El-Futuhat el-Mekije

O spoznaji stupnja ljubavi

Muhjuddin Ibn Arebija

S arapskog preveli: Salih Ibrišević i Ismail Ahmetagić

Preuzeto iz djela: Mekanska otkrovenja 2., str. 358-503.; Izdavač “Ibn Arebi”, Sarajevo 2007.

Znaj, Allah ti dao sreće i uspjeha, da je ljubav božanski stupanj, jer je On njome opisao Sebe i Sebe imenovao Onim koji voli (El-Vedud), a u predaji se navodi da je Sebe imenovao Onim koji voli (El-Muhibb), a nalazi se da je Allah objavio Musau a.s. u Tevratu: “O sine Ademov (čovječe), Ja tebe, tako Mi Moga prava, volim, pa zbog Mog prava koje te duži voli i ti Mene.”

Ljubav se spominje u Kur'anu i u Sunnetu (tradiciji) kako u vezi sa Allahom, tako i u vezi sa stvorenjima. Uzvišeni spominje i kategorije onih koje voli spominjući ih po njihovim svojstvima, a spominje i svojstva koja On Uzvišeni ne voli, a takođe i grupe onih koje ne voli. Uzvišeni naređuje Svome Vjerovjesniku s.a.v.s. da nam kaže: “Reci: ‘Ako vi volite Allaha mene slijedite, pa će i vas Allah zavoljeti’.” (Alu Imran, 31) Uzvišeni takođe kaže: “O vi koji vjerujete, ko se od vas odmetne od svoje vjere, Allah će dovesti narod kojeg će voljeti i koji će Njega voljeti.” (Maide, 54).

Spominjući grupe onih koje voli Uzvišeni kaže: “Uistinu Allah voli one koji se kaju i voli one koji se čiste” (Bekare, 222), “voli one koji se pouzdavaju (u Njega)” (Alu Imran 159), “voli strpljive” (Alu Imran, 146), “voli zahvalne i one koji dijele u ime Boga” (Ahzab, 35), “voli dobročinitelje” (Ali Imran, 134), “voli one koji se bore na Njegovom putu u stroju kao da su čvrsti bedem …”

Uzvišeni odriče Sebi da voli ljude i to zbog svojstava koja posjeduju a koja On ne voli, tako da iz saopštenja Uzvišenog proizilazi da On voli odstranjivanje tih svojstava a ona se mogu odstraniti jedino svojom suprotnošću, i to je tako nužno, pa kaže: “Allah ne voli one koji čine nered” (maide, 64), “ne voli nered” (Bekare, 205), a suprotnost neredu je red, tako da je samo napuštanje nereda već red i uspostavljanje reda. Dalje kaže: “Allah ne voli one koji se previše raduju (ovosvjetskim dobrima)” (Kasas, 76), “ne voli svakog onog ko je gord i hvalisav” (Lukman, 18), “ne voli silnike”, odnosno nepravednike (Šura, 40), “ne voli one koji pretjeruju” (En'am, 141), “ne voli nevjernike” (Rum, 45), “Allah ne voli javan zao govor” (Nisa, 148), “ne voli one koji prelaze Allahove granice” (Maide, 87).

Zatim, Uzvišeni čini da volimo stvari, jedne time što ih uljepšava a druge uopšteno, iskazujući tako blagodat prema nama, kao npr.: “Nego Allah vama omilio vjerovanje (učinio da volite)” (Hudžurat, 7).

Takođe kaže: “Ljudima je uljepšana ljubav prema strastima” (Alu Imran, 14). U vezi sa supružnicima kaže: “I dao je da među vama bude ljubav i milost” (Rum, 21).

Zabranio nam je da volimo Allahove neprijatelje, pa je rekao: “Ne uzimajte Moga i vašeg neprijatelja zaštitnicima (prijateljima) poklanjajući im ljubav” (Mumtehane, 1). Na mnogo mjesta u Kur'anu se spominje ljubav.

Što se tiče Vjerovjesnikovih s.a.v.s. hadisa (govora) su njegove riječi koje je prenio od Allaha: “Bio Sam skrivena riznica, nepoznata, pa sam zaželio (zavolio) da budem spoznat, te sam stvorio stvorenja, predstavio im se i oni Me spoznali.” Mi nismo stvoreni izuzev zbog Njega, a ne zbog nas kao takvih, zato naporedo sa djelima spominje nagradu, pa djela pripadaju nama a ne Njemu, a naše robovanje, odnosno pobožnost pripadaju Njemu a ne nama. Pobožnost, sama po sebi, nije djelo. Formalna djela, odnosno djela u pojavnom smislu koja stvorenja rade, On stvara, tako da je On Onaj koji radi. Iz pristojnost prema Allahu Njemu se pripisuju ona lijepa djela, mada je sve direktno od Allaha, jer je On rekao: “I ta ko Mi duše i onoga ko je dotjeruje (sređuje), pa joj nadahnjuje njenu nepobožnost i njenu pobožnost” (Šems, 7-8), “Allah je vas stvorio i ono što vi radite” (Saffat, 96).

Dalje kaže: “Allah je Stvoritelj svake stvari.” (Zumer, 62), tako da pod to potpadaju i djela svih robova. Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Zaista Allah kaže: “Najdraže sa čim Mi se približavaju oni koji Mi se približavaju jeste izvršavanje onoga što sam im stavio u dužnost, a rob se neprekidno približava Meni sa dobrovoljnom pobožnošću sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim njegov sam sluh kojim sluša, njegov vidi kojim gleda …”

Zbog ove pojave sjedinjenje (ittihad) sa Bogom zagovara onaj ko zagovara, a takođe i na osnovu riječi Uzvišenog: “Ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio” (Enfal, 17), i Njegovih riječi: “… i ono što vi radite” (Saffat, 96).

U predaji se navodi: “Zaista Allah voli svakog onog ko je na iskušenju i kaje se Bogu.” U predaji se takođe navodi: “Moja je ljubav nužna onima koji se vole u ime Mene.” Dalje se u predaji navodi: “Volite Allaha zbog blagodati koje vam pruža.” Takođe je rečeno u predaji: “Zaista je Allah lijep i voli lijepo i zaista Allah voli da bude hvaljen.” Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Omiljeno mi je od vašeg ovog svijeta troje …” Jako su brojni Poslanikovi hadisi na ovu temu.

Znaj da je stupanj ljubavi častan i ona tj. ljubav je osnova postojanja.

Stih:

Od ljubavi nastadosmo

I ljubav nam je u prirodi

Zato Mu dođosmo s namjerom

I na osnovu toga smo primljeni.

Ovaj stupanj (ljubavi) ima četiri naziva. Jedan se zove ljubav kao hubb. To je ljubav čista od nedostataka i takav koji voli nema nikakva interesa niti želi išta drugo pored svoga voljenog.

Drugi naziv je vudd. Njoj pripada božansko ime Vedud (Onaj koji voli). Taj oblik ljubavi je božanski opis i ona je konstantna. Na osnovu toga se ta ljubav i naziva tako, tj. vuddom zbog njene postojanosti na zemlji.

Treći naziv za ljubav je ašk, a to je pretjerana ljubav. U Kur'anu se ona podrazumijeva pod pojmom žestoka, odnosno jaka ljubav, kako Uzvišeni kaže. “A oni koji vjeruju jače vole Allaha” (Bekare, 165), i riječi Uzvišenog: “U njega se ludo zaljubila” (Jusuf, 30), tj. bila joj je ljubav prema Jusufu takva da joj je potpuno obuhvatila srce.

U predaji se navodi da Sam Bog Sebe opisuje sa jakom ljubavi, s napomenom da se Bogu ne pripisuje ljubav sa terminom ašk. Zaljubljenik (ašik) i ljubav (ašk) podrazumijeva ljubav kod voljenog koja prožima sve njegove organe i dijelove zasljepljujući ga.

Četvrti naziv za ljubav je heva (želja), a to je usmjeravanje volje ka voljenom i povezivanje s njim. To je ono što se prvo desi u srcu (ljubav na prvi pogled). Takvo ime ljubavi se ne pripisuje Bogu. Ta ljubav može biti uzrokovana pogledom, viješću ili dobročinstvom i brojnim drugim uzrocima.

Po smislu se ova ljubav podrazumijeva vjerodostojnim božanskim saopštenjem kao Allahova ljubav prema robu kada mnogo radi dobrovoljna dobra djela (nevafil), odnosno kada slijedi Poslanika u onome što je on uzakonio (kao sunnet tj. tradiciju). Ovaj stupanj ljubavi kod ljudi se naziva heva, odnosno želja.

Opisujući ljubav koja je nastala na osnovu saopštenja i vijesti neko je rekao: “O ljudi, moje uho se je zaljubilo u jednu četvrt (grada), a uho se nekada zaljubi i prije oka.”

(…)

Jedna od najprefinjenijih stvari u vezi sa ljubavlju jeste da osjetiš ljubav u raznim njenim dimenzijama ili nivoima, a da ne znaš koga zapravo voliš i s kim voliš, niti ti biva naznačen tvoj voljeni. To je nešto najprefinjenije što iskustveno doživiš u ljubavi, a kasnije se to upravo tako i desi.

Zar ti se nije desila neka pojava u otkrovenju pa ti se ta ljubav veže za to ili vidiš neku osobu pa se ta taženja koju osjećaš veže za nju pri viđenju, te tako saznaješ da je to osoba koju ti voliš, a da nisi ni primijetio kako je to bilo, ili neka osoba bude spomenuta pa ti osjetiš naginjanje ka njoj i tako saznaješ da ti je on drug.

Ovo je jedna od najskrivenijih finesa u vezi sa time kako duše upoznaju stvari iza zastora neviđenog. Stanje te ljubavi je nepoznato i (u početku) se ne zna prema kome se ona pobudila i čime je pobuđena. Ljudi to osjećaju u tjeskobi i širini koje osjećaju a ne znaju uzrok. Nakon toga dođe ono što osobu ožalosti, te tada saznaje da je ta tjeskoba bila povezana s tim, ili dođe nešto što ga razveseli, pa on saznaje da je ta širina bila zbog te stvari koja mu pričinjava radost, a to stoga što duše naziru neke stvari prije nego što i nastanu u vanjskom svijetu i budu u domenu vanjskih osjetila.

Tome sliči i uzimanje ugovora od Ademovog potomstva da je On naš Gospodar, nakon čega Ga niko ne može zanijekati. Tako, ti ćeš u prirodi svakog čovjeka naći ovisnost o postojećem na koga se oslanja, a to je Allah, makar Ga ta osoba i ne osjećala. Zato je rekao Uzvišeni: “O ljudi, vi ste ovisni o Allahu.” (Fatir, 15). Time kao da im kaže: Ta ovisnost koju vi osjećate u sebi, ovisnost je o Allahu a ne o nečemu mimo Njega, međutim, vi Njega ne prepoznajete. Time nas Allah upoznaje sa Sobom.

(…)

Ovo je nešto najprefinjenije u ljubavi. Ispod toga po rangu je ljubav prema ljubavi, a to je preokupacija s ljubavlju a ne s onim koga voliš. Lejla je došla Kajsu, a on viče i doziva: “Lejla! Lejla!”, i uzima led i stavlja na srce. Led se topi od silne toplote srca. Dok je bio u tom stanju ona mu je nazvala selam i rekla mu: “Ja sam ono što tražiš. Ja sam tvoja želja, ja sam tvoja voljena. Ja sam radost tvoga oka. Ja sam Lejla.” On se obazre na nju i reče: “Udalji se od mene, jer ljubav prema tebi me je zabavila i odvratila od tebe.” I ovo je nešto najprefinjenije i najtananije u ljubavi, ali je po finoći ispod ranije spomenutog stanja.

Naš šejh Ebul Abbas El-Arini, Allah mu se smilovao, molio je Allaha da mu dâ strast ljubavi a ne ljubav. Ljudi nisu saglasni u definiciji ljubavi. Nisam vidio nikoga da je ljubav definisao po samoj ljubavi. Štaviše, to je i nezamislivo. Onaj ko je definiše, definiše je jedino po njenim rezultatima, djelovanju i onom čime je popraćena. Pogotovo ju je teško definisati kada se zna da je njome opisan Veličanstveni i Uzvišeni Allah.

Najljepše što sam čuo o tome je ono što mi je prenijelo više osoba od Ebul Abbasa ibn El-Arifa Es-Sanhadžija. Oni kažu da su ga čuli da je na pitanje o ljubavi rekao: “Ljubomora je jedno od svojstava ljubavi, a pošto ljubomora ne prihvata ništa drugo osim pokrivanje, onda se ne može ni definisati.”

Znaj da se poznati pojmovi dijele u dvije oblasti – na ono što se definiše i na ono što se ne može definisati. Kod onih koji poznaju ljubav i o njoj govore, ljubav spada u pojmove koji se ne definišu. Zna je onaj ko je doživi i kome je svojstvena, a ne zna šta je ona ustvari, a njeno postojanje ne može negirati.

Znaj da svaka ljubav nije takva da ovlada onim koga zahvati u mjeri da ga učini gluhim na sve što čuje osim onoga što govori njegov voljeni i da ga oslijepi za sve što se može vidjeti izvan lica njegovog voljenog i da ga učini nijemim od svakog govora mimo spominjanja njegovog voljenog i spominjanja onoga čije spominjanje njegov voljeni voli i da mu zapečati srce tako da u njega ne može ući ništa osim ljubavi prema njegovom voljenom, te da zatim ključ baci u riznicu svoje mašte tako da u mašti ne zamišlja ništa osim lika svog voljenog, bilo na osnovu prethodnog viđenja, bilo na osnovu opisa na osnovu kojeg formira lika pa da bude kako je rečeno u stihovima:

Mašta o tebi je u mojim očima

Spomen o tebi je u mojim ustima

Boravište ti je u mom srcu

Gdje da se skriješ

Sa Njim sluša i Njega sluša, s Njim gleda Njega gleda, s Njim govori Njemu govori.

Kod mene je dostigla moć i snaga mašte da mi je ona preda mnom otjelovila lik Mog voljenog u vanjskom svijetu, kao što se otjelovio i Džibril Allahov Poslaniku s.a.v.s. Ja u njega nisam mogao gledati, a On mi je govorio i ja sam slušao i shvatao šta mi govori. Držao me je u takvoj situaciji danima da nisam osjećao potrebu za hranom. Kada god bi preda me bila postavljena sofra, odnosno trpeza, on bi bio pored nje i gledao u mene i govorio mi jezikom kojeg sam ja čuo svojim uhom: “Jedi i hrani se gledajući u mene.” Ustegao sam se od hrane i nisam osjećao glad a bio sam nahranjen od njega tako da sam se zasitio od pogleda u njega, pa mi je on nadomještao hranu. Moje društvo i moja porodica su se čudili da ja debljam a ne uzimam hranu, jer mnogim danima sam ostajao da nisam ništa okusio, a niti sam osjećao ni glad ni žeđ. Međutim, on je neprekidno bio pred mojim očima, bilo da stojim ili sjedim, da se krećem ili mirujem.

Znaj da ljubav zaljubljenog ne može u cijelosti zahvatiti izuzev ako je Uzvišeni Bog njegov Voljeni ili pak neko iz njegove vrste bilo da se radi o žensku ili mušku. Što se tiče ostaloga, ljubav ga ne potopi u potpunosti. Mi smo ovo rekli zato što čovjek svim svojim bićem ne odgovara izuzev onome ko je na njegovom liku, kada ga zavoli, tako da u njemu nema nijednog dijela koji nije adekvatan onome ko je na njegovom liku, tako da njemu ne preostaje nikakav višak, bilo gledano iz vanjskog ili iz nutarnjeg ugla, koji bi ostajao trijezan.

Zar ne uočavaš da se Bog imenovao Vanjskim i Nutarnjim, pa se čovjek utapa u ljubavi prema Bogu i prema sebi sličnima. Potpuno utapanje ne postoji (u ljubavi prema nekom) izvan njegove vrste, u svijetu, jer kad on zavoli neki lik iz svijeta, on naspram njega stoji sa njemu odgovarajućim dijelom a ostalo njegovo biće ostaje trijezno i preokupirano onim čime je preokupirano, a što se tiče utapanja u ljubavi kada zavoli Allaha, to je zato što je stvoren na Njegovom liku, kako se navodi u predaji, pa naspram božanske prisutnosti stoji sa cjelokupnim svojim bićem. Zato se na njemu manifestiraju (pojavljuju) sva Božija imena. Njima je okićen i onaj ko nema svojstva ljubavi, a doživljava ih onaj ko ima svojstvo ljubavi. Zato ljubav u potpunosti potapa čovjeka. Ako se njegova ljubav vezuje za Allaha i Allah mu bude njegov Voljeni, on će se u svojoj ljubavi prema Bogu više topiti i iščeznuti nego u ljubavi prema sebi sličnima.

U ljubavi prema sebi sličnima pred njegovim očima neće biti voljeni kada nekuda ode, a ako voli Boga njegov voljeni će njemu trajno biti prisutan, a viđenje voljenog je poput hrane tijelu koje ga hrani, raste i povećava se. Što više gleda voljenog, povećava mu se ljubav. Ova se ljubav pri susretu i smiruje a i uzburka se. To vatreni zaljubljenici doživljavaju pri sastanku sa voljenim. Ne mogu Ga se ni nagledati niti svoju žudnju za Njim utoliti. Kada god Ga pogleda, još više mu se povećava težnja i žudnja za Njim, premda je On prisutan s njim.

Svaka ljubav koja voljenom ostavlja pamet kojom može razlučivati nešto mimo svog voljenog, to nije krajnje čista ljubav, nego je to iz sfere nefsa. Neko je rekao: “Nema dobra u ljubavi koja je isplanirana razumom.” Događaji zaljubljenih po ovom pitanju su mnogobrojni i ne mogu se izbrojati.

(…)

Tako mi Allaha, da šerijat nije došao sa božanskim saopštenjem, niko Allaha ne bi spoznao, makar mi imali razumske dokaze koji po tvrdnji ljudi od razuma upućuju na znanje o Njegovom Biću, ali su oni takvi da On nije takav, nije onakav… Dakle da nije šerijata, stvorenja Ga ne bi ni zavoljela.

Pošto je božansko saopštenje došlo jezikom božanskih zakona da je On Uzvišeni takav i takav, gdje se navode stvari koje su svojom vanjštinom oprečne razumskim dokazima, mi Ga volimo zbog tih Njegovih afirmativnih svojstava, tj. svojstava koja su Mu potvrđena kao takva.

Zatim, nakon što je postavio odnose i utvrdio uzrok, a odnosi nužno iziskuju ljubav, On je rekao: “Ništa nije kao On.” (Šura, 11). On time potvrđuje uzroke koji nužno iziskuju ljubav a koje negira razum sa svojim dokazom. Eto to je značenje Njegovih riječi: “Pa sam stvorio stvorenja, predstavio im se i ona Me spoznaju.”

Allah se ne može spoznati ni po čemu drugom izuzev na osnovu Njegovog obavještenja o Sebi, kao što je – da On nas voli, da je prema nama milostiv, da je prema nama sažaljiv, saosjećajan, da se spušta u mogućnosti našeg poimanja kako bismo Ga Uzvišenog predstavili i dočarali očima naših srca i naših smjerova, tj. okretanja u molitvi, te u predodžbi naše mašte i biva tako kao da Ga vidimo. Ne! Šta više mi Ga vidimo u sebi, jer smo Ga spoznali po onome kako nam se On predstavio a ne na osnovu našeg shvatanja i pogleda.

Ima nas koji Ga vidimo ali Ga ne znamo i kao što se nije ovisno ni o čemu drugom osim o Njemu, tako isto, Allaha mi, u stvorenjima se ne voli ništa drugo osim On. On je pojavan u svemu onome što se voli, za oko svakoga onoga ko voli.

Nema stvorenja da ne voli. Cjelokupan svijet je onaj koji voli i ono što se voli. Međutim, sve se to odnosi na Njega, kao što se i ne obožava niko izuzev On. Mašta se obožavalo ono se obožava na osnovu predstave da je Bog u tome, da nije tako ne bi se ni obožavalo. Uzvišeni kaže: “Dosudio je tvoj Gospodar da ne obožavate nikog osim Njega.” (Isra, 23).

Tako je i sa ljubavlju. Niko ne voli nekoga drugog osim svog Stvoritelja. Međutim, On Uzvišeni od njega se zastro ljubavlju prema Zejnebi, Suadi, Hindi, Lejli, Ovom svijetu, novcu, čašću i svemu drugom što se voli u svijetu. Pjesnici su potrošili tolike riječi govoreći o ljubavi prema stvorenjima a samu istinu o tome ne znaju. Božiji spoznavaoci ne čuju ni jedan stih niti aluziju te niti hvalospjev niti ljubavnu pjesmu a da to nije o Njemu iza zastora likova i formi.

Uzrok ovome je božanska ljubomora koja ne dopušta da se voli nekoga osim Njega. Uzrok ljubavi je ljepota a ona pripada Njemu, jer se ljepota voli sama po sebi, a Allah je lijep i voli lijepo, te tako voli Sebe. Drugi uzrok ljubavi je dobročinstvo, a tu i nema dobročinstva osim od strane Allaha, niti ima dobročinitelja osim Allaha.

Ako ti zavoliš zbog (učinjenog ti) dobročinstva, nisi zavolio nikoga osim Allaha, jer je On Dobročinitelj. Ako zavoliš zbog ljepote, ti ne voliš izuzev Uzvišenog Allaha jer je On lijep. U svakom pogledu, ljubav se ne vezuje ni za šta osim za Allaha.

Pošto Bog zna Sebe i na osnovu Sebe zna svijet, On je dao da se on pojavi na Njegovom liku, pa mu je on (cjelokupan svijet) ogledalo u kojem gleda Svoj lik, tako da On ne voli nikoga osim samoga Sebe.

Njegove riječi: “…Allah će vas zavoljeti…” (Ali Imran, 31), gledano iz ugla zbilje i stvarnosti – zavoljeće Sebe, jer je slijeđenje (Poslanika) uzrok ljubavi, a slijeđenje njega je Njegov lik u ogledalu svijeta i uzrok je ljubavi, jer On ne gleda izuzev Sebe.

Uzrok ljubavi je dobrovoljna pobožnost, a to je povećanje (u odnosu na nužnu pobožnost), a i lik svijeta je povećanje u postojanju, pa je uz to dodatno zavolio i svijet, te je njegov sluh, vid… kako ne bi volio nikog osim Sebe. Kako je samo suptilno ovo pitanje i kako je izvan dometa uobrazilje, odnosno imaginacije. U postojanju se događa čudna stvar, a to je da tu ima stvari koje su u dometu razuma i može ih pojmiti i na kojima on nalazi uporište i time se čuva od toga da bude poljuljan, a te iste stvari izmiču uobrazilji, koje ona ne može precizirati niti dosegnuti.

Suprotno tome ima stvari koje izmiču razumu a koje uobrazilja, odnosno imaginacija potvrđuje, o njima donosi sud i na njih utiče, kao kad nekome razum na osnovu dokaza donese sud da će mu njegova opskrba nužno doći trudio se on oko toga ili ne, pa to znanje izmakne razumu i razumom počne dominirati uobrazilja sa svojom moći, govoreći mu: “Ako se ti ne budeš potrudio oko opskrbe, umrijećeš”, te njime ta misao ovlada i on uloži trud da to postigne, pa se istina o kojoj je riječ gubi iz a neistina koja dolazi od uobrazilje se učvršćuje.

Slično je i kada neko vidi zmiju ili lava i to u situaciji u kojoj mu, po sudu njegovog razuma, ne može nanijeti štetu, pa mu taj dokaz bude pobijen uobraziljom, te uobrazi da će mu nanijeti štetu, pa bježi od nje ili od njega, mijenjajući se pri tom u licu i u sebi zbog suda uobrazilje i njene moći. Takve stvari se dešavaju. Uobrazilja ima moć i dominaciju na pojedinim poljima, a razum ima moć i dominaciju na nekim drugim poljima.

U ovom poglavlju, ako Allah htjedne, spomenućemo nužnosti ljubavi i njene stupnjeve. Kažemo da je ljubav jedan poseban vid vezanosti među pojedinim vidovima vezanosti u domenu volje. Ljubav se ne veže izuzev za nepostojeće koje ne postoji u vrijeme kad se ona veže želeći postojanje tog voljenog ili njegovo događanje. Kažemo ili njegovo događanje jer se ljubav katkad vezuje za nestajanje postojećeg, a nestajanje postojećeg u stanju njegovog postojanja nije događanje nestajanja. Ako postojeće, za koje je vezana ljubav, nestane, onda se to nestajanje događa.

Ne kaže se: “Postoji nestajanje”, jer bi to bio izraz neznanja onoga koji to kaže. Što se tiče naših riječi “želi postojanje tog voljenog i da je voljeni, u suštini, nepostojeći, zato što je voljeni voljenom volja koja nužno traži sastajanje, odnosno spajanje sa tom određenom osobom, ma ko to bio. Ako je taj neko onaj ko se može zagrliti, on želi (voli) da ga zagrli, ili je taj neko onaj s kim voli bračni odnos ili neko s kim se druži pa voli druženje sa njim, tako da se njegova ljubav i ne vezuje osim za nešto što kod te osobe u datom trenutku ne postoji, a on uobražava da se ta njegova ljubav vezuje za određenu osobu, a to nije tako. Upravo to je ono što njega uzburka i uzbudi pri susretu sa određenom osobom i viđenju iste. Da on voli samu tu osobu ili njeno postojanje po njoj samoj, bilo kao osobu ili kao postojanje, nema koristi od takvog vezanja ljubavi za dotičnu osobu.

Ako ti kažeš: “Mi volimo drugovanje sa određenom osobom ili ljubljenje s njom ili grljenje ili prisni razgovor s njom ili razgovaranje s njom, a nakon što to postignemo vidimo da ljubav ne nestaje i pored postizanja toga tj. grljenja i drugog, ljubav se ne mora vezivati uvijek za nešto što je nepostojeće.” Mi kažemo: “Ti griješiš! Ako se ti zagrliš sa osobom za čije grljenje vežeš ljubav ili za druženje s njom ili za prisni odnos s istom, to za što vežeš svoju ljubav u tom stanju nije ono što je postignuto nego trajanje toga što je postignuto, a trajanje i neprekidnost je nešto što je nepostojeće ili potpada pod postojanje te mu nema kraja. Dakle, ljubav u stanju sastanka sa određenom osobom ipak se ne vezuje ni za šta drugo osim za nepostojeće, a to je trajanje tog odnosa.

Kako divno Kur'an kaže: “Koje će On voljeti i koji će Njega voljeti.” (Maide, 54), koristeći spojenu zamjenicu za treće lice i glagol u budućem vremenu, vezujući ljubav za ono što je odsutno i nepostojeće, a sve što je odsutno ono je nepostojeće i dodatno.

Jedno od svojstava ljubavi je da onaj ko voli, u svojoj ljubavi sastavlja i objedinjuje suprotnosti da bi mogao biti na liku, s obzirom na izbor pred kojim se našao. Ovo je razlika između obične ljubavi i duhovne ljubavi. Jedini čovjek ih objedinjuje (i jednu i drugu). I životinje vole, ali one ne objedinjuju te suprotnosti, za razliku od čovjeka. Čovjek u svojoj ljubavi objedinjuje suprotnosti jer je on na Njegovom liku, a On je Sebe opisao sa suprotnostima, a to su Njegove riječi: “On je Prvi i Posljednji, Vidljivi i Nevidljivi” (Hadid, 3).

Način na koji ljubav objedinjuje suprotnosti jeste taj da je ljubavi svojstveno i nužno je prati to da teži sjedinjenju i sastanku sa voljenim. Jedno od nužnih svojstava zaljubljenog jeste da voli ono što voli njegov voljeni. Tako ako njegov voljeni voli rastanak, pa ako i zaljubljenik takođe voli rastanak, onda nije postupio u skladu sa onim što iziskuje (njegova) ljubav, jer ljubav traži sastanak, a ako voli sastanak nije postupio onako kako to iziskuje ljubav (njegovog voljenog). Jer, zaljubljeni voli ono što voli njegov voljeni, a on to nije učinio. Prema tome zaljubljeni je uvijek u podčinjenoj situaciji. Krajnje objedinjavanje u tome je da voli ljubav svog voljenog za rastankom a ne rastanak kao takav i da voli sastanak.

Ovo pitanje ne izlazi iz okvira navedenog, kao što je zadovoljstvo sa sudbinom koje se može nazvati imenom zadovoljstva sa sudbinom i pored nezadovoljstva sa dosuđenim, ako je npr. dosuđeno nevjerstvo. Tako se navodi u Božijem zakonu. Ovakva je stvar i po pitanju ljubavi. Zaljubljeni voli sastanak sa voljenim i voli ljubav voljenog za rastankom a ne sam rastanak, jer rastanak nije isto što i ljubav voljenog za rastankom, kao što i sudbina nije isto što i ono što je dosuđeno, jer je sudbina Allahovo određenje o onome što je dosuđeno a ne samo dosuđeno, pa se je zadovoljno sa Allahovim određenjem.

Životinjska ljubav nije takva, jer je ona obična a ne duhovna ljubav, tako da ona iziskuje samo sastajanje sa onim koga voli, a ne zna da i njego voljeni ima ljubav za tim i tim. Životinja to ne zna. Zato mi ljubav koja je svojstvena čovjeku dijelimo na dvije vrste. Čovjek u sebi ima običnu ljubav i takvom ljubavlju pridružuje se životinjama i ima duhovnu ljubav kojom se odlikuje i razlikuje od ljubavi životinja.

Nakon što je ovo konstatovano, znaj da ljubav može biti božanska, duhovna i obična i osim ovoga tu nema neke druge ljubavi.

Božanska ljubav je Allahova ljubav prema nama i naša ljubav prema Njemu koja se takođe imenuje božanskom ljubavlju.

Duhovna ljubav je ona kojom se želi postići zadovoljstvo voljenog ne želeći pored voljenog neki drugi cilj niti želeći nešto drugo, nego postupajući isključivo po onome što se od njega hoće i traži.

Obična ljubav je ona kojom se žele postići pojedini ciljevi i želje, bez obzira bilo to drago voljenom ili ne bilo. Ljubav većine današnjih ljudi je takva.

Prvo ćemo govoriti o božanskoj ljubavi u zasebnom odjeljku, zatim ćemo se osvrnuti na duhovnu ljubav a poslije toga na običnu ljubav. A Allah istinu govori i upućuje na pravi put.

 

O božanskoj ljubavi

On nas voli zbog nas samih a i zbog Sebe. Što se tiče Njegove ljubavi prema nama zbog Sebe na to se odnose Njegove riječi: “Zavolio sam da budem spoznat pa sam stvorio stvorenja, predstavljam im se i oni Me spoznaju.”

On nas nije stvorio izuzev radi Sebe, da bi Ga spoznali. Na to se odnose Njegove riječi: “Džine i ljude sam stvorio zbog toga da Mi robuju.” (Zarijat, 56). Prema tome stvorio nas je zbog Sebe. Što se tiče Njegove ljubavi prema nama zbog nas, pošto nas je upoznao sa djelima koja nas vode ka našoj sreći i spasu, a koja se ne poklapaju uvijek s našim interesima i naravima, Uzvišeni je stvorio stvorenja koja će Ga slaviti te hvaliti, a i predati Mu se, a zatim nas upoznao s tim rekavši: “Nema nijedne stvari a da ne slavi Boga Njegovom hvalom.” (Isra, 44), tj. hvale Ga onakvim kakav je i hvale Ga za ono što je od Njega. Upoznajući nas s tim On kaže: “Zar ne vidiš da Allaha slave oni koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice raširenih krila. Svi oni znaju kako će Mu molitvu obavljati i kako će Ga slaviti.” (Nur, 41).

Svi oni se toga drže i u tome su ustrajni. Ovim riječima Uzvišeni se obraća Svome Vjerovjesniku s.a.v.s. kojem je On to predočio da to vidi i zato je rekao: “Zar ne vidiš…”, a nije rekao: “Zar ne vidite” Mi to ne vidimo ali vjerujemo u to, a za Muhammeda s.a.v.s. je to očevidno. Zato mu je takođe rekao pošto mu je predočio da se pred Bogom pokorava i ničice pada svaka stvar: “Zar ne vidiš da pred Allahom ničice padaju oni koji su na nebesima i oni koji su na Zemlji, te Sunce, Mjesec, zvijezde, brda, bilje, životinje i mnogi ljudi” (Hadž, 18).

Uzvišeni tu nije propustio nikoga spomenuti. Spomenuvši one na Nebesima i na Zemlji, spomenuo je visoki i niski svijet, pa mu je tako predočio padanje ničice (sedždu) svake stvari. Svako onaj kome Allah predoči to i on to vidi potpada pod one kojima se Bog obraća ovim riječima.

To njihovo slavljenje Boga je stvar čiste prirode i oni to čine sami po sebi na osnovu pojave božanske kojom im se pojavi usljed čega Ga zavole i to rezultira time da Ga oni slave i hvale spontano, bez obaveza i tereta, već po onome što im iziskuje njihova čista priroda.

Ovo služenje Bogu je samo po sebi iz čiste prirode u koju ih je Allah postavio proizilazi iz Njegovog božanskog prava koje On takav zaslužuje. Takođe je On rekao o ljudima otkrovenja, pripadnicima ljudske vrste i o svakom onom ko ima pamet (po islamskim mjerilima): “Zar oni ne vide da ono što je Allah stvorio daje sjenu desno i lijevo, padajući pred Allahom ničice i iskazujući poniznost.” (Nahl, 48). To je ono što se može vidjeti očnim vidom. Time obavještava da je to pružanje sjene desno i lijevo oblik padanja ničice pred Allahom i vid malenkosti, ništavnosti i poniznosti pred Njegovom Uzvišenošću, pa kaže: “…padajući pred Allahom ničice i iskazujući poniznost.” On ih opisuje da su oni svjesni sebe, tako da oni svjesno padaju ničice na sedždu) Allahu.

Dalje obavještavajući o tome i to upotpunjujući kaže: “Pred Allahom ničice padaju oni što su na Nebesima i oni što su na Zemlji od onoga što se kreće”, tj. od onoga što se kreće na nebesima i na zemlji, “i meleci”, tj. koji ne pripadaju ni Nebesima niti Zemlji, a zatim kaže: “… i oni se ne ohole.” (Nahl, 49), tj. ne ohole se i ne suzdržavaju od robovanja svome Gospodaru.

Dalje ih Uzvišeni opisuje da imaju strah, da bi nas time poučio kako oni znaju pred kim padaju ničice. One između njih kojima se naređuje opisuje time da oni rade ono što im se naređuje, a to su oni za koje On kaže: “Ne iskazuju neposlušnost Allahu u onome što im naredi i rade ono što im se naređuje.” (Tahrim, 6). Za one između njih koji su kod svoga Gospodara kaže: “Slave Ga noću i danju i ne malaksavaju.” (Fussilet, 38), tj. nikada im to ne prelazi u dosadu.

Sve ovo upućuje na to da je cjelokupan svijet na stupnju viđenja i služenja Bogu izuzev svakog stvorenja koje ima moć razmišljanja, a to nisu ništa drugo do govorne duše ljudskog ili džinskog roda. Gledano sa aspekta njihovih duša a ne sa aspekta njihovih tjelesa, jer njihova tjelesa, kao i ostali izvan njega svijet, Njega slavi i pred Njim pada ničice.

Svi organi tijela izgovaraju Mu slavljenje. Zar ne uočavaš da će dijelovi tijela svjedočiti na Sudnjem danu protiv duša koje su ih držale u podčinjenom položaju, kao što je svjedočenje kože, ruku, nogu, jezika, sluha, vida i svih ostalih moći u čovjeku, “a sud pripada Allahu, Uzvišenom i Velikom” (Gafir, 12).

Sve ovo je odredba Njegove ljubavi prema nama zbog Sebe. Ko tome udovolji On mu je zahvalan a ko tome ne udovolji On ga kažnjava. On dakle time voli Sebe i voli da Ga se veliča i hvali.

Što se tiče Njegove ljubavi prema nama zbog nas, On nas je upoznao sa onim šta je po nas dobro i na ovom i na onom svijetu. Naveo nam je argumente da Ga spoznamo i upoznamo, a ne da bi bili neznalice o Njemu. Zatim, On nas je opskrbio i darovao nas i pored našeg pretjerivanja i griješenja nakon što smo Ga upoznali i dobili dokaze da je svaka blagodat u kojoj uživamo ono što je On ustvari stvorio i od Njega potiče, te da ju je stvorio jedino zbog nas, da bi u njoj uživali, održavali se u životu, prepustivši nas da budemo poglavari i da gospodarimo. I pored tog potpunog dobročinstva mi Mu ne zahvaljujemo, a zdrava pamet nalaže da se je zahvalno Onome ko daje blagodati.

On nas je poučio i tome da nema dobročinitelja osim Allaha. Od Njegovog dobročinstva je i to da nam je poslao Poslanika a.s. kao učitelja i odgojitelja, pa nas je podučio onome što nama pripada od strane Njega, te nam je uzakonio put koji nas vodi našoj sreći i objasnio nam ga, a i upozorio nas na stvari pokuđene i nevaljale, te da se klonimo pokuđene i loše naravi i ćudi i svega lošeg vezanog za to.

Zatim nam je iznio dokaze koji potvrđuju da on govori istinu iznoseći jasno te dokaze i stavljajući u naša srca svjetlo vjere, učinivši da nam vjera bude omiljena i ukrasivši je u našim srcima. Uz to nam je omrzio nevjerstvo, griješenje i neposlušnost. Mi smo mu povjerovali i potvrdili njegovu istinitost. Zatim nam je dao i tu blagodat da nam je dao pomoć kao podršku da budemo uposleni onim što On voli i čime je zadovoljan. Na osnovu toga znamo – da On nas ne voli, ništa od toga ne bi bilo, zatim znamo da Njegova milost utiče Njegovoj srdžbi makar se i unesrećio onaj ko se unesrećio.

Nužna je sveobuhvatnost milosti, pažnje i ljubavi koji su osnova, a koja utiče i na konačni ishod. Pošto ljubav utiče, obistinjuje se Božija riječ i milost sve obuhvata, i pošto je ovaj svijet – svijet mješavine i zastrtosti u odnosu na ono što je dosudio Veličanstveni i Znani, On je stvorio Onaj svijet i mi idemo u njega. Taj svijet je takav da su lažne tvrdnje u njemu nemoguće i svi će u tom drugom svijetu Bogu priznati da je On Gospodar, kao što su Mu to priznali (u praiskonu) kad su, poput prašine, bili u Njegovoj šaci, izvučeni iz leđa praoca Adema.

