Mufazzal ibn Umar ashab Imam Džafera Sadika (83 – 148. p. H) jednom prilikom prekide razgovor dvojice ljudi koji su negirali postojanje Stvoritelja, ali oni se puno ne uzbudiše već mu rekoše da iznese svoje dokaze ako želi da s njima diskutuje. Mufazzal se uputi imamu Džaferu Sadiku i ispriča mu šta se desilo. Imam mu reče da dođe sljedećeg dana da mu otkrije Allahovu mudrost prepoznatljivu u svemu što je stvorio, počevši od čovjeka, životinja i biljaka i svih prirodnih pojava. Takav opis će otvoriti oči onima koji traže uputu, biti smirenje vjernicima i zbuniti nevjernike i ateiste.
O čovjekovom stidu i sposobnošću govora i pisanja
Pogledaj, Mufazzale, ono po čemu je čovjek poseban i po čemu se izdvaja od svih drugih stvorenja, u čemu je velika važnost i brojne koristi. Mislim na (osjećanje) srama (stida). Da njega nema gost se ne bi ugostio i lijepo primio, ne bi se održala obećanja niti ispunile želje drugih; niti bi se dobro uzvraćalo dobrim; niti bi se sramna djela izbjegavala. Ona je toliko značajna i zaslužna također za izvršenje određenih propisa (dužnosti) pomoću nje, jer među ljudima ima i takvih, da nemaju ovu urođenu osobinu (stid) ne bi vodio računa o pravu roditelja; niti bi vodio brigu o rodbini (održavao rodbinske veze; niti bi vratio povjereno (izvršio obećano); ni ti bi se odvraćao od nepristojnosti. Zar ne vidiš kako je Allah dao čovjeka usavršio i dao mu sve korisne osobine i upotpunio mu sve potrebe.
Pogledaj sada, Mufazzale, kako je Allah, uzvišeni, velikodušno darovao čovjeka time što mu je dao sposobnost govora. Njime je u stanju izraziti ono što misli, reći ono što mu leži na srcu i iznijeti rezultat svog razmišljanja. Pomoću govora saznaje šta je u duši (drugih) sagovornika. Da njega nema čovjek bi bio sličan životinji ili stoci nemarnoj, koje o sebi ne zna ništa niti razumije smisao ičega.
Tako isto, čovjekova sposobnost pisanja pomoću koje zapisuje znanje prošlih generacija za sadašnje generacije, i znanje sadašnjih generacija za generacije koje će doći. Pomoću pisanja u obliku knjiga, pisanih dokumenata u životu se održavaju znanje u oblastima nauke, umjetnosti i drugih oblastima. Pomoću nje čovjek čuva (vodi evidenciju) vezano za razne poslovne ugovore i obračune (dugove) između sebe i drugih. Da nje nema znanje se ne bi prenosilo iz jednog vremena i drugi (pekinulo bi se prenošenje znanja iz nekih doba u druga, znanje o nekom periodu života se ne bi prenijelo na drugi, ne bi se znalo, izgubilo bi se znanje o nekim dobima, razdobljima čovjekovog života), i vijesti onih koji su odsutni o tome šta se dešava u njihovim zemljama (vijesti ne bi stizale do onih koji su odsutni iz njihvoih zemalja; nestalo bi znanja izgubila bi se kultura, prosvjeta i obrazovanje), i veliko (teško, ozbiljno, opasno, bolno mučno) bi spopala, desila , došla, postala, ljude šteta, teškoća, pometnja, nered, u poslovanju i ugovaranju; o onome što trebaju po pitanju vjere i što im je rečeno, prenešeno (od Posanikovih hadisa) od čega im nije dozvoljeno da ne znaju.
Možda ćeš pomisliti (Mufazzale) da je čovjek postigao, došao do pisanja svojom sposobnošću i inteligencijom (iskustvom) i da nije čovjeku data u sklopu stvaranje (njegove prirodi) i da ne spada u njegove urođene osobine, karakteristike, i tako slično (reći ćeš za) govor, i zaista je to nešto o čemu se ljudi slažu i koriste ga među sobom, i zbog toga se dešava da različiti narodi imaju različite jezike. Tako imamo da i pisanje, pismo kao što je Arapsko, Sirijsko, Hebrejsko, Bizantijsko i druga pisma naroda koja se međusobno razlikuju, zaista su ih usvojili kao što su usvojili i jezik?
Onima koji ovo tvrde odgovoreno je ovako: Zaista je čovjek, čak i onda ako ima udjela u oboma sposobnostima (govoru i pisanju) ili umijeću, ali stvar koja mu omogućuje, što ga osposobljava u tome, dar i poklon od uzvišenog Allaha koji mu je dat preko stvaranja (dajući mu karakteristike, urođene osobine koje ima), jer da nema jezika (onakav kakav jest) spremnog, sposobnog za govor i pameti pomoću koje se vodi (upućen), ne bi nikad bio u stanju progovoriti u stvarima (aktivnostima, djelovanju). Tako isto, da mu nije data (u obliku kojem jest, spremnog, stvrenog, kreiranog za tu namjenu) i prsti ruke za pisanje nikad ne bi bili u stanju pisati. Pogladaj to, uvjeri se u to posmatrajući stoku koja nije u stanju govoriti niti pisati. Zar to ne potvrđuje mudrost Stvoritelja, uzvišen je On. Zato, onaj ko je zahvalan bit će nagrađen, a onaj ko odbije i nezahvalan je, pa Allah je neovisan (Njemu ne treba ništa od svjetova koje je stvorio).
