Posljednjih nekoliko vijekova, posebno od kada je potpisana međunarodna deklaracija o ljudskim pravima, termin 'ljudska prava' počeo je biti široko korišten od strane zapadnjaka, koji ponekada znaju govoriti o sukobljavanju islama i ljudskih prava. U našem vramenu to još više dolazi do izražaja, te rijetko kada prođe dan ili sedmica, a da ovaj ili onaj, ovo udruženje ili ona grupa ne optuže islam i muslimane da previđaju i narušavaju ljudska prava. Isto tako se u nekoliko posljednjih godina susrećemo sa naporima pojedinaca koji žele da predstave islamsko pravno znanje (fikh) da suhoparan sistem, razbaštinjen od morala i duhovnosti; sistem čiji se jezik “dužnosi i obaveze”, ne osvrće na ljudska “prava”.
Uporedo sa svim tim dešavanjima, jedan ozbiljan istraživač će sagledavanjem islamskih pravnih doktrina i tekstova, dobrano konstatovati da, ne samo da je pitanje ljudskih prava i čovjekove plemenitosti, na najprefinjeniji način smješteno u centar islamske misli, nego i prava životinja, pa čak i drveća i biljaka uživaju veliku važnost u ovoj vjeri.
Mi ćemo u ovom članku nastojati da na osnovu pravnih knjiga i tekstova vrjednujemo, odnosno preispitamo prava životinja, te da navođenjem primjera vezanih za tu temu prikažemo kako fikh, premda se služi jezikom “dužnost i obaveza”, jeste ukrašen ljepotama morala.
Pravo životinje je u islamskom pravu do te mjere značajno da su ga neki pravnici u određenim slučajevima svrstavali u grupu “Božijih prava”. Autor knjige Dževahir u raspravi o zalogu (wedi'a) piše: “Ukoliko vlasnik (životinje) naloži (osobi koja ju je iznajmila) da je ne hrani i ne napaja, nije dozvoljeno da se njegova naredba izvrši… i ona se mora napojiti i nahraniti, da bi se ispoštovalo Božije pravo, i ako se od čovjeka (tj. vlasnika) uskraćuje njegovo. Čak šta više, ako se vlasnik usprotivi da obavi svoju dužnost, pa se taj slučaj proslijedi sudiji i on naredi iznajmljivaču da iz svog imetka obezbjedi troškove vezane za tu životinju, tada iznajmljivač može tražiti od vlasnika da mu izmiri troškove.”
Činjenica da je čak i na pravo životinje gledano kao na Božije pravo, bazira se na osnovu mnogih izričitih izjava i izreka, kao što je ajet: “i stoku, stvorili smo ih za vas”. Istina je da su životinje stvorene da bi služile i koristile najuzvišenijem stvorenju – čovjeku, no to nipošto, neće značiti da one nisu Bogu drage i cijenjene i da se njihova prava mogu previdjeti.
Hafs ibn Gijas prenosi od imama Sadika: “Jednog dana je Sulejman sin Davudov, a.s., izašao iz grada da bi se molio za kišu. Na putu je ugledao jednog mrava kako je podigao ruke ka nebu i prizivao: ‘Bože! Ja sam jedno od Tvojih stvorenja i ovisan sam o Tvojoj opskrbi; nemoj nas uništiti zbog pogreški sinova Ademovih!’ Sulejman reče svojim prijateljima: ‘Vratite se, Bog će vas počastiti kišom (i napojiće vas) zbog tuđe molitve.’” Spomenuti hadis govori o životinji koja, na prvi pogled, na koristi čovjeku. A kada se radi o onim životinjama koje su na izravan način u čovjekovoj službi onda se u predajama i uputama još više insistira da se štuju i cijene. Iz te grupe izreka, izdvajamo sljedeće primjere:
Abdulah sin Sinanov prenosi od imama Sadika: “Kada god članovi jedne kuće uzmu ovcu, Bog im da njenu opskrbu, uveća im njihovu i udalji ih za jedan stepen od siromaštva i neimaštine. Kada uzmu dvije ovce, tada im Bog da opskrbu njih dvije, poveća im njihovu i za dva stepena odstrani od njih siromaštvo; i kada ih uzmu tri, Bog im da njihove opskrbe i tada se od njih siromaštvo potpuno udalji.”
Prenosi se od imama Sadika: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: Kada klekne životinja dok je jahač na njoj (što se jako osuđuje u islamu), pa joj kaže: ‘Jadna bila’, ona mu uzvraća: ‘Jadniji od nas dvoje je onaj neposlušniji svome Gospodaru.’”