Na ovom svijetu mi smo tako bili na sredini između dva kraja na kojima se potvrđuje tevhid (jedinstvo) a u sredini se događa idolatrija, tj. mnogoboštvo i pored toga što se tvrdi postojanje (Uzvišenog), tako da je ta sredina nejaka. Zato (mnogobošci) kažu: “Mi ih (kipove) obožavamo samo zato da nas što više približe Allahu” (Zumer, 3). Oni time pripisuju veličinu Uzvišenom Allahu u svom mnogoboštvu. Zatim, Uzvišeni obavještava da je On utisnuo (stavio pečat) na srce svakoga onog ko se svojom vanjštinom pred svojim narodom pokazuje svojstvom posjedovanja veličine i sile. On to nije učinio u njihovim srcima uzrokom pečata Božije praiskonske posebne pomoći, tako da su oni za sebe, shodno nužnom znanju koje u sebi doživljavaju, ipak podčinjeni i neznatni usljed tog pečata (u srcu). Uznositost u odnosu na Allaha ne ulazi uopšte ni kod jednog stvorenja u srce. Ako se od njega i pokažu svojstva uznositosti, to je samo vanjska odjeća koja ne odražava pravo stanje.

Sve je ovo od Njegove milosti i ljubavi prema stvorenjima da bi krajnje njihovo ishodište bila sreća. Pošto je sredina nejaka a krajevi jaki (Njegova milost) na kraju odnosi pobjedu i utiče. Obje kuće ( i Džennet i Džehennem) biće napunjene, a On će dati da u obje te kuće bude uživanje za one koji su tu nastanjeni. Oni će u tome uživati nakon što ih Allah patnjom očisti od onoga što ih je bilo snašlo, da bi tako čisti uživali.

Zar ne vidiš da onoga ko je za odmazdu ubijen, da ga to kažnjavanje, odnosno ubistvo čisti od nasilja vezanog za ubistvo koje je on učinio. Prema tome sablja, odnosno ubistvo njega, mu briše grijehe. Tako je i sa izvršavanjem svih kazni na Ovom svijetu, to je ustvari čišćenje vjernika, pa čak to čišćenje može biti i u vidu ujeda buhe, uboda trna i sl. Tu ima i druga grupa nad kojom se kazna izvršavaju na Onom svijetu, u Vatri, da bi se tako očistili, a potom im se u samoj vatri (paklu) ukazuje milost, s obzirom da je utekla pažnja Božije ljubavi, makar oni i ne bili izvedeni iz vatre (makar i vječno tu ostali).

Allahova ljubav prema robovima ne opisuje se ni početkom ni krajem, jer ta ljubav ne prihvata nastanak niti promjene, nego je Njegova ljubav prema robovima sam smisao početka njihovog nastanka i ona s Njim počinje a Njemu se i vraća, bez kraja i konca.

Odnos Allahove ljubavi prema njima je odnos Njegovog bivanja sa njima ma gdje oni bili, pa i u stanju njihovog nepostojanja a i u stanju njihovog postojanja. Kao što je sa njima u stanju njihovog postojanja On je sa njima i u stanju njihovog nepostojanja, jer su Mu oni poznati i vidljivi ( i dok su u stanju nepostojanja) i On ih neprestano voli i On ne poprima nikakvo određenje koje nije ranije imao i koje nije oduvijek, nego je On neprekidno Onaj koji voli Svoja stvorenja, kao što je neprekidno i Onaj koji ih zna (Njegova ljubav i znanje o njima nisu nastali, niti imaju početka niti kraja). Njegove riječi: “Zavolio sam da budem spoznat”, to je upoznavanje nas sa onim što je kod Njega konstantno i neprekidno.

Sve je to onako kako dolikuje Njegovoj veličini. Uzvišeni se Bog ne poima osim kao Onaj koji djeluje i stvara svako biće koje bi samo po sebi bilo nepostojeće, Njemu je poznato i On ga voli uvesti u postojanje, te tako ono poprima postojanje, zapravo On u njemu inovira postojanje, šta više, oblači ga odorom postojanja, te tako ono biva to pa zatim to, pa zatim to i to, uzastopno i jedno za drugim počev od prvog postojanja koje se oslanja na prvost Boga, i tu nema postojanja drugoga nego se postojanje proteže sa jedne na drugu jedinku u vrstama i jedinkama. Prema tome osobe u stvorenjima nisu ništa drugo osim u posebnoj vrsti i tako ide do na Onaj svijet iako Ovaj svijet ima kraj.

Stvorenja su trajno nova, nema kraja njihovom stvaranju, jer mogućnostima nema kraja, tako da je njihova vječnost trajna, kao što je i praiskon, po pitanju Boga, potvrdno i nužno bespočetan. Pa Njegovo postojanje nema prvi, niti ima početka Njegovoj ljubavi prema robovima. Neka je čist od onoga što Mu ne dolikuje!

Spomen ljubavi kod voljenog nastaje (javlja se, pojavljuje) kada mu se Bog predstavi a ne po samoj ljubavi kao takvoj (koja je bespočetna).

Kur'an je Allahov govor. On je oduvijek Onaj koji govori, ali i pored toga je Allah rekao upoznavajući nas: “Nikada im od njihovog Gospodara ne dođe nova objava”, pa se tako dogodi odnosno pojavi kod nas ta objava kao nešto novo, ona sama po sebi niti je nastala niti je nova za našeg Gospodara, Vladara, našeg Dobročinitelja i našeg Hranitelja.

Tako, nama nikada ne dođe “od Opšte Milostivog nova Objava” (Šuara, 5), a da ona za nas nije nova iako je ona, sama po sebi, nepromjenljiva i ona koja ne nastaje.

Prema tome, milost, blagodat, dobročinstvo obuhvataju i početak i Onaj svijet i krajnje ishodište. Kada god spominje da dolazi nešto od navedenog, tj. nove objave, uvijek to povezujući sa imenom Gospodar ili Opšte Milostivi a ne sa imenom koje unesrećuje, da bi time nama stavio do znanja kakav je On Sam po Sebi.

 

Dopuna o božanskoj ljubavi, a to je ono kada mi volimo Allaha.

Allah kaže: “…koje On voli i koji Njega vole…” (Maide, 54). Odnos ljubavi prema nama nije kao što je odnos ljubavi prema Njemu. Ljubav koja se odnosi na nas, s obzirom na ono što proizilazi iz naše zbilje, dijeli se na dvoje. Za jedno od toga se kaže da je to duhovna a za drugo da je obična ljubav. Naša ljubav prema Allahu podrazumijeva i jednu i drugu ljubav.

Ovo je jako teško pitanje za formulisati, s obzirom da svaka duša ne biva opskrbljena znanjem o svemu tome kako jest, a takođe ne biva opskrbljena ni vjerom o tome na odgovarajući način koji podrazumijeva ono što je od Allaha došlo kada o tome obavještava.

Zato Allah ističe primjer toga, tj. nešto slično tome Svome Vjerovjesniku s.a.v.s. pa kaže: “Tako ti Mi objavismo duha od Našeg imperativa. Ti nisi znao šta je knjiga niti šta je vjera, nego ga Mi učinismo svjetlom kojim upućujemo koga hoćemo od Naših robova.” (Šura, 52). Mi smo, neka je hvala Allahu, od onih robova koje je On htio (uputiti).

Nama ne preostaje, nakon ove podjele po pitanju ljubavi prema Njemu, izuzev četiri podjele, a one su: da Ga volimo zbog Njega ili da Ga volimo zbog sebe ili da GA volimo i zbog jednog i zbog drugog, u isti mah, ili da Ga volimo ali ne zbog onoga što smo već spomenuli.

Ovdje nam se događa jedan drugi pogled po ovom pitanju, a to je: zašto mi Njega ustvari volimo, s obzirom da je potvrđeno da mi Njega volimo, pa ako Ga ne volimo zbog Njega ili zbog nas ili i zbog Njega i zbog nas istovremeno, šta je onda to četvrto. To je zaseban odjeljak.

Tu ima i druga podjela, a to je da makar Ga mi i voljeli da li Ga volimo sobom ili Ga volimo s Njim ili istovremeno i na jedan i na drugi način ili Ga opet volimo a da nije ni jedno od toga. Sve će to biti objašnjeno i o svemu će biti govora ako Allah htjedne.

Takođe ćemo u ovoj dopuni spomenuti šta je početak naše ljubavi prema Njemu i da li ta ljubav ima kraj gdje se završava ili ga nema. Ako ima kraj, šta je taj kraj. Ovo pitanje me nikad niko nije upitao izuzev jedne fine žene koja je imala afiniteta za ovo.

Takođe ćemo, ako Allah htjedne spomenuti da li je ljubav lično svojstvo zaljubljenog ili je to nešto što nadilazi njegovu postojeću ličnost, ili je to pak odnos između zaljubljenog i voljenog, odnos koji sam po sebi ne postoji kao egzistencija. U ovoj nadopuni potrebno je i to pojasniti.

Znaj da ljubav ne prihvata pridruživanje bilo koga voljenom. Međutim, to biva ukoliko je biće zaljubljenog prosto i nedjeljivo. Ako je pak složeno, moguće je da se ljubav tog bića veže za različita lica (voljenog) ali i to zbog različitih razloga. Ako je biće kojem se pripisuju ti različiti razlozi jedno ili pak više njih ljubav će se vezati kako za jedno tako i za više u kom slučaju će čovjek imati više voljenih. Ako je tačno da zaljubljeni voli više od jednoga, moguće je da boli i mnogo.

Stih:

Moja uzda je postala vlasništvo tri lijepe djevojke

One su moje srce u potpunosti obuzele.

Tajna se ovdje krije u njegovim riječima moja uzda, jer je to upotrijebio u jednini tako da spomenutim voljenima nije dao od svoje strane različite uzde (više njih) što upućuje da onaj ko voli ne voli osim sa jednim značenjem iako je složen, pa i po pitanju ove tri djevojke, tj. to jedno značenje postoji kod svake od njih, a dokaz tome su njegove riječi na kraju stiha: “One su moje srce u potpunosti obuzele”. Da je on svaku od njih sa posebnim smislom i značenjem volio, onda bi bile različite i uzde i bilo bi ih više, pa dio srca koje bi obuzela jedna, ne bi obuzela i druga. To je jedan, voli jednoga, a taj jedan voljeni postoji u mnogima te zbog toga voli mnoge. Ovo je poput naše ljubavi prema Uzvišenom Allahu zbog Njega.

Ima nas koji Ga volimo zbog sebe, a ima nas koji Ga volimo i zbog Njega i zbog sebe, a onaj ko tako voli ima potpuniju ljubav, jer je i takav potpuniji po pitanju spoznaje i osvjedočenja Allaha, jer nas ima koji Ga znamo na osnovu osvjedočenja, odnosno viđenja, pa Ga volimo i zbog jednog i zbog drugog razloga, u isti mah, a ima nas koji Ga znamo po čuvenju ali ne i po viđenju na osnovu obavještenja pa Ga po tome volimo.

Ima nas koji Ga znamo na osnovu blagodati pa Ga volimo zbog sebe. Ima nas koji Ga volimo i zbog jednog i zbog drugog a to zato što viđenje (Njega) biva jedino u nekom liku, a lik je složen, a i onaj koji voli ima složen lik pa Ga s jednog aspekta čuje i zavoli Ga po čuvenju, kao što su Njegove riječi izrečene preko jezika Njegovog Vjerovjesnika a.s.: “Jesi li zbog Mene prijateljevao s nekim prijateljem ili neprijateljevao s nekim neprijateljem?” Ako nešto zavoliš zbog Njega ili si neprijatelj nečemu zbog Njega, to je, i ništa drugo, značenje naše ljubavi prema Njemu radi Njega. Zato mi drage volje izvršavamo sve ono što On voli da mi izvršavamo.

Onaj ko Ga ne voli po oba osnova (i po viđenju i po čuvenju) ima status sljedbenika kakav je slučaj naših organa i naše životinjske strane u odnosu na govornu dušu (koja njima upravlja), jer su ti organi toj duši kao alatke i ona ih upotrebljava kako hoće, a oni joj se ne mogu suprotstaviti, bilo da radi ono sa čim je Allah zadovoljan ili suprotno tome.

Svaki ljudski organ, gledano sam po sebi, ne može da radi ono čime Allah nije zadovoljan. Na tom nivou je sve u postojanju osim džina i ljudi. Na to ukazuju riječi Uzvišenog: “Nema ništa a da zahvaljujući Njemu Njega ne slavi” (Isra, 44). Tim slavljenjem hoće da se kaže hvaljenje Allaha ali ne zbog nagrade, jer sve to u postojanju u službi je Bogu po svojoj prirodi koja ne traži nagradu. Ovo je zbog ljubavi prema Njemu Uzvišenom

Izuzetak u tome su neke govorne duše, s obzirom da im je dao moć mišljenja na polju spoznaje Allaha, koje po svojoj prirodi ne znaju Allaha. Zato ih je uzeo u šaku kada ih je (u praiskonu) kao potomstvo uzeo iz njihovih leđa i tražio da posvjedoče protiv sebe samih prisilnim svjedočenjem, pa su one silom a ne milom pale ničice pred Allahom, jer su bile u Njegovoj šaci. Zatim ih je oslobodio iz šake. Oni su i dalje u šaci a da toga nisu ni svjesni, umišljajući da su slobodni. Nakon što su uvedene (duše) u postojanje da upravljaju ovim tamnim likom (tijelom), one se prema stvarima odnose shodno vlastitim ciljevima i interesima, te u životu vole jedino ono što im odgovara njihovoj prirodi zanemarivši i zaboravivši prizor kada su Mu potvrdili da je On njihov Gospodar i Tvorac. U tom stanju im nastupa misaona moć i kaže: “Ti si sve svoje snage upotrijebila a mene si zapostavila i ostavila, a ja sam takođe tvoj instrument kojem ne pridaješ pažnju. Uposli me, upotrijebi i mene.” Duša na to kaže: “Dobro, uradiću, ne uzmi mi za zlo. Ja sam te potcijenila i ne znam tvoj rang i evo ti dozvoljavam da upravljaš onako kako ti daje tvoja zbilja, da bih se obistinila na čemu si i da bih te u to upotrijebila i uposlila.” Misaona snaga kaže: “Slušam (prihvatam ulogu)”. Zatim joj moć mišljenja usmjerava svoje lice kao učiteljica i kaže: “Ti si zapostavila sebe i svoje postojanje. Ti si oduvijek takva postojeća po sebi ili nisi bitisala pa si nastala?”

Duša reče: “Nisam bila pa sam postala.” Misao joj kaže: “Taj koji te je stvorio, jesi li to ti lično ili neko drugi? Porazmisli o tome i obistini se i uposli me za to, jer ja sam dana za taj posao.” Duša je porazmislila pa na osnovu dokaza saznala da ona nije sama sebe stvorila i da ju je neko drugi uveo u postojanje. Njena ovisnost o stvoritelju je sama njena priroda koju ona osjeća u sebi, s obzirom na prirodne bolove koji je znaju zadesiti pa ona biva ovisna o uobičajenim uzrocima za otklanjanje tih bolova. Na osnovu te ovisnosti ona zna da je ovisna u svom ličnom postojanju o uzroku koji ju je uveo u postojanje.

Utvrdivši da je ona nastala i utvrdivši da ima uzrok svog postojanja dalje je porazmislila i saznala da taj uzrok ne bi trebao da joj je sličan, u smislu da i on bude ovisan poput nje, te da nije sličan uobičajenim uzrocima koji otklanjaju njene bolove, s obzirom da vidi da su i ti uzroci takođe nastali nakon što ih nije bilo i da se mogu transformisati i nestajati. Ona time utvrđuje da ima Stvoritelja koji ju je uveo u postojanje a da je takođe u postojanje uveo i sve ono što joj je slično bilo da se radi o stvorenjima ili uzrocima koji otklanjaju njene bolove. Time se ona osvijesti da tu ima nešto koje, kad ga ne bi bilo, ona bi ostala bolesna trajno. Od milosti Toga prema njoj On joj je stvorio te uzroke koji otklanjaju njene bolove. Voljela je te uzroke i težila je njima po svojoj prirodi, pa joj je to omogućilo da prenese ljubav na Uzrok koji je uveo u postojanje te uzroke i zaključila je: “On mi je preči da Ga volim, međutim, ne znam s čime je On zadovoljan da bih to činila i radila”. Time se kod nje pojavila ljubav prema Njemu, pa Ga ona zavoli zbog toga što joj je dao tu blagodat da postoji a takođe da postoji i ono što njoj odgovara.

Ona je tu zastala, pri svemu tome bivajući u nemaru i zaboravu svog priznavanja još u praiskonu da je Onaj ko ju je uveo u postojanje njen Gospodar. Dok je još u takvom stanju dolazi joj onaj ko poziva iz vanjskog svijeta, a iz njene vrste tvrdeći da je on poslanik Onoga koji joj je dao postojanje, u tom slučaju ona mu reče: “Ti si poput mene i ja se bojim da ne govoriš istinu. Posjeduješ li ti nešto što će ti to potvrditi? Ja imam moć mišljenja i pomoću nje sam došla do spoznaje o Onome ko me je uveo u postojanje (o mome Stvoritelju)”. On joj pruži dokaz koji potvrdi njegov poziv, a ona razmisli o tome dok ne utvrdi da on govori istinu te povjerova u njega. On nju upozna s time da je Onaj koji ju je uveo u postojanje, tj. njen Stvoritelj, nju držao u šaci (u praiskonu) i tražio od nje da Ga zasvjedoči kao Gospodara, te da je to ona i učinila. Ona (duša) mu na to reče: “Ja o tome nisam obaviještena. Međutim, od sada ću udovoljavati onome što proizilazi iz tog priznanja, jer ti govoriš istinu u onome što dostavljaš. Međutim, ja ne znam kojim mojim djelovanjima je On zadovoljan. Kada bi mi odredio granice i propisao propise, ja bih ih se pridržavala, te bi ti znao da ja spadam u one koji ispunjavaju obavezu zahvaljivanja prema Njemu na blagodatima koje mi je dao.” On joj propiše zakon i ona to prihvati sa zahvalnošću iako se taj zakon ne mora poklopiti s njenim interesima, sve to čineći ne iz straha niti pohlepe, jer kad joj je On propisao to što joj je propisao, stavio joj je do znanja da ona tim svojim pridržavanjem propisa udovoljava Uzvišenom, ne spomenuvši joj kakva je nagrada čeka za to niti pak kazna ako se suprotstavi. Ova čista duša je požurila i pristupila da udovolji Uzvišenom izjavivši: “Nema boga osim Allaha”, kako joj je i rečeno. Nakon toga On je nju upoznao kakva obilna nagrada nju čeka i kakve je potpune blagodati takođe očekuju za to, a takođe i kakva kazna čeka onoga ko odstupi od Njegovog vjerozakona. Njenom bogoslužju koje je činila iz ljubavi i da bi On bio zadovoljan dodato je drugo bogoslužje koje proizilazi iz njene želje za nagradom i iz straha od kazne, tako da je ona objedinila oba aspekta služenja Bogu. Jedan zbog ljubavi prema Njemu a jedan zbog sebe, s obzirom da je ona mnoštvena po svojoj prirodi i duhovnosti.

Njena želja za nagradom i strah od kazne proizilaze iz njene prirode, a bogoslužje i ljubav prema Njemu proizilazi i veže se za njenu duhovnost. Ukoliko ona zavoli neku stvar od stvorenja mimo Boga, ona to voli sa duhovne ravni zbog Njega Uzvišenog a sa ravni prirode zbog sebe same i postizanje svojih interesa.

Pošto je Bog vidio na tome, a zna da je njena zbilja takva da je djeljiva, a ona objedinila obje ljubavi, a On Sebe opisao da je ljubomoran i da ne prihvata da Mu se nešto pridružuje i hoće Bog da je očisti da ne voli nikog izuzev Njega, On joj se pojavi u prirodnom liku i dade joj znak kojeg u sebi ne može zanijekati, znak koji se podrazumijeva pod pojmom – nužno znanje, i ona time sazna da je On taj koji se pojavljuje u tom liku te se usmjeri ka Njemu i duhom i prirodom. Pošto njome ovlada, a zna da uzroci nužno utiču na nju s obzirom na njenu prirodu, dade joj znak pomoću kojeg će Ga prepoznati. Zatim joj se pojavi tim znakom u svim uzrocima. Ona Ga prepozna i zavoli uzroke zbog Njega a ne zbog njih samih. Tako ona posta sva predana Njemu a ne svojoj prirodi niti nekom uzroku mimo Njega i gleda Ga u svakoj stvari pa se obradova i vidje da je ona po ovoj zbilji odličnija od drugih duša.

On joj se pojavi tim znakom i u samoj njoj, bilo u prirodnom ili duhovnom smislu. Ona time saznade da Ga ona nije vidjela izuzev s Njim, a ne sa sobom i da Ga je zavoljela upravo s Njim a ne sa sobom, pa je On Onaj koji voli Sebe a nije da Ga ona voli. Ona gleda Njega u svakom stvorenju upravo tim i takvim okom i saznaje da Njega niko ne voli osim On sam Sebe, pa je On i Onaj koji voli i Onaj ko se voli i On je Onaj koji traži i Onaj koji se traži.

Tim joj bi jasno sve to, tj. da je njena ljubav prema Njemu zbog Njega i zbog sebe, a ono što je na drugom nivou ove ljubavi vidjela bilo je zapravo viđenje s Njim, a ne sa sobom niti pak skupa, jer tu (mimo Njega) i nema ništa dodatno osim nepostojanja. Htjede ona da sazna vrijednost te ljubavi i šta je njen cilj i zastade na riječima Uzvišenog: “Bio sam tajna riznica i nisam bio spoznat. Zavolio sam da budem spoznat …” Ona Ga je spoznala pošto joj se pojavio u prirodnom liku i saznade da On po tom liku u kojem joj se pojavio nastupa sa imenom Vidljivi i Nevidljivi. Time ona (duša) saznade da ljubav po kojoj je On želio da bude spoznat, ustvari u nutarnjem smislu se pripisuje, odnosno veže se za njega, a saznade i to da je svojstvo onoga koji voli kada se pojavi u liku to da on uzdiše iz čežnje za onim koga traži (voli), a taj dah je potekao iz osnove ljubavi za stvorenjem odnosno stvorenjima kojima se želi predstaviti da bi Ga oni spoznali. Od tog daha je nastala Ama koja se još naziva i realnošću o kojoj ovise stvorenja. Ta Ama je supstanca cjelokupnog svijeta. Ona je prihvatila sve likove, duhove i prirode cjelokupnog svijeta i ona ima beskrajne mogućnosti. To je početak Njegove ljubavi prema nama.

Što se tiče naše ljubavi prema Njemu, njen početak je na ravni ili nivou slušanja a ne na ravni viđenja, a to su Njegove riječi nama još dok smo bili u supstanci Ame: “Budi!”

Ama potiče od Njegovog daha a likovi pod kojima se podrazumijeva svijet potiču od Njegove riječi: “Budi!” Prema tome, mi smo Njegove riječi koje se ne mogu iscrpiti. Uzvišeni kaže: “I Njegova riječ koju je dostavio Merjemi”, a ta riječ je Isa a.s., “i duh od Njega” (Nisa, 171), a to je dah.

Ta zbilja kola u svim živim bićima. Kada Allah hoće da umori neku od tih riječi ustegne joj Svoj dah, pa je sa dahom život određenog bića. Mi ćemo se na ovo osvrnuti u poglavlju o dahu i o tome kako nastaju likovi od njega (od daha) u cjelokupnom svijetu. Pošto smo čuli Njegov govor dok smo još bili postojani u supstanci Ame (Božanski dah, onako kako dolikuje Bogu Uzvišenog), naš potencijal je bio takav da nismo bili u mogućnosti da se suzdržimo od toga da se pojavimo u postojanju. Bijahosmo likovi u supstanci Ame.

Uzrokom našeg pojavljivanja u Ami i ona je nakon razumom pojmljivog dobila i očevidno postojanje. Ovo je bio uzrok početka naše ljubavi prema Njemu. Zato se mi pokrećemo i oraspoložimo kada slušamo lijepe melodije, a to sve zbog Njegove riječi: “Budi!”, koja je u vidljivom i nevidljivom potekla od božanskog lika. Pojavnost lika (forme) riječi: “Budi”, su dva slova (kod arapa) kaf i nun. Tako i sav pojavni svijet ima dva lica, odnosno dva aspekta: vidljivi i skriveni, vidljivom odgovara slovo n (nun), a skrivenom slovo k (kaf). Zato se pojavljuje slovo k, kod čovjeka kada izgovara, kao skriveno, jer je ono posljednje grleno slovo koje nastaje između grla i jezika, a slovo n je od slova jezika (po mjestu nastanka), a nevidljivost ove riječi je slovo v (vav), koje bi trebalo da se nalazi (u ovoj riječi, kun – budi) između slova k i slova n, a slovo v je od usnenih slova i ono ima svoju pojavu. Ono je slovo koje spada u slabe suglasnike.

Zato je od njega poteklo stvorenje, jer je slab konsonant (slab konsonant = harf ille, a ille pored toga što znači slab znači i uzrok). Pošto vav spada u usnene suglasnike i nastaje pri izlasku daha na van, na kraju usana, tj. u pojavni svijet, zato pojava odredbe o tijelu pripada duhu od kojeg potiču aktivnosti i kretnje tijela, a to zbog njegovog duha. Duh tijela je nevidljiv, jer slovo v (vav) ne dolazi do izražaja u ovoj riječi s obzirom da se ispušta jer nije vokaliziran, a poslije njega dolazi slovo n koje je takođe bez vokala.

Ono (slovo v) djeluje niza zastora pa je ono po sebi nevidljivo a vidljivo po djelovanju, odnosno po određenju, pa je krajnji domet naše ljubavi prema Njemu Uzvišenom da znamo zbilju šta je naša ljubav. Je li ona lično svojstvo onoga koji voli ili je ona značenje u njemu ili je možda odnos između onoga koji voli i voljenog, pa je tako veza, odnosno spona koja privlači onoga koji voli da traži spajanje sa voljenim.

Mi kažemo da je ljubav lično svojstvo onoga koji voli. Ako bi neko na to rekao: “Mi vidimo da ona iščezava i nestaje”, mi na to kažemo: “Nemoguće je da ona nastane osim sa nestankom onoga koji voli iz postojanja, a onaj koji voli ne može iščeznuti i nestati iz postojanja. Prema tome, ljubav ne nestaje.”

Uistinu, oni koji misle da ona nestaje oni zapravo nju vežu za nešto posebno voljeno u kom slučaju ona može nestati sa nestankom tog posebnog uzroka, pa nestane te veze sa određenim voljenim ali se onda ljubav vezuje za nekog drugog ili nešto drugo voljeno, kao što se može vezati i za mnoštvo onoga što se voli ili onih koji se vole, pa se prekida veza između onoga koji voli i nekog određenog voljenog, a ona postoji sama po sebi, jer je ona upravo samo biće onoga koji voli, pa je nemoguć njen nestanak kao takve.

Ljubav je sami voljeni i njegov identitet, a ne neko zamišljeno svojstvo u njemu koje bi moglo nestati, a samim tim i njegovo određenje. Ljubavna veza je odnos između onoga koji voli i onoga koji se voli. Ljubav je upravo sam onaj koji voli a ne nešto drugo. Ti ljubavlju opisuj koga hoćeš od onoga što je nastalo a i drugo. Bilo kako bilo ljubav nije ništa drugo do sami identitet (biće) onoga koji voli.

U postojanju i nema ništa drugo do onaj koji voli i ono što se voli. Međutim, to što se voli može biti nepostojeće pa je nužno da to nepostojeće bude uvedeno u postojanje ili da se dogodi u onome što postoji. Tako je to nužno, a ne da se dogodi u onome što je nepostojeće. To je nešto što je nužna i potvrđena činjenica.

Ljubavna veza zaljubljenog vezuje se za to postojeće koje omogućava postojanje toga što se voli ili što se događa, a ne njegovo postojanje kada je to što se voli nemoguće opisati sa postojanjem nego ga je moguće opisati događanjem.

Primjer toga je da čovjek voli, odnosno želi da nestane nešto što postoji s obzirom da mu postojanje toga nanosi štetu, kao što je bol, jer je on nešto što postoji kod onoga ko ga doživljava, odnosno ko je bolestan, pa on voli, odnosno želi da to uništi odnosno da to ne postoji (voli nepostojanje toga), pa je objekat njegove ljubavi uništavanje, odnosno nepostojanje nečega što već postoji, a to se još nije desilo (a moguće je da se desi nepostojanje iz toga), pa ukoliko bol nestane samo njeno nestajanje je, ustvari, već njeno nepostojanje nakon njenog postojanja. Zato mi i rekosmo ovaj primjer u vezi sa događanjem a ne postojanjem. Prema tome, objekat ljubavi je uvijek nepostojeće.

Nikada nije moguća ni tačna ljubav prema nečemu postojećem izuzev po osnovu veze (ljubavne veze) koja se opet ne uspostavlja nikako drugačije nego preko onoga što postoji i u njemu se javlja i pojavljuje ono što se voli a što samo po sebi ne postoji.

Mi smo ovo već ranije objasnili u ovom poglavlju. Iz ovog dodatnog objašnjenja ti je jasno šta je to ljubav, njen početak i njen kraj i šta voli onaj koji voli zbog ljubavi onoga koji voli ili zbog sebe. Sve je to već objašnjeno. Sada ćemo preći na drugu oblast, ako bude Uzvišeni Allah htio, jer se je o božanskoj ljubavi saznalo dovoljno koliko to omogućava vrijeme.

Sada ćemo govoriti o duhovnoj ljubavi. To je ljubav koja u onome koji voli objedinjuje dvostruku ljubav, da voli voljenoga i zbog njega i zbog sebe, s obzirom da se kod obične ljubavi voljeni ne voli osim samo zbog sebe. Znaj da je duhovna ljubav ta kada je onaj koji boli opisan sa razumom i znanjem, pa je svojim umom mudar a sa svojom mudrošću je učen, pa se stvari ustroje mudrošću i nijedna stvar ne prelazi svoj stepen.

Kada on tako voli ti znaš šta je ljubav, šta znači zaljubljeni, a šta je zbilja voljenog i šta se hoće i želi od voljenog i da li njegov voljeni ima volju i vlastiti izbor, te da voli kao što voli i njegov voljeni ili pak nema volje pa u tom slučaju ne voli izuzev zbog sebe, ili onoga ko postoji a koji ne želi postojanje onoga što voli izuzev u naznačenom obliku postojanja.

Po ovom osnovu mi kažemo za postojeće da je ono voljeno, s obzirom da se ono što se voli dovodi u vezu s njim iako ono što se voli nije njegov stvarni identitet. To postojeće, ako se opisuje sa voljom, može da voli zbog njega ali ne i zbog sebe, a ako se ne opisuje sa voljom onda zaljubljeni ono što voli voli jedino zbog sebe, tj. zaljubljeni voli zbog sebe a ne zbog onoga što voli, jer ono što voli nije opisano time da posjeduje ljubav ili interes za nečim. Međutim, ono u čemu se nalazi to što je voljeno može biti opisano voljom, odnosno htijenjem, pa zaljubljeni biva obavezan da voli ono što voli to postojeće pa ga voli zbog njega.

Prema tome slijedi ga u ljubavi i to od njega iziskuje ljubav, jer zaljubljeni svojim bićem traži da se sastane sa voljenim nakon nalaska voljenog. Samo nalaženje voljenog je upravo i spajanje, odnosno sastajanje s njim, i to je tako nužno. Samo vrijeme nalaženja istovremeno je vrijeme spajanja i vrijeme ljubavi, pa jedite i pijte (gostite se).

Ovaj stih je iz naše pjesme o pojavi zbilje koja je nama pokazana na nivou, tj. na ravni osvjedočenja i gledanja:

Divio sam se Zejnebi u ljubavi

Nama mimo nje nema drugog pravca

Pošto nam se pojavilo svjetlo koje obasjava do petnih žila

Odjednom nesta tmine

Njenu dušu prepustih njoj jer je ona njeno isključivo pravo,

A ljubav je uvijek zamarajuća

Između nastanka i pojave ljubavi

I postizanja onoga što se želi

Nema ni trena predaha.

Kada se pojavi ljubav desi s i uzdisanje, te tako dah izlazi na liku onoga što se oformi u dahu zaljubljenog kako on vidi ono što voli. Pa se na osnovu toga lik pojavi vani da ga se vidi i tako se postiže ono što se želi i u tome se uživa neuslovljeno vremenom, kao što smo ranije pomenuli nastanak Ame i to smo upotpunili i nakon ovoga kažemo u stihovima:

Divim se Allahovoj milosti prema meni

Ovakvom nečemu i vi treba da se divite

Vrijeme ljubavi je vrijeme postojanja i istovremeno vrijeme spajanja, pa jedite i pijte.

Gdje je ta velika ljubav, gdje je ta bolest zvana ljubav,

Gdje je ta ljubav koja oduzima pamet

Zar se ne čudite.

Čiste je odjeće i zastrta je

I takva se ljepota nikome ne može pripisati.

Ono što se voli, kako rekosmo, nužno je nepostojeće i u stanju njegovog nepostojanja, tako da je čiste odjeće na početku nastanka, jer nije poprimilo nešto što bi joj odjeću zaprljalo i oskrnavilo u početku svoje pojave i svog postojanja.

Prema tome, osnova je čistoća i na to se odnose njegove s.a.v.s. riječi: “Svako se novorođenče rađa u čistoj prirodi”, znači čistoća, a naše riječi da je zastrta ta ljepota, tj. njeno nepostojanje za koje mi kažemo: “Nije vidljivo u postojanju (za nas)”.

Zato mi i rekosmo: “I ona se nikome ne pripisuje”, jer nešto što ne postoji se i ne pripisuje. Međutim, zaljubljeni to traži radi sebe. Zatim smo upotpunili i rekli na kraju stihova pjesme:

“Dužnost nam je zahvaliti se Allahu

Ona mi je nevina a ja oženjen”,

jer je ono što se voli nastalo iz nepostojanja pa je, po tome, nevino, a ja sam i prije toga volio, pa prema tome i bio oženjen.

Ako ono što se voli, a što je nepostojeće, uđe u postojanje a pri tom ne bude u nečem postojećem što je opisano voljom, tada se zaljubljeni ne naziva onim koji to voli radi voljenog, nego to nužno voli radi sebe, kakav je slučaj sa običnom ljubavlju.

Ako se ono što se voli može naći jedino u postojećem koje je opisano sa htijenjem kao što je Uzvišeni Bog, djevojka ili mladić, a pored spomenutog ne bude nekoga za koga bi zaljubljeni vezao ljubav, u tom slučaju je ispravno da voli ono što voli dotično postojeće u kojem u zaljubljeni jedino nalazi ono što voli. Ako se dogodi da to postojeće ne želi ono što voli zaljubljeni, zaljubljeni će ustrajati na svojoj ljubavi, jer ono što on voli nema volju, odnosno htijenje, kako rekosmo. Zato nije nužno da on voli ono što voli i dotično postojeće koje ne voli ono što voli zaljubljeni, jer to postojeće nije samo ono što zaljubljeni voli, nego je samo mjesto na kojem dolazi do izražaja ono što on voli, a zaljubljeni nema moći u tom postojećem naći ono što voli izuzev ako mu to postojeće sa svoje strane to omogući.

Ako ono što se voli spada u ono što se ne može naći u postojećem tada zaljubljeni uopšte ne može naći ono što voli, izuzev da mu to svojom posebnom podrškom Uzvišeni Bog omogući da to može uvesti u postojanje, kao što je slučaj sa Isaom a.s. i sa onim koga Allah hoće od Svojih robova. Ako mu to bude dato ljubav će ga nužno podsticati na uvođenje u postojanje onoga što on želi, odnosno voli.

Nećeš naći da je ovo pitanje na ovakav način istraženo i riješeno izuzev u ovoj knjizi. Ja nisam vidio da je ovo pitanje iko na ovakav način istražio i riješio. Premda je mnogo onih koji vole, šta više, svako ko je u postojanju voli, međutim, ne zna svako za koga vezuje svoju ljubav i oni se zastiru postojećim u kojem se nalazi (pojavljuje se) ono što oni vole, pa misle da je to postojeće ono što oni vole, a ta ljubav prema postojećem proizilazi iz ljubavi za onim što se voli. U suštini, niko ono što voli ne voli zbog samog voljenog, već zbog sebe. Eto to je krajnje rješenje tog pitanja.

Naime, nepostojeće se ne opisuje sa voljom i htijenjem u kom slučaju bi ga zaljubljeni volio radi njega a ne redi sebe i ostavljao svoju volju i htijenje za račun volje i htijenja onoga što voli. Pošto stvar sama po sebi nije takva ne preostaje ništa drugo nego da to voli zbog sebe, pa to shvati!

Eto to je duhovna ljubav koja je slobodna od prirodnog lika, a ako likom bude zaogrnuta i u liku se pojavi, kao što smo rekli u vezi sa božanskom ljubavlju, a to je duhovnoj ljubavi bliže, srodnije i adekvatnije, jer je on, tj. duh, u svakom slučaju, jedan od likova svijeta iako je on sam po sebi iznad prirode. Znaj da duh, kada poprimi prirodni lik u tjelesima koja se otjelove na nivou mašte a ne u tjelesima osjetilnim kako je uobičajeno i da se mogu vidjeti kao takva. Takođe tjelesa koja se pojavljuju na nivou mašte uobičajeno se mogu vidjeti. Međutim, ne zna svako ko ih vidi razlučiti između njih i stvarnih tjelesa iz pojavnog svijeta.

Zato drugovi (Poslanikovi) nisu prepoznali Džibrila a.s. kada se spustio i pojavio u liku jednog arabije (čovjeka iz pustinje) i oni tako nisu znali da je to lik koji se pojavio na nivou mašte, sve dok ih s time nije upoznao Vjerovjesnik s.a.v.s. kada im je rekao: “Ovo je Džibril”, i oni do tada nisu uopšte sumnjali da je to neko drugi nego arabija.

Takav je slučaj i sa Merjemom kada joj se melek (Džibril) oprimjerio u savršenom ljudskom liku, jer ona nije imala znak pomoću kojeg bi prepoznavala duhovna bića kada se otjelove. Tako će se i Bog Svojim robovima pojaviti Sudnjega dana, pa će oni tražiti utočište od Njega Samoga, jer Ga neće prepoznati.

