustvrditi da je slijedio velikog Bašagića, koji je opet za uzor imao svog plemenitog oca Ibrahim-bega. Bašagićev otac je prvi započeo ciklus predstavljanja bošnjačkih i islamskih velikana u novinskim člancima, međutim on je pisao na turskom jeziku i njegovi radovi nisu bili dostupni velikom broju ljudi. Prvi koji je takvu praksu započeo na bosanskom jeziku i na latiničnom ili ćiriličnom pismu bio je sam Safvet-beg. Također, Bašagić je bio prvi bošnjački intelektualac koji je na ovaj način pisao o perzijskim velikanima. Naime, Bašagić 1893. godine u hrvatskom časopisu “Prosvjeta” pisao o Firdusiju, Džamiju i Hafizu. (Rizvić, 1990: 12)

Strukturalna analiza monografije

Mada sam autor nije izvršio podjelu rada na dijelove isti se može veoma jednostavno podijeliti u tri osnovna dijela i to uvodni dio u kom iznosi važnije biografske i historijske podatke vezano za Sadijev život, zatim dio u kom govori o njegovim djelima, stilu i umjetničkim dometima da bi u trećem dijelu, pozivajući se na citate iz Đulistana, prezentirao svjetonazor, ličnost i karakter ovog velikana.

Odmah u prvom dijelu uvoda Serdarević raspravlja o jednoj od najvećih zagonetki vezano za Sadija Širazija, a to je njegovo puno ime, pseudonim kao i precizan datum rođenja i preseljenja. Kao i kod većine islamskih velikana istraživači se razilaze oko gore spomenutih podataka tako da ni danas nije moguće sa sigurnošću ustvrditi da li je Sadijevo pravo ime Muslihuddin, Šerefuddin ili pak Mušrifuddin odnosno da li je rođen 1184., 1194., 1213. ili pak 1219. godine ili pak kako je dobio pseudonim Sadi. Serdarević se po tom pitanju priklanja izboru koji se najviše susreće u općoj literaturi o Sadiju, a to je da se zvao Muslihuddin, da je nadimak Sadi dobio po ocu odnosno zbog veličanja Solgurijskog vladara Sad ibn Zengija, a pitanje datuma rođenja rješava konstatacijom da je rođen krajem VII hidžretskog stoljeća. (Serdarević, 1905:150) Ovim potvrđuje da za pisanje ovog rada nije koristio primarne i stručne izvore već kako to on sam kaže “Nijesam imao pri ruci nego samo Gjulistan i tri, četiri pjesme, koje je u ‘Muntehabati-Gjulistan’ njegov pisac naveo.” (Serdarević, 1905:186).[1]

Jasno je da se Serdarević na ovaj način ograđuje od eventualnih pogrešaka, koje mogu uočiti stručni i kompetentni istraživači, ali čini se da njemu, kao uostalom ni njegovom literarnom i naučnom uzoru Bašagiću, preciznost podataka nije primarna već analiza i valorizacija umjetničkog i idejnog sklopa ličnosti i djela pisca kojim se bavi.

U namjeri da istakne vrijednost, veličnu i značaj Širazija Muhammed Seid se poziva na Džamija, također, jednog od najvećih perzijskih klasika koji je živio u XV stoljeću, a koji je diveći se Sadiju i epigonski ga slijedeći napisao jedno od svojih najvrijednijih djela “Beharistan”.

“Der šir seh kjes pejamberanend

Her čend kji: la nebijje badi

Evsafu kaside vu gazel ra:

Firdevsi vu Enveri vu Sadi.” (Džami, 2008:149)

(U poeziji: ocrtavanju (opisivanju), kasidama i gazelima jesu trojica ljudi pejgamberi, koliko god hadisi šerifi: “La nebijje badi!“ (nema iza mene pejgambera) glasi, a ti su: Firdevsija, Enverija i Sadija.) (Serdarević, 1905:150)

