Otklanjati mane – da, tražiti ih – ne

Dosada smo govorili o otklanjanju nedostataka, o čemu bismo mogli kazati još mnogo toga dobrog i opet bismo rekli malo. Sada je pak došao red na traženje mahana, o čemu bismo isto tako mogli kazati mnogo toga ružnog, i opet bismo rekli malo. Međutim, treba znati da je granica između ovo dvoje veoma tanka, jer – kako se čini – i traženje i otklanjanje nedostataka popraćeno je navođenjem i kazivanjem istih. Međutim, jedno je potaknuto namjerom da se nekoga ponizi, dok se drugo čini iz dobre namjere; jedno je prožeto neprijateljstvom, a drugo saosjećanjem i iskrenošću. Ukoliko čovjek bude navodio nedostatke drugih ljudi iz najboljih pobuda, neminovno će i njegov odnos prema njima biti častan i pun pažnje. S druge strane, ukoliko mu bude cilj poniziti drugog čovjeka, i njegov nastup će piti uvredljiv i ponižavajući. Ukratko, premda cilj ne opravdava sredstvo, ipak ga određuje, tj. cilj usklađuje sredstvo prema sebi:

قُلْ كُلٌّ يَعْمَلُ عَلَى شَاكِلَتِهِ

“Reci: ‘Svako djeluje po svom načinu mišljenja…’”

U tom smislu, onaj ko želi ukazati nekome na njegovu mahanu, treba to učiniti iskreno i sa lijepom namjerom, iskazujući pritom krajnju učtivost i poštovanje i vodeći računa da ničim ne povrijedi njegovu ličnost, kako se dobronamjerna i utemeljena kritika ne bi pretvorila u prigovaranje i isticanje loših osobina, što može dovesti samo do suprotnog ishoda, zato što nijedan čovjek nije bez mahane i zato što niko, osim Čistih, mir neka je s njima, ne može tvrditi da ne griješi, ali su i oni, premda su bili na tom duhovnom položaju čistote, smatrali sebe pred Gospodarom grješnim i nesavršenim. Naprimjer, Imam Sedžad, mir neka je s njim, kaže:

الَهِي إِلَيْكَ أَشْكُو نَفْساً بِالسُّوءِ أَمَّارَةً وَ إِلَى الْخَطِيئَةِ مُبَادِرَةً وَ بِمَعَاصِيكَ مُولَعَةً وَ بِسَخَطِكَ مُتَعَرِّضَة.

“Bože, tužim Ti se na dušu koja na zlo navraća, i koja u svaku grešku žuri, i koja za neposluhom prema Tebi žudi, i koja se srdžbi Tvojoj izlaže!”[1]

Na drugom mjestu, nalazeći se u moljenju pred Bogom, kazuje:

 أَدْعُوكَ يَا سَيِّدِي بِلِسَانٍ قَدْ أَخْرَسَهُ ذَنْبُهُ رَبِّ أُنَاجِيكَ بِقَلْبٍ قَدْ أَوْبَقَهُ جُرْمُه.

“Zovem Te, Gospodaru moj, jezikom nijemim od grijeha njegova, i šapućem Ti srcem razorenim prijestupom njegovim!”[2]

A kada izražava svoju malehnost pred Bogom govori:

إِذَا رَأَيْتُ مَوْلَايَ ذُنُوبِي فَزِعْتُ رَبِّ أَفْحَمَتْنِي ذُنُوبِي وَ انقَطَعَتْ مَقَالَتِي فَلَا حُجَّةَ لِي

“…Kada vidim, Gospodaru moj, grijehe svoje, prestrašim se, …Gospodaru moj, grijesi su me moji ušutkali i presahnuše riječi moje, pa isprike nikakve nemam…”[3]

Iako je Imam Sedžad, mir neka je s njim, jedan od Čistih, koji nikad nije počinio nikakav grijeh, ipak sebe, pred Bogom, smatra grješnikom. Prema tome, svi ljudi imaju određene mahane i nedostatke koji im se trebaju napomenuti, jer Bog Sveznajući nije stvorio sve ljude istim i kako god oni posjeduju dobre i lijepe osobine, tako u njima ima i nedostataka. Međutim, čovjek ne smije isticati mahane drugoga, nego mu treba riječima iskrenim i prožetim ljubavlju ukazati na njih, kako mu ne bi povrijedio ni čast, ni osjećanja, jer islam vjernikovu čast i ugled smatra naročito vrijednim i značajnim. Ipak, navođenje nedostataka ljudi je također neophodnost, a ova neophodnost se može obaviti tajno i u privatnosti, kako se ne bi bila okaljana ličnost vjernika, budući da se “nužnosti cijene prema njihovoj vrijednosti”, odnosno, ne smiju se preći njihove granice.

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

نُصْحُكَ بَينَ الْمَلَإِ تَقْرِيعٌ.

“Kada pred ljudima savjet daješ – ponižavaš!”[4]

Imam Hasan Askeri, mir neka je s njim, kaže:

 مَنْ وَعَظَ أَخَاهُ سِرّاً فَقَدْ زَانَهُ وَ مَنْ وَعَظَهُ عَلَانِيَةً فَقَدْ شَانَه.

“Ko brata svoga bude savjetovao tajno, uljepšat će ga, a ko ga bude savjetovao javno, unakazit će ga.”[5]

Umnogom je bolje savjet tajno dati

Čvor s duše a srca okov će kidati.

 (nastavak…)


[1] Mefatihu-l-dženan, Petnaesto šaputanje, Drugo šaputanje.

[2] Do'a-je Ebu Hamze-je Somali.

[3] Sahife-je Sedždžadijje, dova 53.

[4] Fehrest-e Gurer, broj 9966, str. 382.

[5] Tuhafu-l-‘ukul, str. 368.