Poslije ovih uvodnih riječi pogledati ćemo neke vjerozakonske propise i pravne odluke da bi pojasnili najvažnija prava životinja.
Pravo životinje na život
Veliki dio izlaganja pravnika u vezi sa životinjama odnosi se na njihovo pravo na život, gdje se insistira da ljudi moraju poštovati to pravo. Spomenut ćemo nekoliko takvih izlaganja:
Šehid Sani u raspravi o hranama i pićima u knjizi Mesalik, piše: “Isto kao što se moraju izmiriti troškovi da bi se čovjek održao u životu, isto se tako moraju izmiriti i oni koji životinju održavaju u životu, bilo da je ona i u tuđem vlasništvu… I ako neko ima psa i ovcu gladne dužnost mu je da nahrani ovcu.”
Iz drugog dijela ovog Šehidovog govora se može nazrijeti da aludira na slučaj kada je hrane malo i nedovoljno da bi se sačuvali životi i psa i ovce, i kada je preče očuvati život ovce. Upravo mu tu autor Dževahira prigovara i piše:
“U tome postoji problem, jer se može reći da u tom slučaju pas ima prednost, zato što se ovca može zaklati, a što nije slučaj sa psom.” Neovisno o tome kome dali pravo u ovom pitanju, obojica ukazuju da se mora čuvati život životinje, bila ona i pas.
Po pravnicima, u slučaju da neko raspolaže toliko malom količinom vode i boji se da, ako je potroši za abdest, neće moći da utoli žeđ, onda mu je nužnost da uzme tejemum i da ne potroši vodu za abdest. Pošto je naveo ovaj propis, autor Dževahira nastavlja: “Isti propis važi i za životinju ako postoji mogućnost da će umrijeti od žeđi, bila ta životinja i pas.”
Autor Dževahira je u vezi ovog propisa napisao da je on univerzalan, odnosno, da nije ograničen na slučaj kada bi umiranje te životinje nanijelo čovjeku štetu. Autor Mesalika je u vezi sa ovim, jasno izrekao: “U pogledu na ovo pravno rješenje nema razlike između svoje i tuđe životinje, premda se, u drugom slučaju, troškovi za vodu mogu uzeti od vlasnika životinje.”
Shodno onome što se nalazi u knjigama, Tezkire, Džami'ul-mekasid, Mesalik i Revdat, u slučaju da je u brod ugrađena jedna ukradena daska, pa ako se pri izbijanju te daske, neće nauditi nekom živom biću, onda se ona mora izbiti, naprimjer, kada se nalazi u gornjem dijelu broda, ili onda kada je brod na kopnu. Međutim, ako se desi da neki čovjek, koji niti je ukrao tu dasku, niti je obavješten o tome, ostavi svoju životinju na brodu odnosno na mjestu gdje bi joj prijetila životna opasnost ako bi se ukradena daska izbila, onda to više neće biti obavezno. U ovom pitanju, onako kako je precizirao Muhakik od Ardabila, nema razilaženja, jer se život životinje mora sačuvati, bila ona u vlasništvu otimača ili drugog.
Šehid Sani u raspravi o krađi u Mesaliku piše: “Ako se ukradenim koncem zašije rana na životinji, čije meso može biti halal ili haram, u drugom slučaju, postupaće se kao i u vezi sa čovjekom (znači, ako vađenje konca bude uzrokom da umre ili da se razboli, onda se treba uzdržati od toga). Što se tiče životinje čije je meso halal, ako je u vlasništvu osobe koja nije ukrala konac, tada konac ne treba izvaditi. Međutim, ako je životinja u vlasništvu kradljivaca, postoje dvije mogućnosti: Prva, da se životinja zakolje i da se konac vrati vlasniku. Druga, što je bliže istini, da se ona mora ostaviti u životu, jer je život životinje poštovan. Dozvoljeno ju je ubiti samo radi ishrane, te je u drugim slučajevima, na osnovu Poslanikovih hadisa, zabranjeno ubiti životinju.
Autor Šeraji'a u raspravi o nadoknadi za krv (dijat) piše: “Ako neka osoba ozlijedi životinju koja ga je napala, ukoliko je to bilo radi samoodbrane, neće biti dužan, a ako ju je ozlijedio zbog nečeg drugog, onda je dužan [vlasniku].” Autor Dževahira ovako komentariše ovo izlaganje: “Da, treba se pri samoodbrani, ograničiti na onoliku mjeru u kojoj će samoodbrana biti ostvarena.”