Sud o božanskoj Uzvišenosti i o duhovnim bićima u pogledu pojavljivanja u likovima je istovjetan, ali onome kome se taj lik pojavi a on nema znanja o tome. Onome kome Allah ukaže posebnu pažnju, on mora imati znak pomoću kojeg će znati razlučiti pojavu Boga od pojave meleka, džina ili čovjeka, ukoliko ovim potonjim bude dana moć da se pojavljuju u drugim likovima, kao što je bio Kadib El-Ban i njemu slični.

Kada čovjek koji je ovakve građe, tj. stvoren od elementa zemlje posjeduje moć preobražavanja i pojavljivanja u likovima pred očima posmatrača a sam u sebi zadržavajući i dalje svoj lik, takvo preobražavanje je još bliže i lakše kod duhovnih bića. Ti znaj ono što viđaš i čime ga viđaš i šta je to ustvari. Mi smo ovo objasnili u poglavlju o spoznaji kad smo govorili o znanju o mašti pa to tu pogledaj.

Ukoliko se jedan duh pojavi u prirodnom liku o njemu se sud donosi onako kako smo pomenuli u božanskoj ljubavi, svejedno poprimio taj lik u nutarnjem ili vanjskom svijetu ne odstupa se od tog pravila, znaj to.

Duhovno biće objedinjuje i prirodnu i duhovnu ljubav i objedinjuje takođe ljubav radi sebe i ljubav radi voljenog, ukoliko je voljeni opisan voljom, kao što smo rekli.

Jasno ti je kako smo podvukli da ljudi ne znaju šta vole i da je ono što oni vole utkano u nešto postojeće, pa oni misle da vole to postojeće, a nije tako. Znaj vrijednost onoga čemu te podučavamo i zahvali se Allahu što te je pomoću mene spasio od neznanja.

Ovoliko je dovoljno za željeni cilj. Ovo pitanje je mnogo razgranato a naš cilj u ovoj knjizi je spoznaja osnove svega toga, a hvala pripada Allahu.

Sljedeća ljubav je obična ljubav i ona se dijeli u dvije vrste – obična i takozvana elementarna. Mi smo zaboravili spomenuti šta je cilj duhovne ljubavi, pa ćemo to spomenuti kada govorimo o običnoj ljubavi, s obzirom da se ona vezuje za prirodni lik i cilj joj je sjedinjavanje, a smisao toga je da biće voljenog postane biće onoga koji voli, a biće onoga koji voli biće voljenog. To je ono što zagovaraju inkarnisti, međutim, oni nemaju stvarnog znanja o tome kakva je stvar sama po sebi.

Znaj da prirodni lik, ma u kom stanju se pojavio, kao otjelovljen ili kao tjelesan, i ma kakav mu odnos bio, ono što se voli, a što zapravo ne postoji a pošto ne postoji ono je oprimjereno u mašti i ima neki vid postojanja koji je na ravni mašte i dokučiv je odgovarajućem vidu i oku mašte koji je primjeren tome.

Kada se dvoje voljenih zagrle, jedno drugom siše pljuvačku i pljuvačka jednog počne kolati onim drugim i obratno te dišući i jedno i drugo prilikom ljubljenja i grljenja dah onog jednog ulazi u drugog i obratno, a životinjski duh u prirodnim likovima nije ništa drugo do taj dah, a svaki dah je duh onoga koji diše. S tim dahom oživljava onaj ko ga udahnjuje prilikom disanja i ljubljenja. Na taj način ono što je bio Zejdov duh sada postaje Amrov duh. Taj dah je proizašao iz ljubav i formirao se na liku ljubavi i popraćen je slašću ljubavi. Pošto je on postao duhom onoga u koga je prešao dah onog drugog postaje duhom ovoga (prvog). To se izražava terminom sjedinjenja (ittihad) vezano za obadvije te osobe. Takav ima pravo reći: “Ja sam i onaj koji voli i onaj koji je voljen”.

To je krajnji domet duhovne ljubavi u prirodnim likovima. Na to ukazuju riječi iz stihova na početku ovog poglavlja: “Duh s suhom, tijelo s tijelom”.

Vraćajući se prirodnoj ljubavi reći ćemo sljedeće: prirodna ljubav je opšteg karaktera. Sve što je ranije rečeno o ljubavi u vezi sa onima kojima je ona svojstvena, svi ti su poprimili prirodne likove shodno tome kako im nude njihove zbilje. Oni se u svojoj ljubavi opisuju onim čime se opisuju i prirodni likovi kao što je ekstaza, vatrena ljubav, čežnja te ljubav za susretom s voljenim viđenjem njega, sastanak s njim.

Mnogi su vjerodostojni hadisi zabilježeni po tom pitanju koje je nužno vjerovati. Jedan takav hadis glasi: “Ko želi susret sa Allahom i Allah želi susret s njim”, premda On od njega nije odsutan i nije tačno da je On odsutan od njega, jer je On “svakoj stvari prisutan i vidljiv” (Maide, 117), a i “bdije na svakoj stvari”. I pored toga što je to tako upotrijebljene su riječi o susretu između Njega i Njegovog rob i On Sebe opisuje da ima težnju prema robovima i da se On raduje kajanju Svoga roba i više to voli od onoga koji je izgubio jahalicu u pustinji, a na jahalici hrana i piće njegovo, pa nađe jahalicu nakon očaja vezano za njegov život i kada je uvjeren da će umrijeti. Može se misliti kakva je radost takvog kada nađe svoju jahalicu.

Eh, Allah se jače raduje kajanju Svoga roba od te osobe kada nađe jahalicu iako je Uzvišeni neovisan, ima neograničenu moć i Njegova volja u vezi sa robovima se provodi. Međutim, pogledaj u tajnu Njegovih riječi: “Dao je svakoj stvari njeno stvorenje” (Taha, 50). Znaj da On Uzvišeni ne prekoračuje po pitanju stvari i pojmova, tj. ne prekoračuje njihovo pravo i da iznad nivoa znanja nema nivoa.

Uzvišeni reče: “Kod Mene se riječ ne mijenja” (Kaf, 29), jer bi to mijenjanje bilo oprečno onome što se zna i takvo nešto je nemoguće. Iako nešto samo po sebi može izgledati moguće, ono sa aspekta jedinstvenosti Božijeg znanja i Njegovog htijenja u vezi s tim nema status mogućeg, jer ono za čije bivanje se veže Božije htijenje nužno mora i da bude, a ono što je nužno da se dogodi ne opisuje se sa mogućnošću sa aspekta ove zbilje.

Zato su neki koji su ovu problematiku razmatrali umjesto izraza moguće radije koriste izraz nužno postojeće po drugom, što je ispravnije sa stajališta zbilje zbog jedinosti htijenja. Zato Uzvišeni kaže: “Da je On htio…”, spominjući to u Svojoj Knjizi tamo gdje je spomenuo, a ovo “Da…” podrazumijeva nemogućnost bivanja onoga što je nemoguće, jer je Božansko htijenje prethodilo čemu je prethodilo. Uzvišeni kaže: “Prethodile su Naše riječi Našim robovima poslanicima” (Saffat, 171). Izraz nužno postojanje po drugom savršeniji je u odnosu na to od izraza moguće, jer tu i nema osim jedan imperativ, poput treptaja oka, tkao da vjerovatnoća i mogućnost otpadaju i tu nema ništa osim neograničene i ograničene nužnosti.

Da se vratimo i kažemo sljedeće: Znaj da je obična ljubav sama po sebi kada zahvati zaljubljenika takva da on voljenog voli jedino zbog užitka i slasti koju će dobiti od njega, pa ga on u suštini voli radi sebe, a ne zbog samog voljenog. A tebi je jasno na osnovu onoga što smo ranije objasnili da ova zbilja kola i u božanskoj i u duhovnoj ljubavi.

Što se tiče početka obične ljubavi ona nije radi užitka i blagodati, jer obična priroda to ne zna. Uistinu čovjek po ljudskoj prirodi voli stvari samo zbog sebe, želi ih postići i približiti im se, što se dešava i što je karakteristično i svim živim bićima pa i čovjeku kao živom biću, pa ga, to živo biće, u suštini voli zbog vlastitog postojanja i održavanja a ne zbog nečeg drugog, ali ne zna smisao održavanja svoga postojanja.

On uistinu u sebi osjeća zob ili poticaj da dođe do nekog određenog stvorenja, a taj dolazak i spajanje s tim stvorenjem je u osnovi njegov voljeni i to se ne dešava izuzev u konkretnom i naznačenom postojećem biću i on to postojeće biće voli po određenju slijeda a ne po osnovi, pa je njegovo sastajanje i spajanje – spajanje fizičko a i blizina fizička. Na to ukazuju naše riječi: “Tijelo s tijelom”. Ovo je krajnji domet obične ljubavi.

Ukoliko se radi o bračnoj vezi on svog voljenog naznačava u određenoj postojećoj osobi. Njegov domet je postizanje i nalaženje tog voljenog i takav traži i teži za mjestom na kojem će se pojaviti upravo njegovo voljeno biće, a ono se pojavljuje upravo između njih dvoga a ne u nekom od njih dvoje, jer je ljubav odnos između dvoga. Tako je i ako je u pitanju grljenje, ljubljenje, prisnost i ma šta drugo. Nema razlike u tome da li ćeš reći priroda neke stvari ili njena zbilja. Ona se i tako i tako može imenovati, a to ponajviše kada je u pitanju čovjek, jer je on sinteza zbilja svijeta i božanskog lika, te kao takav ima odnos prema božanskoj svetosti jer je od Njega i nastao i od Njegovih riječi: “Budi!”, bio (nastao). On tj. čovjek takođe sa svojim duhom ima odnos prema duhovima a ima i odnos prema svijetu prirode i elemenata sa svojom tjelesnom stranom, pa on voli i ono za čim teže elementi i priroda sami po sebi, a to nije ništa drugo nego svijet tjelesa i duhova.

Tih tjelesa ima koji su elementarni, a svako elementarno tijelo je prirodno, a ima prirodnih tjelesa koja nisu elementarna, pa nije svako prirodno tijelo i elementarno, pa su elementi jedna od dimenzija prirode tjelesa. Ima elemenata koji su takođe od tjelesne prirode a ne kaže se za njih da su elementi. Tako je to sa sferama i melecima, pa to znamo da se visoki svijet spori te se tako podvodi pod riječi Uzvišenog: “Neprestano se razilaze izuzev onoga kojima se je spustila milost, a zato su i stvoreni zbog tog razilaženja, jer se božanska imena odlikuju jedna nad drugim.

Otuda potiče razilaženje i neslaganje. Gdje je ime Onaj koji štetu daje u odnosu na ime Onaj koji daje korist, gdje li Onaj koji uzvisuje u odnosu na onoga koji ponižava, gdje li Onaj koji daje tjeskobu a gdje li Onaj koji daje širinu, gdje li toplota a gdje li hladnoća, gdje li vlaga a gdje li suhoća, gdje li svjetlo a gdje li tama i mrak, gdje li nepostojanje a gdje li postojanje, gdje li vatra gdje li boda, gdje li žuč gdje li sluz, gdje li kretanje gdje li mirovanje, gdje li robovski gdje li gospodarski status. Zar sve ovo nije oprečno i vizavi jedno drugom. Zato će se oni neprekidno razilaziti. Gdje li dozvoljenost gdje li zabrana jedne te iste stvari dvjema različitim osobama, pa je jednom zabranjeno što je drugom dozvoljeno, pa se donose dva različita suda o jednoj te istoj stvari.

Pogledaj u status međusobno oprečne prirode, odakle nastaje i šta je uzrok da one nastanu kao međusobno oprečne i šta je u božanskom znanju uzrok tome da one u svom postojanju budu međusobno oprečne, a to je zbog toga da bi znali da nijedno stvorenje mimo Allaha nema moći ni nad čim ni ovoga ni onoga svijeta.

Čak i onaj svijet ima dvije kuće, u jednoj je viđenje (Boga), a u drugoj zastrtost (od Njega). hvala Allahu koji nam je stvari predočio, odakle one potiču i kako su nastale i koji nas je učinio od spoznavalaca toga.

Allah nas učinio da budemo od onih koje je On usrećio time što ih je poučio. Jasno ti je da se voli sjedinjenje (sastanak) sa određenim postojećim bićem, bilo takvih manje ili više, makar to bilo u smislu prisnosti, drugovanja, ljubljenja i li grljenja i slično tome shodno tome šta iziskuje zbilja određenog stvorenja, odnosno bića i shodno zbilji onoga koji voli.

Ono što se voli je po sebi jedno, a raznovrsno se pojavljuje i dolazi do izražaja, a to jedno nije ništa drugo do sjedinjavanje, odnosno sastanak, bilo da je to na nivou govora, grljenja, ljubljenja itd. To su različiti odrazi ljubavi. Tako se ljubav raznovrsno pojavljuje u jednom ili u mnoštvu.

Zato je uopšte nemoguće da zaljubljenik voli dvoje, jer dvoje srce ne obuhvata. Ako bi ti rekao da je tako nešto moguće kada je u pitanju ljubav stvorenja, a što se tiče ljubavi Stvoritelja to je nemoguće, jer je On rekao: “On ih voli”, tako da voli mnoge (mnoštvo), mi na to kažemo: “Ljubav ima pojmljivo značenje iako se ona ne može definisati, ona se može dokučiti kušanjem i nije nepoznata kao takva. Međutim, teško ju je formulisati tako da joj je nepoznat odnos prema Uzvišenom Allahu dž.š., jer je Allah Onaj: “Kome nema ništa slično” (Šura, 11).

Tvoje riječi: “Što se tiče ljubavi Boga to je nemoguće”, to je tvoj sud, takvo nešto može reći jedino onaj ko poznaje Božiju Ličnost, a ona se inače ne zna, tako da se ne zna ni kakav je to odnos, a zna se ljubav. On Uzvišeni se obraća Svojim robovima samo njihovim jezikom i onim što je njima u njihovom jeziku shvatljivo i pojmljivo u vezi sa svim onim što On pripisuje Sebi i opisuje se takvim kakvim Se opisuje, međutim kakvoća toga (kad se to odnosi na Njega) je nepoznata.

Što se tiče drugog oblika te ljubavi, to je fizička ljubav. Ona, iako je obična, između ta dva oblika obične ljubavi postoji razlika. Ta razlika se sastoji u tome da se obična ljubav ne vezuje samo za neki određeni prirodni lik. Ona se prema svakom liku odnosi jednako u smislu ljubavi, kao što se struja vezuje za sve ono što je provodi.

Što se tiče fizičke ljubavi, tj. obične ljubavi to je ona koja se veže za samo jedan, uobičajeni lik, kao što je slučaj sa Kajsom i Lejlom, Kajsom i Lubnom, sa Kesirom i Izzetom, Džemilom i Busejnom.

Ovakva se ljubav ne dešava izuzev usljed opšte srodnosti i odnosa između njih dvoje, kao što je slučaj kod magneta i željeza, to u veza sa ljubavlju u duhovnom svijetu odgovara ajetu iz Kur'ana: “Nema niko od nas a da nema svoj poznati stupanj”, (Saffat, 164) a u vezi sa božanskom ljubavlju sliči vezanošću za samo jedan oblik ili način vjerovanja, kao što duhovna ljubav sliči običnoj ljubavi po pitanju čistote, a božanska ljubav običnoj sliči kod onoga koji Ga u svim vjerama vidi jednim bićem.

Znaj da ljubav kako rekosmo iako ima četiri naziva, svaki taj naziv ima određeno stanje koje nije istovjetno drugom. Mi ćemo sve to objasniti.

Jedan od tih naziva je heva (želja). Želja se koristi u dva značenja, a oba ta značenja odgovaraju ljubavi. Jedno od tih značenja je kada se želja spusti u srce, a to je njeno pojavljivanje u srcu nakon što mu je tj. srcu bila nepojavna.

Kaže se na arapskom jeziku: “Heve-nnedžmu” kada zvijezda pada (ar. riječ heva znači u isti mah i želja i padanje). Uzvišeni kaže: “Tako mi zvijezde kada pada” (Nedžm, 1) (Upotrijebljen je izraz heva što znači želja a znači i pad). Želja je jedno od imena ljubavi u tom stanju.

(…)

Uzrok pojave ovakve želje u srcu mogu biti tri ili neka od te tri stvari: viđenje, čuvenje ili dobročinstvo, a od to troje najjače i najpostojanije je viđenje, za razliku od drugih kod kojih može doći do promjene prilikom susreta.

Čuvenje nije tako postojano jer se ta želja pri susretu može izmijeniti. Čuvenje je dalje od toga da se lik koji je formiran u mašti podudari sa spomenutim likom za koji se čulo ( i za kojim se ima želja).

Što se tiče takve ljubavi izazvane dobročinstvom, ona je uzrokovana i može nestati zbog nemara i moći navike i pored toga što traje dobrota, s obzirom da se sami dobročinitelj ne vidi. Što se tiče drugog značenja želje, ono se javlja jedino u vezi sa postojanjem suda božanskog zakona. Na to se odnose riječi Uzvišenog upućene Davudu a.s.: “Među ljudima sudi po istini i ne slijedi želju” (Sad, 26), što znači: “Ne slijedi svoju ljubav (želju) nego slijedi Moju ljubav, odnosno želju, a to je sud odnosno propis kojeg sam ti propisao.”

Zatim je Uzvišeni rekao nakon toga : “Zavešće te (tj. tvoja želja) od Allahovog puta”, tj. zbuniće te od puta Moga kojeg Sam ti uzakonio i tražim od tebe da njime ideš i da sudiš na osnovu njega (tj. na osnovu Mog puta).

Želja u ovom slučaju predstavlja ono što čovjek želi, pa mu Bog naređuje da ostavi sve svoje želje koje se ne podudaraju sa putem koji mu je uzakonio.

Ako bi ti rekao: “On mu zabranjuje ono čega se on ne može proći, jer ljubav koja nije ništa drugo nego ima izuzetnu moć kojoj se razum ne može oduprijeti, mi na to kažemo: “On ga nije obavezao da odstrani želju, jer ona se ne može ni odstraniti. međutim želja, kao što smo rekli, može biti vezana na različite načine i može se željeti mnogo štošta. Mi smo već pojasnili da je zbilja želje, tj. ljubavi ljubav za sastajanjem ili postizanjem nečega ili mnogo toga, pa od njega traži Uzvišeni da ljubav veže za Boga koji mu je propisao zakon, a to je Božiji put, kao što se ona može vezivati i za mnoge druge puteve, a ti putevi nisu Allahov put.

Eto to je smisao riječi Uzvišenog: “Ne slijedi želju”, pa ga On i ne obavezuje s onim što on ne može, a apsurdno je da Onaj koji zna i koji je mudar obavezuje nekog nečim što je neizvodivo.

Ako ti posegneš za argumentom da se vjerom obavezuje i onaj ko po praiskonskom Božijem znanju neće biti vjernik, kao što je Ebu Džehel i njemu slični, mi na to kažemo: “Na to se može odgovoriti na dva načina. Jedan je taj da ja pod obavezivanjem onim što je neizvodivo podrazumijevam ono što je neizvodivo u uobičajenom smislu, kao npr. da mu kaže: “Popni se na nebo bez ikakvog pomagala i sredstva”, ili: “Objedini suprotnosti, u smislu stoj u isto vrijeme i nemoj stajati, a njega obavezuje onim što je uobičajeno da je moguće, a to je da on vjeruje ili da izgovori riječi kojima izražava vjerovanje. Svaki čovjek u sebi osjeća mogućnost i za vjerovanje i za izgovaranje riječi vjerovanja, bilo da to stekne ili da mu je to urođeno, reci kako hoćeš. Zato će Allah protiv takvog roba na Sudnjem danu imati nepobitan dokaz.

Uzvišeni kaže: “Allah ima nepobitan dokaz”. Da ga je obavezao onim što u uobičajenom smislu on ne može, ne bi u tom slučaju imale smisla Njegove riječi: “Allah ima nepobitan dokaz”, nego bi se reklo: “Allahu pripada pravo da radi šta hoće”, kao što je Uzvišeni i rekao: “On neće biti pitan za ono što čini”. Smisao toga je da se Bogu ne može reći: “Zašto si nas obavezao, zabranio nam ili naredio i pored toga što znaš da si nam sudbinski odredio da Te nećemo poslušati”.

Eto u tom kontekstu su Njegove riječi: “On neće biti pitan za ono što čini” (nego ćete vi biti pitani šta činite, a On je to i ranije znao, pa su mu vaša djela odnosno postupci dokaz protiv vas ili u korist vas), On će im reći: “Jesam li vam naredio nešto što vi možete ili što ne možete?” Nužno će odgovoriti da im je naređeno ono što je u uobičajenom smislu njima moguće, a On ih je i obavezao samo onim što oni mogu, čime se samo potvrđuje istinitost Njegovih riječi: “A Allah ima nepobitan dokaz”, jer oni, u vrijeme dok su dužni izvršavati ono s čime su zaduženi, o sebi ne znaju ono što Allah o njima zna.

Drugi odgovor na to je taj da je već ranije pokazano da je nužno vjerovati u Njega, što potvrđuje događaj kada je Allah držao Ademovo potomstvo u Svojoj šaci (taj događaj se odnosi na naš praiskon kada je Allah duše stvorio i pitao ih: “Nisam li Ja vaš Gospodar”. Duše su odgovorile: “Dakako.”). odredba tog čina će doći do izražaja na Onom svijetu, tako da nikoga neće biti a da neće biti vjernik (tj. na Onom svijetu).

Na ovom svijetu on priznaje Njegovo postojanje, na određen način (makar toga bio i nesvjestan). Ako Mu pridruži (drugo božanstvo), on to i ne pridružuje osim Onome koji postoji. Zbog toga On i ne traži od takvih ili takvoga ništa drugo osim samo čisti monoteizam, jer je on, tj. takav monoteizam, mio Bogu, a taj monoteizam je ništavan od strane njih, i On Uzvišeni voli Svoj monoteizam da dođe do izražaja pri stvorenjima, jer On Uzvišeni makar i volio samo jednoga, On ga voli kao jedinku iz mnoštva, pa kome je svojstven monoteizam Allah će ga zavoliti zbog nečega što Mu je omiljeno, a to je monoteizam koji se manifestira u njemu. Koga Allah omrzne On ga omrzne zbog toga što ono što On voli, tj. monoteizam, u njemu ne dolazi do izražaja.

Treba ipak napomenuti da sve stremi vjeri. To smo već ustvrdili kada smo govorili o tome da Allahova milost utiče Njegovoj srdžbi. Jasno ti je značenje želje (nivo ljubavi). Što se tiče izraza hubb (ljubav), to je kada se ona želja očisti od vezivanja za bilo koji put osim za put koji vodi Allahu. Ukoliko se očisti i pročisti od drugih pravaca i puteva i vezanja za njih tada se naziva hubb (ljubav) zbog svoje čistote i pročišćenosti, kao što se i rosa ili kapljice vode zovu habb, a kada se voda ispari, zamućenost i talog ostaju i padaju a voda se izbistri i postane čista. Tako je i sa ljubavlju kod stvorenja. Ukoliko vežu tu svoju ljubav za Njegovu Ekscelenciju Boga Uzvišenog i očiste je ma od kakvih veza tj. da Bogu ne pripisuju suparnika, kao što su idolopoklonici koji Bogu pripisuju druga, takva se ljubav naziva hubb, šta više za nju Uzvišeni kaže: “I oni koji vjeruju najjače vole Allaha” (Bekare, 165).

Uzrok toga je onaj čin ili momenat kada se ne smrtnom času odstrani zastor sa vida, “Kada se oni koji su slijeđeni odreknu onih koji su ih slijedili” (Bekare, 166), ili kako Uzvišeni kaže: “Reći će oni što su slijedili: Da je nama druga prilika pa da se mi odreknemo njih kao što su se oni odrekli nas”(Bekare, 167)). Tako i na tom mjestu njihova ljubav prema njima će iščeznuti a vjernici će i dalje ostati pri svojoj ljubavi prema Allahu, pa će u tom slučaju još jače voljeti Allaha, time što će nadmašiti one koji se odriču svoje ljubavi prema svojim božanstvima kada im njihova božanstva neće biti ni od kakve koristi pred Allahom, tako da kod mnogobožaca na Sudnjem danu neće ostati ljubavi ni prema kome osim prema Allahu.

Naime, oni su na Ovome svijetu voljeli Njega i one koje su Mu pridružili vjerujući da su i oni božanstva. Da to nisu uobrazili i da nisu napravili takvu grešku oni ne bi ni voljeli ta božanstva. Ono što su oni voljeli je zapravo božanstvenost. Njima se božanstvenost pričinila u mnogo čemu pa su voljeli Njega Uzvišenog (iako nisu ni svjesni toga) i voljeli su ono što su Njemu pridružili. Kada bude proživljenje na Sudnjem danu, kako smo pomenuli, pri njima neće ostati izuzev ljubavi prema Allahu Uzvišenom kojom prilikom će na Onom svijetu više voljeti Allaha nego što su voljeli svoja božanstva na Ovom svijetu, jer je njihova ljubav na Ovome svijetu bila razdijeljena, a na Onom svijetu biće objedinjena i sva prema Allahu, kada ono što je volio, a to je božanstvenost, ne vidi ni u kom drugom osim isključivo u Njemu.

Zato milost i utiče. Ljubav je jaka na početku i na kraju a na sredini je nejaka s obzirom da je razdijeljena na mnoštvo. Mi smo to sve već ranije objasnili, i ovo je razlika između ljubavi i želje.

Što se tiče aška (koji je najviši – najintenzivniji nivo ljubavi) to je pijanost u ljubavi. Uzvišeni kaže: “Oni što vjeruju i najjače vole Allaha”. Pored čiste ljubavi koja se može naći u srcu ako ta ista ljubav potpuno obuhvati komplet čovjeka i oslijepi ga na sve osim voljenog i ta zbilja prostruji svim njegovim organima i moćima te njegovim duhom kao što krv kola u njegovim žilama i tako se s njim stopi i obuhvati svaki njegov i tjelesni i duhovni djelić, ne ostavljajući nimalo prostora za nekog drugog mimo voljenog, tj. nema mjesta za drugoga, i kada govori s Njim govori i kada sluša – sluša od Njega i kada gleda ma u koju stvar, gleda u Njega i vidi Ga u svakom liku, te ne vidi ništa a da ne kaže: “On je ovo”, tada se takva ljubav naziva aškom.

Priča se za Zulejhu kada je jedanput pustila krv, krv je pala na zemlju i njom je bilo ispisano Jusuf, Jusuf … na više mjesta, gdje god bi krv pala, jer je spominjanje njegovog imena u njoj kolalo kao što kola cjelokupna njena krv. Ovako se priča i za Haladža kada su mu odsijecali dijelove tijela, njegova krv je kada je padala na zemlju ispisivala: Allah, Allah, zato je on i rekao, neka mu se Allah smiluje “Nećete mi odsjeći nijedan organ a da neće u njemu biti zikr (spomen)”.

Ovo je iz te kategorije i to su ašici koji su zaglavili u ljubavi. To stradanje u ljubavi je ono što se naziva garam (žudnja) u arapskom jeziku. Mi ćemo to, ako Bog da, spomenuti kada budemo opisivali razne zaljubljenike.

Što se tiče ljubavi koja se u arapskom jeziku zove vudd, to je ona ljubav koja je postojana bilo o kojoj od gore navedenih da se radi. Kada onaj ko je opisan tom ljubavi bude u istoj postojan i stabilan i da ga ništa od nje ne može odvratiti niti njen uticaj odstraniti, te njena moć ustrajno bude dolazila do izražaja kada je u pitanju i ono što mu je drago i ono što mu nije drago i ono što mu pričinjava zadovoljstvo i ono što mu ne pričinjava od onoga koga voli, voleći sve što se pojavljuje od voljenog, stalno bivajući pod dominacijom te ljubavi ma kako se ona pojavljivala. Takva ljubav se naziva vuddom, odnosno stabilnom ljubavi. Uzvišeni kaže: “Daće im Opšte Milostivi vudd”, tj. stabilnu odnosno postojanu ljubav od strane Allaha i od strane robova.

Ljubav ima i razna druga stanja kod zaljubljenika koje ćemo, ako Bog da, spomenuti, kao što su: ševk (čežnja), garam (žudnja), hijem (zaluđenost), kelef (odanost), buka (ljubavni plač), huzn (ljubavno tugovanje), kebed (uzdisanje), zubul (vehnuti), inkisar (skrhanost) i slično tome kako se već opisuju zaljubljenici i kako to spominju u svojim stihovima. O tome ćemo detaljnije govoriti ako Bog da.

Po pitanju ljubavi dešavaju se mnoge greške. Prva od njih je da mnogi umišljaju, uobražavaju da je ono što se voli nešto postojeće, egzistencijalno, a to je stvar mogućeg ništavila za koju se veže ljubav i pokušava da je vidi egzistencijom u određenom postojećem biću.

Kada on to biće vidi, njegova ljubav prelazi u trajnost tog stanja čije postojanje on voli u odnosu na postojeće biće, tako da je voljeno uvijek moguće nepostojeće, a to većina zaljubljenika ne opaža, izuzev da su od onih koji su spoznali zbilje i njihove odnose. Mi smo to već objasnili. U ovom poglavlju mi ćemo najviše govoriti o pretjeranoj ljubavi (ašk), jer takva ljubav odstranjuje pamet a izaziva mršavljenje, trajnu zamišljenost, brigu, strah, nesanicu, žudnju, čežnju, promjenu stanja, sjetu i slične probleme i loše mišljenje o voljenom, hoću reći o postojećem biću u kojem želi vidjeti manifestaciju onoga što voli, voljeno biće za koje običan svijet tvrdi da je ono što se voli.

Mi se po tom pitanju dijelimo na dvije grupe. Jedna grupa od nas gleda u lik koji se javlja na nivou mašte onoga koga voli i u tom slučaju predočava postojanje svog voljenog na nivou mašte i to je povezivanje s njim na nivou mašte. On ga tako vidi da je s njim u vezi na jedan prefinjeniji način od onoga kako ga vidi u vanjskom postojanju.

Takvim oblikom ljubavi oprimjerenim u mašti je bio preokupiran Kajs Medžnun prema Lejli kada mu je ona došla iz vanjskog svijeta i rekao joj: “Udalji se od mene”, da ga ne bi zastrla grubost njena fizička od prefinjenosti njegovog viđenja nje na nivou mašte jer je ona u njegovoj mašti prefinjenija i ljepša od nje same u pojavnom svijetu. To je najprefinjeniji vid ljubavi. Ovakav zaljubljenik trajno uživa i ne tuži se na rastanak.

Mi imamo velik uvid u ovakav oblik ljubavi, jer primjer ovoga kod zaljubljenika je rijedak zbog fizičke dominacije nad njima. Po nama je uzrok toga taj da onaj ko se u potpunosti posveti ljubavi prema nematerijalnim značenjima, njegov krajnji domet u ogrubljivanju tih značenja jeste da ih spusti na nivo mašte, i ne spušta ih ispod tog nivoa. Kome je najgrublje stanje njegova mašta, šta tek misliš za njegovu prefinjenost po pitanju značenja. Onaj ko je ovakvog stanja može voljeti Allaha, jer je njegov krajnji domet u ljubavi prema Njemu Uzvišenom ako Mu on ne odriče sličnost jeste taj da Ga spusti na nivo mašte. Na to se odnose Alejhisselamove riječi: “Robuj Allahu kao da Ga vidiš…”

Imajući ovu osobinu ako mi zavolimo neko postojeće biće u kojem želimo da dođe do izražaja ono što volimo, neko biće iz osjetilnog i grubog svijeta, mi to biće profinjujemo tako što ga dižemo na nivo mašte da bi ga zaodjenuli ljepotom koja je iznad njegove ljepote i da ga postavimo na ravan sa kojega on ne može umaći a niti se udaljiti s nje, tako da je veza sa njim trajna.

U vezi s tim mi smo rekli:

Stihovi:

Medžnun Amir u svojoj ljubavi nema ništa drugo do žalopojke na udaljenost i odvojenost, a ja sam suprotan njemu, jer je moj voljeni u mojoj mašti, pa mi je tako neprekidno blizu. Moj voljeni je od mene, u meni i pri meni pa zašto onda da jadikujem: “Šta mi je, šta mi je”.

Što se tiče naših riječi da ljubav otklanja razum, to je ono što sufije kažu. Nema dobra u ljubavi koju kreira razum. Ebul Abbas El-Mekarrani El-Kessad reče: ljubav jača vlada dušama nego razum. Oni to kažu stoga što razum svoga vlasnika veže, a u svojstva ljubavi spada lutanje i zbunjenost, a zbunjenost je oprečna razumu.

Razum te objedinjuje a zbunjenost rasplinjuje. Jusufova braća se rekla svome ocu Jakubu: “Ti si zaista u svojoj staroj zabludi” (Jusuf, 95). Time su htjeli izraziti njegovu zbunjenost u vezi ljubavi prema Jusufu.

Zbunjenost rastavlja i rasplinjuje a ne objedinjuje (ličnost). Zato je ljubav i opisana sa prosutošću a to je rastavljanje briga zaljubljenika u više smjerova (aspekata). I Allah taj termin upotrebljava i kaže: “Razasuli smo, tj. Stvorili smo, od njih dvoga mnoge muškarce i žene” (Nisa, 1). Uzvišeni je takođe rekao: “Pramaterija razasuta” (Vakia, 6).

Zaljubljeni je pod dominacijom onoga koga voli, tako da on nema izbora da kreira i planira, nego on sudi na osnovu onoga kako mu dostavlja i naređuje moć ljubavi koja je ovladala njegovim srcem, tj. voljeni diktira tempo. Od njegove zablude i lutanja u ljubavi je i to da on umišlja da svaka osoba o njegovom voljenom misli lijepo i vidi ono što on vidi.

Ovo je od zbunjenosti i po tom osnovu je izrečena i poslovica: “Onaj koga ti voliš lijep je u svačijim očima”, tj. po tvom, o zaljubljeni, mišljenju, jer misliš da svako ko vidi tvog voljenog da će ga vidjeti lijepim kako ga ti vidiš.

U lutanje zaljubljenog spada i to što je on zbunjen na koji način da osvoji ili da se približi svom voljenom, pa govori: “Da li da učinim ovako ili onako da bi dospio do svog voljenog”. On je ustvari neprekidno zbunjen tim kako da otpočne, jer on zamišlja da je nalaženje slasti sa svojim voljenim veće u osjetilnom svijetu od one u mašti, a to mu se dešava zbog dominacije njegove grube dimenzije.

On zaboravlja slast zamišljanja u vrijeme dok je u stanju sna, jer je to zamišljanje po svom užitku izrazitije od same mašte, s obzirom da ono ima jaču vez sa voljenim od same mašte. Veza pomoću mašte jača je od veze koja je van, tj. koja je u osjetilnom svijetu. Dakle, njegov užitak u onome šta je smisao izrazitiji je i jači od same mašte. Zaljubljenik se zbunjuje na koji način iz vanjskog svijeta da ostvari sastanak ili dođe do voljenog. On pita za to onoga ko je o tome obaviješten, neće li mu on pomoći da smisli nešto u tom pogledu. To naročito zbog toga što je čuo da je neko, s tim u vezi, rekao: “Da ti zaista voliš, smislio bi ti nešto”, tj. smislio bi šta da učiniš da bi došao do voljenog.

Prvo što ću spomenuti od opisa zaljubljenih je to što nam je pričao Junus ibn Jahja ibn Ebil Hasan El-Hašimi El-Abbasi El-Kassar, u Mekki naspram jemenskog ugla uzvišene Kabe, a to je bilo 599 godine. On kaže: “Obavijetio nas je Ibn Abdulbaki koji prenosi od Ahmeda ibn Ahmeda, ovaj od Ahmeda ibn Abdullaha, on od Abdullaha ibn Muhammeda ibn Džafera, on od Ebu Bekra Ed-Dejnurija mefesira koji je to prenosio 288 godine, on od Muhammeda ibn Ahmeda Eš-Šemsatije koji je rekao: “Čuo sam Zennuna (čuveni sufija u Egiptu) da kaže: “Allah ima robova čija je srca popunio čistom i nepomućenom Svojom ljubavlju i njihove duhove obdario izrazitom težnjom da Ga vide.

Neka je čist od druga i onoga što Mu ne priliči Onaj koji je pokrenuo težnjom ka Sebi njihove duše, a najmanje od toga što je uradio je što im je dao da Mu se približe svojim shvatanjima i dao da budu očišćena za Njega njihova prsa. Pa neka je čist od druga i onoga što Mu ne dolikuje Onaj koji ih je usrećio i koji je prisni Prijatelj u njihovoj samoći, a koji je takođe i Liječnik njihovih bolesti. O moj Bože, kako su Ti skrušena njihova tijela i kako su im ruke pružene da im uvećaš. Dao si im da kušaju slast shvatanja od Tebe, što je njihov život učinilo lijepim i čime si njihov užitak učinio trajnim, te si im otvorio kapije Tvojih nebesa i dopustio si njihovim srcima kretanje u Tvom carstvu. Šta više, nisi zaboravio ljubav zaljubljenika. Ljubav zaljubljenih na Tebe se oslanja i za Tobom žude srca spoznavalaca i s Tobom su prisna srca iskrenih. Strah onih koji se boje, za Tebe se veže. Utočište kod Tebe traže srca onih koji su nemarni, očajavaju zbog svoje klonulosti, umanjila im se pohlepa za nemarom, oni više ne razmišljaju o onome što ih se ne tiče, ne malaksavaju u umoru i bdijenju, obraćaju Mu se svojim jezicima, pokoravaju Mu se i mole Mu se svojom poniznošću, traže od Njega oprost za svoje propuste i takođe traže oprost od onoga što se od grijeha desilo u njihovim djelima, to su oni čija se srca tope žalosnim mislima i služe Mu službom pobožnih”.

Jedan od opisa zaljubljenih, neka je Allah zadovoljan od njih, je i iscrpljenost (nuhul), a to je opis koji se dovodi u vez sa njihovom i grubom i prefinjenom dimenzijom. Što se tiče vezanosti takvih za njihovu prefinjenu dimenziju ona se sastoji u tome da su duše zaljubljenih, iako su toliko prefinjene da ih osjetila ne mogu dosegnuti niti mašta dočarati i pored toga njih ljubav poput fatamorgane još više profinjuje, a to iz razloga koji ću spomenuti, a to je da (za nju) “žedni misli da je voda” (Nur, 39), a njemu se tako pričinjava zbog žeđi. Da nije tako ne bi mislio da je voda, jer je voda ono što on treba i on joj stremi zbog toga što je to ono što on traži i želi, s obzirom da se u njoj krije tajna života.

