Podizanje ruku
1. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao hazreti Aliju, mir s njim: “Podiži ruke svoje Gospodaru svome i često ih preokreći!”[1]
2. Imam Husejn, mir s njim, je rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., podizaše ruke pri obraćanju i moljenju kao što čini siromah kada hranu išće.”[2]
3. U djelu Kenzu-l-Ummal se prenosi od Berraa ibn Aziba: “Kada bi Vjerovjesnika, s.a.v.a., pogodila neka teškoća i on molio, podizao je svoje ruke tako da se vidjela bjelina njegovih pazuha.”[3]
Razmatranje o podizanju ruku prema nebu u moljenju
Jedno od lijepih pravila moljenja je podizanje ruku prema nebu, kao što je činio Vjerovjesnik, s.a.v.a., koji u moljenju ponekad podizaše ruke toliko da se vidjela bjelina njegovih pazuha. On se u traženju svoje potrebe u Boga Svevišnjeg ponašao poput bijednoga siromaha, koji podiže ruke svoje tražeći nešto od drugoga.
Ovdje se postavlja pitanje: Zašto molilac podiže ruke prema nebu kada moli, a Bog je svuda prisutan?
Neki smatraju da je podizanje ruku prema nebu znak vjerovanja u tjelesnost Svevišnjeg Boga i određenost Njegovog mjesta, dok su tijelo i mjesto Njegova odrečena svojstva. Bog nije tijelo i On je posvuda prisutan. Prema tome, nema razlike između držanja ruku podignutima ili, pak, spuštenima. Oni zato niječu ovaj lijepi postupak. Ali, ovdje je potrebno imati u vidu sljedeće:
1. Podizanje ruku u moljenju je vid robovanja kojim je Bog Svevišnji zadužio Svoje robove; to je poput okretanja u pravcu Kabe u klanjanju, rukua, sedžde i slično.
2. Podizanje ruku pri moljenju je vjerovjesnički postupak (sunnet), jer je Vjerovjesnik, s.a.v.a., zapovijedio muslimanima njegovo činjenje.
3. Mudrost u podizanju ruku prema nebu pri moljenju ogleda se u činjenici da je nebo mjesto brojnih vrsta opskrbe koje su potrebne čovjeku i koje on potražuje. Zato je Bog zapovijedio svojim miljenicima da podignu ruke svoje prema nebu i Božijem Prijestolju pri svome moljenju.
4. Na ovu nedoumicu je znameniti učenjak Tabatabai – Bog mu se smilovao! – odgovorio, rekavši:
“Nema nikakvog smisla odbacivanje podizanja ruku u moljenju od strane nekih, uz obrazloženje da je to vid smatranja Boga tjelesnim (tedžsim) te da je podizanje ruku prema nebu pokazivanje da je Bog Svevišnji na njemu – visoko je On od toga i potpuno čist! To je neosnovano i netačno mišljenje. Suština svih tjelesnih vidova robovanja Bogu, uključujući i moljenje, jeste spuštanje unutrašnjeg značenja i nutarnjeg usmjerenja u ravan slike i pokazivanje nematerijalnih činjenica u tjelesnom obličju. To je vidljivo u namazu, postu, Hadžu i u drugim obredima, njihovim pojedinim dionicama i ograncima. Bez toga, tjelesni vidovi robovanja Bogu ne bi mogli biti ozbiljeni. Jedan od takvih obreda je i moljenje, koje je, zapravo, predstavljanje usmjerenja srca i unutrašnjeg traženja iskanjem – uobičajenim u našim međusobnim odnosima – kao kada jadni i bijedni siromah moli od imućnog, koji je ugledan i moćan, tako što podiže svoje ruke, držećih ih otvorenim, i išće od njega, ponizno i preklinjući, ono što mu je potrebno.”