U ranija vramena ratnicu bi nekada sakatili ili ubijali konje da ne bi pali u neprijateljske ruke. To bi se učinilo kada ratnik ne bi više bio u stanju da se koristi životinjom. Pravnici to smatraju pokuđenim djelom (mekruh). Muhakik piše: “Iako će životinja ostati nepokretna (i tako neće pasti u neprijateljske ruke), opet je to pokuđeno.” Autor Dževahira je govorio i o toj mogućnosti da je tako nešto zabranjeno i na tome razvio opsežnu raspravu.
U svakom slučaju ono što uz ovu posljednju pravnu presudu možemo priložiti kao dokaz, jeste skupina predaja od kojih izdvajamo sljedeću: Kulejni po svom lancu prenosioca prenosi od Sakunija, a on do imama Sadika: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Kada nekome od vas životinja postane nepokretna u neprijateljskom kraju zakoljite je, ali je ne sakatite.’” Istu predaju prenosi dobrim lancem i šejh Tusi.
U vezi sa pravom životinja na život postoje brojne druge predaje. U mnogim od njih ukazuje se na određene bezopasne životinje. Hasan sin Fadlov Tabersi prenosi u knjizi Mekarim al-ahlaku, od Mehasina, od Imama Sadika: “Sljedeća tri grijeha su najprljavija: ubiti (bezopasnu) životinju, zadržati ženin bračni dar (mehr) i neisplatiti radnika.” Šejh Tusi u Mebsutu piše: “Prenosi se od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: ‘U noći miradža osmotrio sam džehenemsku vatru i tamo vidio jednu ženu kako se pati. Upitao sam o njoj pa su mi rekli da je kažnjena zato što je bila svezala mačku i nije joj davala ni vode ni hrane sve dok mačka nije krepala. Zato Bog nju muči. Osmotrio sam i Dženet i tamo ugledao ženu bludnicu. Upitao sam o njoj, pa su mi rekli da je ona nagrađena za jedno dobro djelo. Jednog dana naišla je na jednog psa, koji je zbog prevelike žeđi isplazio jezik, te je svoju haljinu umočila u bunarsku vodu i cijedila je pred njim sve dok ga nije napojila. Zato joj je Bog oprostio.’”
‘Ali sin Džaferov kaže da je pitao svog brata Musu sina Džafera o tome može li se pupavac proganjati i ubijati, pa mu je odgovorio: “Ne traba ga proganjati, niti ubijati; dobra je to ptica.”
Od Džemila sin Deradža: Upitao sam Ebu 'Abdulaha o ubijanju lasta i njihovom tjeranju iz harema, pa je rekao: “Nemoj ni slučajno da ih ubijaš. Bio sam jednom sa 'Alijem sinom Husejna i on me je vidio da ih diram, pa mi reče: ‘Sine moj, nemoj ih ubijati niti proganjati jer one ne diraju nikoga.’” Može se zaključiti da Imamov zaključak na kraju predaje implicira osuđenost ubijanja bilo koje bezopasne životinje.
Od Sulejmana sin Džafera Džaferija: Čuo sam Ebul-Hasana Rezu da govori: “Ne ubijajte ševu i ne jedite njeno meso, jer ona mnogo veliča Allaha i na kraju svakog veličanja veli: ‘Nek' Allah udalji od Svoje milosti neprijatelje čeljadi Muhamedove (s.a.v.a.).’”
Pravo životinje na opskrbu
U prava životinja koja čovjek mora ispoštovati, ubraja se i pravo da im se nabavi voda i hrana. Naravno, jasno je da se pojam “hajvan” odnosi na svako živo biće koje služi čovjeku i koje udovoljava neku od njegovih potreba. U tome je i razlika između ovog prava i prava na život, koje na osnovu citiranih izreka pravnika i navedenih predaja, obuhvata kako domaće životinje tako i sve životinje koje ne mogu nanijeti štetu čovjeku ili njegovom imanju.
Ovdje će biti korisno da se podsjetimo određenih iskaza od strane pravnika i da se osvrnemo na neke predaje koje mogu poslužiti kao argumenti. Šejh u Mebsutu piše: “Na vlasniku životinje je da je opskrbi, u čemu se ne razlikuje životinja čije je meso halal od one čije je meso haram. To je zato što je životinja cijenjeno biće.”