Kada dospije i dođe tamo gdje mu se pričinjavala voda i ne nađe ništa, pa pošto ne nađe ništa, nađe Allaha kao nadoknadu za vodu. Njegova namjera je bila voda, a Allah je htio da on dođe Njemu, a da on to i ne primijeti i kao što On Uzvišeni pravi zamke robu a da to rob i ne primjećuje tako On prema robu iskazuje i posebnu pažnju postavljajući mu takve zamke da on stremi Njemu i vraća se Njemu i pouzdaje se u Njega, čineći to tako što mu otklanja uzroke kad mu ih pokazuje, a da on to i ne primjećuje.

Nalaženje Allaha se upravo dešava pri nestanku vode, zamišljene u fatamorgani i to je ustvari njegov povratak Allahu na način da mu je otklonio uzroke i zatvorio sve kapije pred postizanjem onoga što on želi, tako da se on vraća Onome u čijoj ruci je vlast svake stvari, a to je upravo ono što je Allah htio sa njim. Ovako Allah postupa prema onima koje On voli vraćajući ih Sebi bilo milom ili silom.

Tako i njihove duše misle da ispunjavaju Allahove obaveze kojima ih je zadužio i da one postupaju po Allahovom naređenju iz ljubavi i težnje prema Allahu i Njegovom zadovoljstvu, da bi ih On vidio tamo gdje im naređuje da budu. Međutim, kada im se otklone perde i izoštri vid one nađu sebe tj. vide sebe kao fatamorganu u obliku vode. U tom slučaju ne vide da obaveze prema Allahu ispunjava iko drugi izuzev Stvoritelj djela a to je Uzvišeni Allah.

One tada nalaze Allaha upravo onim što su zamišljale da su one same, pa same nestaju pred Njim, a ostaje Bog vidljiv Božijim okom, kao što i voda koja se pričinjava u fatamorgani nestaje, a fatamorgane je vidljiva sama po sebi, ali nije voda.

Tako i duh postoji u njemu (čovjeku) ali duh nije nosilac aktivnosti. U tom slučaju saznadne da je zaljubljenik sami voljeni i da on i ne voli nikog drugog osim sebe. Ne biva izuzev tako. To je krajnja granica duhovne prefinjenosti u svijetu duhova.

Što se tiče one vrste ljubavi koja je vezana za njihovu fizičku dimenziju, to je ono kada se njihovom fizičkom biću mijenja boja ili njihovo mršavljenje a to zbog njihove misaone preokupacije u ispunjavanju onoga na što ih obavezuje njihov Voljeni, pa ulažu trud da bi to ispunili, pošto su se obavezali na to i zavjetovali se vjerujući u Njega i Njegovog Poslanika s.a.v.s. čuvši Njegov imperativ: “O vjernici ispunjavajte ugovore” (Maide, 1), “Ispunite zavjet Meni” (Bekare, 40). Ne kidajte ugovore “kad ste već Allaha uzeli da vam On bude jamac” (Nahl, 91).

Eto to je uzrok iscrpljivanja njihovih tjelesa. Jedan od opisa zaljubljenih jeste da oni vehnu. To je ispravan opis koji se odnosi i na njihove duše i na njihova tjelesa. Što se tiče njihovih tjelesa uzrok tome je ostavljanje raznovrsne ukusne (gurmanske) hrane kao što su masna i sočna jela koja su privlačna nefsovima (dušama) i čiji je rezultat tjelesno uživanje.

Pošto takvi zaljubljenici, neka je Allah od njih zadovoljan, vide da ih je Voljeni zadužio sa klanjanjem pred Njim i razgovorom s Njim noću kada se On pojavljuje a drugi spavaju i oni vide da ta ukusna i specijalna jela imaju za rezultat to da u njihovim tijelima proizvedu jednu određenu paru koja se diže prema mozgu usljed čega obamiru osjetila i postaju troma te ih savlada san, te ne mogu izvršiti svoje obaveze, tj. svoje klanjanje pred svojim Voljenim da bi s Njim prisno razgovarali u svojim osamama dok drugi spavaju.

Pare koje smo spomenuli daju tjelesnu snagu i moć koja vodi njihove organe onome što im je njihov Voljeni zabranio, te zbog toga oni ostavljaju takvu hranu i piće, osim onoliko koliko im je potrebno od toga za obavljanje vjerskih dužnosti.

Zato se smanjuje količina specijalnih jela (kalorija) u tjelesima i to se odrazi na licu. To odaju i njihove usne, njihova su tijela lakša, san ih napušta, ojača im noćno bdijenje te postignu svoj cilj klanjanja pred Uzvišenim i nađu pomoć u samom tom ostavljanju tih užitaka.

To je uvehlost tjelesa. Što se tiče uvehlosti njihovih duša, duše imaju svoj užitak u blagodatima spoznaje i znanja, jer one su kao takve srodne sa dušama iz visokog svijeta da bi tako sa tom srodnom vrstom bile prisne želeći se međusobno potpomagati sa njima, jer su čule Uzvišenog Allaha da kaže: “Potpomažite se u dobru i bogobojaznosti”.

One pri tom umišljaju da se njima obraća tim riječima, a to nije tako. Oni kojima se obraća tim riječima su oni koji se potpomažu u griješenju i neprijateljstvu. Zato i slijedi iza toga zabrana, pa kaže: “A ne potpomažite se na grijehu i neprijateljstvu, i bojte se Allaha” (Maide, 2), a ovako nešto (potpomaganje u grijehu i neprijateljstvu) nije svojstveno dušama iz visokog svijeta.

Nakon što one (duše) uoče tu svoju grešku u vezi s tim, one se od tog ajeta usmjeravaju ka riječima Uzvišenog: “Tražite pomoć od Allaha i budite strpljivi” (A'raf, 128), tj. uhapsite svoje duše (od navodne slobode) kako bi bile sa Allahom.

Napustivši sebi srodnu vestu (iz visokog svijeta) ovim ajetom njihove duše vehnu, a bilo im je ugodno u društvu sa tom srodnom vrstom, jer se one vezuju za “Onoga kome nema ništa slično”, (Šura, 11) i takva vrsta ljudi, odnosno duša, ne zna neki ustaljeni odnos između sebe i Njega Uzvišenog da bi se tako vezala, na takav način. Sama spoznaja o Allahu im (dušama) kaže: odnos međusobne sličnosti između tebe i Njega je zapravo to što ti se On Uzvišeni ne obraća nikako drugačije nego na tvom jeziku, dijalektu i govoru koji je uobičajen u narodu kojem ti pripadaš.

Ti obrati pažnju na ono šta se podrazumijeva pod onim što ti On saopštava, jer to što se podrazumijeva nije u opreci sa zbiljom značenja tih riječi. Zbog svog neznanja ti nećeš znati kako se te riječi trebaju shvatiti kada se odnose na Njega.

To svojstvo kojim ti se obraća i saopštava ti, samo po sebi će iziskivati odgovarajući smisao, jer je On Sebe time opisao (tj. određenim riječima koje imaju određeni i shvatljivi smisao kada se odnose na stvoreno ali se ne shvataju kada se odnose na Uzvišenog). Njegova svojstva nisu nikada lišena određenog posebnog odnosa između nas i Njega.

Ako se ti uhvatiš (vežeš) za to (Njegovo) svojstvo i strogo ga se držiš, ono će te nužno dovesti Njemu, pa ćeš tada znati na koji način i u kojem smislu se ono Njemu pripisuje i to takvim znanjem koje je izraz (tvoga) kušanja i Božijeg pojavljivanja.

Ti ćeš tada još više da vehneš sve dok ne postaneš poput umišljene tačke, kao što reče neko od takvih:

Osvanuh u Tebi sav proziran

Sličim tački zamišljenoj (pretpostavljenoj).

Ta tačka (čovjek) nema svoga postojanja osim na zamišljenoj ravni, tj. kao zamišljen. Ovo je njihov opis u vezi s tim da oni vehnu.

Pričali smo o jednoj predaji potvrđenoj sa otkrovenjem da se Israfil a.s., kome pripada jedan od najuzvišenijih rangova u visokom duhovnom svijetu, smanjuje u sebi, tj. vidi sebe manjim svaki dan zbog toga što veličina Allaha zahvata njegovo srce 70 puta sve dok ne postane kao tačka, kao što će biti proživljeni oholi ljudi koji su oholi u odnosu na Allahove robove pa će biti proživljeni na Sudnjem danu maleni poput praški i to će dobiti zbog toga što su se na ovome svijetu veličali i oholili.

Ovo je opis njihove uvelosti u njihovim dušama i tijelima.

Od opisa zaljubljenih je takođe garam, a to je spremnost na žrtvu, čak i stradanje, za onog koga se voli. Uzvišeni kaže: “Zaista je paklena muka stradanje”, što znači da su takvi zaljubljeni spremni na stradanje i žrtvu da bi vidjeli voljenog.

Garim u arapskom jeziku znači i dužnik, tj. onaj ko je opterećen dugom, a premetanjem korjenitih slova u ovoj riječi dobije se regam, a to je padanje licem na zemlju. Zato se i kaže: “Ragme enfihi” – spustiću ja njemu njegov nos”, jer je nos mjesto kojim se izražava ponos. Što znači poistovjećuje se sa zemljom, jer je zemlja tj. prašina opisana sa poniznošću, jer je prašina nešto najponiznije. Poznato je da je zemlja opisana kao takva u Časnom Kur'anu, jer po njoj gaze i oni koji su ponizni.

Pošto svaki oblik i intenzitet ljubavi iziskuje odgovarajući naziv za onoga ko je njime opisan kao što je npr.: ljubav – zaljubljenik, čežnja – onaj koji čezne, nesanica – onaj ko nema sna itd., onaj ko je opisan ovom vrstom ljubavi tj. garamom naziva se mugremom (onaj koji se žrtvuje), a njegovo se svojstvo naziva garama (žrtva, stradanje).

E ovo je ime koje obuhvata sva svojstva ljubavi koja nužno posjeduje onaj ko je zaljubljen. Prema tome, zaljubljenik nema većeg i obuhvatnijeg svojstva od ovoga. Jedan od opisa zaljubljenih je i ševk (čežnja), a ona je duhovno kretanje u susret voljenom a i kretnja je prirodna, tjelesna, tj. čulna voljenom ukoliko je voljeni iz njegove vrste. Takav kada nađe voljenoga, ma koji voljeni bio, težnja mu se smiri, i dalje nalazi spokoj, odnosno mir u kretnji, pa je zbunjen; otkud kretnja iako je našao i susreo voljenog. On vidi da se ta potreba za kretnjom i povećava, te ga pri tom zahvata doza straha dok je sa voljenim, povezujući taj strah sa mogućnošću rastanka, a svoje prethodno kretanje shvatajući težnjom za trajnim boravkom u društvu sa voljenim, a ta težnja se još više pojačava kada se ostavi susret.

Stih:

Najjača težnja je onoga dana

Kad se kuće kućama približe

Neko drugi je rekao u vezi sa onim što spomenusmo po pitanju straha u stanju sastanka:

Plačem iz čežnje za njima ukoliko su udaljeni, a ukoliko su blizu plačem iz straha bojeći se rastanka. Ovo je udio onome ko voli nekoga mimo sebe i smatra i misli da je njegov voljeni neko drugi osim on sam, tj. da je voljeni druga osoba. Da je zavolio Allaha ne bi mu bilo takvo stanje, jer onaj ko voli Allaha ne boji se rastanka. Kako nešto da se rastavi kad je nužno i neprestano u šaci Božijoj i kada vidi svog Voljenog i vidi Ga da mu je bliži od njegovog lutajućeg damara. “Nisi bacio kad si bacio nego je Allah bacio” (Enfal, 17).

Gdje je rastanak kad u svijetu i nema osim On. Uzvišeni Allah kaže: “Ko se Meni približi pedalj, Ja se njemu približim lakat …” Ovako treba da znaš vrijednost, o brate, onoga ko te voli radi Allaha ili radi sebe kada se zna da je Uzvišeni Bog, i pored toga što je neovisan o svjetovima, takav da kada Ga njegov rob zavoli žuri u susret robu i njegovoj blizini i približava ga tako Sebi i učini ga od elite svoga društva. Ti, o brate, si pozvaniji tako postupati ako te zavoli neka osoba. Time ti je dala prednost nad sobom i takav koji te je zavoli stavio ti je sebe na raspolaganje.

Ako si pametan trebaš znati vrijednost ljubavi i vrijednost onoga ko te voli. Trebaš takođe požuriti sastajanju i vezivanju s njim kiteći se tako Allahovom naravlju i moralom držeći se njegove ljubavi, jer onaj ko te počne voliti je njegova ruka tebi s kojom se nikad nećeš izjednačiti, a to zbog toga što sve ono što uradi iz ljubavi je zapravo rezultat te ljubavi s kojom te je prvobitno zavolio.

Od opisa zaljubljenih je i hijam. To su oni koji su takvom ljubavlju zanešeni da su izbezumljeni kreću se bez određenog cilja. Onima koji vole Allaha najviše priliči ovaj opis. A onaj ko zavoli stvorenje ako izbezumljen tumara to je usljed straha i očaja da neće pronaći i da se neće sastati sa voljenim, za razliku od onoga koji voli Allaha. Takav je uvjeren da će se sastati sa voljenim, jer on zna da On Uzvišeni nije vezan za određeno mjesto kojem bi se težilo, pošto zbilja Božanska odbija to.

Uzvišeni je rekao: “Gdje god se okrenete, tu je Allahovo lice.” (Bekare, 115). Takođe je Uzvišeni rekao: “On je s vama ma gdje vi bili” (Hadid, 4), pa onaj ko Njega voli on je zanešen i izgubljen na svakom mjestu i u svakom stanju, jer je njegov voljeni Bog, pa Ga tako ne traži u nečemu određenom ili naznačenom, nego mu se On Uzvišeni pojavljuje ma gdje smjerao i ma u kakvom stanju bio. Zato su takvi pozvaniji da se opišu takvom ljubavlju od zaljubljenika stvorenja. On Uzvišeni je predočen, vidljiv za zaljubljenika iz svakog oka i spomenut je svakim jezikom i čuje se od svakog govornika. Ovako su Ga spoznali istinski spoznavaoci. Sa ovakvom zbiljom se pojavljuje zaljubljenicima.

Od opisa zaljubljeni je i zefirat, oni što duboko uzdišu, a ti uzdisaji nastaju usljed jedne vatre koja nije ništa drugo nego svjetlo koje prži i opterećuje srce da to ne može podnijeti, pa ti nagomilani uzdisaji izlaze pod pritiskom zato što ih se mnogo nagomilalo, te zaljubljeni osjeća brižnosti i potištenost i prilikom njihovog izlaska čuju se jaki i vreli uzdisaji, kao što se i prilikom gorenja vatre čuje zvuk, a taj se zvuk naziva huk, zefere (kaže se da vatra hukti). To se samo dešava u tjelesnoj prirodi. To se katkada može dešavati i u otjelovljenom liku. Zato se otjelovljeni lik opisuje drugačije kada se slobodno značenje pojavi u njemu.

Kaže se da je lik opisan sa srdžbom i zadovoljstvom, kao prirodna tijela, kako reče Vjerovjesnik s.a.v.s. za sebe: “Uistinu sam ja čovjek, rasrdim se kao što se rasrdi čovjek i budem zadovoljan kao što je zadovoljan čovjek”. Pošto je Njegova Ekselencija Bog Onaj kojem nema ništa slično, On je Sebe opisao sa zadovoljstvom i srdžbom sa ova dva svojstva kao i drugim sličnim svojstvima kojima se On opisao iz te zbilje (božanske) ta svojstva se pojavljuju u svijetu.

Zato mi kažemo da je znanje Uzvišenog Allaha o Sebi upravo Njegovo znanje o svijetu i ne biva osim ovako. Svaka zbilja koja se pojavila u svijetu a i svojstvo ima svoje božansko uporište koje se i odnosi na Njega i da nije tog božanskog uporišta da ta svojstva i te zbilje čuva u postojanju ne bi ni postojale a niti trajale. Ovo ne znaju osim pojedinci od Allahovih ljudi, jer je to posebno znanje. Uzvišeni je rekao: “Allah se rasrdio na njega” (Nisa, 93). Zatim se nalazi i bilježi u vjerodostojnoj predaji veće i žešće od ovoga za onoga ko razumije od Allaha, a to je upravo ono što je navedeno u vjerodostojnoj predaji da će vjerovjesnici na Sudnjem danu govoriti: “Zaista se je Allah ovoga dana rasrdio kako se nije rasrdio ni prije ni poslije”. E ovo je veće od gore navedenog s obzirom da se On opisuje srdžbom koja nastaje i nestaje. Sa tog stupnja Muhammed s.a.v.s. će, za one drugove koji nakon njega izmijene, preinače njegov nauk, reći: “Daleko bili, daleko bili”, jer će to iziskivati stanje dotičnog mjesta i prilika, jer onaj koji upravlja u svom upravljanju se ponaša prema stanjima i mjestu.

Od opisa zaljubljenika je i kemed, a to je najžešći oblik brižnosti srca kada ne potiču suze, a premda dotična osoba puno uzdiše i stenje, a to je potištenost koju osjeća u sebi koja nije uzrokovana običnim i poznatim uzrocima. Ta potištenost je nepoznata koja je karakteristika zaljubljenika i nema drugog uzroka osim same ljubavi, te joj kao takvoj nema lijeka izuzev sastanka sa voljenim, a preokupiranost voljenim mu apstrahira osjećaj potištenosti i žalosti.

Ako se sastanak sa voljenim ne desi u smislu sastanka bića sa bićem onda on može biti ostvaren na takav način da voljeni bude onaj koji mu naređuje, te ga to izvršavanje naređenja zabavi i oslobodi od te brige i žalosti i to mu razgali brižnost i potištenost. Ta potištenost se najčešće javlja ukoliko između njega i voljenog nema nešto što bi ga preokupiralo od sebe samog, da tako sam sebe zaboravi. Takav zaljubljeni prilikom preokupacije nema svojstva koje ga napušta izuzev svojstva potištenosti.

Mnogobrojni su opisi ljubavi kao npr. izvinjavanje, tužnost, zbunjenost, ljubomora, šutnja, bolest, plakanje i druga svojstva koja zaljubljenici spominju u svojim pjesmama. Naš govor u ovom poglavlju se odnosi na ljubav Allaha prema Njegovim robovima i ljubav Njegovih robova prema Njemu, a ne nešto drugo.

Uzvišeni Allah spominje pojedine kategorije da ih voli zbog svojstva koje se pri njima nalazi i zbog kojeg ih On voli, kao što i odriče Svoju ljubav prema (određenim) kategorijama zbog svojstava zbog svojstava koja se kod njih nalaze (kad govori o kategorijama koje ne voli). On o tome govori u Svojoj Knjizi, a i preko jezika Svoga Poslanika s.a.v.s.

Jedno od tih svojstava je slijeđenje Njegovog Poslanika s.a.v.s. u onome što je uzakonio. Uzvišeni kaže: “Reci: ‘Ako vi volite Allaha mene slijedite pa će vas Allah zavoljeti”. (Ali Imran, 31). Znaj da Allah voli Svoje robove na dva načina. Jedan od njih je ljubav prema Njegovim robovima. To je posebna ljubav u početku data s kojim ih Allah usreći da slijede poslanika ili sve poslanike. Zatim im to rezultira dvostrukim odnosom u ljubavi, jer je i slijeđenje (poslanika9 na dva načina, tj. Izvršavanjem onoga što je obaveza (farz) i izvršavanjem onoga što je dobrovoljno (nafila).

U kudsi-hadisu Poslanik navodi da je Uzvišeni Allah rekao: “Najdraže sa čim Mi se Moj rob približava je ono što sam mu stavio u obavezu, a i neprekidno se rob Meni približava sa dobrovoljnim ibadetima dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim njegov sam sluh, vid, ruka i podrška”.

Pa pošto je Bog sluh roba i njegove snage u slučaju kada izvršava nafile, kakva je tek božanska ljubav prema njemu kada izvršava stroga naređenja. To se ogleda u tome da Bog želi voljom tog Svog odabranog roba i daje mu vlast u svijetu koliko hoće i shodno Njegovom, neka je Uzvišen, praiskonskom htijenju kojim ga je usrećio. Ovaj odnos na taj se način uklapa u praiskonsku vezu. Na to se odnose riječi Uzvišenog: “A vi nećete osim što hoće Allah”. (Insan, 30).

Svako svojstvo koje Bog spominje da voli zbog njega onoga ko ga posjeduje, to se svojstvo ne postiže nikako drugačije nego slijeđenjem, jer je to Allahov Poslanik s.a.v.s. uzakonio, a to je u stvarnosti od Allaha, jer on (Poslanik) ne govori iz želje i tako On čini s njim i s nama i time Bog negira da čin pripada poslaniku ili nama kao što neki misle. Na to ukazuju Njegove riječi: “Ja ne znam šta će učiniti sa mnom a niti s vama, nego ja samo slijedim ono što mi se objavljuje i ja nisam drugo nego jasni opominjač” (Ahkaf, 9).

S time se povezuju riječi Uzvišenog: “Na poslaniku je samo da dostavi” (Maida, 99). Smisao slijeđenja je to da činimo kako nam se kaže. Ako nam on (poslanik) kaže: “Slijedite me u onom što radim”, mi ćemo ga slijediti. Ako ne kaže tako nešto onda smo ga dužni slijediti u onome što kaže. Slijeđenje njega u onome što nam naređuje i u onome što nam zabranjuje, te pridržavanje određenih granica i propisa u slijeđenju rezultiraće da ćemo ga slijediti i u njegovim djelima i u njegovoj naravi, etici i moralu što se naziva čašću i znakom, tj. Znakom iskrenog slijeđenja. Poslanici takođe slijede, jer i on (poslanik) sam kaže: “Slijedim ono što mi se objavljuje”.

Njegovo (poslanikovo) slijeđenje Allahove objave kao rezultat slijeđenja Allahovih naređenja rezultiraće time da će se na njemu (poslaniku) pojaviti znak, čudo, a tako nešto će na osnovu slijeđenja nama biti keramet (čast), a ne čudo (ajet). A to je čin ili djelovanje sa ambicijom odnosno stremljenjem bez toga da poduzima formalne aktivnosti. Tkao se pojavljuju, kod takvog roba, cijepanje prirodnih zakona, odnosno natprirodna čuda, koja se i ne dešavaju nikako osim na takav način, tj. Slijeđenjem, bez uzroka nego samo izravno preko volje Uzvišenog Allaha. Ako se tako nešto pojavi preko uzroka, ono ne spada u ovu kategoriju, kao što ptice lepršaju uzrokom krila iako ih niko ne drži izuzev Allah, tj. Allah je Onaj koji je postavio uzroke, pa ih u stvari na taj način drži u zraku. Čovjek kada leti po zraku na osnovu same volje a ne pomoću vidljivog, uobičajenog uzroka, to mu sliči Božijem djelovanju u stvaranju samo na osnovu volje. Evo, ovo je razlika između jednog i drugog djelovanja, tj. drugog preko uzroka. Osnova tome je obistinjenje u slijeđenju.

Govoreći jezikom zbilje, onaj ko se slijedi u zakonu je upravo Allah i onaj ko se slijedi u djelu po bolji je uistinu Allah, a i jedno i drugo slijeđenje je izraz Allahove podrške i Njegovog htijenja.

“La ilahe illa Huvel Azizul Hakim”- “Nema boga osim Njega koji je Veličanstven (Nedokučiv mislima i Mudar”. (Ali Imran, 6)

Jedni od onih koje Allah voli su oni koji se kaju, jer onaj koji se kaje, što u suštini znači onaj koji se vraća, je svojstvo Uzvišenog i to je jedno od imena Uzvišenog Allaha: “Zaista je Allah Tevvab (Onaj koji se vraća robu)” (Tevbe, 118).

Prema tome On u suštini i ne voli osim Svoje ime i Svoje svojstvo. Prema tome On voli roba zbog toga što se rob opisuje i kiti Božijim atributima. Međutim, kada se time kiti na način kako to dolikuje. Tako, Bog se vraća Svome robu u svakom njegovom stanju koje ga udaljava od Allaha, a što se naziva griješenjem, neposlušnošću i kontriranjem (u tom smislu Bog je Tevvab – Onaj koji se vraća robu). Ukoliko prema robu neko od njegove vrste ružno postupa a on njemu uzvraća dobrom i prelazi preko toga, to je vraćanje kakvo dolikuje robu i to zapravo nije vraćanje ka Allahu, jer onaj ko misli da se vraća Allahu griješi i ne zna da je Allah sa njim u svakom stanju.

Božijim saopštenjem: vratićete se tada (na Sudnjem danu) Allahu, hoće da se kaže: vratićete se iz nemara, a ne od toga da Allah nije s tobom u svakom stanju, kao što je i rekao: “On je s vama ma gdje vi bili” (Hadid, 4), ili na drugom mjestu kad kaže: “Mi smo njemu (čovjeku) bliži od žile kucavice”, (Kaf, 16). Drugim riječima, kada Mu se vratiš da te obračuna i pita, e to je stvarni povratak, iz jednog u drugo stanje. Pošto su sva stanja u Allahovoj ruci, povratak Allahu se pripisuje u tom smislu. Pa naj koji se vraća Allahu, on se uistinu vraća iz stanja kontriranja i suprotstavljanja ka usaglašavanju s Bogom i iz stanja neposlušnosti u stanje poslušnosti.

Evo, ovo je smisao Božije ljubavi prema onima koji se vraćaju, tj. kaju. Ako ti praštaš onima koji se prema tebi loše odnose i Allah će tebi praštati kada se ti prema Njemu nedolično odnosiš i prema tebi će nastupiti dobročiniteljski.

E ovako ti spoznaji zbilje stvari i shvataj značenja Allahovih saopštenja Njegovim robovima i razluči nivoe i rangove pa ćeš biti od učenjaka Allahovih i znaćeš ono što On kaže.

Allah ovu ljubav prema tim koji se vraćaju (i praštaju) spominje odmah iza govora o menstruaciji koja je svojevrstan vid uznemiravanja. A i Poslanik je rekao: “Allah voli svakog onog ko bude stavljen na kušnju i koji uz to prašta”, tj. onoga ko bude stavljen na ispit želeći da ga Allah iskuša sa onim čime je uznemiren od Allahovih robova te im on uzvrati dobrom.

Eto to je taj koji se kaje, odnosno vraća, a ne u smislu da Allah iskušava Svoje robove grijesima i neposlušnošću. Sačuvao nas Allah od toga da Mu se tako nešto pripisuje, iako sva djela pripadaju Allahu ali sa stajališta njihovog stvaranja kao takvog čina. Ta djela sama po sebi i nisu grijeh izuzev po osnovi propisa i suda o njima. Gledano iz drugog ugla sva djela Allahova su lijepa kao čin, tj. kao djela. Pokušaj to shvatiti.

U to spada i Njegova ljubav prema onima koji se čiste. Uzvišeni kaže: “… i voli one koji se čiste” (Bekare, 222). Čišćenje je jedno svojstvo svetosti i čistote, a to je ustvari svojstvo Uzvišenog. Robovo čišćenje se sastoji u tome da od sebe otkloni svaku prljavštinu koja ne dolikuje da se nađe pri njemu, iako ta osobina može biti pohvalna vezana za nekog drugog, a pokuđena je po zakonu u odnosu na tebe. Kada rob očisti sebe od toga, Allah ga zavoli. To što ne dolikuje robu je veličanje samog sebe, sila, ponositost, kočoperenje, umišljenost, samodivljenje. Neka od tih svojstava uopšte ne ulaze u srce zbog Božanskog pečata koji On stavlja na srca. Na to se odnose Njegove riječi: “Eto tako Allah pečati svako srce oholog, uznositog i silnog (da bi ga sačuvao)”. (Gafir, 35), pa se na njegovoj vanjštini pojavljuje oholost i sila prema onome ko to zaslužuje iz njegovog naroda, bilo da to on zaslužuje po njegovoj tvrdnji i zamišljanju, bilo da je to samo po sebi, a on je u suštini u svom srcu sačuvan od oholosti i sile, jer on zna svoju nemoć i svoju poniznost i svoju ovisnost prema svemu stvorenom, da mu čak i ujed buhe zadaje bol, da mora vršiti nuždu da ne bi trpio bol usljed njenog neobavljanja. Tako je ovisan i o zalogaju hljeba da bi otklonio bol gladi.

Kome je ovo svojstveno, tj. ovakva ovisnost i dan i noć, kako onda u njegovom srcu može biti oholosti i sile. Eto, to je božansko pečaćenje srca takvog roba usljed čega u njega ne ulazi nijedno od tih svojstava (koja ne dolikuju robu).

Što se tiče pojavljivanja tih svojstava na vanjštini roba, prihvatljivo je. Međutim, i za to je Allah dao odgovarajuća mjesta na kojima ta svojstva trebaju doći do izražaja u kom slučaju neće biti pokuđena, a dao je i mjesta na kojima je njihovo pokazivanje pokuđeno.

Ko svoje biće očisti tako da svojstva koja njemu ne dolikuju ne pokazuje na nemjestu, on je onaj koji se očistio i Allah ga je zavolio, kao što i Svoju ljubav odriče prema svakom onom ko je uobražen i uznosit. Takva se svojstva ne pojavljuju osim kod neznalice, a neznanje je pokuđeno. Zato je Allah zabranio Svom Vjerovjesniku s.a.v.s. da bude od neznalica, a Nuhu a.s. je rekao: “Ja ti savjetujem da budeš od neznalica”. (Hud, 46).

Onaj ko se uznosi, svoju uznositost može pokazivati bilo prema onima koji su iz njegove vrste, bilo prema svome Gospodaru i Stvoritelju, ako svoju uznositost pokazuje prema pripadnicima svoje vrste, on se ustvari uznosi sam prema sebi, a neprirodno je da se neko uznosi sam u odnosu na sebe. Dakle njegova uznositost i uobraženost su izraz neznanja.

Apsurd je da se uznosi i u odnosu na svoga Stvoritelja, jer je nužno da je to tako bilo da on poznaje svog Stvoritelja ili da Ga ne poznaje. Ako Ga je spoznao i uznosi se u odnosu na Njega, onda on ne zna kakva savršena svojstva pripadaju i dolikuju njegovom Stvoritelju, a ako nije spoznao Stvoritelja i u tom slučaju je neznalica (jer Ga nije spoznao).

Kao što ga bez razloga ne voli tako ga ne mrzi ni zbog čeg drugog nego zbog njegovog neznanja budući da je ta svojstva pokazao na njihovom nemjestu, upravo zbog neznanja. Neznanje je inače smrt, a znanje je život. Na to ukazuju riječi Uzvišenog: “Zar je onaj ko je bio mrtav pa ga Mi oživili …” (En'am, 122), tj. oživili ga znanjem “…i dali mu svjetlo s kojim ide u narodu…”, a to svjetlo je svjetlo vjere i otkrovenja koje mu Allah objavljuje ili ga njime dariva.

Onaj ko se očisti od ovih svojstava (koja mu kao takva ne dolikuju) je onaj koga Allah voli, pa to shvati!

Od onih koje Allah voli su i oni koji čiste. Uzvišeni Allah kaže: “Allah voli one koji čiste” (Tevbe, 108). To su oni koji čiste druge kao što čiste i sebe. Oni kako su očistili sebe, čiste i druge i tako se dižu na jedan stupanj gdje postaju zamjenici Božiji, jer u suštini, Onaj koji čisti druge i štiti i prašta je Allah. Pa, onaj ko čuva sebe i druge od onoga što je pokuđeno kod Boga, takav automatski čuva i štiti i zastire i drugoga od toga.

Takav čisti te osobine zbog znanja kojeg zna šta je pokuđeno, zabranjeno, loše, kako bi time odstranio od određene osobe svjetlom znanja i života tamu neznanja i smrti. To će mu biti na vagi Sudnjega dana. Ima jedno odo svjetala koje ide ispred njega. Ko ima takvo svjetlo on je omiljen kod Allaha. On je posebno odabran božanskom zaštitom da bude Njegov štićenik, prijatelj i zamjenik. A ti prijatelji, štićenici i zamjenici su od Bogu bliskih, tj. od onih kojima je On dao da Ga zamjenjuju u upravljanju nad nekim ili nad nečim. A svaki čovjek je upravitelj nad svojim organima i više od toga (tj. i drugima). Pa Allah takvome dadne znanje šta je to čistoća kojom čisti podanike.

Uzvišeni Bog voli strpljive. Njegove riječi glase: “Allah voli strpljive!” (Ali Imran, 146). To su oni koje Allah stavlja na iskušenja i oni uhapse svoje duše tj. spriječe ih da se tuže nekome mimo Allaha, koji je spustio na njih to iskušenje. “Oni ne posustaju zbog onog što ih zadesi na Allahovom putu, niti klonu”. Ne posustaju da nose to, jer oni to nose na određen način s Bogom, iako im je teško. Nužno je to tako. Ukoliko nije teško, pa nije to ni iskušenje.

“…i ne predaju se”, nekom dugom mimo Allaha da im to otkloni, nego se predaju Allahu da im to otkloni, kako je rekao dobri rob (Ejjub a.s.): “Zadesila me je nevolja, a Ti si najmilostiviji” (Enbija, 83), pa se on požalio Njemu, a ne nekom drugom.

Allah ga hvali i kaže da ga je našao strpljivim: “Divan li je rob. Zaista se on obraća (Njemu).” Znači hvali ga i pored toga što se on tuži. Time upućuje na to da je strpljiv onaj ko se tuži Allahu a ne nekome mimo Njega. Šta više, to mu je dužnost. Ukoliko se ne bi potužio Allahu i davao time otpor Bogu to bi bio veoma loš odgoj i uljudnost prema Allahu. Vjerovjesnici neka je blagoslov na njih su ljudi odgoja i uljudnosti. Oni imaju znanje od Allaha. Ti treba da znaš da i tvoja strpljivost neće biti osim sa Allahom. Nije to tvoj atribut a niti tvoja moć. Allah kaže: “Strpi se a tvoja strpljivost nije nikako drukčije osim sa Allahom” (Nahl, 127). Pa kako da se hvališeš sa nečim što ti ne pripada.

Allah i daje iskušenja Svojim robovima da bi se obratili Njemu da im to otkloni, a ne da bi se obratili nekome drugom. Kada tako robovi čine i shvataju, oni su u tom slučaju, od strpljivih i takve Allah voli.

Od Njegovih Uzvišenih imena je i Strpljivi. Pa On i ne voli nekog drugog osim onoga ko se je zaogrnuo tim Njegovim atributom. Ovdje je jedna tajna. U toj tajni te On stavlja u Svoju poziciju, jer strpljivost i ne biva osim na uznemiravanjima.

On nas je upoznao s time da među Njegovim stvorenjima ima onih koji uznemiravaju Allaha i Njegovog Poslanika s.a.v.s. pa nam ih je opisao kako bi ih znali, da bi otklonili to uznemiravanje od Njega Uzvišenog time što ćemo se boriti protiv njih ili ih podučavati ukoliko su neznalice a traže znanje.

Imenova On Sebe strpljivim. On nas je obavijestio čime On biva uznemiravan i upoznao nas je s time ko to čini da bismo Njega štitili od uznemiravanja iako je On opisan strpljivim. To zato da bismo znali da i mi kada Mu se potužimo na neko iskušenje koje se spusti na nas i zatražimo da to otkloni od nas, a to naše traženje od Njega ne lišava nas tog atributa, tj. strpljivosti, tako da nas to ne lišava ni Njegove ljubavi, kao što ni On nije lišen imena Strpljivi i pored toga što nas podučava da otklonimo vrijeđanja od Njega. Zabilježeno je u vjerodostojnoj predaji: “Niko nije strpljiviji u podnošenju uvreda od Allaha”. Obrati pažnju na ovo na što te upozoravamo.

Od onih koje Allah voli su i oni koji se zahvaljuju. Sebe je Bog opisao u Svojoj knjizi takvim da voli zahvalne: “Allah će nagraditi zahvalne” (Imran, 144). Zahvalnost je Njegova blagodat i On Sam je zahvalan i znan, tako da On kod roba voli ono što je svojstveno Njemu i što je Njegov opis. Zahvalnost ne biva osim na blagodati. Nikako na iskušenju, kao što tvrde neki koji nemaju znanja o zbiljama, jer je Uzvišeni skrio Svoju blagodat (kako oni tvrde) u Njegovoj neblagodarnosti, nedaći, a da je skrio nedaću, neblagodarnost u Svojoj blagodati.

Pričinilo se onome ko nema znanja o zbiljama, tj. o zbiljama stvari i pojmova, pa takav umišlja da se treba zahvaljivati na belajima, a to nije tačno. To je kao pijenje gorkog lijeka koji je jedan od belaja, međutim to je belaj onome koga uništava, a to je bolest, uslijed koje on i koristi taj lijek.

Bol, odnosno bolest je neprijatelj tom lijeku, a upravo se to traži. Pošto se iskušenje javilo na tom mjestu na kom se javlja bol, tu dolazi ono što će mu se suprotstaviti i što ga želi otkloniti, a to je lijek. Zbog toga to mjesto osjeća nelagodu i (bolesnik9 saznaje da je u tome što je gorko ili neugodno skrivena blagodat, jer otklanja bol, pa on zahvaljuje Uzvišenom Allahu na onoj blagodati koja je u lijeku, a strpljiv je na onome što mu je nepoželjno i mrsko pri upotrebi tog lijeka, jer zna da će taj lijek otkloniti bol, tako da bolesnik i ne stremi nečemu drugom osim rasterećenju od bolesti, tj. rahatluku. Pronikni u ovo!

I u tom smislu je on zahvalan. Zahvaljujući Mu se na toj blagodati koja je bila skrivena u tom gorkom lijeku On mu povećava drugu blagodat, a to je zdravlje i nestanak bolesti, a strpljivost na gorkom lijeku. Uzvišeni kaže: “Ako budete zahvalni Mi ćemo vam (blagodat) povećati” (Ibrahim, 8). Povećanje u spomenutom slučaju je zdravlje. Isto tako, pošto Bog biva uznemiravan i mi se potrudimo da otklonimo toga ko Ga uznemirava tako što ćemo mi njega uznemiriti ili tako što ćemo ga metodički odvratiti od toga s čime uznemiruje Boga, ako mi takvoga budemo uznemiravali borbom protiv njega i sličnim mjerama, to će Bogu biti na nivou pijenja lijeka kojeg bolesnik ne želi u svom stanju, i vidi to kao blagodat s obzirom na to da se time odstranjuje uznemiravanje. Mi to kažemo zato jer sve potiče od Božijeg djelovanja, sudbine i određenja.

