Dolina u kojoj se ne sije
U suri Ibrahim, 37. ajet, kaže se ovako: “Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.” Kao što shvatamo iz ovog časnog ajeta, grad Mekka nalazio se u dolini koja nije korištena za sjetvu, odnosno koja se nije smatrala plodnim zemljištem. Sa dvije strane ova dolina oivičena je suhim i kršnim brdima, sa kojih se ponekad, za kišnih dana, slijevaju bujice. Grad Mekka nalazi se u području poznatom kao Hidžaz u zapadnom dijelu Arabijskog poluostrva, između Crvenog mora i planinskih vijenaca te na jug do granice sa Jemenom. Udaljenost između ovog grada i luke Džida, smještene na obali Crvenog mora, iznosi nekih sedamdeset kilometara.
Ovaj grad, inače najsvetiji grad u islamu, danas je savremeno urbano središte i jedan od najvećih gradova Arabije. Međutim, onda kadje postao ljudsko stanište nije, kako nas Kur'an obavještava, nimalo nalikovao mjestu poželjnom da bude ljudsko stanište.
Gradovi su nastajali na obalama rijeka, u plodnim ravnicama ili na obali mora. U vrijeme kad su se nomadi i stočari počeli baviti poljoprivredom i opredijelili se za sjedelački način života imali su potrebu za alatkama, sredstvima za rad i onima koji će ih proizvoditi. Time je nastala nova društvena grupa, osobe koje se nisu bavile poljoprivredom niti stočarstvom nego zanatstvom i trgovinom, što će dovesti do nastanka gradova. Naravno, pored prvobitnih zanatlija i trgovaca, uskoro će se u gradovima javiti i nove društvene grupe poput gradskih službenika, vladara, vojnika i slično. U kasnijim vremenima na obalama plovnih rijeka i pored mora nastajali su gradovi čije stanovništvo se bavilo skoro isključivo trgovinom, sve do industrijske revolucije kad se kao najveći urbani centri profiliraju industrijski gradovi.
Uglavnom, u vrijeme kad je Mekka formirana kao naselje ona nije posjedovala nikakve pretpostavke da se razvije u grad. Zašto je onda uopće osnovana? Kako nam kur'anski ajet svjedoči, već pri njenom osnutku Mekki je namjenjena uloga grada koji će biti vjersko središte, mjesto bogoštovlja. Ibrahim je neke svoje bližnje nastanio pored Časnog hrama, a pošto to mjesto prije toga nije bilo naseljeno, zamolio je Boga da ga omili srcima ljudi. Nameće nam se pitanje: zašto je baš u toj suhoj i besplodnoj dolini trebalo izgraditi Časni hram kao najsvetije mjesto bogoštovlja?
Ka'ba – prva kuća
U suri Ali 'Imran, u ajetima 96. i 97., rečeno je: “Prvi hram sagrađen za ljude jest onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. U njemu su znamenja očevidna – mjesto na kojem je stajao Ibrahim. I onaj ko uđe u nj treba da bude bezbjedan.”
Dakle, sukladno ovim ajetima, Časni hram u Mekki prva je građevina sagrađena za ljude. Zaključit ćemo, međutim, da niti je Mekka najstariji grad na svijetu niti je Ka'ba najstarije svetilište. Prije Ka'be i Mekke postojali su mnogo stariji hramovi i gradovi u Egiptu, Mezopotamiji, Kini ili Indiji. Šta bi onda značila ova tvrdnja da je Ka'ba prva kuća?
Odgovor se krije u riječima sagrađen za ljude. Naime, svetilišta u drevnom svijetu građena su za posebna gradska ili plemenska božanstva. Proučimo li historiju drevnih civilizacija lahko ćemo se uvjeriti da je doista tako. Kako često su u ta vremena vođeni ratovi kako bi se uništilo tuđe svetilište i kako često je zatiranje nekog svetilišta značilo i kraj jednog naroda i njegove kulture. Prenošenje božanstava odnosno idola jednog naroda ili plemena u svetilište pobjedničkog naroda ili plemena označavalo je konačnu pobjedu nad neprijateljem. Sva ta svetilišta i hramovi, dakle, imali su jednu ograničenu dimenziju i podrazumijevalo se da pripadaju tačno određenom narodu ili plemenu. Ka'ba je,međutim, prva kuća sagrađena za ljude, i to upravo za sve ljude. I to je ono što nam poručuje navedeni kur'anski ajet. Tek sad se, međutim, postavlja pitanje: kakvog smisla ima gradnja svetilišta namjenjenog svim ljudima u besplodnom i bezvodnom kraju?