Na drugom mjestu isti učenjak piše: “Svaka životinja je ili nečije vlasništvo ili je slobodna. U prvom slučaju, vlasnik životinje je dužan da izmiri troškove vezane za nju, to znači da je mora snadbjeti hranom ako joj nije dozvoljeno da slobodno pase. Ako se meso te životinje može jesti, vlasnik bira jednu od tri opcije: da je hrani, da je zakolje ili da je proda. Ukoliko se životinja ne može jesti, onda će je hraniti ili će je prodati. Ukoliko ne prihvati nijedno, vladar će ga primorati da je održava u životu ili da je proda. U drugom slučaju, kada životinja slobodno pase, ako ima dovoljno trave, vlasnik traba da je pusti da pase; međutim, ako se zadesi suša, odnosno, ako ne bude dovoljno trave za životinju, vlasnik nema pravo da je muze (zato što bi u tom slučaju životinja, ili njeno mladunče, oslabila)”
Allame vezano za posljednju tačku Šejhovog govora, piše: “Ako njena muža štetiti vlasniku nije dozvoljeno da je se muze.”
Sljedeći navod iz Allamove knjige Kava'id također govori o važnosti ovog prava životinje u islamskom pravu: “Ako vlasnik ne pronađe nešto što bi s tim opskrbio roba ili životinju, pa opskrbu pronađe kod nekog drugog, tada mu je dužnost da je kupi. Nadalje, ako se onaj usprotivi da mu je proda, a ne uspije da je nađe kod nekog trećeg, onda mu je može uzeti i na silu.” Naravno, ptrebno je da se ova i slične pravne presude opsežnije prouče.
Autor Dževahira u raspravi o zalogu (wedi'a) piše: “Iznajmljivač mora napojiti i nahraniti životinju. U ovoj presudi nema razilaženja u mišljenju. Tako, on mora snadbijevati životinju vodom i hranom, onako kako je to uobičajeno, tj. na način na koji će održati životinju živom i zdravom, bilo da mu je to vlasnik naredio, ili ne…” Muhakik od Hille u vezi sa tim piše: “Ako vlasnik kaže da se životinji ne daje hrana i voda, iznajmljivaču nije dozvoljeno da izvrši njegovu naredbu, nego mora da napoji životinju i da je nahrani.” Autor Dževahira piše: “Razlog za to je što životinja ima toplu krv, i pravo na život, te je tako vlasniku dužnost da je opskrbi.” Dio govora “iz razloga što životinja ima toplu krv” može biti pokazatelj da ova presuda, zalazivši u dimenziju sentimentalnog, obuhvata sve životinje, kako jestive tako i nejestive.
Autor Dževahira je dosta pisao i o troškovima životinja, od čega izdvajamo sljedeće: ”Vlasnik mora da snadbije životinju sa svim što je potrebno, kao što je voda, hrana, prebivalište, sedlo i …, u zavisnosti od vremena i mjesta. Što se tiče hrane, dovoljno je samo to da je pusti slobodno da pase. U tom slučaju, ako se nahrani pašom, vlasnik nema nikakve dodatne dužnosti, no ako ostane gladna, vlasnik mora do joj nabavi hranu. Nadalje, ako se vlasnik ne prihvati jednog od ta dva posla, onda će ga sudija prinuditi ili da je proda ili da je zakolje ili da je nahrani. Ako vlasnik ne bude mogao da učini jednu od te tri stvari, tada će sudija odlučiti da se u njegovo ime uradi ono što je potrebno. Naprimjer, prodat će dio njegove zemlje i sa tim novcem će da nabavi hranu životinji, ili će životinju iznajmiti i sa zaradom udovoljiti njene potrebe.”
Od predaja koje bi mogli da navedemo kao dokaz za ovo pravo su i ove: Sakuni prenosi od Džafera sina Muhamedovog, a.s., a on od svojih očeva da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Vlasnik u vezi životinje mora ispoštovati ova prava: da je nahrani kada se zaustavi i da je napoji kada prođe pored vode …” Od Ebu Zerra: “Čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da kaže: “Životinja se moli: Bože, daj mi dobrostivog vlasnika, koji će me hraniti, napajati i koji me neće primoravati na ono što ne mogu.” Šejh Saduk prenosi od Imama 'Alija: “Ko god od vas putuje sa životinjom, treba da je nahrani i napoji, čim zastane.”
Pravo životinje se proteže i na njeno mladunče koje još siše majčino mlijeko, i nije dozvoljeno koristiti mlijeko životinje ako će mladunče ostati gladno. Allame u Kava'idu piše: “Ako životinja ima mladunče, mora se ostaviti onoliko mlijeka koliko je za njega dovoljno. Ono se može uzeti ako se mladunče, osim mlijekom, počne hraniti travom.”
Rekli smo u dijelu o pravu na život da se pod životinjom misli na sva živa bića koja ne štete čovjeku i od kojih mu ne prijeti opasnost. Allame kaže u Kava'idu: “Pravo na život svake životinje spada u kategoriju prava na život četvoronožca. Zato, čovjek mora da snadbjeva hanom čak i pčelu i svilenu bubu.”