Allah je objavio Svom vjerovjesniku Davudu a.s. da Mu sagradi kuću (hram), tj. Svetu kuću (Bejtil Makdis). Sve što bi sagradio srušilo bi se i onda mu je njegov Gospodar objavio da on neće napraviti kuću, rekavši mu: “…jer ti prosipaš ljudsku krv”. Davud Mu reče: “Gospodaru, to što radim je ne Tvom putu, u Tvoje ime i po Tvom naređenju”. On mu reče: “Tačno je to da je to na Mom putu i u ime Mene, a iako je to tako, zar oni nisu Moji robovi. Moj hram neće napraviti neko izuzev onaj ko nije okrvavio ruke”. Davud Mu reče: “Gospodaru, učini neka taj bude od mene”. Allah mu objavi da će to biti njegov sin Sulejman, i tako je taj hram sagradio Sulejman a.s.

Ovo je upravo ono na što te podsjećam ukoliko si oštrouman. Na osnovu ovoga znaš stvar onakvu kakva jest i da je osnova Božijeg imperativa uvijek takva jest i nije. Ako ovo nisi spoznao tako, nisi to ni spoznao: “Nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio”. Ovo je upravo ono što rekosmo: jest i nije. Ovdje se umovi zbunjuju, ko očito ne vidi zbilje onakvim kakve jesu. Kada rob otkloni ono što uznemirava Njegovu Ekselenciju Boga, pa makar u toj radnji bilo nešto nalik upotrebi (neprijatnog) lijeka, Allah mu biva zahvalan na tome, a zahvalnost iziskuje povećanje, pa On Uzvišeni traži od Svojih robova tom Svojom zahvalnošću da povećaju a oni to čine tako što povećavaju činjenje (dobrih) djela. Na to se odnose riječi Poslanika s.a.v.s.: “Zar da ne budem zahvalan rob”, pa iz zahvale prema Allahu koji je njemu bio zahvalan on povećava ibadet a Bog mu na to uzvraća i povećava na planu upute i uspjeha na ovome svijetu na kojem se čine dobra djela, sve do na Onaj svijet kada nema činjenja djela niti bola za sretnike.

Što se tiče napomene o upotrebi gorkog ili nepoželjnog lijeka vezano za otklanjanje uznemiravanja od Allaha, Bog je to objasnio kad govori o vađenju duše Svome robu vjerniku. On Uzvišeni tu Sebe opisuje da On ne voli i ne želi povrijediti Svoga roba, znajući da rob ne želi smrt, a nužno je da umre i da mu je da, tj. smrt i pored toga što je Sebe opisao da On to ne želi.

Eto, to je upravo ono neželjenje kada bolesni osjeća gorčinu pijenja lijeka, tj. ne želi ga popiti. Međutim, nivo znanja to iziskuje, jer je nemoguće da se desi drugačije nego onako kako je poznato (u sudbini) da će biti. Zato je i nužno postojanje svijeta, s obzirom da to proizilazi i da to iziskuju božanske zbilje. Gdje je moguće u odnosu na nužno. Izbrusi svoje srce i znaj: “Zaista je Allah zahvalan i znan” (Bekare, 158), pa iza Svog svojstva zahvalnosti odmah spominje svojstvo znanja. Zato ti povećaj činjenje djela, pa ćeš tako svome Gospodaru uzvratiti na Njegovoj zahvalnosti tebi na onome što si Mu učinio. Taj trud, tj. djelo, je post, jer on pripada Njemu i otklanja, odbija uznemiravanja od Njega. Njegove riječi kažu: “Jesi li u ime Mene sa nekim prijateljevao ili si bio neprijatelj u Moje ime s nekim”. U tom smislu su i Njegove riječi: “Nužna je Moja ljubav prema onima koji se vole u ime Mene i koji se posjećuju u ime Mene i koji se druže u ime Mene i koji se trude u ime Mene”.

Allah nas učinio od onih kojima je On dao blagodati, pa u svakom stanju na sebi vidi Njegovu blagodat i na njoj bivaju zahvalni.

Od onih koje Allah voli su i dobročinitelji, što se vidi iz Njegovih riječi: “Allah voli dobročinitelje” (Ali Imran, 134). Dobročinstvo je svojstvo Uzvišenog i On je Dobročinitelj, pa On u suštini voli Svoje svojstvo, a ono je Njemu vidljivo. Dobročinstvo kojim se rob naziva kao dobročinitelj je to da on robuje Allahu kao da Ga vidi, tj. da Mu robuje očevidno.

Allahovo dobročinstvo je stupanj sa kojeg On Svoje robove vidi u njihovim kretanjima i postupcima, a to su Njegove riječi: “On sve vidi” (Fussilet, 53), “On je sa vama ma gdje bili” (Hadid, 4). Njegovo viđenje svake stvari i svega što postoji je ustvari Njegovo dobročinstvo, jer On sa svojim viđenjem svaku stvar čuva od propasti (od nestajanja). Prema tome u svakom stanju u kome se rob nađe, ono je od dobročinstva Božijeg (znalo to stvorenje ili ne znalo), jer ga u to stanje dovodi Uzvišeni. Zato se blagodati nazivaju dobročinstvom jer blagodat i ne može znati sa određenim ciljem osim onaj ko te zna, a čije je znanje i samo njegovo viđenje, pa Taj je dobročinitelj trajno, jer te On neprekidno vidi, s obzirom da te neprekidno i zna.

Po Božijem zakonu dobročinstvo i nije nešto drugo osim ovo. Poslanik je i rekao: “Ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi”, tj. ako ti nisi dobročinitelj, On zasigurno jest. Ovo vjerovjesnikovo s.a.v.s. poučavanje Džibrila a.s. u prisustvu svojih drugova podvodi se pod metodološki način podučavanja svog društva, pa se to ne odnosi na onoga kome se on obraća, jer on to zna (Džibril a.s.), već se odnosi na prisutne slušaoce.

Tako je to tumačio Allahov Poslanik s.a.v.s. rekavši dalje u ovom hadisu: “Ovo je bio Džibril. Došao je da ljude pouči njihovoj vjeri”.

Od onih koje Allah voli su i borci na Allahovom putu sa posebnom odlikom. Uzvišeni kaže: “Zaista Allah voli one koji se bore na Njegovom putu postrojeni tako da su oni kao utvrđena građevina” (Saff, 4). Hoće da se kaže da su tako uvezani da nema rupe, jer rupe u redovima su upravo putevi šejtana, a put je ustvari jedan i on je Allahov put.

Kada se vanjska linija koja je sastavljena od tačaka presiječe i ne spoji se, tada se neće pojaviti željena linija. Ovo je smisao uvezanosti ili linije zbog postojanja Allahovog puta, pa onaj ko se ne trudi da Allahov put dođe do izražaja kao takav, on nije od Allahovih ljudi. Tako je i sa redovima klanjača. Takvi redovi neće biti na Allahovom putu dok se ljudi u tim redovima ne spoje i ne uvežu. U tom slučaju se manifestira Allahov put sam po sebi.

Ko tako ne postupa i u redove klanjača unosi rupe i praznine on je, u tom slučaju, od onih koji nastoje presjeći i prekinuti Allahov put i izbaciti ga kao takvog iz postojanja. Uzvišeni Allah hoće od Svojih robova, u ovom primjeru, da ih učini stvoriteljima. Zato je i rekao: “Neka je blagoslovljen Allah, najljepši od stvoritelja” (Mu'minun, 14).

Put i nije nikako drugačije nego ovako, tj. kao postojeća linija sastavljena od tačaka koje su jedna do druge i između kojih nema praznog prostora. Tako nastane lik linije. E , tako je i sa redom. On ne nastane na Božijem putu dok se ljudi ne uvežu i ne spoje na tom putu.

Taj put traži i iziskuje mnoštvo, a u vezi sa Allahovom uzvišenošću to je uvezanost Njegovih mnogobrojnih imena, neka je Uzvišen i Slavljen. Od uvezanosti i spojenosti tih imena dolazi do izražaja i put stvaranja. Tako, tu je Njegovo ime Živi, a odmah do njega je ime Znani. Između ta dva imena nema praznine za neko drugo ime.

Do imena Znani je ime Onaj koji želi, odnosno Onaj koji hoće. Do tog imena je opet ime Onaj koji govori. Do njega je ime Moćni, a do njega ime Mudri, do njega ime Onaj koji određuje vrijeme, do njega je ime Odmjereni, do njega je ime Onaj koji raspoređuje, do njega je ime Onaj koji raščlanjuje, do njega je ime Opskrbitelj i do njega ime Oživitelj. Takav je poredak i red Božijih imena za uvođenje u postojanje na putu stvaranja. I eto tako je to uvezano u postojanju.

Kada se ovaj put pojavi ili dođe do izražaja, a koji nije ništa drugo do uvezivanje i spajanje Božijih imena, stvoreno biva opisano ovim imenima, pa se tako stvorenja pojavljuju tim nizom i spajanjem tih imena, pa su ona odraz ili stanja njihova da bi tako došla do izražaja u stvorenom. Ona se neprestano manifestiraju odnosno pojavljuju u stvorenom i ne mogu se pojmiti nikako drugačije nego ovako.

Cjelokupan svijet je živ, znan, ima volju, govori, ima moć i sve ostalo što je nabrojano od imena, a tako je to i sa svim drugim imenima Uzvišenog. To se u sufijskom putu imenuje pojmom kićenja božanskim imenima, pa se imena pojavljuju na robu, kao što se pojavljuju i u postojanju pravog puta sa njihovim uvezivanjima i spajanjima. Pa u bitku ili bitisanju ako dođe do rupe ili pukotine, tu prestaje Allahov put a pojavljuju se putevi šejtana koji prave pukotine u redovima, kao što se navodi u vjerodostojnoj predaji: “Pa ti obrati pažnju na ono na što te upozoravamo”.

Ako rob sa Božijim imenima postupa onako kako to čine Njegova imena pri uvođenju u postojanje stvorenja, a i bude se i borio na Božijem putu na takav način protiv neprijatelja koji su na stepenu šejtana, a koji unose pukotine u redove, nužno je da će takvi biti pomognuti i da će pobijediti, jer u tom slučaju kod takvih nema pukotine odakle bi neprijatelj napao, pa Allah voli takav način, odnosno takvo svojstvo djelovanja na Božijem putu. Tako je i čovjek kao pojedinka jedan red ili stroj u svemu onome u čemu se nalazi, u tom slučaju sva njegova kretanja pripadaju Allahu i tu nema pukotine za nešto drugo mimo Allaha i niko mu se ne može suprotstaviti.

Neprijatelji neprekidno gledaju njegove pokrete i radnje ne bi li ugledali pukotinu kroz koju bi mogli provaliti i tako presjeći put između njega i Allaha. Svako djelovanje i posao je jedna linija i taj čin je upravo zbir Božanskih imena i Njegovih svojstava pohvalnih. Djelovanje i poslovi su mnoštveni. Samim tim stvar se usložnjava i uvećava, pa se u svijetu javljaju likovi onoga što je složeno. Od dvije ili više linija nastane ravan, a od dvije ravni tijelo.

Svako tijelo je složeno i sastavljeno od osam, a to je savršeni lik koji se javlja, nastaje iz Bića i sedam svojstava. Krajnja složenost je tijelo i iza toga nema nivoa koji bi to nadilazio. Neosporno sve počiva na osam, bez ikakvog neslaganja u tome. Ono što počiva na više od osam (nije tijelo već) su tijela. Tj. ima više ravni, a ako ima više ravni ima više i linija, ako ima više linija ima više i tačaka, tako da ništa i ne nadilazi broj od kojeg je složeno tijelo, tj. prvo materijalno tijelo i ne prihvata nešto što nije prihvatilo i prvo tijelo.

Ko u redu kojem pripada uveže i spoji taj je tvorac. Uzvišeni kaže: “Neka je blagoslovljen Allah, najljepši stvoritelj” (Mu'minun, 14). Takvima Allah potvrđuje to svojstvo (stvaranja) i Sebi daje superlativ: “Najljepši Stvoritelj”, jer je On prvi u tome, jer da nije bilo Njega ne bi ni došla do izražaja bića tih stvaralaca. Ti potvrdi ono što Allah potvrđuje i nemoj se tome suprotstavljati da ne bi bio uskraćen od korisnog znanja, usaglašavanja i slaganja s Bogom, pa ćeš tako postati od Božijih oponenata a samim tim postaćeš i od neznalica.

Ko posjeduje ovakvo svojstvo borbe (na Božijem putu), on je omiljen Uzvišenom Allahu, a onaj koga Allah voli, tj. ko Mu je omiljen, niko ne zna šta će mu dati Onaj ko ga voli s obzirom da daje Sebi.

Ovdje se nudi jedno pitanje koje je nužno objasniti a to je da Allah voli Svoje prijatelje, a Onaj ko voli ne nanosi bol onima koje voli, međutim nema nikoga da je jače bolove na ovom svijetu i iskušenja od Allahovih prijatelja i štićenika, kao što su Allahovi poslanici i vjerovjesnici, te njihovi sljedbenici koji su bili čuvani od grijeha i potpomognuti u tome da ih slijede.

Po kojoj zbilji su oni zaslužili ta iskušenja iako ih Bog voli? Mi ćemo na to reći: “Zaista Allah kaže: “Voli ih i oni vole Njega” (Maida, 54), a iskušenje nikada ne biva a da nije izazvano iznošenjem tvrdnji. Ko ne iznosi neku tvrdnju neće po tom pitanju biti stavljen na iskušenje da iznese dokaz o istinitosti svoje tvrdnje. Da nije tvrdnji i izjava, ne bi bilo ni iskušenja. Međutim, od poslanika se ne traži da iznese dokaz jer on i ne iznosi tvrdnje. Zato je rečeno: “Onaj koji pobija ne mora donijeti dokaze”. Međutim, to nije tako. Naprotiv, on treba da iznese dokaz, s obzirom da on pobija, jer ukoliko nešto pobijaš, pa to je već određena tvrdnja. Tako će i onaj ko pobija biti pozvan da na tu svoju izjavu donese dokaz, jer on tvrdi suprotno.

Pošto Allah od Svojih robova voli one koje voli i pošto ih je Svojom ljubavlju obdario tako da oni i ne znaju kako, oni u sebi osjećaju ljubav prema Allahu i iznose tvrdnje da vole Allaha, pa ih u tom slučaju Allah iskušava s obzirom da oni Njega vole (tvrde da Ga vole), a daje im blagodati s obzirom da ih On voli. Njegovo davanje blagodati je dokaz Njegove ljubavi prema njima “a Allah ima nepobitan dokaz” (En'am, 149).

On ih dakle stavlja na iskušenje zbog njihove tvrdnje da Ga vole. Eto zato Allah stavlja na iskušenje one koji GA vole. A Allah govori istinu i upućuje na pravi put.

Allah voli ljepotu, jer je ona opis božanski. Potvrđeno je u vjerodostojnoj predaji da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Zaista je Allah lijep i voli lijepo”.

Svojim riječima “lijep” Poslanik nam skreće pažnju na to da Ga trebamo voljeti. Mi se u tome dijelimo na dvije skupine. Ima nas koji gledamo na ljepotu savršenstva, a to je ljepota mudrosti, pa GA volimo u svakoj stvari, jer je svaka stvar izraz mudrosti Njegove i djelo Mudroga, a ima nas i onih koji ne dosežemo ovaj rang i koji ne posjeduju znanje o ljepoti izuzev ove vezane ljepote u vanjskom smislu riječi koja je u vezi sa nekim interesom.

U vjerozakonu na to se odnose Poslanikove s.a.v.s riječi: “Robuj Allahu kao da Ga vidiš”, pa je rekao “kao”. Uslijed toga, onaj ko nije u svom shvatanju dospio dalje od ove vezane ljepote, takav Ga zamišlja onako kako Ga zamišlja u svojoj kibli (smjeru pri molitvi) za koju Ga vezuje i voli Ga zbog Njegove ljepote. Takvome nema prigovora jer udovoljava imperativu vjerozakona srazmjerno svom kapacitetu i mogućnostima: “Allah ne obavezuje osobu iznad njenih mogućnosti” (Bekare, 286). Ostaje nam da nešto kažemo o ljubavi prema Uzvišenom zbog same ljepote. Znaj da je Allah svijet stvorio krajnje mudro i savršeno, kao što reče imam Ebu Hamid El-Gazali r.a.: “Ne može se pretpostaviti niti zamisliti savršeniji svijet od ovoga kako je Allah stvorio”.

Uzvišeni Allah obavijesti da je stvorio Adema a.s. na Svome liku, a čovjek, tj. Adem je zbir svijeta. Njegove, neka je Uzvišen, znanje o svijetu nije ništa drugo nego znanje o samom Sebi. Pošto u postojanju i ne bijaše osim On, pa je tako nužno da on bude na Njegovom liku. Kada ga je stvorio on Mu je bio mjesto na kojem se On pojavljuje. Prema tome On u njemu i ne vidi ništa osim Svoju ljepotu i tako voli ljepotu. Cjelokupan svijet je Allahova ljepota, pa je On lijep i voli ljepotu. Ko voli svijet na ovakav način, on ga voli sa Allahovom ljubavlju i u tom slučaju ne voli osim Allahovu ljepotu.

Ljepota stvorenog se ne pripisuje stvorenom nego se pripisuje Stvoritelju (proizvođaču). Prema tome, ljepota svijeta je ljepota Allahova, a izraz njegove ljepote je suptilan, tj. ljepote stvari. To je kao kad uzmemo dva lika u svijetu, a ta dva lika su na primjer dvije osobe koje se u uobičajenom smislu vole kao što su dvije djevojke ili dva mladića. Ta dva lika imaju istu zbilju u pogledu da su ljudska bića. Oni su dva primjera (jedne te iste zbilje).

Savršenstvo lika koji je osnova ogleda se u savršenstvu pojedinih organa i dijelova tijela te zdravosti i ispravnosti svih, bez ikakvih mana i nedostataka. Jednom od ta dva lika je svojstvena ljepota i zavoli ga svako ko ga vidi, a drugi lik je ružan i ne želi ga svako onaj ko ga vidi.

Šta je to ta ljepota koja se naziva ljepotom i koju voli svako ko je vidi? Mi te u znanju o tome prepuštamo samome tebi i tvom pogledu. Ovo ukoliko se desi da neko zavoli neku osobu na prvi pogled, a ne nakon druženja i upoznavanja.

Ti prostudiraj i pogledaj, proniknućeš u suštinu, ako Bog da, tj. naći ćeš da je to isto ono u vezi s čim Bog Sebe opisuje time da je On lijep i da voli lijepo, premda On ima i Svoju drugu narav koja je nepoželjna i ne godi stvorenjima i njihovoj prirodi i nije u skladu sa njihovim interesima.

Mi smo spomenuli neka od svojstava koje Allah voli i kojima je opisan, a ona su jako mnoštvena. Ovim što smo spomenuli mi ti skrećemo pažnju kako da tome pristupiš i kako čovjek da se snađe u tome.

Sada ćemo, ako Bog da, spomenuti neke opise ljubavi koji trebaju da se nađu kod onog koji voli i po kojima se on naziva zaljubljenikom. Ti su opisi kao definicije ljubavi. U to spada da se zaljubljenik opisuje time da je on žrtva, stradalnik, ide ka Njemu pomoću Njegovih imena, leti, trajno bdije, krije tugu, želi napustiti ovaj svijet da bi se sreo sa svojim Voljenim, dosadno mu je društvo koje ga odvraća od njegovog Voljenog, mnogo uzdiše, prijatnost mu je u tome kada razgovara o svom Voljenom te kada Ga spominje, slaže se s onim što voli njegov Voljeni, služeći Mu boji se da ne izgubi poštovanje prema Njemu, ako on nešto veliko učini za svoga Gospodara smatra to maleni, a ono što Voljeni njemu učini, makar bilo i malo, smatra velikim, prigrlio je poslušnost Voljenom a izbjegava neposlušnost, takav napušta sebe (svoje pravo) i ne traži krvarinu, strpljivo podnosi poteškoće, koje inače ne leže prirodi čovjeka u uobičajenom smislu, prilikom vršenja obaveza kojima ga je zadužio Voljeni, srce mu je zanešeno, svom Voljenom daje prednost nad svakim drugim, uživa u zapanjenosti Voljenim, granice prelazi nakon što ih je prethodno poštivao, ljubomoran je na svog Voljenog, njime iz njega dominira njegova ljubav i to srazmjerno njegovoj pameti, spopala ga je sila koja njime vlada, njegova ljubav se ne povećava time što mu Voljeni čini dobro, a niti se smanjuje ako je prema njemu grub, zaboravlja svoj udio i ne obraća pažnju na udio Voljenog, od njega se traži pristojnost u ophođenju, lišen je vlastitih opisa, ne zna se kako bi ga se nazvalo (u šta bi se upisao), kao da je utješen a nije utješen, ne zna razliku između sastanka sa Voljenim i rastanka od Njega, zanešen je i u slobodnom ophođenju s Voljenim ponaša se kao rob ljubavi, smušen je i ne može mu se odrediti mjera, za sebe govori da je on lično onaj koga on voli, i pasivan je i aktivan u isti mah, svom Voljenom ne postavlja pitanje: “Zašto si to i to uradio”, ili : “Zašto si rekao to i to”, on je razotkriven – njegova tajna nije više tajna, sramota ili bruka je svog vremena, ne zna šutjeti i kriti svoju tajnu, ne zna ni to da je zaljubljen, on ne zna da pretjeruje u ljubavi, a niti zna dokle, mnogo je zanešen a ne zna kime, nije mu jasan njegov Voljeni, i radostan je i žalostan te je tako opisan sa suprotnostima, o svom stupnju ne govori riječima nego za njega govori njegovo stanje, ne želi i ne traži nadoknadu, pijan je tako da se ne trijezni, dajući prednost svom Voljenom on zanemaruje svoje vlastite ciljeve i zadovoljstva, njegovo stanje svjedoči da je obuzet milošću i saosjećajnošću, kad god završi jedan posao prihvata se drugog i ne zna za umor, on je darovao svoju dušu, njegova duša mu je dar a tijelo mu je pakovanje, ne zna ni za šta drugo osim za svog Voljenog, radostan je i ne govori osim govorom Voljenog. Takvi zaljubljenici se imenuju hafizima, odnosno nosiocima Kur'ana.

Pošto zaljubljeni u sebi objedinjuju sva svojstva, oni su sami Kur'an, kao što reče Aiša r.a., a bila je upitana o moralu i etici Allahovog Poslanika s.a.v.s.: “Njegova narav, etika i moral bijaše Kur'an”. Nije nešto drugo odgovorila. Čuveni sufija iz ranog perioda Zenuni Misrija r.a. je upitan za hafize ko su oni, pa je rekao: “To su oni na koje se spustio oblak tuge i žalosti i koji su zamorili i karavanu i svoja tijela, i zaodjenuli se strahom i žalošću, i piju iz čaše uvjerenje. Sebe vježbaju vježbama onih koji su se pored vjere i uvjerili, pa su radost našli u onome čega je malo i što zadovoljava potrebe, što pokriva ono što treba pokriti, surmu svojih očiju su podvukli sa bdijenjem i obaraju poglede i poglede usmjeravaju da bi uzeli pouku i da bi došli do zaključka. Noć provode bdijući, oči im zasuze. Sa Kur'anom druguju iscrpljenih tijela, usana sasušenih, suza koje teku, vatrenih dahova koji ubijaju. To ih sprječava od uživanja onih koji uživaju i od želja onih koji žele i priželjkuju. Njihove suze teku od Njegove prijetnje, a pramenovi im osijede od Njegovog upozorenja.

Žeravica vatre je ispod njihovih nogu, a Njegova prijetnja je preokupacija njihovih srca. Najprefinjenija stvar koju prenosimo o stanju zaljubljenika je o jednom zaljubljeniku koji je ušao kod nekog šejha. Šejh mu je počeo govoriti o ljubavi. Neprekidno se taj zaljubljenik topio i na hasuri ispred šejha čitavo njegovo tijelo se istopilo i pretvorilo u lokvu vode.

Njegov drug uđe i kod šejha ne nađe nikoga (a vidio je da mu je ušao čovjek), i reče šejhu: “Gdje je taj i taj što je ušao?”, a šejh odgovori: “Eto, to je”, i pokaza na onu vodu u koju se pretvorio zaljubljenik i šejh opisa njegovo stanje.

Ovo je rijetko da se desi ovakvo stapanje i to je stanje začudno kako se taj od takve gruboće stopio i postao voda, tj. tečnost. On je prvobitno bio živ po osnovu vode a sada je vrati u takvo stanje da i on oživljava, jer je Allah rekao: “Od vode smo stvorili svaku živu stvar” (Enbija, 30). Po ovom osnovu sa takvim zaljubljenikom se oživljava svaka živa stvar. (Takvih kad nestane dokida se Ovaj svijet).

Pričao mi je moj babo, neka mu se Allah smiluje, ili mi je to pričao moj amidža, ne znam koji mi je od njih dvojice pričao, da je vidio lovca koji je ulovio neku golubicu i zaklao je. Kada je to vidio golub, tj. mužjak, vinuo se u atmosferu dokle je mogao dosegnuti. Mi smo ga pratili pogledom i skoro nam se izgubio iz vida u visini. Zatim je sklopio svoja krila i glave okrenute ka zemlji uz šum koji je pratio njegov pad, pao na zemlju mrtav. Eto to je učinila ptica. Pa ti, o zaljubljeni, gdje je tvoja tvrdnja o ljubavi prema tvom Gospodaru.

Pričao nam je Muhammed sin Muhammeda, a ovaj od Hibbetur-Rahmana, on od Ebul Kasima ibn Hevazina koji je rekao da je čuo Muhammed ibn Huseina, ovaj od Ahmed ibn Alija, od on Ibrahima ibn Fatiha koji kaže: “Slušao sam Sennuna kada je u džamiji govorio o ljubavi. U tom mu se sasvim približila jedna mala ptica. Ona se sve više i više približavala dok nije sjela na njegovu ruku. Zatim ptica kljunom udari od zemlju, poteče joj krv i umrije”.

Eto tako je ljubav djelovala na pticu, jer joj je Allah dao da shvati govor šejha, pa je pticom ovladalo to stanje i ljubav ju je uzela pod svoju dominaciju. To je bila pouka za prisutne i argument protiv onih koji tvrde da imaju ljubav. Meni je Allah dao jedan potpuni udio te ljubavi, s napomenom da me je Allah i ojačao da to izdržim. Tako mi Allaha, tako sam ljubav osjećao, da bi takva ljubav, po mom mišljenju, spuštena na nebesa provalila bi ih, ili da je stavljena na zvijezde one bi popadale i brda bi se pokrenula. Takvo je bilo moje kušanje i doživljaj ljubavi. Međutim, mene je dragi Bog ojačao u ljubavi snagom onoga koga sam ja naslijedio, a on je glava zaljubljenika. U toj ljubavi sam vidio i doživio čudne stvari koje se ne mogu ni opisati.

Ljubav je srazmjerna božanskoj pojavi, a pojava je srazmjerna spoznaji Boga. Ko god se u ljubavi istopi i bude pod dominacijom iste to je još obična ljubav. Međutim, ljubav onih koji su spoznali Allaha je neuočljiva posmatraču, jer spoznaja briše njene manifestacije zbog tajne koja proizlazi iz spoznaje a koju znaju jedino istinski i stvarni spoznavaoci.

Onaj zaljubljenik koji je uz to spoznao Allaha je živ i ne umire. On je čisti i slobodan duh. Običan svijet nema pojma o ljubavi koju on nosi. Njegova je ljubav božanska. On je ojačan Njegovim imenom Kuddus (Nepogrješivi) od uticaja osjetilnog govora. Dokaz tome je spomenuti zaljubljenik koji se istopio i pretvorio u tečnost. Da on nije posjedovao ljubav, ne bi mu ni bilo takvo stanje. On je bio zaljubljenik, ali se ipak nije istopio dok nije čuo govor šejha, pa je buknula njegova skrivena ljubav i sa njim se desilo ono što se desilo. Sama ljubav ne utiče na zaljubljenika sve dok ne bude potaknuta govorom onoga ko govori o ljubavi prirodnim putem, jer je priroda ta koja prihvata razgradnju i da bude potaknuta, jer spomenuti bijaše opisan sa ljubavlju i prije govora šejha ali se nije istopio na takav način da se sav pretvorio u tečnost nakon što je bio sastavljen od kostiju, mesa, živaca i ostalog. Da je on imao božansku ljubav, formalno izgovorene riječi ne bi tako djelovale, niti bi te forme (riječi) uzdrmale njegovu duhovnost i on bi se postidio svoje tvrdnje da je zaljubljenik i u njegovom srcu bi se zapalila vatra stida (kao protuteža). Zato se on raščlanio i postao ono što je postao kako se navodi u predaji.

Do promjene kod bića i njihovog transformisanja iz jednog u drugo stanje dolazi jedino na ravni prirodne i obične ljubavi. Evo ovo je razlika između duhovne, tj. božanske ljubavi i obične ljubavi.

Duhovna ljubav je sredina između božanske i obične ljubavi. Ono što je u njoj božansko to ostaje, a ono što je obično (na nivou obične prirode) se transformiše i doživljava promjene ali ne nestaje. Nestajanje uvije dolazi od strane obične ljubavi, a trajnost bića potiče od božanske ljubavi.

Džibrilova ljubav je duhovna i on kao duh ima i prirodnu dimenziju, s obzirom da se pojavio u tijelu, odnosno liku. Prirodna tjelesa koja su iznad prirode osnovnih elemenata se ne razgrađuju i ne transformišu za razliku od tijela sastavljenih od osnovnih elemenata koja se transformišu, jer potiču od osnove koja se transformiše.

Priroda se, sama po sebi, ne transformiše, jer se suštine zbilja ne mijenjaju. Tako je Džibril pao u nesvijest, ali se supstanca njegovog tijela nije istopila, za razliku od spomenutog zaljubljenika o kom smo pričali. Džibril a.s. je pao u nesvijest s obzirom na ljubav na ravni njegove prirode, ali je njegovo biće ostalo čitavo s obzirom na njegovu božansku ljubav. Zaljubljenik koji ima božansku ljubav je duh bez tijela, a zaljubljenik u običnom smislu riječi (na nivou obične prirode) je tijelo bez duha, a onaj koji posjeduje duhovnu ljubav posjeduje i tijelo i duh. Zaljubljenik u običnom smislu riječi, na nivou prirode osnovnih elemenata, nema duha koji bi čuvao razgradnju i transformisanje njegovog tijela. Zato govor o ljubavi utiče na zaljubljenika u običnom smislu, na nivou obične prirode, na zaljubljenika koji posjeduje božansku ljubav ne utiče, a na onoga ko posjeduje duhovnu ljubav utiče samo djelimično.

Pričao nam je Muhammed ibn Ismail El-Jemeni u Mekki. On kaže da je njemu pričao Abdurrahman ibn Ali, njega je obavijestio Ebu Bekr ibn Habib El-Amiri koji kaže da ga je obavijestio Abdullah ibn Bakevejh Eš-Širazi, on kaže da ga je obavijestio Bekran ibn Ahmed, a on kaže da je čuo Jusufa ibn El-Huseina da je rekao: 2Sjedio sam kod Zunnuna (Misrije, egipatskog sufije) oko koga su bili okupljeni neki ljudi i on im je govorio. Ljudi su plakali a jedan mladić se smijao. Zunnun ga upita: “Šta ti je mladiću, ljudi plaču a ti se smiješ?” On mu odgovori stihovima: “Svi oni obožavaju iz straha od džehennema i spasom od džehennema smatraju da su postigli puno, a ja ne držim plaho ni do Dženneta ni do Džehennema i ja ne bih svojoj ljubavi zamjene tražio”. Na to mu bi rečeno: “Šta ćeš raditi ako te On otjera?” On opet odgovori stihom: “Ako ljubavlju ne postignem cilj, baciću se u Džehennem da mi tamo bude mjesto i stanište, zatim ću svojim plakanjem uznemiriti tamošnje stanovnike i to čineći i jutrom i večeri. O mnogobošci, naričite nada mnom. Ja sam rob koji je zavolio Veličanstvenog Vladara. Ako nisam iskren u onome što sam tvrdio (ljubav), pa neka mi bude od Njega nagrada patnja obilna.

Ja lično sam služio jednu ženu u Sevilji koja je bila od spoznavalaca Božijih a i zaljubljenik Božiji. Zvala se Fatima i bila kćerka ibn Musenne El-Kurtubija. Ja sam je godinama služio. U vrijeme dok sam je služio ona je imala preko 95 godina. Iako je bila u toj dobi, ja sam se stidio pogledati je u lice, s obzirom na njenu ljepotu i izgled. Pomislio bih da joj je 14 godina, tako je izgledala.

Ona je u odnosu na Allaha imala jedno posebno stanje. Meni je davala prednost nad svima meni sličnim koji su je služili. Govorila bi: “Nisam vidjela nikoga kao što je taj i taj (misleći na mene). Kada on dođe meni, sav je došao, ništa pri tom ne ostavljajući, a kada bi odlazio od mene takođe bi sav otišao, ništa od sebe ne ostavljajući kod mene (ni jedan dio svoje ličnosti ne ostavljajući).

Čuo sam je kad kaže: “Čudim se onome ko govori da voli Allaha a ne raduje Mu se kad je On pred njim, vidljiv kad su mu oči uprte u Njega u svakom biću i nijednog trena od njega nije odsutan. Ovi koji plaču (zaljubljenici), kako mogu tvrditi da Ga vole, a plaču. Zar se ne stide s obzirom da su Mu bliži od Njemu bliskih. Onaj koji voli Allah najbliži Mu je i On mu je vidljiv, pa za kim onda plače. To je zaista čudno”. Jedanput mi ova dobra žena reče: “O moje dijete. Šta ti kažeš na ove riječi?” Ja joj rekoh: “O majko, kako ti kažeš”. Ona reče: “Tako mi Allaha ja sam zaista zadivljena. Moj Voljeni mi je dao suru Fatihu (prvo poglavlje Kur'ana) da me ona služi. Tako mi Allaha ona me i pored toga ne odvraća od Njega. Tog dana sam saznao stupanj ove žene, nakon što je rekla da je to poglavlje Kur'ana služi. Jednom prilikom dok sam s njom sjedio dođe neka žena i reče mi: “Brate moj, moj muž se nalazi u mjestu koje se zove Šeriš-Šezuna. Obaviještena sam da on tamo hoće da se ženi. Šta ti kažeš na to?” Upitah je: “Želiš li da ti se vrati?” Ona reče: “Da”. Ja se okrenuh starici (dobroj ženi) koju sam služio i rekoh joj: “Majko, čuješ li ti šta govori ova žena?” Ona reče: “Šta želiš o moje dijete?” Rekoh: “Da joj odmah ispuniš njenu potrebu da joj se vrati muž, a to je i moja potreba”. Ona reče: “Čujem i pokoravam se. Ja ću mu poslati suru Fatihu i zadužiću je da dovede muža ove žene.”

Ona je tu suru (poglavlje) proučila, a i ja sam je sa njom proučio saznavši njen stupanj dok je učila to poglavlje. To po tome što je prilikom njenog učenja to poglavlje poprimalo otjelovljeni lik, nakon čega bi ona taj lik slala da za nju uradi ono što od njega traži. Kada se formirao lik od njenog učenja, čuo sam je da mu kaže: “O Fatiho, idi u Šeriš i dođi sa mužem ove žene i ne napuštaj ga dok s njim ne dođeš”. Nije prošlo više vremena od onoga koje je potrebno da bi se došlo iz tog mjesta, a taj čovjek je već bio stigao svojoj porodici.

Ona (dobra žena) je udarala u def i radovala se. Kada sam je iznenađen pitao za objašnjenje ona mi je rekla: “Ja se veselim s Njim, jer mi je ukazao posebnu pažnju, učinio me jednim od Svojih miljenika i odabrao me za Sebe, a ko sam ja da bi mene pored ostalih pripadnika moje vrste izabrao ovaj Gospodar. Tako mi uzvišenosti mog Druga, On je ljubomoran na mene i to takvom ljubomorom koju ja ne mogu ni opisati. Kad god bih se u nemaru oslonila na bilo šta osim Njega zadesio bi me belaj u tome čemu sam se okrenula”. Zatim je pokazala i brojna druga čuda u vezi s tim. Služio sam je lično neprekidno i svojim rukama joj sagradio kuću od trske koja je svojom visinom odgovarala njoj. Ona je u njoj boravila sve do preseljenja na Onaj svijet. Imala mi je običaj reći: “Ja sam ti majka božanskog nauka, Nura ti je majka koja te je rodila”. Kada bi joj moja majka dolazila u posjetu govorila joj je: O Nur, ovo je moje dijete, a tebi je otac, pa dobro postupaj prema njemu i nemoj mu biti neposlušna.”

Pričao nam je Junus bin Jahja u Mekki 599 godine, a on kaže da mu je pričao Ebu Bekr ibn El-Gazali, a ovaj kaže da mu je pričao Ebul Fadl ibn Ahmed, a njemu je pričao Ahmed ibn Abdullah, a ovome Osman ibn Muhammed El-Osmani, a njemu je pričao Muhammed ibn Ibrahim El-Muzekkir, a on kaže da mu je pričao Muhammed ibn Jezid da je čuo Zennuni Misriju da kaže: “Otišao sam na hadž (hodočašće) da posjetim Allahovu kuću i dok sam obilazio oko Božije kuće ugledah jednu osobu kako se vješa (držeći se) o zastor Kabe (Božije kuće) i plače i kaže u svom plaču: “Krio sam svoja iskušenja od nekog drugog osim Tebe. Svoju tajnu sam otkrio Tebi. Tobom sam bio preokupiran i odvraćen od drugih. Čudim se onome ko Te je spoznao kako ga nešto mimo Tebe može zabaviti i čudim se onome ko je kušao Tvoju ljubav kako može otrpjeti bez Tebe”. Zatim reče u stihu: “Dao si mi da kušam pristup Tebi, pa Si mi onda povećao žar za Tobom da bih Te duboko osjećao”. Zatim govoreći svojoj duši reče: “Gospodar ti je dao odgodu a ti se nisi popravila i pokrio je tvoje mane a ti se ne stidiš. Uskratio ti je slast prisnog razgovora sa Sobom, a ti ne haješ”. Zatim reče: “Dragi moj , šta je ovo sa mnom. Kada stanem pred Tebe, Ti spustiš na mene pospanost i uskraćuješ mi slast prisnog razgovora s Tobom. Zašto, o radosti mojih očiju, zašto?”