Ljudsko znanje
Razmotri, razmisli sada Mufazzale o onome što je dato čovjeku, o znanju koje mu je dato i o onome koje mu je uskraćeno. Zaista mu je dato sve znanje koje mu je korisno za vjeru i ovosvjetski život. Što se tiče znanja o vjeri to je spoznaja Tvorca, hvaljen i uzvišen je On. Pomoću dokaza (znakova) i očiglednih stvari, pojava, vidljiva u svemu stvorenom, spoznaje dužnost i obaveze da bude pravedan (pošten i iskren) prema svim ljudima bez ikakve razlike među njima; da bude dobar prema roditeljima; da vrati povjereno na vjernost i ispuni obećano; da daje milostinju onima koji su u neimaštini, oskudici i tome slično. Znanje sigurno spoznaje, prihvatanja i odobravanja nalazi se u karakteru i urođeno je u svakom narodu bilo da se oni slažu ili su u međusobnoj zavadi.
Tako isto je čovjeku dato znanje o stvarima vezanim za život na ovom svijet (ovozemaljsko znanje) kao što znanje o obrađivanju zemlje, uzgajanju biljaka, rudarstvu, držanju i uzgoju stoke, krava, ovaca, koza, kamila, otkrivanje i korištenje podzemnih voda i izvora, znanje o lijekovima, ljekovitim tvarima pomoću kojih čovjek dolazi do zdravlja nekon raznih bolesti; i znanje o mineralima, rudama, iz koji se dobijaju oblici i kvaliteti vidljivi; i znanje plovidbe na moru; ronjenje u morskim dubinama; primjena raznih načina pri lovu divljih životinja, ptica i znanje o ribolovu; znanje o poslovanju, ponašanju, rukovođenju, prodaji, obavljanju profesije, proizvodnje, zanatstva; metode, aspekti, principe poslovanja, trgovanja i pravljenja profita; i ostalog znanja pored ovog navedenog čije navođenje i objašnjavanje bi bilo dugo i veliko, a u kojima se čovjek koristi u svojim stvarima i ovosvjetskim poslovima.
Tako je čovjeku dato korisno znanje, učenje, obrazovanje u kojem je napredak za njegovu vjeru i ovozemaljski život. Međutim, nije mu dato drugo znanje pored toga od stvari koje ga se ne tiču i za koje nije sposoban da sazna, kao što je znanje o nevidljivom (Božanskim tajnama) i o tome šta je bivanje i postojanje kao i o stvarima postojećim, kao što je znanje o tome šta je u svemirskim prostranstvima, šta je u zemljinoj utrobi, a šta je u morskim dubinama; zonama univerzuma; o tome šta je u srcima (umovima) drugih ljudi; šta je u matericama i tome slično stvarima o kojima je čovjek spriječen da zna. Zaista je grupa ljudi tvrdila da zna o ovim stvarima, ali je njihova tvrdnja opovrgnuta kada su se pokazale njihove greške u onome što su odredili i predskazali.
Pogledaj kako je čovjek dobio znanje o svemu onom što mu je potrebno za njegovu vjeru i život u ovom svijetu. nije mu dato prilaz skriveno znanje.
Uzmi u obzir sada o Mufazzale kako i zašto je sakriveno od čovejka dužina njegovog života, jer da zna koliko će živjeti i ako bi to bilo kratko, ne bi ni malo uživao u životu iščekivajući skoru smrt i pripremajući se za istek roka za kojeg zna tačno kada će se desiti. Bio bi u stanju onoga koji je izgubio imetak ili mu se približio čas tog gubitka pa bi ga obuzela pomisao na siromaštvo i strah onog koji je izgubio imovinu i strahovao bi od siromaštva. Međutim, čovjeku mnogo teže pada gubitak imetka nego života, jer onaj čiji imetak se smanji (ili nestane) nada se da će ga naslijediti, pa se osloni na to. A onaj koji je siguran u kraj (gubitak) života to ga savlada i takav zapada u nemoć, očajanje i beznadežnost.
A ako mu je dug život i on zna za njegovu dužinu, tada se čovjek oslanja na dugovječnost i potpuno se prepušta uživanjima i grijesima. U takvoj situaciji čovjek planira da se određeni životni period prepusti uživanju i strastima, a nakon toga da se pokaje. Međutim, ovo je izlaz kojeg Allah ne odobrava i sa kojim nije zadovoljan od svojih robova niti to od njih prihvata. Zar nije tako? Zar ne vidiš? Ako bi imao roba koji radi take stvari koje te čine nezadovoljnim godinu dana i nakon toga te nastoji udobrovoljiti za dan ili mjesec, zar ti to ne bi odbio? Zar bi dozvolio takvo ponašanje?
Bihârul-anwar, Allame Muhammed Bakir el-Medžlisi, sv. 3., str. 57-151.
Sa engleskog preveo: Abdullah Šabar