Ipak, u njegovim primjerima kao i u iskazima ostalih pravnika, uglavnom se govori o životinjama koje su u službi čovjeka, koje mu koriste u nabavci opskrbe, prenošenju tereta, ili u bilo kojem drugom slučaju. Muhakik od Hille u knjizi Šeraji piše: “Mora se opskrbiti stoka koja je u čovjekovom vlasništvu.” I autor Mesalika piše: “Svilena buba živi od lista duda. Zato vlasnik mora da joj list nabavi u dovoljnoj mjeri da nebi izumrla; ako dudovog lista bude malo i vlasnik odbije da ga nabavi, sudija će prodati nešto od njegovog imetka i sa tim novcem će kupiti lišće koje je potrebno bubi.” Autor Dževahira piše: “Moraju se opskrbiti životinje koje su u čovjekovom vlasništvu, kao što su svilena buba, pčela i druge. U ovoj se presudi pravnici ne razilaze, bila životinja jestiva ili ne, ili koristila čovjeku ili ne.”
Količina troška opskrbe za životinju
Allame o količini opskrbe piše: “[Životinji se mora dati] onoliko koliko joj je potrebno, stoga ako se nahrani samo pašom, vlasnik nema dodatne dužnosti, ali ako joj to ne bude dovoljno, vlasnik je mora dohraniti.” Autor Dževahira na istu temu piše: „Nema određene granice za količinu njihove opskrbe. Mora im se nabaviti onoliko koliko im je potrebno vezano za ishranu, prebivalište, sedlo i ostale stvari koje ovise o vremenu i mjestu. Dovoljno je [za njenu ishranu] da se pusti da slobodno pase, i ako se tako može hraniti vlasnik nema dužnosti da je dodatno hrani osim ako joj je paša nedovoljna.”
Pravo životinje na čistoću
Očuvanje higijene je od nužnih potreba životinjskog života i jedan od načina uspostavljanja njenog prava na život. S druge strane, kao što ćemo kasnije vidjeti, mučiti životinju je jako omrznuto po šerijatu, a očigledno je da se životinja muči u nečistoj sredini, kao i pri zagađenoj vodi i hrani. S obzirom na ovo možemo reći da je higijena i čistoća životinje u cetnru pažnje šerijata.
Sljedeće predaje, iako su povezane sa određenom grupom životinja, ukazuju na spomenutu tvrdnju: Abdulah sin Sinanov je prenio od Imama Sadika: “Čistite ovcama njihovo prebivalište i očistite im njušku.” Prenosi se od Sulejmana sina Džafera Džaferija da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Očistit ovci njušku, i klanjajte u njenom prebivalištu, jer je ona jedna od džennetskih životinja.” Prenosi se da je Temim Darija, dok je bio namjesnik u Bejtulmekdisu, lično nosio ječam svom konju. Rekli su mu: “Mogao je to i neko drugi da uradi.” Temim reče: “Čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: ‘Ko god sakupi ječam za svog konja, pa ode i nahrani ga, Bog će mu za svako zrno ječma, zapisati jednu nagradu.’”
Jedna od stvari koje traba vlasnik životinje da preduzme u vezi njene higijene je i njeno liječenje ukoliko se razboli. Stoga Šehid Sani u knjizi Mesalik pod raspravom o zalogu (wedi'a) piše: “Sve što je životinji potrebno da se izliječi od bolesti, spada u životinjsku opskrbu.”
Pravo životinje na prebivalište
Od primarnih potreba je i njihovo mjesto za odmaranje i spavanje. Uskraćivanje prebivališta životinji, pored toga što je razumski neprihvatljivo, ubraja se u primjere mučenja životinje što šerijat osuđuje. Stoga, autor knjige Dževahir, životinjsko pravo na prebivalište stavlja u istu kategoriju sa pravima na opskrbu. On piše: “Mora da se podmire životinjske potrebe, kao što su hrana, piće i prebivalište.” Muhakik od Hille u knjizi Šeraji pod raspravom o zalogu (wedi'a) piše: “Osoba koja je pozajmila životinju, ne može je izbaciti iz kuće… osim u nuždi, na primjer, kada je ne može napojiti ili nahraniti i tome slično.”
Ovaj segmenat iz Šerajia generalnog je značenja te ga je problem primijeniti kada ne znamo da li je za životinju van kuće bezbijedno ili nije. Zbog toga autor Dževahira prigovara Muhakiku i dopunjavajući njegov stav piše: “Iako je čuvanje životinje u njenom prebivalištu zbog nestašice vode i hrane štetno za nju, nekada je štetnije za životinju ako je iz njega puste (zbog opasnosti koje joj vani prijete). Zato se mora procijeniti koja je od ove dvije opcije manje štetna po životinju, i onda da se postupi na odgovarajući način.” Stav autora Dževahira je zasnovan na tome da se u svakom slučaju mora uraditi ono što je po životinju dobro, kao i ono čime će se od životinje otkloniti opasnost ili svesti na minimum.