Zatim u stihovima reče: “Zastrašivao sam svoje srce rastankom i ne osjetih da je išta gorko i bolno kao rastanak. Dovoljan je rastanak i pomisliti na to da bi se mogli rastaviti. Dugo sam time bio prestrašen”. Šejh Zennuni Misrija kaže: “Prišao sam tome koji to govori vješajući se o zastor Kabe, kad to bi žena.”

Događaj o zaljubljeniku koji je obznanio tajnu svoga voljenog. Pričao nam je Muhammed ibn Ismail ibn Ebi Es-Sajf, a on kaže da mu je pričao Abdurrahman ibn Ali, a njega je obavijestio Muhammed ibn Nasir i Muhammed ibn Abdulbaki, a takođe mi je pričao od njih Junus ibn Jahja da njih dvojica kažu: obavijestio nas je Muhammed ibn Ahmed, njega je obavijestio Ahmed ibn Abdullah, njemu je pričao Ahmed ibn Muhammed El-Mutevekkili, njemu Ahmed ibn Ali ibn Sabit, njemu Ali ibn El-Kasim Eš-Šahid, a on kaže da je čuo Ahmed ibn Muhammed ibn Isa Er-Razi, a ovaj kaže da je čuo od Jusufa ibn Husejna da kaže: “Neki mladić je jedno izvjesno vrijeme prisustvovao kazivanjima Zennuni Misrije r.a., zatim ga jedno vrijeme nije bilo, a zatim se pojavio kod njega. Požutio je od iscrpljenosti i klonulo mu je tijelo. Na njemu su se vidjeli tragovi bogosluženja i truda, pa mu Zennuni Misrija reče: “O mladiću. Šta si dobio, time što si služio svoga Gospodara i ulagao trud, od poklona koje ti je dao, poklonio i posebno te njima obdario?” Mladić reče: “O profesore, (tj. učitelju), jesi li ti vidio nekog roba kojeg je njegov Gospodar između Svojih robova odabrao te mu dao ključeve Svojih riznica i povjerio mu neku tajnu, je li lijepo da on tu tajnu širi i otkriva?” Zatim reče u stihovima. “Kome povjere tajnu i on istu namjerno otkrije, neće u njega imati povjerenja po pitanju tajne dok je živ i odstraniće ga i neće se usrećiti njihovom blizinom i prisnost sa njim zamijeniće udaljavanjem. Oni neće odabrati onoga ko će obznaniti neku njihovu tajnu. Njihova ljubav je daleko od toga da bi bila poklonjena takvima”.

Zaljubljenom nije dozvoljeno otkrivati tajnu Voljenog, nego čeka naređenje svog Voljenog. Ukoliko mu naredi da otkrije on će to otkriti, a ako mu ne naredi temelj ili osnova je da se krije.

Meni je Allah podario jednu od Svojih tajni u gradu Fessu 594 godine i ja sam je obznanio. Ja nisam znao da je to jedna tajna od onih koje se ne obznanjuju, pa sam, po tom pitanju, bio ukoren od svog Voljenog. Nisam imao drugog odgovora izuzev da kažem Bogu: “Preuzmi Ti tu stvar kod onih kojima sam ja to dostavio, ako si ljubomoran na to, jer Ti to možeš a ja nemam moći (stvar je otišla u eter).

Broj ljudi kojima sam to otkrio bio je oko 18. on mi reče: “Ja ću to preuzeti”. Nakon toga me obavijesti da je On to izvadio iz njihovih prsa. To je On učinio u vrijeme dok sam ja bio u Sebti. Svom drugu Abdullahu El-Hadimu rekoh: “Allah me obavijestio da je učinio to i to (tj. da je tu informaciju koju sam ja pričao oduzeo od onih koji su me slušali), pa hajde sa mnom u grad Fes da vidimo šta će mi oni pričati o onome što sam im bio otkrio. Otputovao sam i kada je se to društvo kojima sam pričao okupilo oko mene, nađoh i vidjeh (tj. saznadoh) da im je Allah to oduzeo iz njihovih prsa tj. pamćenja. Počeše me o tome pitati a ja ostadoh šutjeti tj. ne kazah im ništa o tome. Ovo je jedna od najčudnijih stvari koja mi se desila iz ove oblasti. Neka je hvala Allahu koji me nije kaznio, nije sankcionisao time što bi me udaljio od sebe shodno onome što je rekao pomenuti mladić Zunnunu el Misriju.

Pošto se Allahov put doživljava iskustveno, pomenuti mladić je mislio da ono što Bog čini s njim, da to čini sa svim stvorenjima, pa je doživljaj tog mladića kako je on doživio istina, a sud o tome kako Allah postupa nije tačan.

Ovakvo donošenje sudova kod derviša na Božijem putu često se dešava (mnogi putnici Božijeg puta zapadaju u te greške da su oni i njihovi doživljaji mjerilo kako je ispravno, odnosno tačno da se doživljava), izuzev kod onih koji su se do na kraj obistinili, jer se njima nešto slično ne dešava, a to je zbog njihove spoznaje rangova stvari, pojmova i zbilja, međutim, to je jedno rijetko, veličanstveno i teško osvojivo znanje.

Da ti pričamo o Zennuni Misriji događaj kojeg priča Muhammed ibn Jezid od Zennuni Misrije da kaže: “Rekao sam ženi koja je, gore spomenuta, bila kod Kabe: “Kada srce zaljubljenika zapada u brige?” Ona reče: “Kada su uspomene tu a i čežnja prisutna, o Zennune. Zar ne znaš da čežnja rađa bolest. Ponovno sjećanje i uspomene rađaju žalost”. Zatim ona dalje reče: “Ne okusih slast sastanka s Tobom dok me ne napusti moja ljubav prema stvorenjima”.

Ja joj na to odgovorih: “Divan li je zaljubljenik onaj kome se uveća slast sastanka i njegova ljubav se uzdigne iza sastanka”, a ona na to reče: “Nanese mi bol, nanese mi bol. Zar ti ne znaš da se Njemu ne može stići izuzev da ostaviš sve osim Njega”. Da je meni rekla (kaže ibn Arebi) nešto tako ja bih joj rekao: “Jeste kad bi tu nešto mimo Njega i postojalo”.

Više ljudi mi je prenijelo od Ibn Ebi Sajfa, on od Abdurrahmana ibn Alija koji kaže da ga je obavijestio Ibrahim ibn Dinar, a on kaže da mu je pričao Ismail ibn Muhammed, a on prenosi da ga je obavijestio Abdulaziz ibn Ahmed, njega je obavijestio Ebuš-Šejh Abdullah ibn Muhammed, a on kaže da je čuo Ebu Seida Es-Sekafija da priča za Zennuni Misriju da je rekao: “Bio sam u obilasku Kabe (Božije kuće) i čuo žalostan glas. Kada pogledah ugledah djevojku kako visi držeći se za zastor Kabe i govori u stihovima: “Ti znaš, o moj Voljeni! O moj Voljeni Ti znaš! Moje iscrpljeno tijelo i duh otkrivaju moju tajnu. Voljeni moj krila sam svoju ljubav, ne mogu više da izdržim”.

Zennuni Misrija u tom momentu reče: “To što sam čuo rastužilo me toliko da sam počeo uzdisati i plakati”. Ona dalje reče: “Bože moj, Gospodaru moj, Zaštitniče moj, tako Ti Tvoje ljubavi prema meni, hoćeš li mi oprostiti”. Dalje Zennun kaže: “To mi se učini čudnim šta ona reče i rekoh joj: “O djevojko, zar ti nije bilo dovoljno reći: ‘tako Ti moje ljubavi prema Tebi’, a ne da kažeš ‘tako ti Tvoje ljubavi prema meni’. Ona reče: “Prođi me se o Zennune. Zar ti ne znaš da Allah ima ljudi koje On zavoli prije nego što oni Njega zavole”, pa mu citira kur'anske riječi: “Doći će Allah s ljudima koje On voli i oni Njega vole” (Maida, 54). Njegova ljubav prema njima prethodi njihovoj ljubavi prema Njemu”. Rekoh joj: “Otkud ti znaš da sam ja Zennun?” Ona reče: “O junače, kreću se srca na mejdanu tajni, e tu sam te upoznala”. Zatim reče: “Pogledaj iza sebe”. Okrenuh svoje lice i ne znam da li ju je nebo uzelo ili zemlja progutala.

Ovaj događaj sa ovom djevojkom je blizak slučaju Musaa a.s. sa svojim Gospodarom kada mu je rekao: “Pogledaj u brdo” (A'raf, 143). Uzvišeni Allah ima mejdane a oni se svi zovu mejdani ljubavi. Svaki od tih mejdana je odlikovan imenom kojim se na određen način opisuje ljubav, pa npr. ima mejdan zanosa u ljubavi, zatim mejdan čežnje i svako stanje u kojem ima kretanja ima svoj mejdan. Ovo je univerzalan princip. To je tako, takođe, i za spoznaje kojima pripadaju ravni i društva i oni se ne nazivaju mejdanima izuzev da ti Allah da spoznaju razlike u stvorenjima. Ako uočiš da je On Biće koje se Svojim imenima pojavljuje (manifestira) u stvorenjima, to su u tom slučaju mejdani tajni.

Ako uočiš da je On Svojim imenima sa stvorenjima, u tom slučaju su to mejdani svjetala. Ukoliko ti se miješaju ti pojmovi, i ti nešto vidiš i za to kažeš: “To je On”, zatim, u drugom slučaju, vidiš nešto i kažeš: “To nije On”, zatim opet vidiš nešto i kažeš: “Ne znam je li On ili nije On”, ti mejdani su, ustvari, prisustva.

Svakom stvorenom biću pripada biljeg ili znak koji je poznat onome ko se kreće i plovi ovim mejdanima, pa on na osnovu tog znaka ili biljega zna ko je njime obilježen u pojavnom svijetu u ovim fizičkim likovima koji su zatamnjeni po prirodi a osvijetljeni po spoznaji. Otuda ih nazivaju i znaju po njihovim imenima, kao što je bio slučaj i sa spomenutom ženom.

Prenosimo od Musa ibn Alija El-Ahmimija koji prenosi od Zennuna da je on u Jemenu sreo nekog čovjeka kada je išao kod njega u jednom događaju koji on naširoko opisuje. Između ostalog tu se navodi da mu je Zennun rekao: “Allah ti se smilovao, što je to znak po kojem se prepoznaje onaj koji voli Allaha?” On mu reče: “Voljeni moj, stupanj ljubavi je visok stupanj”. Rekoh mu: “Želio bih da mi ga dočaraš”, a on reče: “Srca onih koji vole Allaha su deblokirana. Oni gledaju svjetlom srca Uzvišenog Allaha. Njihova su tijela ovosvjetska, a duhovi su im zastori, a umovi su im nebeski. Oni se kreću u redovima meleka. Vide te pojmove sa uvjerenjem, pa Bogu robuju prema svojim krajnjim mogućnostima iz ljubavi prema Njemu, a ne od pohlepe za Džennetom ili iz straha od kazne Džehennema”.

Rekavši ovo vitez na Božijem putu zajeca. Mi kažemo da je taj vitez bio od arifa (stvarnih spoznavalaca Allahovih). On spomenu nešto što ukazuje na to, a to su ustvari tri pojma, a u svijetu i nema osim tako. Rekao je: “Tijela su im ovosvjetska”, jer Uzvišeni kaže: “i na zemlji je (On) Bog” (Zuhruf, 84), pa je nužno da mu od Svojih zbilja dadne nešto što će biti sa njim na Ovom svijetu, s obzirom da je čovjek sinteza ili zbir cjelokupnog svijeta, a to nije ništa drugo nego njegovo tijelo, jer je On Uzvišeni njemu, tj. čovjeku bliži od njegovog lutajućeg damara, a to je ipak tjelesna krvna žila. Da on pri tom potpuno izgubi svijest o sebi (o svojoj tjelesnoj dimenziji) bio bi nepotpuna stanja. Drugo što je rekao, to je da su im umovi, odnosno razumi nebeski, jer su razumi osobine ili svojstva koja vezuju, jer razum veže i povezuje. Pošto se riječ razum na arapskom jeziku kaže akl, a uzeta je od riječi ukal što znači veza, povezivanje, a nebesa su staništa meleka koji su vezani za svoje stupnjeve, pa Uzvišeni i kaže za meleke da su rekli: “Nema niko od nas a da mu ne pripada poznati stupanj” (Saffat, 164), tj. stupanj kojeg ne može preći. Taj stupanj, za koji je (neko od meleka9 vezan, je sam Stvoritelj postavio i odredio tako. Zato je to Božiji vitez prokomentarisao riječima: “Kreću se (umovi) između redova meleka”, pa su u tom slučaju, sa svojim umovima u nebesima, a u ovom složenom bitisanju i nema osim nebo i zemlja.

Treće što je spomenuo jeste da su njihovi duhovi zastori, jer On Uzvišeni, pošto je uobličio likove tijela, od njih se zastro, tj. njih je zastro od Svoje pojave u njima samima: “i u njega udahnem od Svoga duha” (Hidžr, 29), pa su se njihovi duhovi pojavili od ovog duha koji je zastor. Oni tako gledaju svoju osnovu i znaju da je to zastor kako bi na osnovu toga saznali ko je taj koji se pojavljuje u njihovim bićima i ko je imenovan tako i tako i zašto je imenovan tako i tako. Ovdje se kriju prefinjene tajne. Ispričani su mnogobrojni događaji zaljubljenih spoznavalaca.

Ovo poglavlje ćemo završiti sa odjeljkom koji se, po nama, zove mjestima pojavljivanja Boga zaljubljenim spoznavaocima, mjestima koja se zovu pijedastali za mladu, tj. nevjestu, kada se tek dovede, kako bi time dali opise zaljubljenih u ljubavi.

Jedan od tih pijedastala i pojavljivanja takve mlade jeste da se zaljubljenik opisuje time da je žrtva, tj. ubijeni na Božijem putu. To zbog toga što je takav zaljubljenik sastavljen, tj. složen od prirode i duha.

Stih:

Duh je svjetlo a priroda je tama

To dvoje (svjetlo i tama) su dvije suprotnosti

U njegovom biću.

Dvije suprotnosti se isključuju, a to što se isključuju, to znači bore se jedno sa drugim ko će nadvladati. Svaka ta suprotnost traži dominacije nad njim i da joj cjelokupna vlast pripadne. Zaljubljenik se stalno nalazi između toga dvoga, ili da njime dominira priroda pa da bude potamnjen njegov lik, odnosno tijelo, te tako voli Boga u stvorenju, u tom slučaju svjetlo se upija u tamu oslanjajući se tako na osnovu na koju ukazuju riječi Uzvišenog: “Znak im je noć. Iz nje izvodimo dan, kad oni potamnjeni” (Jasin, 37).

Dan je svjetlo, pa on tako zna da su dan i noć jedno s drugim, iako su dvije suprotnosti i zna takođe da jedno od njih može biti sakriveno u drugom. Meni ne šteti da volim Boga u stvorenom objedinjujući oba pojma. Ukoliko ovlada zaljubljenikom duh, on će tada biti osvijetljenog lika, odnosno tijela, pa će u tom slučaju voljeti stvorenje u Bogu, shodno Vjerovjesnikovim s.a.v.s. riječima: “Volite Allaha zbog toga što vas opskrbljuje blagodatima”, pa Ga takav voli u samim blagodatima po naređenju Uzvišenog, te mu je na takav način vidljiv Bog.

Ukoliko se desi ljubomora između dvije suprotnosti i svaka od tih suprotnih strana bude smatrala da će mu se izmaći voljeni i posve otići na suprotnu stranu, onda će reći: “Ubiću ga da ga ne bi dobio moj suparnik”. Ako ga ubije priroda takav umire, a to je onaj zaljubljenik koji voli stvorenja. Ako ga ubije duh on će biti mučenik (šehid) i on je kod svog Gospodara živ i opskrbljen. U svakom slučaju, svaki stvarni zaljubljenik u svijetu je žrtva, odnosno ubijeni, makar to i ne primjećivao.

Jedan od opisa zaljubljenika je da je on stradalnik, a to je zbog toga što ga je Allah stvorio od Svojih imena Vidljivi (Pojavni) i Skriveni (Nevidljivi), pa ga je učinio svijetom koji je i skriven i pojavan. Stvorio mu je razum pomoću kojeg rastavlja određenja pomenutih dvaju imena da bi uspostavio vagu, odnosno mjeru između ta dva svijeta u sebi. Zatim mu se pojavio Svojim imenom, odnosno izrazom “Njemu ništa nije slično” zbunivši ga. Takvo pojavljivanje mu nije omogućivalo uspostavljanje vage, tj. mjere, pogotovo ako se tome dodaju Njegove riječi: “A On čuje i vidi” (Šura, 11).

On strada s obzirom da ne vidi stanje koje nužno traži pravičnost i odmjerenost, tj. odvagivanje, što ga izvodi iz okvira obaveze, jer je samo obavezan onaj ko ima pamet i ko je vezan za svoju pamet. E ovo je opis zaljubljenika da je stradalnik.

Jedan od stadija kojim je opisan zaljubljenik je i taj da on putuje Bogu sa svojim imenima, a to zbog toga što mu se On pojavljuje u imenima svijeta i pojavljuje mu se u Svojim lijepim imenima.

Kada mu se On pojavljuje sa imenima svijeta, tj. stvorenja, on zamišlja da je to spuštanje od Boga vezano za njega, iako je On i dalje na Svojoj božanskoj visini koja Mu dolikuje. Kada se takav okiti božanskim lijepim imenima, tj. atributima, njime ovlada pravac koji je svojstven Božijim ljudima u vezi sa usvajanjem božanskih atributa. On pri tom zamišlja da imena stvorenja, odnosno bića pripadaju njemu a ne Bogu i da je Bog u odnosu na ta imena ono što je rob u odnosu na Allahova lijepa imena. Pa takav kaže: “Neću Mu doći, stići osim sa svojim imenima, a kada od Njega izađem i pojavim se stvorenjima pojaviću im se okićen Njegovih lijepim imenima, odnosno atributima.

Nakon što uđe kod Njega misleći da mu pripadaju njegova imena, tj. imena stvorenja koja su pri njemu, vidjeće ono što su vidjeli vjerovjesnici, tj. vidjeće znakove koje su oni vidjeli na svom putu i uzdizanju u vanjskom svijetu a i u sebi. To znači vidjeće da ustvari sva imena pripadaju Uzvišenom Allahu, a da rob nema ni imena, čak da mu ni ime rob ne pripada, nego je on samo zaogrnut i okićen tim imenom, kao što je slučaj i sa ostalim Božijim lijepim imenima. Saznaće da je put Njemu i dolazak Njemu te prisustvo kod Njega ne bijaše nikako izuzev sa Njegovim imenima, te da su imena stvorenja i svijeta ustvari Njegova imena, pa je ispravio grešku nakon što je pogriješio.

Ovo osvjedočenje mu nadoknađuje ono što mu je promaklo kada je pravio razliku između obožavaoca i Obožavanog. Ovo božansko pojavljivanje je veličanstveno i teško shvatljivo razumu, na tom velikom položaju koji je tako visok da ga ni sam Ebu Jezid El-Bistami nije dosegnuo. Domet koji je EBu Jezid dosegao krije se u njegovim riječima kad govori o sebi da mu je Uzvišeni Bog rekao: “Približi se onim što Mi ne pripada “. to je bio njegov udio u spoznaji Gospodara koji je on smatrao i vidio krajnjim dometom. To i jeste tako, jer je to bio krajnji domet, ali njegov, a ne i krajnji domet uopšte.

Ovo je jedan drugi specifičan pravac (uzdizanja i približavanja Bogu) i nisam vidio nikoga da je to iskustveno doživio od bogougodnika izuzev isključivo vjerovjesnika i poslanika. Sa ovog nivoa pojave oni su Njega Uzvišenog opisivali onim svojstvima i imenima koja se kod službenih učenjaka nazivaju svojstvima Božije sličnosti sa svijetom. Takvima se pričinjava da Bog Sebe opisuje sa svojstvima stvorenja i zbog neshvatanja toga tumačili su to u prenesenom smislu. Ovaj stupanj pruža takvo znanje i spoznaju da se vidi da svako ime koje pripada stvorenju u osnovi i zbilji tj. stvarno pripada Bogu, a to isto ime pripada stvorenju kao izraz po govoru tj. po formi ali ne i po značenju. On Uzvišeni je okićen tim imenom. Pokušaj shvatiti!

Jeda od stadija zaljubljenika je takođe i ovaj:

Zaljubljenik se opisuje time da on leti, odnosno leprša

To je ispravno znanje i nije nepoznato tj. po njemu nije pala prašina.

Ovaj stih nije sam po sebi cilj, nego je cilj ono što mi pomenusmo vezano za imena stvorenja. Njemu se pričinjavalo da su ta imena stvorenja njegovo gnijezdo a kad vidje i saznade da je on u tuđem gnijezdu, on se diže i zaleprša udaljavajući se od svoje stvorenosti i od svog (pod znacima navoda) gnijezda i leti u atmosferi svijeta kao ime i tako on u svakom dahu leprša, od daha do daha, jer biće svih imena – kome pripada? Svakog trenutka je On u djelovanju” (Rahman, 29). Pa nema dana ni trenutka a da zaljubljenik ne leprša u Njemu, iz stanja u stanje. Tu mu mogućnost pruža njegovo viđenje.

Takođe je od stadija i opisa zaljubljenika i to da on trajno bdije pošto vidi da je njegov Voljeni takav da Ga ne obuzima ni san ni drijem. Zna on da to proizlazi iz stupnja Njegove ljubavi kako bi čuvao svijet i da ga Uzvišeni poziva na ovaj prizor, tj. prizor da se Bog pojavljuje u likovima i formama, a formama i likovima pripadaju određenja i uticaji, a od uticaja odnosno određenja nekih formi i likova je i san, i on ga vidi u primjeru ovakvog lika odnosno forme takvim da Ga ne uzima san ni drijem, tj. na njega ne vrši uticaj određeni lik kao takav, pa on zna da je to iz stupnja Njegove ljubavi kao bi se sačuvao svijet.

Kada zaljubljenik bude u društvu sa Voljenim, a njegov Voljeni je opisan navedenim svojstvom, u tom slučaju je san zaljubljenom zabranjen. Onaj ko je zaljubljeni čak i kad nije sa Voljenim govori da mu je spavanje zabranjeno, a kako tek kada je u Njegovom prisustvu i društvu. U vezi sa bdijenjem u odsustvu Voljenog neko od njih je rekao:

Nakon druženja s vama meni je spavanje zabranjeno

Kako da zaspi onaj ko se je rastavio sa voljenima

A spavanje u društvu i prisustvu – daleko bilo od toga

Jedan od opisa zaljubljenika je i taj da on krije tugu, tj. da je njegova tuga prekrivena i ne pojavljuje se. Uzrok tome su riječi Uzvišenog: “Oni ne cijene Allaha istinskom cijenom” (En'am, 91).

Zatim takav u svom viđenju i osvjedočenju vidi da se bez Njegovog dopuštenja ne pokreće ni atom. Pošto ga On pokreće onim u čemu se nalazi. U svom viđenju i osvjedočenju on vidi da stvorenja svome Stvoritelju uzvraćaju neuljudnošću, nevaspitanošću i neodgojenošću i da Ga opisuju onako kako Ga ne treba opisivati što podrazumijeva Njegovo negiranje Njegovih savršenstava. Uslijed toga takav želi da govori i otkrije ljubomoru koju ima pri sebi a koja proizilazi iz ljubavi. Zatim uoči da je to ipak sve Njegovom dozvolom, jer spada u one koji Allaha vide prije stvari sa stupnja kakav je bio svojstven Ebu Bekru r.a. i u tom slučaju se smiri. Takvom se ne pruža prilika da izrazi svoju tugu, jer ljubav diktira da bi takvo njegovo postupanje prema Voljenom bilo nedolično i vidi da je On Svojim stvorenjima prepustio da ga ona onemogućuju svojim govorom, iako ih ne pravda i zastire ih od Sebe. Zato ovakav zaljubljenik krije svoju tugu na Ovom svijetu a na Onom svijetu neće ni imati tuge. Zbog toga on traži napuštanje Ovog svijeta.

Jedan od stadija i opisa zaljubljenog je takav da želi napustiti ovaj svijet kako bi se susreo sa svojim Voljenim. To je ono što smo ranije u prethodnom odjeljku spomenuli, jer duša, po svojoj stvarnoj zbilji, traži odmor i rasterećenje, a tuga je teret i umor. Skrivanje tuge je teže i do njenog nošenja, a ovaj svijet je mjesto tuga. Onaj koji se odlikuje sa ovim stadijem, ima želju da se susretne sa svojim Voljenim.

To je jedan poseban susret kojeg je Bog naznačio, pošto je On vidljiv u svakom stanju, međutim pošto je On naznačio ono mjesto koje je htio i odredio ga mjestom posebnog susreta za kojim nam izaziva želju, a to se ne može postići izuzev sa izlaskom iz kuće koja je u opreci sa ovakvim susretom, tj. sa ovoga svijeta.

Vjerovjesniku s.a.v.s. je dato da bira, da li da ostane trajno na Ovome svijetu ili da preseli na Drugi, pa je on rekao: “Izabirem najuzvišenijeg druga”. Da je izabrao ovaj svijet bio bi u drugovanju najnižem.

Nalazi se u predaji: “Ko želi susret sa Allahom”, to znači sa smrću “i Allah želi susret s njim, a ko ne želi susret sa Allahom i Allah ne želi susret s njim”, pa će ga Allah sresti sa onim što on ne želi, a to je da će ga zastrti od Sebe, a pojaviće se onome od robova ko je želi susret s Njim. Susret s Bogom pri smrti ima okus kakav nema onaj susret s Njim na ovome svijetu. Odnos našeg susreta sa Njim prilikom smrti odgovara Njegovim riječima: “Posvetiću se vama o džini i ljudi” (Rahman, 31).

Smrt za nas predstavlja rasterećenje za naše duše, jer neće biti uposlene upravljanjem tijelom. Hoće ljubav ovako zaljubljenog da doživi to kušanje, a to ne biva izuzev sa izlaskom sa Ovoga svijeta smrću a ne stanjem, tj. da napusti ovo tijelo s kojim je postao tako prisan od rođenja i u kojem se pojavio, šta više, koje je bilo uzrok njegovog pojavljivanja, pa Bog rastavi njega i njegovo tijelo sa kojim je bio u čvrstoj vezi.

To je ustvari stanje Božije ljubomore prema robovima s obzirom da ih voli. On neće da između njih i nekoga mimo Boga bude veza. Stvorio je smrt, iskušava ih njom da bi stavio na probu njihove tvrdnje o tome da Ga vole. Kada odredba smrti istekne Jahja a.s. će je zaklati između Dženneta i Džehennema i niko više neće umrijeti u obje kuće, bilo u Džennetu ili Džehennemu. Dakle, ovo je uzrok njihove želje izlaskom sa Ovoga svijeta da bi se sreli sa Voljenim, jer je ljubomora teret, a smrt će i nakon klanja živjeti jednim posebnim životom, kao što je i naš status nakon smrti, jer svijet spava a kada umru probude se.

Jedan od opisa zaljubljenog je da je njemu dosadno drugovati s nekim ko ga smeta, zabavlja i odvraća od susreta s Voljenim. Ovaj opis zaljubljenog je opštiji od ranije spomenutog. Spoznavaoca od susreta sa Voljenim ne može ništa spriječiti niti zabaviti izuzev nepostojanje, a nepostojanja i nema, jer u postojanju i nema neko izuzev On Uzvišeni, pa Ga spoznavalac vidi i svjedoči Ga u svakom stvorenju koje vidi.

Prema tome, između zaljubljenog i Voljenog nema ništa osim zastora stvorenja, na osnovu čega on zna da tu postoji Stvoritelj i stvoreno. On se ne može odvojiti od prisustva ove zbilje, jer je ona samo njegovo biće, a nešto se ne može odvojiti od samoga sebe, tako da se on sam po sebi ispriječio između sebe i susreta sa Voljenim. Zato je njemu dosadno sa samim sobom, s obzirom da je on stvorenje.

Druženje sa samim sobom je lična i trajna osobina i ne može se nikada otkloniti, tako da on neprekidno osjeća dosadu i zato mu je to svojstveno. To zato što on pretpostavlja d kad napusti ovo svoje tijelo da će tada poprimiti tijelo koje neće biti složeno kao što je na ovom svijetu i da će biti jednostavno i prosto, pa će on biti sastavljen od samo jednog “elementa” i ta će jednota biti pomnožena sa jednošću božanskom. Nakon tog množenja – jedan sa jedan, rezultat će biti Bog, a ne on. Eto zato on osjeća dosadu prije susreta i mrzovolju.

Zaljubljenik koji je spoznavalac ne osjeća takve neugodnosti, zbog toga što je spoznao stvar onakvom kakva jest, na što smo ukazali u našoj brošuri “El-Ittihad”.

Jedan od opisa i stadija zaljubljenog je da on mnogo uzdiše. Na to ukazuju riječi Uzvišenog: “Zaista je Ibrahim onaj koji mnogo uzdiše i koji je blag” (Tevbe, 114). U vezi sa Svojim imenom Opšte Milostivi Bog za Sebe kaže da On ima Svoj dah kojim olakšava svojim robovima. U tom dahu se pojavio svijet. Zato je učinio da svijet nastane izgovaranjem riječi kun – budi.

Glas ili slovo nastaje presijecanjem zraka (koji izlazi iz pluća9, pa zrak porodi slovo, odnosno glas, ma koji bio, jer nijedan glas, odnosno slovo ne dolazi do izražaja izuzev sa presijecanjem zraka (daha) pri disanju. Ovaj zrak među elementima je dah prirode. Zato on poprima oblike pojedinih slova, odnosno glasova, a ti glasovi dolaze do izražaja u zraku prilikom puhanja vjetra. Vidljiva manifestacija od tih glasova, odnosno tonova je od slova “ha” i “hemze”. Ta su dva slova po mjestu njihovog nastanka i presijecanja daha najkrajnja, tj. najdublja po izgovoru u arapskom jeziku. Ta dva slova su najbliža srcu po mjestu nastanka i to su prvi grleni glasovi koji ustvari nastaju u prsima i to su prva dva slova, odnosno glasa koje oblikuje onaj koji diše sa svojim disanjem. Eto, to je smisao uzdisanja, zbog blizine toga daha srcu, a srce je mjesto odakle polazi proizilazi dah, pa se pojave i nastanu, od tog daha, sva slova, kao što je i sav svijet nastao i pojavio se sa formiranjem iz riječi: Budi!

To je jedna začudna misterija koju ću ja spomenuti u poglavlju o dahu (Opšte Milostivog), ako Allah htjedne. Kada se Bog pojavi iz srca zaljubljenog i pogleda Ga oko srčanog vida, s obzirom da srce obuhvata Boga, te s tim vidom vidi kakve se sve pokude izriču ovoj ljudskoj prirodi a ona sadrži ove božanske tajne a da se i ona sama pojavila od daha Opšte Milostivog u svijetu, pa je ona kao takva kuđena, a ne zna joj se vrijednost.

Usljed toga on puno uzdiše zbog takve greške koju mnogi prave, a on uzdiše jer to vidi potpuno jasno i nedvosmisleno, a svijet općenito je slijep za te stvari i ne vidi, te on uzdiše iz ljubomore, na određen način, vidjevši da ljudi pripisuju sebi ono što pripada Allahu i uzdiše iz saosjećajnosti prema zastrtim robovima što to ne vide, s obzirom da je Vjerovjesnik s.a.v.s. ukazao na to da je savršenstvo vjere jednog vjernika u tome da voli svome bratu ono što voli sebi. Zato on sažaljeva onoga kome je Allah uskratio takvo viđenje i osvjedočenje.

Takav uzdiše zbog svoje ljubavi prema Voljenom zato što vidi ono za što je običan svijet slijep, a jedno od stanja zaljubljenog je da saosjeća sa Voljenim, jer mu to proizlazi iz ljubavi.

Jedan od stadija i opisa zaljubljenog je to da on nalazi rahatluk, tj. ugodnost u slušanju Voljenog i u spominjanju Njega citiranjem Njegovog pomena (knjige). Uzvišeni kaže: “Uistinu smo Mi spustili pomen (Kur'an)” (Hidžr, 9), pa je tako On nazvao Svoj govor pomenom ili sjećanjem. Prema tome, treba da znaš da osnova postojanja svijeta ne biva izuzev na osnovu svojstva božanskog, a to svojstvo je samo govor, jer svijet od tih Njegovih svojstava nije znao ništa drugo osim Njegov govor. On je, dakle, čuo i našao je užitak u slušanju Njegovog govora i nije mu preostalo drugo nego da nastane. Zbog ovog slušanja u prirodi onih koji imaju sluha je da se pokreću, uzbuđuju i putuju, jer onaj koji čuje kada je (u praiskonu) čuo riječ: “Budi!”, pokrenuo se iz stanja nepostojanja u stanje postojanja i tako nastao.

Otuda je osnova kretanja kod ljudi koji imaju sposobnost za trans, a to nije nužno kod svakoga. Trans sam po sebi izaziva ono što izaziva. Ono što se voli može biti različito, a ljubav, trans, čežnja i svi opisi ljubavi, opisi su koji odgovaraju zaljubljenom, ma šta on volio, s napomenom da mi u ovoj knjizi govorimo posebno o ljubavi koja se vezuje za Allaha, tj. da je On Voljeni na osnovu zbilje i stvarnost, iako to neki ne primjećuju za razliku od spoznavalaca koji primjećuju da se u suštini On voli. Prema tome, ne vole ništa drugo osim Allaha iako je njihovo stanje takvo da oni misle da vole svoje duše, porodice, društvo, pa znaj to!

Nama je prenešeno da je jedan od dobrih ljudi rekao: “Kajs Medžnun je bio jedan od zaljubljenika u Allaha, ali je tu svoju ljubav krio iza zastora zvanog Lejla i spadao je u takve zaljubljenike”. Ja sam ove riječi uzeo kao tačne shodno Medžnunovom slučaju kada je rekao Lejli: “Udalji se od mene jer me je ljubav prema tebi preokupirala od tebe”, tj. odvratila od tebe, pa je on sebi nije ni približio niti joj dao da bude s njim. Ljubav je takva da zaljubljeni traži da se sastane s Voljenim, a ovaj njegov postupak je u opreci sa ljubavlju (prema njoj).

Jedan od osobina zaljubljenog je da se gubi i zapanji kada mu se iznenada pojavi voljeni, a on njoj, u spomenutom slučaju, kaže: “Udalji se od mene”, i niti se zapanjio niti se izgubio. Ovakvim postupanjem, po meni se potvrđuje istinitost onoga što je rekao spoznavaoc u vezi sa Medžnunom, i to nije daleko od istine.

Allah je neke robove rezervisao za Sebe. Zato se zaljubljenici osjećaju ugodno slušajući govor Voljenog te Njegov pomen, a Kur'an je Njegov govor a on je i pomen, i ničemu ne daju prednost nad Njegovim govorom, jer Ga oni zamjenjuju u čitanju i recitiranju Kur'ana, učeći ga tako kao da ga Bog uči, kao što kaže Uzvišeni: “Približi ga sebi da on čuje Allahov govor”, a taj govor uči ili citira uistinu Muhammed s.a.v.s.

Ljudi Kur'ana su Allahovi ljudi i Njegova elita. To su oni koje Allah voli i koji Njega vole.

Jedan od stadija i opisa zaljubljenog je taj da se on usklađuje sa onim što voli njegov Voljeni. Takva ljubav i takav opis nije svojstven izuzev onome ko isključivo voli Allaha, jer se On Uzvišeni ne ograničava i ne definiše ničim, a On je Onaj koji se pojavljuje u Svom imenu, tj. atributu Onaj koji je blizu, kao što se pojavljuje i Svojim imenom Onaj koji je daleko, tako da je On i daleko i blizu, u isti mah.

Zaljubljenik kaže: “Sve što čini ili radi Voljeni je milo i drago”. Kada ga On udalji on to voli, jer to želi njegov Voljeni. On tu udaljenost voli zato što to voli Voljeni, a ne po sebi. On to neće voljeti ljubavlju Voljenog sve dok Voljeni ne bude njegovo svojstvo. Ukoliko je Voljeni jedno od svojstava zaljubljenog, u tom slučaju on nastupa s Njim. Kada nastupa s Njim, on je krajnje s Njim u samoj udaljenosti, i bliže Mu je nego kad je u blizini, jer je u blizini sa svojim svojstvom, a ne sa svojstvom svog Voljenog, jer na jednom mjestu ne mogu biti dva uzroka jedne posljedice. On voli blizinu s Njim jedino radi sebe, a daljinu voli jedino radi svog Voljenog (kada On to hoće), tako da je njegova ljubav u daljini (po Njegovoj volji) potpunija od njegove ljubavi u blizini (po svojoj volji).

Stihovi:

Ljubav doživljava tako da sve vidi bilo lijepim bilo ljepuškastim

Među Božijim ljudima jedino onaj ko je jak

Slabić je za to svako onaj ko je nejaka srca,

Koji se vrti između blagodati i uživanja

U udaljenosti od njega moje je stanje prijatnije od grljenja pri sastanku

Pri sastanku ja sam ropče svoje duše,

A u udaljenosti sam rob svog Gospodara

U svakom slučaju moja preokupiranost Voljenim

Mi je draža od preokupiranosti mojim stanjem (tj. samim sobom).

U ovom stihu se daje prednost onome čemu daje prednost Voljeni i u njemu je sadržano ono na šta smo mi ukazali ranije u našem objašnjenju. Što se tiče naših riječi da je Voljeni svojstvo zaljubljenog, kako spomenusmo, na to ukazuju riječi Uzvišenog u svetom hadisu: “…pa kad ga zavolim, njegov sam sluh, vid …”, pa je On Sebe poistovjetio sa robovim sluhom, vidom …, i time potvrdio da je On njegovo svojstvo. Prema tome, zaljubljenik ne voli daljinu izuzev sa svojim Voljenim. To je krajnja blizina u samoj daljini.

