Mjera mudrosti – Imam Ali ibn Musa Er-Rida

Potvrda imameta Imama Ride‏

1. Abdurrahman ibn El-Hadžadž: “Ebu-l-Hasan Musa ibn Džafer odredio je za svoga nasljednika sina Alija. Napisao mu je oporuku i u tome uzeo za svjedoke šezdeset medinskih prvaka.”[1]

Primoravanje Imama Ride da prihvati položaj prestolonasljednika

2. Ebu Es-Salt El-Herevijj: “Me'mun se obrati Imamu Ridi riječima: ‘O sine Božijeg Poslanika, s.a.v.a… Vidio sam da je bolje da se povučem sa položaja hilafeta, da ga tebi predam i da ti dam prisegu!’ Imam Rida mu odgovori: ‘Ako je ovaj hilafet tvoj i ako ga je Allah tebi dao, onda ti nije dozvoljeno da skineš odjeću kojom te je Allah zaodjenuo i da je predaš nekome drugom. Ako hilafet nije tvoj, onda ti nije dozvoljeno da daješ meni ono što nije tvoje!’ Me'mun reče: ‘O sine Božijeg Poslanika, nema drugog izlaza osim da ga prihvatiš!’ Imam reče: ‘Ja to nikada neću uraditi svojom voljom… Ovim želiš da ljudi kažu: Musa ibn Džafer Er-Rida nije napustio Ovaj svijet, već je Ovaj svijet napustio njega! Zar ne vidite kako je iz silne želje za hilafetom prihvatio prestolonasljedstvo?!’ Me'mun se rasrdi i reče: ‘…Kunem se Bogom, ako ne prihvatiš prestolonasljedstvo, prisilit ću te na to. Ako ga prihvatiš, onda uredu, u suprotnom ću ti odsjeći glavu!’”[2]

Vrline Imama Ride

3. El-Herevijj: “Otišao sam do vrata zatvora u kojem je bio zatvoren i u lance okovan Imam Rida Tražio sam dozvolu od stražara da uđem kod njega. Rekli su: ‘Za tebe nema prolaza!’ Pitao sam: ‘Zašto?’ Rekoše: ‘Zato što on klanja danju i noću hiljadu rekata. Samo kratko ne klanja na početku dana, pred podne i pred zalazak Sunca. U tim razdobljima sjedi na sedžadi i priziva svoga Gospodara.’” Herevijj kaže: “Rekao sam čuvarima: ‘Pitajte ga da me pusti u tim razdobljima kod sebe.’ Tražili su za mene dozvolu i ja sam ušao. Našao sam ga kako sjedi na sedžadi i razmišlja.”[3]

4. Ibrahim ibn El-Abbas: “Nikad nisam vidio da se Imam Rida nekome obraća grubo i oštro, niti sam ikada vidio da ikoga prekida u govoru sve dok on sam ne završi. Nikad nije odbio nikoga ako je mogao da mu usliši molbi, niti ga je vratio praznih ruku. Nikad nije pružao noge u društvu sa nekim, niti se naslanjao. Nikad ga nisam vidio da je prekorio nekoga od svojih robova i sluga. Nikad ga nisam vidio da pljuje, niti da se grohotom smije: samo bi se smiješio. Kada bi se prostrla sofra, sjedao bi zajedno sa svojim robovima, slugama, pa čak i sa vratarom konjušarem.”[4]