Pravo životinje na pravdu
Bez sumnje, ne možemo se nepravedno ponašati prema životinjama i uvijek moramo imati na umu da je pravo na pravdu jedno od životinjskih prava. Mučenje životinja je sa šerijatske tačke gledišta ružno i omrznuto, dok je pravednost preporučena i pohvaljena. Autor Dževahira piše: “Životinja se ne može iskorištavati više nego što to može da podnese, kao nošenje preteškog tereta i neprekidno tjeranje na putovanju. Iz tog razloga je zabranjeno da jašu tri osobe na jednoj životinji ili da se očekuje od životinje da radi ili da bude tovarena suprotno uobičajenoj praksi i procjeni zdravog razuma.”
O ovoj temi korisno je da spomenemo dva sljedeća primjera: Od Hammad Lehhama se prenosi da je rekao: “Prolazio je karavan kamila Imama Sadika. Imam je primijetio kamili koja se iskrivila (od težine tereta) te na to reče: ‘O robe, uravnoteži (poravnaj) ovoj kamili teret, zaista Allah voli uravnoteženost.’” Šejh Saduk prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Prtljag stavite na zadnji dio leđa životinje, zato što su joj prednje noge slabije, a zadnje jače.”
Pravo životinje na razmnožavanje
Iz nekih primjera se može zaključiti da je vlasnicima životinja zabranjeno da ih onesposobe za razmnožavanjem, odnosno da ih kastriraju. Jasan zaključak iz ovih primjera je sa islam insistira na očuvanju životinjskog prava na razmnožavanje. U knjizi Mehasin od Barkija nalazimo: “Imama Sadik je govorio o svom ocu da je mrzio onesposobljavanje životinja za razmnožavanje (akimluk), kao i to kada neko zavadi jednu životinju sa drugom (da se bore).” U knjizi Nevadir od Ravandija piše da je Imam Ali rekao: “Neki stanovnik Nedžrana je bio sa Božijim Poslanikom, s.a.v.a., u jednom ratu, i imao je sa sobom konja na čiji se hrzaj Božiji Poslanik, s.a.v.a., bijaše navikao. Jedno vrijeme tej konj nije bio viđen, pa je Božiji Poslanik, s.a.v.a., poslao osobu po njegovog vlasnika i kada je čovjek došao, Božiji Poslanik, s.a.v.a., ga je upitao: ‘Šta ti je bili da konjem?’ Čovjek reče: ‘Primijetio sam da ima velike strasti, pa sam ga kastrirao.’ Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Osakatio si ga, zar si ga osakatio! Na čelu konja je zapisano dobro do Sudnjeg dana, i njegov vlasnik zbog njega biva pomognut. Griva je konju dostojanstvo, čelo mu njegova ljepota, a rep mu je znak moći.’”
Pravo životinje da ne bude mučena
Kao što je u prethodnim dijelovima ukazano, većina životinjskih prava mogu biti zasnovana na osudi ili zabrani njihovog mučenja i zloupotrebe. U ovom dijelu teksta ćemo prvo spomenuti predaje pravnika, a potom i prenijeti neke hadise koji mogu biti podloga autentičnosti ovoga prava. Šejh Tusi u knjizi Nihaje piše: “Nije dozvoljeno da se zakolje životinja dok je druga gleda i ne smije da se odere životinji koža sve dok joj se tijelo ne ohladi. Zbog toga, ako oderu kožu sa nekog dijela tijela životinje prije nego se ohladi, taj dio tijela ne može da se jede i zabranjen je.” I u knjizi Šeraji piše: “Omrznuto je da se zakolje životinja dok je druga gleda.” Osnovno značenje Šejh Tusijevog teksta u Nihaje ukazuje na to da je zabranjeno zaklati životinju u prisustvu druge koja je gleda. Izgleda da je na početku teško prihvatiti ovu presudu, ali s malo pažnje vidjet će se da je prihvatljiva, zato što je ta radnja jedna od aplikacija i primjera mučenja životinje (koja gleda pomenutu scenu).