Serdarević još jače potcrtava veličinu i genij Sadija ističući da se natpjevavao sa u to vrijeme nekim od najvećih pjesnika poput Homama Tabrizija i Emira Husreva Dehlavija opet pokazujući da spomenute podatke nije provjeravao i da ih je prenio onako kako su zabilježeni u drugim izvorima. Naime, susret Sadija sa Dehlavijem predstavlja legendu, jer Sadi nikada nije posjetio Indiju u kojoj je u to vrijeme život Emir Husrev. (Džaka, 1997: 363)

Iznoseći druge podatke o Sadijevom životu autor ističe da se družio i duhovno slijedio Šihabuddina Hafsa Suhraverdija, utemeljitelja suhraverdijskog tarikata i Abdulkadira Gejlanija, utemeljitelja kaderijskog reda. Istraživači se slažu da je učio kod Suhraverdija, što i sam Sadi spominje, međutim ne slažu se da je bio njegov murid a posebno da se družio sa Gejlanijem i bio njegov murid, jer je Abdulkadir umro prije nego što je Sadi došao na svijet. Naime, Gejlani je umro 1166. godine, a najraniji datum koji se veže za Sadijevo rođenje jeste 1184 godina. (Sadi, 1998:12)

Serdarević podsjeća na jedan zanimljiv detalj iz Sadijevog života kom je i sam Sadi posvetio jednu kraću šaljivu priču u Đulistanu. Naime, napominje da je bio uhvaćen od strane krstaša i da ga je iz ropstva oslobodio neki bogataš, koji je zauzvrat tražio da mu oženi kćerku. U svom stilu Sadi poredi život sa tom ženom i ropstvo kod krstaša konstatirajući da ta žena za njega predstavlja mnogo težu kaznu nego što je to bilo zatočeništvo kod neprijatelja.

U nastavku donosi nekoliko podataka vezanih za Sadijev život koje ne susrećemo u referentnijim historijskim i literarnim djelima što ide u prilog činjenici da Serdarević nije imao namjeru dati historijski i znanstvenu biografiju Sadija Širazija već pregled njegova života i načiniti kritički osvrt na njegov literarni rad.

U drugom dijelu Serdarević predstavlja Sadijeva djela ističući da su Đulistan i Bustan prevođeni i komentirani na mnoge jezike navodeći imena nekih najistaknutijih komentatora. U ovom dijelu se potkradaju dvije greške koje pomalo začuđuju, jer se u izvoru na koji se autor poziva tačnije Bašagićevom djelu “Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine”, štampanom 1900. godine, ne nalaze ti propusti. (Bašagić, 1900: 193)

Naime, ime poznatog komentatora Đulistana Sururija navodi kao Serveri, a ime jednog od najpoznatijih komentatora pezijskih klasičnih djela Bošnjaka Ahmeda Sudija navodi kao Ludi iz sela Ludići kod Sarajeva. (Serdarević, 1905: 151)

Kada prelazi na dio u kom analizira Sadijevu poeziju i konstruira njegov intelektualni, duhovni i umjetnički profil Serdarević briljira i pokazuje se kao vrstan analitičar i komentator književnih djela kao i veoma darovit prevodilac i skladatelj stihova. On veoma vješto izdvaja one stihove koji na najbolji način prezentiraju misao i ličnost Sadija pri tome dovodeći u prvi plan njegov karakter, moral, učenost i pobožnost.

Na prvom mjestu izdvaja skromnost koju on ovdje naziva “čednost”. S tim u vezi Serdarević napominje “Čednost mu se odrazuje u samim njegovim pjesmama i djelima, gdje izrazito niječe vlastitu zaslugu i popularizam i onu čast koju uživa.” (Ibidem)

