Ono što je potrebno pri moljenju – poniznost, poslušnost, skrušenost, pokornost, plakanje (1.)

Poniznost, poslušnost, skrušenost i pokornost

1. Kur'an: “I odazvasmo se i, učinivši mu ženu plodnom, Jahjaa mu poklonismo. Oni su žurili da što više dobra učine i molili su Nam se s nadom i u strahu, i bili su Nam ponizni.”[1]

2. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Podizanje ruku spada u poniznost o kojoj je Bog Svevišnji rekao: ‘…Ali oni Gospodaru svome nisu ponizni bili, niti su molitve upućivali.’”[2]

3. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao u moljenju: “Išćem od Tebe iskanjem poniznog, obraćam Ti se obraćanjem grješnog i poniznog i molim Te moljenjem prestrašenog i nevoljom pogođenog, čiji se vrat savio pred Tobom, oči obilno liju suze za Tobom i ponizni su Ti njegovo tijelo i njegov nos.”[3]

Plakanje ili obnašanje plakanja

4. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Plač iz strahopoštovanja prema Bogu je ključ milosti, znak primanja i kapija uslišanja.”[4]

5. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Iskoristite priliku da molite kada ste u stanju nježnosti, jer ona je uistinu milost.”[5]

Tajenje moljenja (israr)

6. Kur'an: “Molite Gospodara svoga ponizno i u sebi, On ne voli one koji previše glasno mole.”[6]

7. Kur'an: “Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijjau, kada je on Gospodara svoga tiho zovnuo.”[7]

8. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Najbolje je tiho moljenje; Bog Svevišnji kaže: ‘Molite Gospodara svoga ponizno i u sebi!…’”[8]

9. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Tiho moljenje nadmašuje glasno sedamdeset puta; Bog Svevišnji je pohvalio Zekerijjaa, mir s njim, riječima: ‘…Kada je on Gospodara svoga tiho zovnuo.’”[9]

Prigušivanje glasa

10. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao o riječima Svevišnjeg: “…Ne izgovaraj na sav glas Kur'an kada namaz obavljaš, ali ga i ne prigušuj!…”: “To se odnosi na moljenje; ne podiži svoj glas pri moljenju pa da spominješ svoje grijehe tako da se za njih čuje od tebe i da budeš osramoćen njima.”[10]

11. U djelu Iršadu-l-Kulub se navodi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., je čuo neke ljude koji su preglasno molili pa je rekao: ‘Ne podižite svoj glas kada molite, jer vaš Gospodar zaista nije gluh!’”[11]

Objašnjenje o podizanju glasa u moljenju

Moljenje je razgovor s Onim od Koga niko drugi nije bliži čovjeku, odnosno s Onim Koji je bliži njemu od njegove vratne žile. Glasno moljenje je suprotno uljudnom ponašanju. O tome je Vjerovjesnik, s.a.v.a., rekao:

“Ne podižite svoj glas, jer vi ne molite ni gluhog, ni odsutnog; vi sigurno molite Onog Koji sve čuje i Bliskog Koji je sa vama.”

Na osnovu predočenog, ako moljenje na sav glas uznemirava ljude, ono je – sa stanovišta razuma i tradicije – pokuđeno, odnosno zabranjeno.

Ovdje se može postaviti pitanje: Ako je glasno moljenje pokuđeno, zašto su Imami iz Poslanikove porodice, mir s njima, ponekad na sav glas molili, kao što je zabilježeno u njihovim životopisima?

Odovor glasi da je osuda moljenja na sav glas vezana za običaj. Njegovi narav i razmjere imaju biljeg u običajnom pravu. Velika je razlika između onoga koji moli Boga za svoju potrebu povišenim glasom i neprimjerenim tonom, poput zajmodavca koji traži nešto od svoga dužnika, i onoga koji to traži uljudno i dostojanstveno, kao što je to činio hazreti Husejn, mir s njim, na Arefatu kada je molio Boga u potpunoj poniznosti, skrušenosti, jecanju i preklinjanju, uplakanih očiju i rastužena srca. Ali, on je na sav glas izgovarao: “O Ti Koji sve čuješ!” Ili poput Imama Sadika, mir s njim, kada je dozivao u posljednjoj trećini noći, klanjajući s onima koji obavljaju noćni namaz i molio riječima: “Bože moj, pomozi mi protiv strahote Dana stajanja i proširi mi tjeskobu usjeka u kaburu!” Ipak, takvim moljenjem nije ih ni uznemirio, ni uzrujao; naprotiv, članovi njegove porodice su s čežnjom slušali njegova tiha moljenja, koja daju snagu i polet, u dubini noći.

Drugim riječima, spuštanje glasa pri moljenju je ono što zahtijevaju veličanje Boga i poniznost pred njim, s jedne, i što nužno nalažu postizanje Božijeg zadovoljstva, veće okretanje Njemu i prisnost s Njim, s druge strane. To sasvim jasno shvataju i potvrđuju čovječiji um i svijest.

Na toj osnovi različiti su i zahtjevi različitih stanja i  stepena. Um i svijest otkrivaju u svakom stanju i na svakom stepenu odgovarajući obim prigušenosti ili povišenosti glasa. Pridržavajući se načela mirnoće i izbjegavanja vike i buke, oni razlikuju svaki stepen pojedinačno – traženje, izgaranje, tugu, te stanje uključivanja poučavanja i odgoja u osnovu moljenja – od drugih stepena i stanja.