Šehid u knjizi Mesalik piše: “Nije u redu da se životinja muze do zadnje kapi i da osoba koja muze ima velike nokte, kako ne bi tako mučila životinju.” Evo još nekoliko primjera: Od Gijasa sina Ibrahimovog, a on od Ebu Abdulaha (Imama Sadika) prenosi se da je Imam Ali rekao: “Ne kolje se ovca pred drugom ovcom i kamila pred drugom kamilom, dok ih one gledaju.” Imam Ali dalje veli: “Ako, prije nego ovca prestane davati znakove života, oderu svu njenu kožu ili dio nje, zabranjeno je da se njeno meso jede.” Imam Džafer Sadik prenosi od svojih predaka da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Životinja ima kod svog vlasnika nekoliko prava od kojih je i pravo da je ne tereti više od njene izdržljivosti i da je ne prisili za prekomjerno hodanje.”
Rekao je imam Sadik: “Ni jedna životinja ne bude kupljena a da ne zamoli: ‘O Bože, učini ovog (kupca) prema meni milostivim.’” Prenosi Imam Ali da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., govorio: “Neka tri osobe ne sjedaju na jednu životinju, jer će jedan od njih biti proklet (udaljen od Božije milosti).” Ibrahim sin Alijev prenosi od svog oca: “Išao sam na hadž sa Alijem sinom Husejnovim. U putu mu je kamila sporo koračala, pa je on uzeo štap, ali reče: ‘Eh, da nema kazne… (udario bih je)’; i spusti štap.” Primarno značenje ove predaje pokazuje da i udaranje može izazvati Božiju kaznu.
Pravo životinje na poštovanje
Prema mnogobrojnim tekstovima, kao i po islamskom pravu, čovjek može, šta više i poželjno je, da koristi mlijeko, meso, i ostale životinjske proizvode, kao i da se bavi prodajom tih proizvoda. Međutim, nipošto nije dozvoljeno ponižavanje ovih Božijih stvorenja i zanemarivanje njihovih prava. Vezano za ovu temu biće korisno da pogledamo i nekoliko hadisa: Imam Džafer Sadik (prenosi od svojih predaka da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Životinja kod svog vlasnika ima nekoliko prava od kojih su: … da je ne udara po licu, jer ona slavi svoga Gospodara.” Sakuni od Ebu Abdullaha prenosi da je rekao: “Životinja kod vlasnika ima šest prava: … i da na nju ne viče.” Junus sin Jakubov prenosi od Imama Sadika: “Ali sin Husejnov je na samrti rekao sinu Muhammedu: ‘Sa ovom kamilom sam dvadeset puta otišao na hadž i za to vrijeme je nisam ni jednom udario bičem. Zato kada umre ukopaj je da joj tijelo ne bude pojedeno (od strane divljih životinja), jer je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘S kojom god kamilom da se ode sedam puta na hadž i na Arefat i tamo se s njom ostane određeno vrijeme, Bog će uvrstiti tu kamilu u dženetske životinje i pokloniće berićet njenom potomstvu.’” Imam Muhammed Bakir je poslije uginuća te kamile iskopao jednu jamu i u nju je ukopao.
Gijas sin Ibrahimov prenosi od Imama Sadika: “Imam Ali je smatrao ružnim da se životinjama daju opojne tečnosti.” Ebu Basir kaže da je pitao Ebi Abdullaha u vezi životinja, na primjer, krava i sličnih, da li je dozvoljeno da im se daju opojne tečnosti ili takva hrana? Odgovorio je: “Da, ali to je ružna praksa.”
Prenosi Ravandi od Imama Sadika: “Došao je neki čovjek kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i poselamio ga. Poslanik je odgovorio (u množini): ve alejkumu selam. Čovjek je rekao: ‘Poslaniče, ja sam sãm.’ Poslanik je odgovorio: ‘Poselamio sam tebe i tvoga konja.’”
Imam Ali kaže da je čuo Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da govori: “Čuvajte se sakaćenja živa bića, pa čak ni psa koji ujeda ne sakatite.”
Autor knjige Dževahir poslije izjave Muhakika Hilija koja glasi: “Od ružnih dijela je i mokrenje u gnijezda ptica i legla insekata”, dodaje: “Nisam pronašao drugo mišljenje na ovu temu sem onoga što se prenosi iz Sadukove knjige Hidaje, gdje on piše: ‘Ova radnja je grijeh (dakle gore nego ružno dijelo).’” On, u nastavku, slažući se sa ostalim pravnicima, navodi razlog ove presude a to je postojanje mogućnosti da te životinje kasnije štete samom čovjeku. S obzirom na sve što smo do sada naveli, bez sumnje razlog za odvraćanje od ovog postupka je želja za poštivanjem prava životinja, kao i osuda gaženja njihovih prava.