Visoko stremljenje i veličina onoga što se išće
5. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Išćite od Boga i tražite obilno, jer se zaista ne može ništa s Njim upoređivati u veličini.”[4]
6. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Zaista, Bog se čudi moliocu koji išće bilo šta drugo, osim Dženneta.”[5]
7. U zbirci Sahih Muslima se prenosi od Rebia ibn K'aba el-Eslemija: “Boravio sam sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.a., pa sam donio vodu za abdest i potrebu, a on mi reče: ‘Išći šta želiš!’ Odgovorio sam: ‘Išćem od tebe druženje s tobom u Džennetu.’ Upitao je: ‘Još nešto, osim toga?’ Dodao sam: ‘Bilo bi to sve.’ Tada mi je on rekao: ‘Onda mi pomozi od sebe mnoštvom sedždi!’”[6]
Iskanje iz obilja Božijeg
8. Kur'an: “I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlikovao. Muškarcima pripada nagrada za ono što oni urade, a ženama nagrada za ono što one urade. I Allaha iz obilja Njegova molite. – Allah, zaista, sve dobro zna!”[7]
9. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Od Boga iz obilja Njegova išćite jer, zaista, Bog Svevišnji voli da se od Njega išće!”[8]
Odlučnost (‘azm)
10. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Kada neko od vas moli, neka ne kaže: ‘Bože moj, oprosti mi ako hoćeš!’, nego neka odlučno traži i želju učini velikom, jer zaista ništa što On daje Njemu nije veliko.”[9]
11. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Neka niko od vas nipošto ne kaže: ‘Bože moj, oprosti mi, ako hoćeš; Bože moj, smiluj mi se, ako hoćeš!’, nego neka odlučno išće, jer Njega niko ne može prisiliti!”[10]
Obuhvatanje svih (ta'mim)
12. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Kada neko od vas moli, neka to čini za sve, jer to zaista uslišenje moljenja čini bližim.”[11]
13. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Nema moljenja Bogu dražeg od onoga u kojem čovjek kaže: ‘Bože moj, smiluj se zajednici Muhammeda sveobuhvatnom milošću!’”[12]
14. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Onaj ko predvodi jednu skupinu ljudi u namazu pa u moljenju izdvoji sebe, izdao ih je.”[13]
Obilno iskanje (iksar)
15. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Kada neko od vas išće, neka to čini obilno, jer on zaista išće od svoga Gospodara!”[14]
16. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Bog će blagosloviti čovjeka koji ima neku potrebu za koju često moli, dobio istu ili bio uskraćen.”[15]
Upornost (ilhah)
17. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Zaista, Bog voli upornog molioca.”[16]
18. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Zaista, Bog voli uporne u moljenju.”[17]
[1]El-Mehasin, sv. 1, str. 82, predaja 48.
[2]Mekarimu-l-ahlak, sv. 2, str. 8, predaja 1981.
[3]Kenzu-l-‘ummal, sv. 7, str. 71, predaja 18008.
[4]‘Uddetu-d-da‘i, str. 36.
[5]Tarihu Bagdad, sv. 9, str. 267, predaja 4832.
[6]Sahihu Muslim, sv. 1, str. 353, predaja 226.
[7]En-Nisa, 32.
[8]Sunenu-t-Tirmizi, sv. 5, str. 565, predaja 3571.
[9]Sahihu Muslim, sv. 4, str. 2069, predaja 8.
[10]Sahihu-l-Buhari, sv. 5, str. 2334, predaja 5980.
[11]El-Kafi, sv. 2, str. 487, predaja 1.
[12]Tarihu Bagdad, sv. 6, str. 157, predaja 3202.
[13]Tehzibu-l-ahkam, sv. 3, str. 281, predaja 831.
[14]Sahihu Ibn Hibban, sv. 3, str. 172, predaja 889.
[15]Šu‘abu-l-iman, sv. 2, str. 50, predaja 1135.
[16]‘Uddetu-d-da‘i, str. 143.
[17]Nevadiru-l-usul, sv. 2, str. 19.