Svako ko čita Sadijeva djela, posebno Đulistan složit će se sa Seid Muhammedom da je ovaj perzijski velikan imao izrazito bujnu, bogatu i nadasve fascinantnu maštu koju susrećemo kod malog broja pisaca. On se unosi u psihu, emocije i promišljanja različitih ljudi počev od siromaha, bogataša, djece, starih, žena, učenih i neukih i u svakoj prilici sasvim precizno pokazuje kako bi svaki od njih reagirao i progovarao. Serdarević razlog tome vidi u njegovom ogromnom iskustvu, saobraćanju sa različitim ljudima i višedecenijskom putovanju po svijetu o ćemu i sam Sadi govori a što Serdarević izražava slijedećim riječima: “On je mnogo hodao po svijetu (30 ili 40 godina), daleko putovao i mnoge zemlje obišao, te sobom vidio i čuo ono, što nijesu mogli mnogi drugi, na hiljade se nejednakih prizora na njegove oči odigralo, tisuće se raznih slučajeva pred njim zbilo svašto podnosio i dobro i zlo…” (Serdarević, 1905: 167)

Autor dodaje da je Sadi pored ogromnog iskustva imao i veliko znanje što je od njega napravilo nenadmašivog genija u skladanju gazela, pričanju priča i kombiniranju stihova i stihovane proze.

Kao, također, bitnu karakteristiku Sadijevog umjetničkog genija Serdarević ističe alegoričnost njegova govora rekli bismo konciznost, jezgrovitost i jasnoću što po Muhammed Seidu Sadija izdvaja od svih ostalih pisaca, pjesnika i velikana svijeta. Serdarević s pravom tvrdi da su Sadijeve poslovice ušle u svakodnevnu upotrebu miliona ljudi i to ne samo u Perziji. Neka istraživanja pokazuju da je preko sedam stotina Sadijevih misli, ideja i izreka ušlo u nacionalni fond iranskih poslovica a posredno i druge jezike. (Dizdarević, 2005: 23)

Serdarević dobro primjećuje da je Sadi majstor “crtanja karaktera” tako da je bio u stanju u trenutku najodabranijim, najrječitijim i najpreciznijim riječima prikazati svaku osobu. Ova vještina podsjeća na neku vrst “literarne karikaturalnosti”, jer Sadi upravo ističe one crte ličnosti koje najviše reprezentuju neku osobu. Serdarević po ovom pitanju navodi Sadijev opis nekog tvrdice: “Vrata njegove kuće niko nije vidio otvorena, nit' njegovu sofru otkrivenu. Siromah se ni čim njegovim ne bi mogao okoristiti, van ako bi primirišio miris njegova jela, a ptica ne bi mogla ubrati ni jedne mrve iza sofre njegove.” (Serdarević, 1905:168)

Sadijeva dostojanstvenost je po Serdareviću još jedna od ključnih karakternih crta koja snažno dolazi do izražaja u njegovoj poeziji potkrepljujući to stihovima:

Lav ne jede pasijeg ostatka

Makar da će od gladi umerijeti

Tijelo muci izvrgni i gladi

A nemoj se nitkovu moliti (Ibidem)

Svakako duhovnost, moral i pobožnost predstavljaju bitne odlike Sadijevog svjetonazora te stoga ih ni jedan ozbiljan istraživač ne smije zanemariti. Serdarević Sadija vidi kao umjerenog, racionalnog i progresivnog mističara, koji je daleko “od svakih besmislica i stramputica – bar u očima javnog šerijata – što možeš naći kod mnogih drugih” (Ibidem), kritikujući pri tome Rumija i Ibn Arebija. Ono što je, prema Serdareviću, Sadija sačuvalo od svake sumnje, prigovora i kritike jeste princip kojeg se oduvijek držao a to je “Govori svijetu onako, kako te može shvatiti i razumiti!” (Ibidem)

Muhammed Seid za Sadija kaže: “Bio je pravi ašik billahi, ali to nije trubio među svijetom, kao što to mnogi čine” (Ibidem), što svakako korespondira sa skromnošću i poniznošću koje smatra jednom od najizraženijih karakterinih crta Sadijeve ličnosti. Ovdje Serdarević aludira na one koji ističu svoju pobožnost, učenost i upućnost u tajne Božije upozoravajući ih da istinski pobožnjaci i mistici “trpe, šute ili inače plaču a ni po što ne pjevaju.” (Ibidem)

Serdarević slično Sadiju pridaje veliki značaj iskrenosti te napominje da se ista može pokazati samo djelima i ukoliko ima i najmanje želje za pokazivanjem, dokazivanjem i samoisticanjem onda to po njemu nije iskrenost već licemjerje. On takve osobe poredi sa slavujem koji svako jutro dolazi u vrt i na sav glas pjeva o svojoj ljubavi prema ruži.