U njemu su znamenja jasna…
Odgovor na ovo pitanje treba potražiti upravo u spomenutom časnom ajetu, u kome je rečeno: u njemu su znamenja jasna. Dakle, u ovoj kući namjenjenoj za sve ljude nalaze se očevidni i jasni znakovi. O kakvim znakovima se radi? Taberi u tumačenju ovog ajeta iz sure Ali 'Imran kaže da je jedan od tih znakova Mekam-i Ibrahim (Ibrahimovo mjesto) dok je drugi Hadžerul-esved (Crni kamen).
Nekako se čini da Hatim, polukružni zid koji se nalazi između Hadžar-i Ismaila i Ka'be ne može biti zadovoljavajući Božiji znak, ali Hadžerul-esved čini nam se mnogo jasnijim i upečatljivijim znakom, toliko da nas navodi na pomisao kako je čitava Ka'ba u izvjesnom smislu izgrađena upravo zbog njega.
U hadisu se navodi da je Crni kamen došao sa nebesa. Kasnije ćemo možda kazati nešto više o tome kako je svaki događaj ili fenomen u vezi s religijom, pored toga što ima svoju duhovnu i uzvišenu dimenziju, istodobno i materijalni odnosno prirodni događaj ili fenomen. Da su Božiji znakovi isključivo natprirodna i čudesna djela, onda niti najokorjeliji i najtvrđi nevjernici u historiji islama poput Ebu Džehla i Ebu Leheba ne bi imali argumente kojima bi ih poricali. Da su,opet, posve materijalne i ovosvjetske prirode, tad ih se ne bi moglo smatrati posebnim Božijim znakovima ljudima. Božiji znakovi i čudesne pojave moraju se na ovom svijetu manifestirati zaogrnuti u ruho ovosvjetske prirode,no moraju biti takvi da oni koji vide i ponad materijalnog u njima prepoznaju ruku onostranog i dožive ih kao Božije znakove.
Ovaj Crni kamen odnosno Hadžerul-esved poslan je sa nebesa,što ne znači da i taj kamen nije jedan od meteroita koji plove svemirom i katkad prodiru u zemljinu atmosferu te padaju na Zemlju privučeni gravitacijskom silom. Nevjernik će stoga taj kamen doživljavati kao običnu meteoritsku stijenu, dok će vjernik u njemu vidjeti Božiji znak. Mnogo je, uostalom, Božijih znakova koje viđamo svakodnevno i zato ih ne doživljavamo kao ništa posebno: zvijezde na nebu, Sunce i Mjesec i njihov izlazak i zalazak, a da i ne govorimo o čitavim mikrokozmosima biljaka i ostalih živih bića koji su prisutni ovdje na Zemlji, tu oko nas. Postoje, također, Božiji znakovi poput zemljotresa, munja, pomračenja Sunca i Mjeseca koji su prilično rijetki te je vjernicima naređeno da onda kad se oni dese obave poseban namaz. I sam pad meteorita na Zemlju je nesvakidašnji događaj i prirodno je da privuče pažnju ljudi koji su svjesni da pored ovog postoje i drugi svjetovi.
Kamen koji je pao s neba u područje Mekke privukao je pažnju nekolicine osoba (možda i samog Ibrahima i Ismaila) koje su bile svjesne postojanja snage koja je ponad prirode. Ta sila veća je od bilo koje sile koja je poznata ljudima i ne može ju se prispodobiti bilo kom u kipu oličenom božanstvu. Ibrahim, a.s., kako nam Kur'an svjedoči, od djetinjstva je bio svjestan postojanja ove sile, shvatao je da je ona ponad Sunca, Mjeseca i zvijezda, te je čak i polupao kipove kojima su se mnogobošci klanjali, i u ovom kamenu prepoznao je simbol te sile. Ovaj kamen koji je stigao s neba ne može biti božanstvo bilo kog posebnog plemena ili roda. On je u vezi sa silom koja je ponad prirode i ponad onoga što mi uopće poznajemo kao silu. Zašto onda da ne štujemo tu silu i ne sagradimo joj hram koji će biti namijenjen svim ljudima, budući da je ona ponad svih ljudi i svega što postoji? Ibrahim onda uz pomoć Ismaila, i možda još nekoga, bez maltera ili drugog vezivnog materijala, slaže kamene blokove jedan na drugi te podiže četiri zida u visini čovjeka, ili čak i više, a u jedan ugao ugrađuje upravo Crni kamen. Potom Ibrahim na jednom drugom kamenu, koji je možda bio iste vrste, obavlja prvi namaz – molitvu Jedinom Bogu koji ne pripada ni jednom određenom narodu, plemenu ili zemlji, nego je Bog svih ljudi. Na ovo nas upućuje 127. ajet sure al-Baqara, u kome se kaže: “I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: ‘Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš!’”