Jedan od stadija i opisa zaljubljenog je i to da se bolji da će izgubiti poštovanje prilikom služenja Voljenom. Toga se ne boji izuzev spoznavalac srednjih dometa koji nije dosegao obistinjenje u spoznaji, s tim što on to naslućuje i osjeća a da njegovo kušanje ne prevazilazi naslućivanje. Takav je zaljubljeni, a zaljubljenik je poslušan Voljenom u svim stvarima. Međutim, obistinjenje na tim stvarima i pojmovima daje to da je onaj ko naređuje sami onaj kome se naređuje, a da je i zaljubljeni sam Voljeni, s napomenom da se pojavno pojavljuje shodno zbiljama onoga na čemu se pojavljuje. Zbog razlike u mjestima pojavljivanja dolaze do izražaja i razlike o onome što se pojavljuje, pa se usljed toga razlikuju definicije i imena. Te razlike u definisanju i imenovanju se pojavljuju i kod poslušnih i kod neposlušnih.

Onaj ko je na stupnju naslućivanja i osjećanja, a nije dosegao granicu da stvari zna postaviti na njihovo mjesto u pojavljivanju, boji se da ne učini nešto što će biti u opreci sa poštovanjem prilikom služenja premda izgovara: “Nema tu osim On”, držeći se onoga ko je vidio da su bića upravo jedno Biće. Međutim, on to ne zna kako. Tkao je on neprekidno neuljudan, neodgojen, nevaspitan, jer on to uzima bez doživljaja, bez kušanja. Ovo je pravac onih koji zagovaraju da tijelima ljudi upravlja jedan duh, te da je Zejdov duh ustvari i Amrov duh. To je greška na koju smo više puta ukazali, a to je da ono što zna Zejd nužno zna i Amr, jer je Onaj koji zna i u jednom i u drugom jedan duh, a neko ne može istovremeno nešto i znati i ne znati.

Zaljubljenik se boji da neće iskazati dovoljno poštovanja ako od njega potekne omaška i greška da se u vezi sa njima kada se dese pouzda u ono što smo pomenuli što bi ga okarakterisalo time da ne obraća dovoljno pažnje u vezi sa onim što od njega potekne. A ljubav odbija sve ono što je u suprotnosti sa poštovanjem Voljenog, čak i kad bi zaljubljenik bio previše slobodan u ophođenju sa Voljenim zbog dominacije ljubavi nad njim i to da on vidi sebe samim Voljenim, te da kaže: “Ja sam onaj koji voli, a i onaj koji je voljen sam ja”.

Jedan od stadija i opisa zaljubljenog je i taj da i ono što mnogo učini prema Bogu smatra malim a malenkost koju mu Voljeni pruži smatra velikom. To je zbog toga što on sebe kao zaljubljenog razlučuje od Voljenog, s obzirom da vidi da je njemu kao zaljubljenom svojstvena skrušenost, poniznost, smušenost i zbunjenost, a te osobine su manifestacija ljubavi kod zaljubljenika. S druge strane on vidi gordost Voljenog, Njegovu neograničenost, Njegovu prednost i prvenstvo i Njegovu zadivljujući ljepotu koja Mu pripada.

Prema tome njegov stav je takav, da kada bi sve što posjeduje ponudio Bogu, malo je to koliko njemu Bog daje od Sebe, i da je Bog, njegov Voljeni, preči i od samoga sebe, šta više, on i ne vidi da ima ikakvo pravo u odnosu na Njega. Iako gledano iz ugla zbilje, on to sve čini za sebe ili zbog sebe, ali iz ugla ljubavi on to čini za Voljenog.

Neki vladar je imao roba kojeg je volio, a zvao se Ijas. Neko od vladarevog društva ušao je kod vladara i vidio noge tog roba u vladarevom krilu, a vladar ih masira. Pošto se on začudio Ijas mu reče: “O ti, ovo nisu Ijasove noge, ovo u vladarevom krilu je zapravo njegovo srce koje on masira”. Ovo je smisao onoga što smo mi rekli da zaljubljenik sve što čini u suštini čini za sebe, jer on u tom činu ima veliko uživanje kojeg nema osim na takav način.

Voljeni je onaj koji zaljubljenom čini dobro ukoliko mu dopusti da čini ono što mu predstavlja užitak, tj. da čini dobro Voljenom. Zaljubljeni smatra velikim svaku stvar koja mu dođe od Voljenog i vidi to blagodatima koje Gospodar čini prema robu. Ma šta zaljubljeni činio prema Voljenom, makar to bilo i stradanje duše i života da bi stekao zadovoljstvo Voljenog, to smatra neznatnim, jer to vidi pokornošću roba Gospodaru Dobročinitelju. “A oni istinski Allaha ne vrijednuju” (En'am, 91). Voljeni je bogat pa je neovisan, pa i Njegovo malo je mnogo, a zaljubljenik u Boga je siromah, tj. ovisan, pa je njegovo i mnogo maleno. Međutim, iako je ovo opis zaljubljenika kod sufija, to je opis zaljubljenika čija je spoznaja nesavršena, koji ima puno ljubavi ali je slijepo zaljubljen, jer zaljubljenik, ako je stvorenje, nema ništa svoje, tako da se tu (sa njegove strane) nema ništa smatrati ni velikim ni malim.

Ako je Allah Onaj koji voli, onda On povećava ono što je malo kod Njegovog roba. Uzvišeni kaže: “Bojte se Allaha koliko možete”, zatim kaže: “Allah osobu ne obavezuje preko njenih mogućnosti”. A što se tiče toga da blagodati koje daje Svojim robovima koje voli iako ih je mnogo one su neznatne, s obzirom da nema kraja ni konca Njegovim blagodatima, a ono što nema kraja ni konca nemoguće je da uđe odjedanput u naše relativno postojanje, jer sve što od blagodati uđe u postojanje ima i svoj kraj. Kada se ono što ima kraj usporedi sa onim što nema kraja, ma koliko bilo ono izgleda malo ili skoro ništa, iako je veliko u odnosu na robove. O ovom pitanju se može nadugo i naširoko govoriti pa smo ga mi skratili.

Jedan od stadija je i taj da se zaljubljenik opisuje time da on prihvata poslušnost Voljenom a da se distancira od neposlušnosti Voljenom. Pjesnik zaljubljeni u Boga kaže: “Neposlušan si prema Bogu a izjavljuješ ljubav prema Njemu. To je po mjeri nemoguće a i inovatorstvo. Da je tvoja ljubav iskrena bio bi Mu poslušan, jer zaljubljeni je poslušan onome koga voli”.

Zaljubljenik je rob a rob se drži naređenja svoga Gospodara i distancira se od oponiranja svome Gospodaru u Njegovim naređenjima i zabranama, tako da ga ne nađe tamo gdje mu je zabranio da bude a niti je izostao da bude tamo gdje mu je naređeno. Neprekidno rob stremi ka tome da izvrši Njegova naređenja, bilo da se radi o imperativu ili zabrani. Kao mu nešto naredi zaljubljenik smatra i shvata da mu je Voljeni time ukazao blagodat, jer ga je zaposlio i naredio mu i shvata da je to od božanske pažnje prema njemu.

Ako on, prilikom izvršavanja obaveza, Boga ne vidi i ne uočava u onome čime ga je On preokupirao i uposlio, on u tom ipak nalazi blagodati i užitak, s obzirom da on izvršava propise svoga Gospodara po Njegovoj dozvoli. Ukoliko je Allah onaj koji voli u tom slučaju voljeni, tj. rob Njemu naređuje tako što uči dovu (molbu, traženje) i izražava svoju želju koja mu naumpadne i što on voli i želi. Osim toga ima i stvari koje on ne voli i ne želi, pa Mu uči dovu, tj. traži od Njegova oblikom ili svojstvom zabrane da ne čini nešto, ako npr. kad uči dove kao što su one koje se navode u Njegovoj Knjizi: “Nemoj da zastraniš naša srca” (Ali Imran, 8), “Nemoj nas opteretiti…”, “i nemoj nas opterećivati onim što mi ne možemo” (Bekare, 286).

Ovo je traženje oblikom i na način zabrane. Samim tim on naređuje i zabranjuje svome Gospodaru, a božanski odziv takvome robu kada Mu nešto naređuje s aspekta kada Uzvišeni voli tog roba i taj odziv je poput poslušnosti od strane roba prema Gospodarovim naređenjima i distanciranja od oponiranja i suprotstavljanja Njemu.

Jedan od stadija tj. opisa zaljubljenog je i to da on kompletno napušta sebe, odnosno svoju ličnost. Znaj da je ličnost jedne osobe kojom se odlikuje i razlikuje od većine stvorenja sastoji u tome što ima svoju volju, pa ukoliko ostavi tu svoju volju, koja mu je data (kao iskušenje), za račun volje njegovog Voljenog, on time kompletno napušta sebe, odnosno svoju ličnost i on njom tj. sobom ne upravlja.

Kada njegov Voljeni hoće nešto od njega, a taj rob koji Njega voli sazna šta Voljeni hoće od njega ili s njim da uradi, on požuri ili se pripremi da to prihvati i on zna da je ta priprema i to požurivanje odraz dominacije ljubavi koja njime vlada.

U tom slučaju njegov Voljeni kod Svog zaljubljenog ne vidi nikakvog otpora u vezi sa onim što On od njega ili sa njim hoće, jer je takav rob potpuno napustio sebe, tj. svoju volju, pa takav rob i nema svoje volje pored volje njegovog Gospodara iako njegova ličnost postoji i traži sastanak s Njim. Ako to nije tako onda je on na nivou anorganskog svijeta koji nema volje. On nema nikakvog drugog užitka osim onoga koji se vezuje za užitke svog Voljenog koji vidi šta on prema Njemu čini i kako postupa te ga On kao takvog i prihvata.

Allah je objavio Musau a.s.: “O sine Ademov, stvorio sam stvari”, tj. i Ovaj i Onaj svijet “zbog tebe”, jer je on, tj. čovjek, kao biće krajnji cilj u stvaranju a on je i vrhunac svih onih koji su voljeni a to je Muhammed s.a.v.s. Sve je podčinjeno ovoj ljudskoj vrsti, sve sfere i nebeska tijela koja se kreću u svojoj sferi na ovome svijetu. Što se tiče Onoga svijeta tu spada i ono što nije oko vidjelo ni uho čulo i što nije čovjeku palo na pamet i sve do kraja i konca, a taj kraj je kada se desi najveličanstvenija božanska pojava, tj. do posjete Bogu u osmom džennetu. Ovo je značenje napuštanja zaljubljenika sebe u potpunosti u svemu onome što Voljeni može da zatraži. Što se tiče onoga što Voljeni ne traži i u čemu ne nalazi užitak niti se time kao Voljeni ponosi, to i ne spada u ovu oblast.

Jedan od stadija i opisa zaljubljenog jeste da on ne traži krvarinu za njegovo ubistvo (kada ga ubije Bog iz ljubavi). Mi smo ranije objasnili da takav zaljubljenik može biti ubijen i da je on kao ubijeni šehid (mučenik).

Međutim, njegovo ubistvo je njegov život (s obzirom na status šehida a za šehide Allah zabranjuje reći da su mrtvi), a za živog se ne plaća krvarina, jer se uistinu krvarina odnosi na uobičajene ubijene koji nisu ubijeni na Božijem Putu. Za te je zakon propisao krvarinu.

Kada je Allah taj koji voli, a rob onaj koji je voljen, u tom slučaju robova volja dolazi do izražaja a ne voljen onoga koji voli, koja bi se suprotstavljala volji voljenoga. Onaj ko je ubijen nema volje. Pa ko je pod dominacijom volje svog voljenoga, nema vlastite volje iako je on tražen, nema krvarine za njega, jer se za živog ne daje drvarina.

Pošto mu je život lično svojstvo, i on se odražava u ljubavi prema strogim naređenjima (feraid), pa kada rob obavlja stroga naređenja Allah ga zavoli, a u dobrovoljnim djelima i pobožnosti On biva sluh robov i vid njegov. Međutim, u primjeni strogih naređenja rob, u tom slučaju biva sluh božanski i Njegov vid. Zato je svijet postojan i stabilan, jer Allah na svijet ne gleda osim vidom ovog roba, tako da svijet ne nestaje zbog tog odnosa. Da Allah izravno Svojim pogledom gleda na svijet, svijet bi spržila i izgorjela svjetla Njegovog Bića, pa Allah gleda svijet vidom savršenog stvorenja koje je stvoreno na tom liku kako je, i to stvorenje je sam zastor između svijeta i svjetala Njegovog božanskog Bića koja bi spržila i sagorila svijet.

Jedan od stadija i opisa zaljubljenog je da on strpljivo podnosi teškoće od kojih bježi obična ljudska priroda. Znajući da ga je njegov Voljeni zadužio upravljanjem cjelokupnošću čovjeka bilo da se radi o njegovoj običnoj prirodi ili svjetlu koje je sadržano u njemu. Običan priroda ima svoje zahtjeve a svjetlo ima svoj zahtjev. Zaduženo je svjetlo da skrije i ostavi mnogo štošta što mu treba što zahtijeva njegova zbilja, s obzirom da i priroda ima svoje potrebe za njen opstanak.

U vezi sa svjetlom koje je njegov duh naređuje mu se da udovolji njegovom pravu, tj. pravu prirode. Na to ukazuju Vjerovjesnikove s.a.v.s. riječi upućene onome ko ga je pitao: “Prema kome da pokažem dobročinstvo?” On mu je rekao: “Prema majci”, rekavši to tri puta, a četvrti put je rekao: “Zatim ocu”, pa je dao prednost dobročinstvu prema majci nad dobročinstvom prema ocu, a priroda je majka.

Vjerovjesnik s.a.v.s. takođe kaže: “Ti imaš i obaveze prema sebi (svojoj duši)”, a ovdje se radi o životinjskom duhu, “a imaš obaveze i prema svome oku”, a sve su to prava majke koja nije ništa drugo nego ljudska priroda, a otac mu je božanski duh i on je svjetlost.

I kada se mnoge stvari ostavljaju koje su mu i drage s obzirom na njegovu svjetlost, tada je taj zaljubljeni opisan da on trpi štetu i opisan je strpljivošću. Eto to je smisao da zaljubljeni trpi poteškoće, premda njegova zbilja bježi od toga. Međutim, Allahovo naređenje je najvažnije. Zatim, u vezi sa njegovom strpljivošću kaže: “Strpi se, a tvoja strpljivost i nije nego sa Allahom” (Nahl, 127), jer je Allah Sebe imenovao imenom Strpljivi. Kao da mu Uzvišeni kaže: “I pored Svoje veličine i uzvišenosti Ja sam Se opisao time da bivam uznemiravan, a i pored toga Ja sam blag i trpim, te sam Se imenovao Strpljivim, iako to Meni nije naređeno i nemam zabrana niti ograničenja. Ja sam sebe podveo pod ono što vole Moja stvorenja i ono što dolikuje Meni ostavljam po strani za račun onoga što treba stvorenjima dajući im prednost i iskazujući prema njima od Sebe milost. Ti bi onda pogotovo trebao da se strpiš sa poteškoćama sa Mnom, tj. uzrokom Mog naređenja s jedne strane i s druge strane uzrokom toga da sam i Ja strpljiv i da podnosim uznemiravanja Mojih stvorenja kada Mi pripisuju ono što ne dolikuje Mojoj uzvišenosti”.

Ovo je gledano sa aspekta da je Allah onaj koji voli, u vezi sa ovim opisom i stadijem. Što se tiče toga da je On onaj koji voli sa aspekta kad Ga obavezuje Njegov voljeni u pogledu upravljanja njegovom prirodnom strukturom, ako je voljeni stvorenje a Bog onaj koji voli, to obavezivanje ili zaduživanje koje iziskuje rob od svog Gospodara kada sazna da ga njegov Gospodar voli ogleda se u tome da On upravlja onim što je u interesu roba, pod uslovom da je to u skladu s onim što on želi i voli pa Bog prema njemu tako i postupa. Eto to je smisao ovog opisa koji je svojstven onome koji voli.

Jedan od stadija i opisa zaljubljenog je da je on zanešenog srca, s obzirom da je srce (kalb) tako i nazvano jer se stalno vrti i kreće, a njegovo kretanje umnožava njegove aspekte, dimenzije i stremljenja. To je svojstvo zanešenog, pogotovo ako mu se bog pojavljuje u svakom biću, licu prema kojem se on usmjeri i u svakoj transformaciji u koju se transformiše i mijenja (On se ne mijenja, ali se mijenjaju pojave u kojima se on pojavljuje).

On gleda u samog Voljenog, jer se On pojavljuje u svemu što se voli. “On je svakog trenutka u djelovanju” (Rahman, 29). U jednom hadisu kaže: “Ni u čemu se ne kolebam što radim …” Mnoštvo lica, odnosno aspekata u vezi sa jednom stvari dovodi do kolebanja kako da postupi, a svi ti aspekti pričinjavaju zadovoljstvo Voljenom. Mi u vezi sa Njim ne znamo šta Mu od toga pričinjava najveće zadovoljstvo, a On u Vezi s nama zna šta je ono što nam pričinjava najveće zadovoljstvo. Međutim, mi znamo u vezi sa dobrovoljnim i obaveznim dobrim djelima s čime je On više zadovoljan, pa kažemo da su stroge dužnosti takve da je On s njima zadovoljniji. Međutim, kada se obaveze objedine mogućnošću izbora (kako da se obave) kao što je nadoknada (kefaret) u kojoj ima izbor, nije poznato s kojim načinom nadoknade je On najzadovoljniji izuzev da nas o tome ponovno obavijesti. Tako je sa zadovoljstvom i po pitanju dobrovoljnih djela. Ne zna se šta Mu pričinjava veće zadovoljstvo izuzev da je to tekstom rečeno.

Dobrovoljnih djela ima mnogo. Nekim od njih je zadovoljan a nekim je zadovoljniji. Zato je nužno novo saznanje. U ovakvim stvarima zaljubljenik je zanešenog srca, tj. zbunjen je po pitanju mnoštva tih aspekata i pojava prema kojima želi da se usmjeri.

Jedan od opisa zaljubljenika je i taj da on svom Voljenom daje prednost u odnosu na sve, s obzirom da je cjelokupan svijet i svaki pojedini dio od svijeta za zaljubljenika i on jeste emanet (povjereno) dat čovjeku, te je čovjek kao takav zadužen da obavi emanet i da se ovdje odnosi prema emanetu odgovorno, a emaneti su mnogobrojni. Da bi se ispunila obaveza prema emanetima za to postoje posebni vremenski periodi i svako vrijeme ima svoj emanet. Na neke od njih je upozorio i ukazao šejh Ebu Talib El-Mekki, da se sfera kreće dahovima čovjeka, šta više dahovima svega onoga što diše.

Cilj toga da je samo čovjek spomenut je to da je on takav da se njegovim kretanjem kreće i carstvo, odnosno cjelokupan svijet i slijedi ga ma gdje on bio. Iz ovog razloga čovjek je neprekidno udružen sa svijetom. Zatim, čovjek treba emanete koji se nalaze u svijetu. I pored te potrebe tj. relativno gledano ovisnosti o emanetima koji su u svijetu, zaljubljenici koji su spoznavaoci od Božijih ljudi su se preokupirali onim što im je naredio njihov Voljeni. Oni su zagledani u Njega s ljubavlju i zanešenošću te ih je tako Allah Svojom ljubavlju preokupirao i zanio tako da su i sebe zaboravili našavši se u raspuću između udaljenosti i blizine.

Po ovom osnovu oni se opisuju time da oni Njemu daju prednost u odnosu na sve u svijetu, jer On Uzvišeni je sa njima: “On je s vama ma gdje vi bili”. Sa njim je takođe i sve što je u svijetu i slijedi ga također, zbog toga što je emanet u Njegovoj ruci. Zbog ljubavi prema Allahu dž.š. čovjek daje prednost Njemu Uzvišenom u odnosu na sve.

Pitao je neko šejh Sehl Et-Tusterija: “Šta je to hrana?” On reče: “Allah”. Na to mu reče onaj što ga je pitao: “Mi želimo da nam kažeš o ovoj hrani koja nam život održava”, a on opet reče: “Allah”, tako da on tu ne vidi osim Allaha. Pošto mu se ponovo obratiše i rekoše: “Mi mislimo na hranu kojom se održava ovo tijelo”, on vidjevši ih da oni ne shvataju, posegnu za drugačijim odgovorom pa reče: “Prepusti kuće njihovom graditelju, pa ako hoće održavaće ih a ako hoće srušiće ih”, i dalje kaže: Fina dimenzija ljudskog bića ne mora nužno pratiti samo ovo tijelo. Ono se nužno treba preokupirati onim čime ju je obavezao Voljeni koji je sam njen život i samo njeno postojanje, pa u koju god kuću, tj. tijelo je nastani ona će tu i stanovati”. Ovo je ovako ako time nije podrazumijevao distanciranje od prirodne konstitucije, kao što mi zagovaramo i kao što proizlazi iz otkrovenja. Ako je on pri tom zagovarao distanciranje od prirodne konstitucije i nevezivanje za istu, on je u svakom slučaju od onih koji Allahu daju prednost nad ostalim.

Ako se to posmatra iz ugla da je Allah onaj koji voli onda on čovjeku kao Svom voljenom daje prednost nad cjelokupnim svijetom davši mu savršen lik kakav nije dao nijednom stvorenju mimo čovjeka, makar stvorenja u svijetu bila opisana time da su poslušna Uzvišenom i da Ga slave, On ipak njemu, tj. čovjeku daje prednost u odnosu na sve.

Uzvišeni kaže: “Kada tvoj Gospodar reče melecima ‘Ja ću na Zemlji postaviti namjesnika'” (Bekare, 30). Čovjeku je dao sva božanska imena te Ga on tako slavi sa svakim Božijim imenom koje se odražava u svijetu, veliča Ga i poštuje Ga. Ograničeno i neadekvatno Ga slavi onaj ko znanja nema o čarima pojmova i stvari.

Zato su meleci i rekli: “Mi te slavimo Tvojom hvalom i svetimo Te” (Bekare, 30), a ne sveti se i ne slavi se osim sa Njegovim imenima. On ih poduči da Allah ima imena u svijetu s kojima Ga meleci ne slave niti svete, a kojima je Adema poučio. Kada je On Uzvišeni predočio ono što je predočio od Svojih stvorenja, a što je melecima bilo nepoznato, rekao im je: “Obavijestite Me o imenima ovih” (Bekare, 31), tj. ovih koji Me na takav način slave i svete Me. (Rekoše): “Neka Si čist od druga. Mi nemamo znanja …” (Bekare, 32). On reče Ademu: “Obavijesti ih o njihovim imenima” (Bekare, 33).

Saznadoše time da Allah ima imena koja oni ne znaju a kojima Ga slave ta stvorenja koja je On stvorio, a tim Svojim imenima je poučio Adema, pa Ga je on njima tj. tim imenima slavio, kao što je melecima prilikom obilaženja sa njima oko Kabe (Božije kuće) rekao: “Šta vi izgovarate (prilikom obilaska Kabe)?” Oni rekoše: “Mi smo prije tebe u svom kruženju oko Božije kuće izgovarali: “Subhanallahi vel hamdu lillahi ve la ilahe illellahu vallahu ekber (čist je Allah od onoga što Mu ne priliči i ne dolikuje i hvala pripada Allahu. Nema boga osim Allaha i Allah je najveći)”.

Adem im reče: “Ja ću vam tome dodati još: “La havle ve la kuvvete illa billah (Nema nikakve promjene a niti snage i moći osim sa Allahom)”. Te riječi su mu date iz riznice koja se nalazi ispod božanskog Prijestolja, a meleci to nisu znali.

Ako neki komentator pod imenima stvorenog podrazumijeva Božije ime, bilo da je veliko ili malo, podrazumijeva Božije ime koje se usmjerilo odnosno koje je svojim usmjerenjem proizvelo malo ili veliko, pa Ga malo u svojoj malenkosti slavi drugačije nego što Ga veliko slavi u svojoj veličini, onda je on u pravu. Međutim, on je izrazima veliko i malo podrazumijevao sami taj izraz koji je kao termin dat da ima određeno značenje.

Taj termin, odnosno izraz sam po sebi drugačije se izgovara i od drugačijih je slova sastavljen zavisno od samog jezika u kojem se upotrebljava. Sami ti izrazi nisu sebi svrha nego da izraze smisleni pojam koji se pod njima podrazumijeva i kao takav koristi što bi odgovaralo ili sličilo onome što su rekli meleci ponoseći se nad čovjekom time što slave ili svete Boga. Uzvišeni Allah im je ukazao na ugled Adema po osnovu njihove tvrdnje i to je ono što smo spomenuli a ne nešto drugo. U svijetu među stvorenjima nema neko časniji od meleka. Iako je to tako savršeni čovjek je odlikovan i nad melekom poznavanjem imena i on se nalazi na takvoj ravni, a taj stupanj je odličniji. Eto to je definicija Božijeg davanja prednosti čovjeku.

Takođe je jedan od opisa i stadija zaljubljenog i taj da je on negacija u afirmaciji. Što se tiče njegove afirmacije ona se ogleda u njegovoj obavezi i njegovom praktičnom služenju Bogu u svojoj molitvi koju je Bog podijelio između Sebe i Svoga roba čime ga je potvrdio i afirmisao. Što se tiče brisanja, tj. negacije u ovoj afirmaciji, to su Njegove riječi: “Allah je stvorio vas i ono što vi radite” (Saffat, 96), a i Njegove riječi: “Tvoje nije ništa” ili “Tebi ništa ne pripada” (Imran, 128) i Njegove riječi: “Uistinu svaka stvar, odnosno posao, pripada Allahu” (Imran, 154), ili Njegove riječi: “Nisi bacio kad si bacio nego je Allah bacio” (Enfal, 17) ili Njegove riječi: “… od onoga u čemu vas je učinio namjesnicima, odnosno zamjenicima” (Hadid, 7). Ovo je krajnje jasno (iz Allahove Knjige) da je u pitanju negacija u afirmaciji.

Zaljubljenik nema svog vlastitog djelovanja već je on samo sredstvo preko kojeg se djeluje. Njega zbunjuje njegova ljubav, jer želi nešto drugo nego što se od njega želi, a zbilja sama po sebi odbacuje izuzev to. Sve što poteče od njega to je Allah stvorio i sa njim se djeluje a on nije onaj koji djeluje. On je mjesto preko kojeg teku događaji. On je negacija u afirmaciji.

Ako se posmatra iz ugla da je Allah Onaj koji voli i da je, kao takav, negacija u afirmaciji, kada se posmatra oko pada jedino na roba, tj. vidi samo roba. To je negacija Boga. Međutim, tako nešto niti daje razumski dokaz a nit otkrovenje, nego potvrđuju postojanje Boga, a ne postojanje roba ili svijeta. Ovo je afirmacija Boga koji se negira u pojavnom svijetu a potvrđuje na ravni svjedočenja.

Jedan od opisa zaljubljenika je da se on podčinjava onome što od njega želi njegov Voljeni, a to je zbog toga što se je ljubav ispriječila između njega i viđenja uzroka, pa ne gleda ni u šta drugo nego u Njegovu Ekselenciju Voljenog i Uzvišenog, ne obraćajući pažnju na ono što svijetu treba od njega u Njemu. Međutim, nužno je istovremeno da on izvrši i udovolji pravu svijeta, pravu koje se od njega traži, kao što je rekao Vjerovjesnik s.a.v.s.: ” … i tvoj gost ima pravo…”, upotrijebivši izraz pod kojim potpada sve što je u svijetu, a to je posjećivanje, posjeta. Ovo je rečeno po osnovi univerzalnog govora. Ovaj zaljubljenik se podčinjava onome što želi njegov Voljeni, pa on zna kakva svijetu pripadaju prava kod njega gledano iz ugla šta njegov Voljeni hoće s njim kad ga upošljava s onim čime ga upošljava.

Bog je mudar i ne pokreće ga osim na poseban i konkretan posao i na davanje posebnog prava prema svijetu koje se od njega u datom vremenu traži. Tako on spoznaje svijet kao nešto što je od Allaha, pa mu pretegne viđenje Boga na što se odnose riječi Siddika r.a.: “Ne vidim nijednu stvar a da ne vidim prije nje Allaha”. On svjedoči svijet u svjedočenju Allaha. Kada se govori sa pozicije da je Allah taj koji voli onda se ima u vidu da Subjekat, odnosno Ličnost Uzvišenog Boga ne dopušta bilo kakav uticaj ili djelovanje na Sebe od strane svijeta.

Istovremeno Uzvišeni je u duše svijeta usadio ovisnost o Njemu kako bi svijet mogao opstojati i živjeti. Time On kao da se podčinio svemu onome što oni od Njega žele i zašto Ga žele. Zato kada Ga mole za nešto čemu još nije određeno vrijeme, On im uzvraća: “Posvetiću se Ja vama” (Rahman, 31). U svakom slučaju On je Taj koji djeluje, a Njegova Ličnost, tj. Subjekat nije mjesto za pojavu manifestacija.

Ovim se ukazuje na to da se Bog podčinjava odnosno izlazi u susret svijetu onim što je potrebno svijetu, a ne što je Njemu lično potrebno. U svemu postojećem Njemu pripada slava i ta slava je hrana tog postojećeg. Zato Uzvišeni obavještava da nema ništa a da Ga ne slavi Njegovom hvalom što smo mi spomenuli u poglavlju o stupnju viteštva.

Od opisa zaljubljenog je i to da on objedinjuje međusobno suprotna svojstva a to se sastoji u tome da zaljubljeni traži spajanje sa Voljenim a traži i da slijedi volju Voljenog. Katkada Voljeni od njega želi ono što je u opreci sa spajanjem, odnosno sastajanjem. U ovakvim i sličnim situacijama kod zaljubljenog se objedinjavaju svojstva, makar i oprečna bila. Ako se gleda iz ugla da je Allah Onaj koji voli, On je istovremeno i Prvi i Posljednji, tako da Njegovo posljednje ulazi u Njegovo prvo, a Njegovo prvo u Njegovo posljednje, a tu nema osim Njegovo Biće.

Njegovo svojstvo da je On Prvi je Njegovo Biće, a to što je on Posljednji, to je Njegov rob koji je Njegov voljeni, pa se u tom slučaju Njegova svojstva prepliću sa svojstvima Njegovog voljenog. Ako kažeš da je to rob nisi rekao istinu do kraja, a ako kažeš da je Gospodar nisi sve rekao, a tačno je i jedno i drugo. Takav je status međusobnog prožimanja.

Jedan od opisa zaljubljenog je da nema predaha sa svojim Voljenim, pa se kaže: “Nemam odmora sa svojim Voljenim”, jer on bdije u svakom dahu nad svojim Voljenim i vodi računa šta njegov Voljeni želi nastojeći da Mu to udovolji. Na taj način on je stalno preokupiran i trudi se da bi zadovoljio svog Voljenog, a samo zadovoljstvo, kad je Voljeni zadovoljan, je nepoznato, tako da nema odmora za zaljubljenog. E to je značenje njihovih izraza da neko nema predaha u ljubavi, tj. nikad se ne može osloboditi truda i nastojanja. Ovo je opis iskrenog zaljubljenika u njegovoj ljubavi.

Ako se uzme da je Allah onaj koji voli, On kaže: “On je svakog trena u djelovanju” (Rahman, 29), a svo to Njegovo djelovanje je usmjereno prema Njegovim robovima. Pod tim robovima On podrazumijeva jedino onoga koga voli, a ostali od toga imaju koristi po principu slijeda hraneći se mrvicama i ostacima sa njihovih sofri.

Njegovo djelovanje, neka je Uzvišen, prema njima a u svrhu onoga što je za njih dobro traje i Ovog i Onog svijeta, s tim što Njemu nije svojstven umor ( u vršenju onoga što čini). uzvišeni kaže: “Mi smo Nebesa i Zemlju i ono što je između njih stvorili u šest dana i pri tom Nas nije zahvatio umor” (Kaf, 38), a i Njegove riječi: “Jesmo li se Mi zamorili prvim stvaranjem? Ne, nego su oni zastrti od novog stvaranja” (Kaf, 15), tj. u svakom dahu Uzvišeni nanovo stvara Svojim robovima. Njegove riječi kažu: “Svakog trena je On u djelovanju”. Za sretnike je rekao, tj. za stanovnike Dženneta: “Neće ih u njemu obuzimati umor” (Hidžr, 48), i pored toga što će u svakom stanju biti preokupirani Allahom a ne sobom.

Kasnije će im to biti vraćeno odgovarajućom nagradom mada im to nije bila namjera, nego im je bila namjera Njegovo zadovoljstvo. Međutim, zbilje to iziskuju. Po tom osnovu se zaljubljenik opisuje da nema predaha sa svojim Voljenim.

Jedan od opisa zaljubljenog je da on sav pripada Voljenom, a to je zbog toga što je on zbir a i po sudu njegove zbirnosti se i pojavilo njegovo biće. Njegove jedinke kao zbira pripadaju Allahu, jer jedinost pripada Allahu, a zbir i nije ništa drugo nego ove jedinke (koje čine zbir), tako da on sav pripada Allahu. Kada bilo koju jedinku tog zbira pomnožiš sa jednim Bogom rezultat toga biće Jedan Bog.

Sto to je značenje da n sav pripada Voljenom. Oni čini jedan zbir, jer kada kažemo zbir rekli smo jedan, tj. jedan zbir. Prema tome, tom zbiru pripada jedinost. Ovakav rezultat se dobiva i kada se posmatra iz ugla da je Allah Onaj koji voli. “Sve” u vezi sa Allahom i pored Njegove jedinosti ogleda se u božanskim imenima kojih je 99. to mnoštvo se pojavilo u imenima, pa se s razlogom može reći “sve” ili “sva”. Jedinke ovoga “svega” su upravo svako ime ponaosob i svako to ime od roba traži jednu zbilju u kojoj će se pojaviti dominacija ili moć tog imena, a ta zbilja za jedno ime je jedna. Tako se jedan množi sa jedan i očevidni rezultat je jedan rob, a to je voljeni.

Tako sav rob pripada Allahu, jer se na robu odražavaju određenja i atributi svih imena a imena pripadaju Allahu, pa sve pripada robu kojeg Allah voli. U božanskom prisustvu i na razini božanskoj nema ništa a da ne pripada i voljenom robu, jer je Allah sa Svojim Bićem neovisan od svjetova. Prema tome, On je neovisan od mnoštva i od upućivanja, u smislu ukazivanja na Njega.

Od opisa zaljubljenog je i to da on sam sebe kori u svom odnosu prema Voljenom, a to je zbog toga što takav zaljubljenik vidi da je nemoćan ispuniti sva prava i obaveze prema Voljenom kojima ga njegova ljubav zadužuje. On ne zna kako dokučiti šta sve voli njegov Voljeni pa se trudi da primijeni onoliko koliko zna od toga, a zatim kaže sebi: “Da si iskren u svojoj ljubavi On bi ti otkrio sve ono što On voli, jer si ti u svijetu obaveza, a ta kuća, odnosno svijet je ograničen pa i ono što Voljeni voli u tom svijetu je očevidno za razliku od Onog svijeta u kome ćeš ti biti slobodna pogleda, jer taj drugi svijet je sav takav da ga On voli i u njemu nema ukora.

Zato zaljubljenik sebe ukorava ovdje po pitanju prava svog Voljenog. Gledano iz ugla da je Allah Onaj koji voli; On kao takav Sebe je opisao kolebanjem u vezi sa Njegovom ljubavlju prema robu vjerniku, jer je pravo voljenog da mu onaj ko ga voli ne učini nešto što će ga oneraspoložiti, a u ovom slučaju je rob taj koji je voljen i ne želi smrt. Bog ne ćeli povrijediti i uznemiriti s obzirom da je rob onaj koga On voli. Ovo je smisao ukora. Međutim, nužna je robu smrt zbog prethodnog znanja o sudbini, a rob ne zna kakvo dobro dobiva u susretu s Bogom na smrtnom času, za razliku od onih koji Ga vole, jer takvi vole smrt, ne da bi se rasteretili (od obaveze robovanja) nego zbog susreta sa svojim Voljenim.

Ima i takvih Božijih zaljubljenika kojima ovlada zadovoljstvo Voljenog, jer smatraju da se takvo zadovoljstvo ne može postići i vrijednost ljubavi zaljubljenog ne može ocijeniti u jednom stanju bez postojanja zabrane i razlučivanja toga čime se je zadovoljno od onoga čime se nije zadovoljno, a to ne biva izuzev na ovom svijetu, tj. u svijetu zaduženja. Što se tiče Onog svijeta, tamo nema zabrane i dolazi do svojevrsnog izjednačavanja, te se ne razlučuje vrijednost zaljubljenog u njegovom postupanju od onog koji nije zaljubljen, pa zbog ovog značenja u ovom smislu neki zaljubljenici ne žele smrt, a to je zbog njihove iskrenosti u ljubavi.

Gledano iz ugla da je Allah Onaj koji voli to takođe spada u ovu zbilju. Međutim, smrt je dosuđena svima. Cilj ove posebne grupe koja želi spomenuto razlučivanje jeste da se zabrane ne dokidaju kako bi se znala (ta grupa) koliko je ona vrjednija od drugih grupa u ljubavi prema svome Gospodaru. Međutim, to odvija i ne prihvata (božansko) znanje koje je prethodilo svjetovima izuzev da bude tako kako je predodređeno u znanju. U ovoj mjeri ovo se u vezi sa Bogom može nazvati samoukorom. Na to ukazuju riječi Uzvišenog: “Radi ono što hoće” (Hud, 107).

Ne, zapravo ne to, nego u vezi s tim, nešto posebno ga odvaja a to je ono što se takođe razumije iz Njegovih riječi: “Da je htio…” (Hud, 117). Te Njegove riječi: “Da je htio…” i slične njima iziskuju Njegov samoukor, a ne Njegova volja niti Njegovo znanje (treba osjetiti razliku između volje (iradeta) i htijenja (mešieta)), jer volja i znanje imaju svoja određenja, pa ti pronikni u ono što ti pomenusmo. Sve su to tajne božanske koje naše društvo i naši saputnici ljubomorno čuvaju, a to su ljubomorno čuvali jer su vidjeli veličinu, vrijednost, i važnost toga. To je tako kako oni kažu, s napomenom da ovo što smo mi otkrili, u odnosu na ono što znamo znanja o Allahu, to je samo kao kora od toga. Ovo je uzrok zbog kojeg smo se osmjelili da na to ukažemo s obzirom da će to koristiti ljudima.

