Potvrda imameta Imama Dževada
1. Abdullah ibn Džafer: “Ušao sam kod Ride zajedno sa Safvanom ibn Jahjaom. Ebu Džafer kojem je bilo tri godine, našao se tu. Rekli smo Imamu Ridi: ‘Neka nas Allah učini žrtvom za tebe! Ako ti se nešto desi – a utječemo se Allahu od toga! – ko će biti poslije tebe?’ On odgovori: ‘Moj sin’, i pokaza rukom na njega.” Abdullah ibn Džafer kaže: “Upitali smo: ‘On, sa ovim godinama?!’ Imam reče: ‘Da, i to u ovim godinama. Zaista se Allah, neka je Uzvišen i Slavljen, pozivao na Isaa, a.s., kad je imao dvije godine.’”[1]
2. Jahja Es-Sanani: “Došao sam u Meku kod Imama Ride a on je gulio bananu i hranio njome Ebu Džafera. Rekao sam mu: ‘Žrtvovao bih se za tebe, to je blagoslovljeno dijete?’ Rekao je: ‘Da. O Jahja, u islamu nije rođen niko blagoslovljeniji za naše sljedbenike od njega!’”[2]
Vrline Imama Dževada
3. Božiji Poslanik, s.a.v.a., kada ga je pitao Abdullah ibn Mesud o imamima iz Husejnova potomstva: “…Rodit će se sin Aliju (Imamu Ridi), ime će mu biti Muhammed, hvaljeni. Bit će najčišći od ljudi pri stvaranju i najljepše ćudi.”[3]
4. Abdullah ibn Seid: “Muhammed ibn Ali ibn Omer Et-Tennevuhi mi je rekao: ‘Vidio sam Muhammeda ibn Alija kako razgovara sa bikom, a bik pokreće glavom. Rekao sam: To ne mogu prihvatiti, zapovijedi mu da govori sa tobom! Imam odgovori: Poučeni smo jeziku ptica i dato nam je od svih stvari. Potom reče: Reci: Nema boga osim Allaha, On je Jedan Koji nema sudruga! Rukom ga pomilova po glavi, a bik progovori: Nema boga osim Allaha, On je Jedan Koji nema sudruga!’”[4]
5. Ali ibn Hassan El-Vasiti, poznat kao El-‘Amš: “Ponio sam sa sobom ukrasni predmet izrađen u Isfahanu, čiji su neki dijelovi bili od srebra, s namjerom da ga poklonim mome gospodaru Ebu Džaferu. Kad je Imam dao odgovore svim posjetiocima, oni su se razišli, a on je ustao i krenuo. Pošao sam za njim, pa sam sreo Muveffika. Rekao sam: ‘Traži mi dozvolu da posjetim Ebu Džafera.’ Ušao sam kod njega, poselamio ga, pa je odgovorio na selam, a na njegovom licu se vidjelo negodovanje i nije me pozvao da sjednem. Približio sam mu se i izvadio ono što sam imao u rukavu. Pogleda me ljutito, pređe pogledom lijevo i desno te reče: ‘Allah nas nije stvorio za ovo. Ja nemam posla sa zabavom!’ Tražio sam oprost od njega i on mi oprosti. Uzeo sam poklon i izašao napolje.”[5]
6. El-Kasim ibn Abdurrahman, koji je bio zejdija: “Krenuo sam u Bagdad. Kada sam tamo stigao, vidio sam narod kako se gomila, stoji i gleda. Upitao sam: ‘Šta se događa?’ Odgovoriše: ‘Prolazi Ibn Rida.’ Rekoh: ‘Treba obavezno da ga vidim.’ On se pojavi jašući na mulcu ili muli. Rekoh: ‘Neka su prokleti oni koji vjeruju u imamet i kažu da je Allah propisao obaveznim pokoravanje ovom čovjeku!’ On se okrenu prema meni i reče: ‘O Kasim ibn Abdurrahman: Zar da slijedimo čovjeka koji je poput nas, u tom slučaju zapali bismo u zabludu i postali ludi!’ Rekoh sebi: ‘Tako mi Boga, on je čarobnjak.’ Ponovo se okrenu prema meni i reče: ‘Zar da između svih nas njemu bude poslata riječ Božija? Ne, on je veliki lažljivac i obijesnik!’ No ja sam se vratio (prema Imamu) i posvjedočio da je on dokaz Božiji nad stvorenjima Njegovim i povjerovao u njega.”[6]