Tako je,dakle, Ka'ba prva kuća koja je podignuta za sve ljude i ona mora biti hram svih ljudi jer je sagrađena za Jednoga Boga, te je u tom smislu starija i od židovskih i kršćanskih hramova budući da je Ibrahim, a.s., praotac Židova i Arapa. U svijetu ne postoji stariji monoteistički hram od Ka'be. U 125 ajetu časne sure al-Baqara kaže se: “I učinili smo Hram utočištem i sigurnim mjestom ljudima. “Neka vam mjesto na kome je stajao Ibrahim bude prostor iza koga čete molitvu obavljati!” – I Ibrahimu i Ismailu smo naredili: “Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali.”
Mekka postaje grad
Nakon što se nekolicina Ibrahimovih potomaka naselila u oklini Hrama, postepeno su i drugi ljudi počeli dolaziti onamo da bi posjetili Hram i obavili molitvu, dok su drugi doselili kako bi se našli na usluzi hodočasnicima, te su sagradili kuće za sebe i svoje bližnje. Tako je vrlo brzo nakon izgradnje Časnog Hrama ova suha i neplodna dolina postala naseljeno mjesto, pravi gradić.
U naselju su se počeli zaustavljati karavani koji su prevozili robu,naročito mirisne tvari, koje su s juga Arabije odnošene u Palestinu, Malu Aziju i Šam, što je samo po sebi Mekku uskoro učinilo i gradom trgovaca. Upravo zato arapska plemena iz okoline počela su se borili za prevlast u Mekki, pa je njome prvo vladalo pleme Džurhum, potomHuza'i, dok naposljetku Mekku od Huzaija nisu preuzele Kurejšije, koji su se ondje i naselili. Kurejšu su preuzeli na sebe i obavezu brige o Kući Božijoj i staranja o hodočasnicima, sačekivali su karavane koji su svraćali u Mekku, sve dok se i sami nisu počeli baviti trgovanjem između juga i sjevera Arabije, a trgovačkim poslovima odlazili su i u siriju i Irak.
Jedno pitanje i odgovor na nj
Moguće da neko upita: pad meteora nije nešto što se desili samo u Mekki i samo tada; meteoriti, iako ne baš često, padaju i danas, a padali su i u prošlosti, mnogo prije izgradnje Ka'be. Zašto je onda Hadžerul-esved toliko poštovan da je ugrađen u ugao Ka'be, Kuće Božije koju je svaki musliman dužan barem jednom u životu posjetiti?
Odgovorit ćemo u stilu onoga što smo već govorili. Crni kamen je, u smislu da je materijalan i dio prirode, isti kao i drugi meteoriti i ni po čemu se ne razlikuje od njih. Međutim, pri svom padu ovaj meteorit privukao je pažnju pronicljivih jednobožaca koji su u njemu vidjeli duhovni smisao i poruku. Stoga je ovaj kamen pojava za sebe. Činjenica da su tadašnji monoteisti prepoznali u njemu Božiji znak i na mjestu gdje je on pao sagradili hram za štovanje Boga Jednoga čini da ovaj kamen nije više jednak ostalom kamenju meteoritskog porijekla. Vjernici na ovaj kamen više ne gledaju kao na materiju, već kao na simbol duhovnosti i Božije moći. Kruženje oko Hrama i dodirivanje Crnog kamena za vjernike je simbol pokornosti Bogu Jedinom, borbe protiv vlastitog jastva i pregnuća da se očisti vlastitu dušu. I zato, u skladu s Ibrahimovim moljenjem, srca ljudi svijeta koji štuju Istinitog okrenuta su ka Ka'bi, i ljudi ne dolaze zato da bi vidjeli Ka'bu ili dodirnuli Hadžerul-esved već da bi se osvjedočili u duhovnost i ljepotu vjere koji su oličeni ovim simbolima. Svaki meteorit koji bi imao prošlost kakvu ima Hadžerul-esved bio bi smatran svetim, međutim Božija volja bila je da se upravo s ovim kamenim desi to što se desilo.