Jedan od stadija ljubavi je i to da je opis zaljubljenika takav da mu je slasno i prijatno doživljavanje zbunjenosti, zbunjenosti koju mu iznenada priredi Voljeni a što se u sufijskoj terminologiji podrazumijeva pod izrazom iznenađenje. O tome će biti govora u zasebnom poglavlju u ovoj knjizi. Pošto Bog poziva srca robova Sebi i uzakonjuje im zakoniti put koji vodi do Njega predstavljajući im Se uputama koje im je dostavio, pa Ga oni tako spoznaju, a On im se je i omilio sa Svojim blagodatima te su Ga zavoljeli.

Kada im se pojavi na neuobičajen način tada kada Mu pristupe, a to jest onako kako Ga nisu znali, kada oni nisu svjesni da su oni u stanju prisustva Njemu, iznenadiće ih Njegova pojava te će Ga spoznati na osnovu znaka i zbuniće ih Njegova iznenadna pojava i pri tom će osjetiti užitak, jer su na osnovu znaka koji u sebi imaju prepoznali da je to njihov Voljeni i njihov traženi.

To je taj njihov užitak u zbunjenosti. Gledano iz ugla da je Allah Onaj koji voli treba imati u vidu da je On Sebe opisao sa izborom, i da je ON svemoćan i time da hoće nešto to bi i učinio i da Ga niko ne može prisiliti na nešto i da On istinu govori i da je istinit Njegov sud o Sebi i da je On svakako Onaj koji određuje vrijeme, pa je stvari i pojmove poredao mudrim poretkom i nema toga ko će se suprotstaviti tom Njegovom mudrom poretku. On u svakom činu čini ono što treba i onako kako treba i zašto treba (to djelovanje) postupajući kao Mudri i Onaj koji zna nivoe.

Iako je On takav Njemu pristižu molbe i zahtjevi molitelja i ono što se poklapa sa uslišavanjem upravo onoga što oni od Njega traže, a već je ranije konstatovano da Njega ne može niko prisiliti, a nužno je, prilikom primanja ovih molbi, zastati i iste razmotriti kada ih uslišava, shodno tome kako iziskuje raspored i poredak mudrosti. Eto u toj mjeri se ovo može nazvati (božanskom) zbunjenošću.

Što se tiče božanskog užitka u tome, on se ogleda u tome što je molitelj Njegov voljeni, a On voli ono što on traži i što priziva, kako se to bilježi u jednoj od predaja, tj. da su dvije osobe, jedna koja je Allahu bila draga i druga koja Mu nije bila draga, zatražile od Allaha neku svoju potrebu, pa je Allah objavio meleku da brzo udovolji onoj osobi koju ne voli kako bi se ta osoba zabavila time da više ne bi tražila, a to je zato što ga ne podnosi, pa prema tome ne podnosi ni njegov glas, a meleku takođe kaže: “Ne ispunjavaj molbu druge osobe, jer Ja volim da slušam njegov glas i njegovo moljenje, jer ga volim”. Jednom je bilo udovoljeno zahtjevu i pored toga što ga se ne podnosi, a drugom nije udovoljeno i pored toga što ga se voli i što mu se ukazuje posebna pažnja.

Kada bi se otkrila tome koga On voli ova tajna u vrijeme kada mu odgađa odziv, ništa ga tako ne bi obradovalo. Odgađanje odziva na molbu je poput odgađanja kakvo se događa onome koga Bog iznenada Svojom pojavom, s obzirom na istinitost riječi Uzvišenog da Njega niko ni na što ne može prisiliti. Užitak Mu je Njegovo znanje da će on nužno stići do onoga što traži i da će se tome obradovati. Pa neka je slavljen Veličanstveni i Mudri.

Jedan od stadija i opisa zaljubljenika je i taj da on prelazi granice nakon što je granice čuvao i držao ih se. Ovo je naznačeno u vezi sa voljenima koji su učestvovali u bitci na Bedru, jer su oni od onih koji su prelazili granice nakon što su ih se strogo držali. Rečeno im je: “Radite šta hoćete, već Sam vam oprostio!” Što se tiče drugih koji nisu naznačeni, u opštem smislu, ali su naznačeni u posebnom smislu, kod takvih je Bog naznačio njihova svojstva, a to je ono što On spominje, neka je slavljen, kad kaže (sveti hadis): “Učini rob grijeh a zna da on ima Gospodara koji prašta grijeh a i kažnjava za grijeh …”, pa mu nakon trećeg ili četvrtog činjenja grijeha na takav način, tj. da svaki put zna da ima Gospodara koji prašta i kažnjava za grijeh, Uzvišeni kaže: “Radi šta hoćeš, oprostio sam ti, pa mu dozvoli i izvede ga iz zabrana i ograničenja na Ovom svijetu, pošto Allah ne naređuje nevaljalo, pa takav rob koji ima to svojstvo nije neposlušan Allahu nego on postupa u okviru onoga što mu je Allah dopustio, iako je prije nego je postao takav bio od onih ljudi kojima su bile postavljene granice, pa ih on u ovom slučaju prelazi nakon njihovog držanja i čuvanja.

Čast znanja roba može dovesti u ovakvu situaciju i pored razuma koji se obavezuje, za razliku od onoga nad kim dominira stanje, jer je status onoga nad kim dominira stanje status ludoga, a ludome se ne pišu djela, ni dobra ni loša. A ovome gore pomenutom se pišu dobra a ne pišu loša djela. Ovo je mjera pomoću koje se razlikuje vrijednost znanja i stanja. Kako je samo vrijedno znanje. Onaj koji ima znanje potpuniji je i savršeniji od onoga koji ima stanje. Prema tome, stanje na Ovome svijetu je manjkavost, a na Onome svijetu je potpunost, a znanje je i ovdje potpunost i tamo potpunost i još potpunije.

Ukoliko je Allah Onaj koji voli, pošto Allah zna da ima robova koji Ga vole i koji od Njega ne potražuju ono čime se Sam obavezao da će im dati, a nakon čuvanja granica iste prelaze, pa im daje ono čime se obavezao da će im dati, a to je Njegovo čuvanje granica, a zatim im daje i bez računa a to je Njegovo prelaženje granica.

Granica nagrade za dobro djelo je od deset do sedam stotina puta. Prelazak tih granica je povećanje od strane Njega na što ukazuju Njegove riječi: “Onima koji lijepo rade pripada lijepa nagrada”, a to je čuvanje granice u nagrađivanju, “i povećanje”, a to je prelazak granice. “Ovo je Naše darivanje pa uživaj ili se ustegni bez računa”, kako hoćeš.

Od stadija ljubavi je i to da je zaljubljeni opisan time da je ljubomoran na svog Voljenog. Ovakav opis najviše dolikuje onima koji vole Allaha. Ovo je stupanj šejh Šiblije. Tome ga je vodila veličina njegovog Voljenog u njemu, a smatrao je da slobodno ophođenje zaljubljenika ne dolikuje Ekselenciji Veličanstvenog, s obzirom da se zaljubljeni u božanskoj prisutnosti ophode slobodno i opušteno, izuzev onih zaljubljenika kojima je svojstvena ljubomora.

Takvi nemaju slobodnog i opuštenog ophođenja s obzirom da su pod dominacijom veličanja i poštovanja (Voljenog). Njima je svojstveno prikrivanje ljubavi, a uzrok tome je upravo ljubomora, a ljubomora je jedan od opisa ljubavi. Oni svijetu ne pokazuju da su od zaljubljenika. Ovo je stupanj Allahovog Poslanika s.a.v.s., jer je on sebe opisao time da je ljubomorniji od Sa'da nakon što je za Sa'da rekao da je ljubomoran. On je time stavio do znanja d je Sa'd izuzetno ljubomoran, a zatim je spomenuo da je on s.a.v.s. ljubomorniji i od Sa'da. On je svoju ljubav i to kakvu ona ekstazu u njemu izaziva, pokrivao time što se je šalio, igrao sa mlađima, pokazivao ljubav prema onima koji su ga voljeli, kao što su njegove supruge, djeca, drugovi… Sve to spada u oblast ljubomore. A takođe i njegove riječi: “Ja sam čovjek …” (Kehf, 110). Time on svojoj duši nije predstavljen kao jedan od zaljubljenika (u Uzvišenog), usljed čega ga njegova priroda nije znala i umišljala je da je on sa njom vidjevši da on udovoljava njenim pravima i daje joj prednost, ne znajući da on prema njoj tako postupa po naređenju svog Voljenog.

Tako je rečeno: Muhammed s.a.v.s. je zavoli Aišu, Hasana i Huseina i prekinuo je svoje obraćanje vjernicima jednog petka i vidjevši Hasana i Huseina da se spotiču o svoju haljinku, sišao do njih zatim se s njima popeo za svoju govornicu i upotpunio svoje obraćanje vjernicima. Sve ovo spada u domen ljubomore prema Voljenom, da Njegova Svetost ne bi bila povrijeđena.

Ovo treba biti postavljeno tako, iz poštovanja prema Ekselenciji Uzvišenog, da On ne bude konkretno naznačavan. Zatim, stvorenje kao zaljubljeni, to poštovanje prema Voljenom treba ne pokazivati, već ga treba pokriti zastorom ljubomore koju izaziva kod zaljubljenih.

Gledano iz ugla da je Allah Onaj koji voli, na to se odnose Vjerovjesnikove riječi: “… a Allah je ljubomorniji od mene”. Iz Svoje ljubomore On je zabranio nemoral kako bi obrukao one koji tvrde da Ga vole, pa iz ljubomore ne dopušta da lažljivac može iznijeti onu tvrdnju koju iznosi iskreni.

Tu je postavljena vaga kako bi razlučila istinsku od lažne tvrdnje. Onaj ko tvrdi da voli Uzvišenog drži se Njegovih granica čime se jasno razlučuje iskreni od lažljivca. Svi oni ipak s Bogom opstoje i djeluju, pa zbog te ljubomore djela pripisuje Sebi a ne robu da se ne bi nesavršenstvo i manjkavost pripisali robu.

Jedan od stadija u ljubavi je da je zaljubljenik opisan time da njima ljubav dominira srazmjerno njegovoj pameti (umu), jer on umom registruje i veže, tako da je njegova pamet zapravo njegovo vezivanje i registriranje.

Uzvišeni Allah se i ne obraća saopštenjem izuzev onima koji imaju pamet, a to su oni koji su se vezali za svoja svojstva i ista razlučuju od svojstava svoga Stvoritelja. Pošto dolazi do izražaja različitost, dolazi do izražaja i vezivanje (određenih svojstava za roba a određenih za Stvoritelja), tako se to razumom shvata.

Zato razumski dokazi razlučuju Boga i roba, Stvoritelja i stvorenje. Ko se u stanju svoje ljubavi drži svoje pameti on od dominacije (moći) ljubavi ne može prihvatiti ništa drugo do ono što nužno proizlazi iz njegovog teoretskog (razumskog) dokaza, a do se drži onoga što njegov razum prihvata, a ne onoga što njegov razum zaključuje, prihvatajući od Boga ono čime Bog Sebe opisuje, dominacija (moć) ljubavi ne njega će djelovati srazmjerno tome koliko njegov razum od toga prihvata. Dakle, razum je između zaključivanja i prihvatanja. Djelovanje ljubavi na pamet koja zaključuje i pamet koja prihvata nije istovjetno. Pa to shvati, jer tu ima određenih tajni.

Ako se gleda iz ugla da je Allah Onaj koji voli, ono što je u odnosu na nas razum, to je u odnosu na Njega znanje, tako da (od Njega) neće biti ništa drugo osim ono što je to prethodilo u Njegovom znanju, kao što ni od nas neće biti ništa drugo do ono što u odgovarajućoj mjeri proizlazi iz naše pameti. Prema tome, njegova ljubav prema Njegovim stvorenjima svojim djelovanjem ne nadilazi Njegovo znanje, kao što ni djelovanje naše ljubavi prema Njemu ne nadilazi našu pamet, ili naše prihvatanje, pa to shvati!

Jedan od stadija zaljubljenog je da on biva ranjavan (osporavan) i da njegove rane bivaju liječene (da biva opravdavan). Priča se da se mužjak lastavice udvarao ženki koji je volio. Udvarao joj se pod Sulejmanovim a.s. kubbetom (kupolom) u vrijeme dok je tu bio Sulejman a.s., koji ga je čuo da joj govori: “Moja ljubav prema tebi je takva da kada bi mi ti rekla da srušim ovu kupolu na Sulejmana, ja bih to i učinio”. Sulejman a.s. ga je pozvao i upitao: “Šta ja to čujem da ti govoriš?” On mu odgovori: “O Sulejmane, ne žuri sa optužbama, jer ljubav ima svoj jezik kojim govore jedino ludaci. Ja volim ovu ženku pa sam zato rekao ono što si čuo. Zaljubljenima ne treba suditi za ono što govore, jer oni govore jezikom ljubavi, a ne jezikom znanja i pameti”. Sulejman a.s. se na to nasmijao, smilovao mu se i nije ga kaznio.

Ovo je osporavanje koje je kasnije obesnaženo, tako da se preko toga prešlo i nije bilo kažnjavanja. Tako je i sa onim ko voli Allaha. Njegova iskrenost u ljubavi i sloboda ophođenja izazvana ljubavlju dovode do toga da on formalno griješi i pravi propuste ali za to ne biva kažnjavan, jer to spada u zakone ljubavi.

Ljubav odstranjuje pamet, a Allah kažnjava samo one koji imaju pamet, a ne one koji vole, jer su oni (zaljubljeni) Njegovi sužnji i pod dominacijom zakona i moći ljubavi.

Gledano iz ugla da je Allah Onaj koji voli, Njega kao Onog koji voli osporava činjenica da je ono što On kaže istina, a zaprijetio je da će za grijehe kazniti onako kako je rekao, a potom prelazi preko toga i ne kažnjava, čak i u slučaju kada se griješnik ne pokaje od grijeha, već iz Njegove čiste dobrote praštajući i ne kažnjavajući griješnika za ono za što bi ga mogao kazniti. Praštanjem robu On kao da osporava Svoju prijetnju o kažnjavanju za grijeh, a to zapravo čini s toga što rob pri činjenju grijeha nije bio pri pameti. Čovjek koji nije pri pameti je poput životinje koja je bez pameti i koja nema namjeru drugima nanositi štetu. Osporavanje zaljubljenog je ustvari svojevrsno suđenje zaljubljenom. “A Allah ima nepobitan dokaz. Da je htio sviju bi vas uputio.” (En'am, 149)

Jedan od stadija u ljubavi je i taj da je zaljubljeniku svojstveno da se njegova ljubav ne povećava time što mu Voljeni čini dobro niti se smanjuje ako prema njemu oštro i grubo postupa. Ovakva odredba svojstvena je jedino zaljubljeniku koji Uzvišenog voli zbog Njega samoga na osnovu pojave kada mu se On pojavi Svojim imenom Lijepi, pa se njegova ljubav ne povećava dobročinstvom niti umanjuje okretanjem (Voljenog) od njega, za razliku od ljubavi po osnovu dobročinstva i davanja blagodati koja se može povećav ti ili smanjivati i koja je kao takva uslovljena.

Jedna od zaljubljenica je rekla: “Kada bi me isjekao na komade to bi mi samo povećalo ljubav prema Tebi”, tj. to ne bi uzrokovalo pomanjkanje naše ljubavi. To je rekla jedna od zaljubljenih žena. Neki kažu da je to rekla čuvena Rabija El-Adevija r.a. koja je stanjem i stupnjem nadmašila muškarce. Ona je, Allah njome bio zadovoljan, ljubav raščlanila i podijelila i to je jedan od najzačudnijih načina interpretacije ljubavi.

Volim Te dvostrukom ljubavi

Ljubavlju iz želje i ljubavlju jer si Ti toga dostojan

Što se tiče ljubavi iz želje, to je da sam spominjanjem Tebe

Preokupirana i odvraćena od svega drugog

A što se tiče one ljubavi po kojoj si Ti dostojan

To je zato što si uklonio zastore da Te vidim

Hvala ni za ovu ni za onu ljubav ne pripada meni

Nego Tebi pripada hvala i za jednu i za drugu.

Druga zaljubljenica, sluškinja Ataba El-Katiba, je rekla:

“O Ti kojeg srca vole, koga ja imam osim Tebe

Smiluj se danas posjetiocu koji Ti je došao.

Ti si ono što ja tražim i želim i čemu se radujem

Srce odbija da voli nekoga izuzev Tebe.

O moja željo, o moj Gospodine, O Ti na kog se oslanjam

Odužila mi se čežnja, kad će biti susret s Tobom.

Ja ne tražim Džennete da bi u njima uživala

Ali ih tražim zbog toga da bih Te vidjela”

U vezi sa ovim svojstvom zaljubljenih ja sam rekao:

“Svejedno mi je hoćeš li mi dati da uživam ili ćeš me staviti na patnje,

jer se ljubav prema Tebi niti smanjuje niti povećava.

Moja ljubav prema Tebi je da volim ono što Ti izabereš

A Tvoja ljubav prema meni je poput Tvog stvaranja, uvijek nova”

Ovo je vaga i to je božanska vaga. Na nju ne tiču i ne remete je prolazna svojstva i stanja.

Gledano iz ugla kada je Allah Onaj koji voli, On nema koristi od toga što Mu je neko poslušan niti štete ako je neko neposlušan. Robu kojeg On voli ne štete grijesi niti mu osporavaju njegov rang. Naprotiv, njega Uzvišeni obveseljava riječima: “Allah ti je prešao preko onoga što si im dozvolio” (Tevbe, 43). Prvo se spominje prelazak preko postupaka a tek potom se prelazi po nama na pitanje a po drugima na ukor.

Takođe mu Uzvišeni kaže: “Da ti Allah oprosti i raniji i kasniji grijeh” (Feth, 2). Tu prethodi, takođe, oprost za grijeh, a on s.a.v.s. i nema grijeha, nego je to spomenuo kako bi ukazao na posebnu božansku pažnju prema onima koje On voli, a to je da onaj ko je voljen ne vidi grijeh pri voljenom, a niti onaj koji voli primjećuje da čini dobro.

I pored svega ovoga to je jedan skriveni a ne otkriveni stupanj i on zaljubljeniku brzo izmiče, zamišljajući da će na njemu biti pozivan na odgovornost pri svakom dahu.

Onaj ko tvrdi taj stupanj čuva se i drži Njegove mjere; ako od toga odstupi, protiv njega će se sa obje strane imati dokaz. Tu mjeru može sačuvati jedino onaj ko ima potpunu spoznaju, ko je iskren u ljubavi, koji ima jak dokaz i stabilan sud.

Jedan od stadija ljubavi je i taj da se od zaljubljenika ne traži da se drži zakona odgoja, nego se traži odgoj od onoga ko ima pamet, a onome ko je zaljubljen mnogo toga se dopušta, tj. on je automatski rastrojen i zbunjen. On ne razmišlja i on neće biti kažnjen za ono što potekne od njega. Ukoliko je Allah Taj koji voli, On je Veličanstveni Vladar. Zakonodavac je vaspitanja i odgoja za pametne i odgojitelj je Svojih prijatelja, kao što je rekao Vjerovjesnik s.a.v.s.: “Najljepši je moj odgoj, tj. najljepše me odgojio” Od Gospodara se ne traži da se po zakonima odgoja odnosi prema Svojim podanicima, nego se kaže. “Gospodar Svome voljenom i dragom robu daje ono što on zaslužuje iz vlastite dobrote i blagodarnosti”. Od Gospodara se ne traži da se uljudno i odgojeno ponaša prema svome robu, makar Mu taj rob bio i drag.

Jedan od stadije ljubavi je i taj da je zaljubljenik opisan tako da on zaboravlja svoj udio i udio svog Voljenog. Takvoga ljubav preokupira te zaboravi i Voljenog a i samoga sebe. Ovo je ljubav ljubavi, a božanska zbilja iz koje ova zbilja proizlazi ne može se reći i iskazati. Zapravo i može, ali tada se tu radi o tajnama koje se ne smiju obznaniti. Onaj ko je otkrio tu tajnu, on je i zna, međutim, nije mu dozvoljeno da je obznanjuje.

Riječi iz Allahove Knjige koje ukazuju na to glase: “Zaboravili su Allaha i On je njih zaboravio” (Tevbe, 67). Ko je zaboravio svoj lik, zaboravio je sebe.

Ima i takav stadij ljubavi kada je zaljubljeni opisan da on i nema opisa. Takav zaljubljenik je onaj ko nema opisa, tj. ne znaš kako bi ga i čime definisao. On je onakav kakvim ga u datom trenutku želi njegov Voljeni. Prema tome njegov je opis prema potrebi i zahtjevu, a ono što se od njega traži je nepoznato, tako da on i nema opisa.

Gledano iz ugla da je Allah Taj koji voli, pa On je savršen po Svom Biću i ne usavršava se nečim dodatnim, prema tome ne može Ga se opisati, jer “Njemu nema ništa slično”. Neka je čist tvoj Gospodar, Gospodar Veličanstva (tj. Onaj koji je nedokučiv razumu) od onoga kako Ga opisuju” (Saffat, 180).

Jedan od stadija ljubavi je da je zaljubljenik opisan time da se ne zna kako bi ga se imenovalo i čime bi ga nazvao. Pjesnik reče:

“Ne oslovljavaj me nikako drugačije nego ‘o njen robe’

jer mi je to jedno od najčasnijih imena”

ovo je slično i prethodnom objašnjenju kada se govori da zaljubljenik nema opisa, jer je robovanje njegov prirodni status, tako da on nema nekog određenog imena osim onog kojim ga nazove Njegov Voljeni.

Kojim god imenom ga imenovao i njime ga pozvao, on će Mu se odazvati time. Ako se takvog zaljubljenika upita. “Kako ti je ime?”, on će ti reći: “Pitaj Voljenog, pa kako god me On nazove, to je moje ime, jer nemam drugog imena. Ja sam nepoznati kojeg ne znaju i nedefinisan sam i neodređen, što se ne može ni definisati.”

Ako se uzme tako da je Allah Onaj koji voli, onda nema imena koje upućuje na Njegov Subjekat, nego rob koji je Njegov voljeni gleda kako se Bog manifestira prema njemu, pa ga imenuje prema Njegovim manifestacijama. Bog prihvata to kako Ga rob imenuje. Tako, rob kaže: “O Allahu”, a Allah njemu kaže: “Odazivam ti se”. Dalje rob kaže: “O Gospodaru”, a Gospodar njemu kaže: “Odazivam ti se”. Stvorenje Mu kaže: “O Stvoritelju”, a Stvoritelj mu kaže: “Odazivam ti se”. Opskrbljeni Mu kaže: “O Opskrbitelju”, a Opskrbitelj mu kaže: “Odazivam ti se”. Nejaki kaže: “O Jaki”, a Jaki mu kaže: “Odazivam ti se”. Naša sama stanja Ga dozivaju i prizivaju stvarnim zovom, pa ta stanja iskazuju imena.

Zato se razlikuju složenost i sastav slova, ovisno o jeziku i značenju koje nužno iziskuje određeno ime u pojmovnom smislu kod stvorenja. Tako će Arap reći: “O Allahu”, za onoga za koga će Perzijanac reći: “O Hoda”. Rimljanin će za Boga reći ‘Iša’ a Ermen će reći i dozivati Boga sa ‘Isfadž’. Turčin će Boga dozivati riječju ‘Tanri’, a Francuz će reći ‘Createur’. Abesinac će Boga dozivati sa imenom ‘Vak’.

Ovo su različiti termini, odnosno izrazi za jedno značenje, odnosno jedan smisao koji je bio cilj svakog tog stvorenja. Zato mi rekosmo da Mu se ne zna ime s obzirom da se imenima upućuje (na ono što se voli) a voljeni onome koji ga voli se odaziva ma kojim imenom ga zovnuo.

Jedan od stadija i pojava u ljubavi je i ta da je zaljubljeni opisan kao da je zabavljen, a nije tako. Ovaj opis se naziva zabezeknutošću i odsutnošću, međutim, to mu se ne događa osim u stanju potopljenosti zbog davljenja u ljubavi prema Voljenom.

Tako, čak njegov Voljeni može biti naspram njega, a on Ga nije svjestan, Voljeni ga doziva a on ne registruje ni Njegov glas i pored toga što gleda u Njega, pa on izgleda kao zabavljen u svom stanju, međutim, on je u stanju krajnje opijenosti i zanešenosti Voljenim.

Kada je Allah taj koji voli, u tom slučaju treba citirati ajet iz Kur'ana gdje kaže: “Allah je neovisan od svjetova” (Ali Imran, 97), a i pored toga On od robova zahtijeva da u svakom njihovom dahu Njega spominju, i On je Onaj koji čuje zov.

Jedan od stadija je da je zaljubljenik opisan time da ne pravi razliku kad je skupa sa Voljenim i kad nije, jer je toliko preokupiran onim što ga podsjeća na Voljenog, tako da mu je On neprekidno pred očima, ili kako jedan od zaljubljenika reče:

Noć kad je ona prisutna je poput noći kad je ona odsutna

Prema tome jadikujem bilo da je noć duga ili kratka.

Dakle, on u oba slučaja je onaj koji jadikuje. Njegovo stanje se ne mijenja u toj trajnoj muci. Što se tiče nas mi smo na prvom gore spomenutom pravcu. Nas ne može ništa drugo preokupirati osim On. On je nama očevidan i ne poznajemo drugog a niti smo prisutni drugom, i mi za to imamo stih:

Moja je preokupacija s njom došla ona noću ili ne

I svejedno nam je hoće li noć biti duga ili kratka.

Kada je Allah Onaj koji voli božanska riječ je jedna. Uzvišeni reče: “Naša stvar nije drugo nego jedno, kao interval (frekvencija, brzina) vida (Kamer, 50). U tom toku vida nema cijepanja kod Njega, pa je Njegova daljina upravo Njegova blizina a Njegova blizina upravo daljina, On je u isti mah i daleko i blizu. Gledano iz Njegovog ugla On nije sastavljen s nama u smislu da bi se mogao rastaviti, niti je rastavljen u smislu da bi se mogao sastaviti.

Sastavljenost je sama rastavljenost po pitanju Njega,

A Njega ne pozna izuzev onaj ko Ga je vidio.

Jedan od stadija u ljubavi je taj da je zaljubljenik zarobljeni i u samoj opuštenosti. Njega robom čini sama ljubav i dovodi ga u poziciju poniznosti i pored opuštenosti koju osjeća i doživljava ne znajući uzrok tome izuzev ono što mu pružaju zbilje, a to je da zaljubljenik Voljenome pruža i daje prednost i prvenstvo nad sobom pa ispadne kao da ga ovlašćuje time. Od onoga ko je ovakvog stanja nužno će se osjetiti miris opuštenosti u toj robovskoj poniznosti i skrušenost. Ovo pruža i omogućuje stupanj ljubavi.

U slučaju kada je Allah taj koji voli treba imati u vidu riječi Božije (hadis – kudsi): “Moj robe ogladnio sam a nisi Me nahranio, ožednio Sam a nisi Me napojio, razbolio Sam se a nisi Me posjetio”, ili druge Njegove riječi kad kaže: “Ko se Meni približi pedalj, Ja se njemu približim aršin …”, pa On Uzvišeni uvećava blizinu “Ko je taj ko će se sa Allahom uzajmiti lijepim zajmom pa će mu On to uvećati i imaće časnu nagradu” (Hadid, 11). Uvećavanje nagrade je božanska opuštenost (galantnost) odnosno sloboda, a zasluga je zasluga.

Jedan od stadija ljubavi je taj kad je zaljubljenik smušen. Uzrok tome je taj što on ne zna šta smjera njegov Voljeni tako da ne zna kako da se u određenoj situaciji postavi prema Njemu. Što se tiče toga, tada je Bog kao takav njegov Voljeni, on zna to šta mu je On uzakonio i po tom pitanju on nema dileme i smušenosti u svom srcu kako će se postaviti, izuzev u vezi sa tajnama koje mu On otkrije i obdarivanjem nekim prefinjenim saznanjima, a on bi volio da ga Bog omili i stvorenjima kako bi mu bila naklonjena težnja i srca svih njih, međutim, to je neizvodivo bez otkrivanja i objavljivanja tajni, jer su duše ljudske po svojoj prirodi takve da vole darove, poklone, pohvale itd. On u tom slučaju ne zna da li je njegov Gospodar zadovoljan time da on otkrije te tajne ili ne. Eto, to je razlog smušenosti i dileme u srcima zaljubljenika Allahovih.

Po Božijem naređenju, Bog je uzakonio i naredio da vjeruje i onaj za koga se, po prethodnom Božijem znanju, zna da neće vjerovati, a Njegove riječi i Njegovo znanje su jedno. Iz koje zbilje Bog naređuje onome za koga zna da neće izvršiti Njegovo naređenje, tj. neće se odazvati pozivu za vjerovanje, i izlaže ga neposlušnosti “a On je Mudar i Znan” (Zarijat, 30). I odatle, tj. na osnovu ove zbilje božanske, o kojoj bi riječ, u svijetu dolaze do izražaja smušenost i zbunjenost kao i različitost ciljeva i pojedine vrste sukoba i razilaženja.

Jedan od stadija ljubavi je da je zaljubljenik opisan time da je on izvan mjerila. Postupanje po mudrošću uspostavljenoj mjeri zahtijeva ispravno mišljenje, a zaljubljenik i nema mišljenja o tome kako je ustrojen svijet, nego je njegova ambicija i preokupacija spominjanje i sjećanje svog Voljenog, on se time zabavio. Njegova mašta je u njemu preovladala i takav ne zna mjere.

Ukoliko je njegov Voljeni Allah, a pošto Ga njegovo srce obuhvata, njegovo srce je van mjere i takvoga ne možeš s nečim odmjeravati i uporediti. Zar ne uočavaš da izgovaranje riječi kojima se On spominje “nema boga osim Allaha”, ne potpadaju pod vaganje djela. Kada ipak te riječi, ispisane na papiru, budu stavljene na vagu (na jedan tas vage) u slučaju osobe u koje su na drugom tasu vage ispisana brojna isključivo loša djela, taj komad papira na kome su ispisane te riječi pretegnuće sve te knjige brojnih loših djela i ništa ga ne može prevagnuti.

Kada bi se pojedini svjetovi stavili na drugi tas vage opet ne bi pretegnuli taj komad papira, a te riječi je rekao neko ko nije opisan kao zaljubljeni, a šta tek da misliš kad to kaže zaljubljenik i šta misliš o stanju takvog zaljubljenika, te šta misliš o njegovom srcu koje je prostranije od Allahove milosti koja njega obuhvata, iako je i ono samo nastalo iz Allahove milosti. Ovo, tj. da je širina srca nastala od Allahove milosti, a ono, srce, je prostranije od Allahove milosti, je jedna od najčudnijih stvari koja se pojavila u postojanju.

Šejh Ebu Jezid El-Bistami kaže: “Kada bi se božanski prijesto (Tron) i ono što on obuhvata uvećao sto miliona puta to se ne bi ni osjetilo u jednom od uglova srca arifa (istinskog božanskog spoznavaoca), ja kakvo li je tek stanje zaljubljenika.

Gledano iz ugla da je Uzvišeni Allah Onaj koji voli, Njegov voljeni je izvan mjerila, jer onaj koji voli ne rastavlja se od voljenog, a ono što je kod Allaha trajno je, prema tome voljeni rob je trajan, a ono što je trajno ne podliježe mjeri i ne nastaje.

Jedan od stadija u ljubavi je da je zaljubljenik opisan time da govori za sebe da je on sam njegov voljeni, jer je sav nestao i potopljen u njemu, tako da on sebe ne vidi drugačije nego Bogom. Jedan od takvih zaljubljenika u vezi toga je rekao. “Ja sam i onaj koji voli i onaj ko je voljen”. Takvo je bilo stanje Ebu Jezida.

Gledano iz ugla da je Allah Onaj koji voli, On zavoli nekog Svog roba, pa biva njegov sluh, vid, jezika i sve njegove moći.

Jedan od stadija ljubavi je da zaljubljenik bude opisan time da je izvan sebe i da svome voljenom nikada ne postavlja pitanje: “Zašto si to i to uradio?”, ili “Zašto si rekao to i to?”.

Enes ibn Malik r.a. kaže: “Služio sam Allahovom Poslaniku s.a.v.s. deset godina i za to vrijeme mi nikada ni za što što sam uradio nije rekao: “Zašto si to uradio?”, niti mi je rekao za nešto što nisam uradio: “Zašto to nisi uradio”, jer je on vidio da se to prema njemu u stvari ophodi njegov voljeni, a postupke i djela voljenog zaljubljeni nikada ne uslovljava, nego se prepušta, šta više, u tome nalazi užitak, jer je zaljubljeni izvan sebe zbog vatre koja u njegovom srcu prži sve što nađe osim voljenog. On ulaže napor koliko može, ali i pored toga ne smatra da je učinio dovoljno, niti mu naumpada da je on nešto doprinio i učinio kako bi voljeni bio zadovoljan.

Gledano iz ugla da je Allah Onaj koji voli na toj razini ništa se ne pokreće, ni atom, osim sa dozvolom Njegovom, pa kako onda da on kaže: “Zašto?”, kad niko i ne djeluje osim On.

Zaljubljeni kaže svom Voljenom: “Ja sam tvoja ruka”, jer On kao Bog prema svakom voljenom ima pojavu kakva nije za nekog drugog, tkao da se tu ne sastavlja dvojstvo, niti je tako tačno.

To je to svojstvo da je on izvan sebe i njegov opis sa ulaganjem truda. To je ono, vezano za Njega, u vezi kolebanja.

Jedan od stadija ljubavi je da je zaljubljenik opisan time da je on razotkriven i da mu je tajna javna. On je sramota vremena. Ne zna sakriti (svoju tajnu), jedan iskreni zaljubljenik je rekao: “Ko tvrdi da će sakriti svoju ljubav u toj mjeri da se u tu ljubav može posumnjati, on je lažac”.

Ljubav svojom nadmoći nadvladava srce tako da ono ne vidi da ima ikakve mogućnosti da prikrije ljubav.

Kada se pokaže tajna voljenog

Istog momenta vitez biva nadvladan (i ne može da je sačuva).

Ja zavidim onom zaljubljeniku koji se uspijeva sačuvati

Da ga oči i srca ne osuđuju.

Ljubav je pobjednik. Ne ostavlja zastora a da ga ne pocijepa, niti ostavlja tajnu a da je ne obznani. Njeni vatreni dahovi se uzdižu, a suze mu neprekidno teku. Njegovi organi odaju ljubavne jade i bdijenje koje on nosi. To su njegova stanja. Ako nešto govori, govori bez smisla. Nema strpljivosti ni postojanosti. Njegove brige su neprekidne, a njegove tuge su uvećane.

Gledano iz ugla kada je Allah Onaj koji voli, to je da kada Allah zavoli nekog roba. On objavi meleku da vikne i obznani u nebesima da je Allah zavolio tog i tog roba, pa ga i vi zavolite, te ga tako zavole nebeska bića. Zatim se dâ da on bude prihvaćen i na zemlji pa ga prihvata nutrine, makar ga vanjštine nekih ljudi negirale iz određenih razloga. Oni su u ovom pogledu poput njihovih sedždi (padanje ničice) Allahu.

Sve što je u svijetu Allahu čini sedždu (pada pred Njim ničice) a takođe i velik broj ljudi, ali nije rečeno da to čine svi ljudi. Takva je ljubav ovakvog roba odjeknula u njihovim srcima. Ako za takvog roba bude dobar prijem na zemlji, zavoliće ga svaki predio zemlje i sve ono što je na zemlji, kao i velik broj ljudi, i to upravo po osnovi činjenja sedžde Allahu.

Jedan od stadija ljubavi je da zaljubljenik bude opisan time da on ne zna da je zaljubljenik. Mnogo čezne ali ne zna za kim, velikog je osjećaja ali ne zna po pitanju koga. Njegov voljeni mu nije jasan. Krajnja blizina je zastor, osjeća manifestacije ljubavi i zaodjenuo ga je lik Voljenog na osnovu određenja u njegovoj mašti, pa ga on traži i ne nalazi izvan sebe adekvatan lik koji bi prigrlio a kojeg je formirao u sebi, tj. u svojoj mašti. To je zbog toga što je vanjsko grubo u odnosu na skriveno koje je prefinjeno.

Zaljubljenik se drži značenja i pojma koji stiče o voljenom kojeg u sebi uzdiže. To značenje i taj pojam je uzdignut kod zaljubljenog i upravo to je ono što mu zadaje strah i nemir. Njegov voljeni je u njemu a on i ne zna da je u njemu, i ne traži ga osim s Njim koji je prefinjen i izmiče čulima.

Govori a ne zna šta govori: “Moje srce je kod moga voljenog”.

Moje srce je izgubljeno. Gdje da ga tražim?

Ne vidim da mu je moje tijelo zavičaj.

Teško je shvatiti njegove riječi kada u nešto drugačijem stanju kaže: “Moj voljeni je u mom srcu”. Ne znam u kojem od ta dva stanja on istinitije govori. On objedinjuje suprotnosti govoreći: “On je kod mene i nije kod mene.

Gledano iz ugla da je Allah Onaj koji voli treba imati u vidu da se Allah pojavio Ademu a.s. i Njegove dvije ruke, tj. dvije šake stisnute, pa mu je rekao: “O Ademe, izaberi koju od njih dvije hoćeš”. On reče: “Izabirem desnicu moga Gospodara, a obje ruke moga Gospodara su desnice blagoslovljene”. “Bog mu otvori šaku, kad u njoj Adem i njegovo potomstvo …”

Tu se vidi da je Adem a.s. bio u šaci, a bio je i izvan šake. Ovako je sa likom odnosno primjerom Voljenog sa zaljubljenim. On je u njemu a nije u njemu.

Opisi zaljubljenog su mnogobrojni, prosto se ne mogu izbrojati. Nema određene granice u razlaganju toga da bi se dosegla s napomenom da su temperamenti ljubavi ili uslovno rekavši boje ljubavi međusobno različite s obzirom na razlike u onome što se voli.

Ako si razumio od mene ovo, izveo sam te na put i dobro se čuvaj prispodobe i da ti se ne pričini u tome nešto kako nije.

Ljubav, osjećaj, zanos, čežnja, je jedna zbilja koja ima različite odnose zbog različitosti onoga za koga se veže. To su opisi čija moć dominira onim kod koga se nađe. Taj se opis ne odnosi na Voljenog (nego na onoga ko voli) i on na njega ne djeluje, izuzev ako je i on sam onaj koji voli, pa to shvati!

Ovoliko je dovoljno da se ukratko kaže o opisima zaljubljenika sa obadvije strane (kad je rob onaj koji voli ili kad je Bog Onaj koji voli).