Na narednim stranicama Serdarević ukazuje na trezvenost, racionalizam, vjerski pragmatizam, praktičnost i umjerenost Sadija navodeći da se zalagao za promišljen govor nasuprot nepromišljenje šutnje, rad i privređivanje naspram lijenosti, bogastvo dobročinitelja naspram siromaštva pobožnjaka, znanje naspram neznanja i tome slično. Govoreći o mudrosti i pronicljivosti Sadija Serdarević ističe da se Sadi zalagao za promišljen i pohvalan govor nasuprot šutnji, koja je u muslimanskoj tradiciji “zlato” opravdavajući to Sadijevim stihovima:

U ustima jezik ključ od riznice je

Nakrcane znanjem i umijećem svjeta

Ako li pred vrata staneš zatvorena

Ne znaš u njoj pustoš hrpa li je zlata(Ibidem: 184)

Muhammed Seid napominje da se Sadi žestoko zalagao za rad, privređivanje i vlastito zalaganje boreći se protiv lijenosti, parazitizma i svake vrste iskorištavanja truda drugih. On, također, napominje da u sadijevoj filozofiji života siromaštvo, isposništvo i inertnost nisu imali mjesta te da konstantno hvalio ljude koji imaju i ono što imaju troše na putu dobra. Kao što se da primijeti Sadi slijedi hadise Božijeg poslanika u kojima Poslanik hvali osobe koje privređuju i koje vlastitim rukama zarađuju opskrbu kao i imučne vjernike koji svoj imetak troše na putu dobra i u ime Boga.

Serdarević pohvaljuje Sadijevo promišljanje izraženo u stihovima:

Slušaj govor učenjaka,

Savjete mu primi

Makar mu se ne slagale

Riječi i čini! (Ibidem: 185)

Povezujući ih sa izrekom hazreti Alije: “Gledaj ono, što je rekao, a ne gledaj onoga, ko je rekao!” (Ibidem: 185)

Iz Serdarevićevog izlaganja se jasno vidi da sa Sadijem dijeli mišljenje po ovom pitanju pokazujući time da prije svega cijeni znanje i nauku te da ih odvaja od morala i karaktera osobe koja ih posjeduje. To se donekle suprotstavlja islamskoj tradiciji koja je čvrsto branila princip da od nemoralne osobe ne treba uzimati znanje. Ovaj princip su najviše primjenjivali sakupljači hadisa, koji su pomno pratili moral i ponašanje prenosilaca i odbacivali sve ono što bi dolazilo od nemoralne osobe. Svakako ovakvo Serdarevićevo promišljanje ukazuje i na uticaje zapadih strujanja.

Govoreći o kritici i porugama na račun učenjaka i uleme Serdarević, s obzirom da i sam pripada istima, veoma nadahnuto citira Sadijeve stihove:

Za pogrdne napadaje

Alim što da reći ima

Kad na plodnu s' voćku samo

Čovjek baca stjenama(Ibidem)

Po njemu, u skladu sa hadisom Božijeg poslanika, učenjaci su naslijednici poslanika i moraju se ponašati onako kako su se poslanici ponašali. Kritike i uvrede ih ne smiju pokolebati naprotiv one ih trebaju jačati, jer “kamen koji razbije zlatnu čašu ne postaje vrijedniji a zlato manje vrijedno.” (Ibidem)

Serdarević nas upoznaje i s drugom stranom Sadija, a to je prezir spram pokvarenih, oholih, nemoralnih, zavidnih, umišljenih i zlobnih ljudi. Za svaki od navedenih karaktera citira par stihova koji brilijantno i jezgrovito govore o negativnosti, pokuđenosti i prezrenosti tih karaktera.

S tim u vezi citira slijedeće stihove:

“Gospodine, glupi, ludi

Što su tvojoj lošoj sreći

Krivi drugi sretni ljudi?”

“Zavidniče, umri, da se

Od vlastite spasiš muke:

Jerbo tebi, osim smrti

Nema spasa druge ruke!” (Ibidem)

Serdarević na kraju priznaje da je veoma teško predstaviti genija kao što je bio Sadi i kaže: “Ocrtati jednoga velikana kao što je bio šejh Sadija, ovisi od velike spreme i vještine u pisanju biografija, dobrog poznavanja i proučavanja djela dotičnog velikana….osim toga za ovakve se radnje traži i ono, što je rečeno u poznatoj izreci „Samo oni poznaju velike ljude, koji i sami tih svojstava imadu.” (Ibidem)

Zaključak:

Na osnovu svega izloženog argumentirano se može zaključiti da je Serdarević uspio u svojoj namjeri da predstavi i “ocrta” jednog tako velikog čovjeka kao što je Sadi Širazi.

Serdarević je napravio kraću retrospektivu Sadijevog života ističući neke od najvažnijih i najzanimljivijih detalja. Da bi istakao koliki je značaj Sadi imao u povijesti Serdarević ga povezuje sa nekim od najznačajnijih ličnosti islamske povijesti kao što su Abdulkadir Gejlani, Šihabuddin Suhraverdi i Ibn Dževzi kao i sa nekim od najistaknutijih pjesnika onog vremena poput Homama Tabrizija i Emira Husreva Dehlavija. Također, Serdarević ga poredi sa Markom Polom napominjući da je on bio puno veći pustolov te da je Sadi bilježio svoje putošestvije posigurno bi sačinjavalo nekoliko tomova knjiga. Serdarević veoma oštroumno zapaža i ističe najkarakterističnije crte Sadijeve ličnosti ukazujući na njegov pragmatizam, realizam, racionalizam, moralni pozitivizam, kospomolitizam i humanizam. Bez obzira na neke propuste i pogreške vezano za historijske podatke i činjenice, što ne treba zamjeriti njemu već izvorima koje je koristio i dometima nauke u to vrijeme, Muhammed Seid Serdarević je zasigurno dao najkompletniji i najbrilijantni prikaz Sadija Širazija, njegovog svjetonazora i prije svega Đulistana. Jasno je uočljiv utjecaj Safveta-bega Bašagića kako u stilskom i jezičkom izražavanju tako i struktuiranju i analiziranju djela. Ovaj pionirski rad Serdarevića predstavlja veličanstven i hvale vrijedan rad, koji ni nakon stotinu i pet godina ne gubi na značaju, aktualnosti i svježini. Međutim, ono što svakako izaziva ogromnu sjetu kod svih nas jeste činjenica da je Serdarević u kasnijim godinama zbog mnogobrojnih obaveza i preokupacija u potpunosti zanemario ovu svoju sposobnost i umijeće da umješno, utemeljeno i kompetentno govori o književnosti i njenim autoritetima.

Literatura:

Abdurrahman, D. (2008). Beharistan, prijevod Muamer Kodrić. Sarajevo: Kulturni centar ambasade I.R. Iran.

Bilal, H. (2008). Islamske obrazove ustanove u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1941. godine. Sarajevo: Islamski pedagoški fakultet u Zenici.

Džaka, B. (1997). Historija perzijske književnosti. Sarajevo: Ibn Sina.

Muhammed Seid, S. (1905). Muslihuddin šejh Sadija, Behar, br. 10/11/12, 1905, str, 150-152, 167-168 i 184-186.

Muhsin, R. (1990). Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1887-1918. Sarajevo: Mešihat islamske zajednice BiH.

Muslihuddin, S. (1998). Komplet Sadijevih djela, priredio Muhammed Ali Furugi. Teheran: Emir Kebir.

Safvet-beg, B. (1900). Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Vlastita naklada.

Sedad, D. (2005). Od Sadijevog Đulistana do Fevzijinog Bulbulistana. Teheran: Al Huda.

[1]Više pogledati: Dizdarević, S. (2005). Od Sadijevog Džulistana do Fevzijinog Bulbulistana. Teheran: Al Huda, str. 15-25.