Pravo “prijatelja”
Moguće je da nake predaje i izreke Imama posluže kao dokaz da, ponekad, životinja zadobije 'pravo' prijatelja, tako da čovjek mora i na njega obratiti posebnu pažnju. Kao primjer, pomenimo autora Dževahira koji u raspravi o klanju (zibh) piše: “Ne preporučuje se da čovjek zakolje životinju koju je odgojio.” On se koristi sa dvije izreke da bi opravdao ovu presudu:
Muhammed, sin Fuzejlov, prenosi svoj razgovor sa Imamo Rezom: “Rekao sam mu (Imamu): Ja sam bio odgojio jedno jare za kurban bajram. Kada sam ga uhvatio i pripremio za klanje, pogledalo me je i ja sam se sažalio, ali ipak sam ga zaklao. Imam mi reče: ‘Nije lijepo da tako radiš. Nemoj da odgajaš životinju da bi je (ti lično) na kraju zaklao.’”
Ebu Sahari prenosi svoj razgovor sa Imamo Sadikom. “Rekao sam Imamu da neki čovjek hrani nekoliko ovaca da bi ih zaklao. Rakao mi je: ‘Ružno je to djelo.’ Rekao sam: Neko kupi kamilu ili ovcu i daje joj trave da se udeblja, i kada stigne dan kurbana, zakolje je. Imam reče: ‘Ne valja to (neka ne radi tako); može da na muslimanskoj pijaci kupi kurban i zakolje ga.’”
Pravo “gosta”
Po predajama kao i po običaju, ako neko uđe kod drugog u kuću, taj drugi mora ispoštovati pravo gosta. Zanimljivo je da je ovo pravo važeće i za bezopasne životinje koje se sklone u čovjekovoj kući. Kao primjer tome navodi se sljedeća predaje. Ona se odnosi na jednu vrstu ptice, ali pravilo uključuje sve vrste ptica.
Allame Hilli prenosi u svojoj knjizi Muhtelaf od Ammara sina Musinog da mu je Imam Sadik rekao: “Izmet laste nije nadžis (tj. šerijat ga ne smatra obredoslovno nečistim). Ova ptica je jestiva, mada nije preporučeno da je jedeš; zato što se ona sklonila i smirila u tvojoj kući; i koja god ptica se kod tebe skloni, podaj joj zaštitu.”
Pravo životinje na održavanje
Čovjek nema pravo da ostavi životinju bez pomoći i da zanemari njenu zaštitu i ostale potrebe. Uistinu životinja je kao zemlja; ako je njen vlasnik napusti i prestane se brinuti o njoj, drugi mogu da je preuzmu da je obrađuju i tako je prisvoje svojim radom.
Sljedeću predaju Šejh Tusi prenosi od Imama Sadika. Ona ukazuje na spomenutu temu: “Imam Ali je rekao u vezi životinje koju su napustili vlasnici ili ostali bez sredstava za njenu opskrbu: ‘Takva životinja pripada onome ko je opskrbi.’” Takođe je Imam u vezi čovjeka koji pusti životinju na slobodu izjavio sljedeće: “Ako je životinju pustio na mjesto gdje ima vode, trave i koje je za nju sigurno, životinja je njegova i može je uzeti kada god hoće. Međutim, ako ju je ostavio na mjesto bez vode i trave, ona pripada onome ko god je održava u životu.”
Pravo životinje na pravilno korištenje
Sljedeće životinjsko pravo koje mora da ispoštuje njen vlasnik je da životinju pravilno koristi. O ovome govore sljedeće predaje: Sakuni prenosi od Ebu Abdulaha (Imama Džafera Sadika): “Životinja ima kod vlasnika šest prava: … i da joj ne koristi leđa kao mjesto pregovaranja (tj. da ne drži razgovore dok sjedi na životinji).” Po ovoj predaji jedno od životinjskih prava je da vlasnik dugo ne razgovara dok je na leđima životinje. Ova Imamova poruka je osuđivala one koji su, ne razmišljajući o svojim jahaćim životinjama, na njima dugo sjedili i pričali.
U drugoj predaji koju Sakuni prenosi od Imama Sadika, a on od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., stoji: “… i da ne sjedi na njoj sem na Božijem putu.” Ova rečenica znači da se životinja ne smije upotrebljavati za poslove za koje nije stvorena i da se ne može prekomjerno iskorištavati.
***
Sve što smo do sada nabrojali u vezi životinja jasno ukazuje da je Allah i životinjama dao prava i plemenitost koje čovjek nema pravo da ugrozi i pored toga što je on najuzvišenije Božije stvorenje. Na kraju ćemo predstaviti još nekoliko provjerenih predaja koje ukazuju na plemenitost nekih životinja i prava koja im pripadaju. Naravno, ove predaje ne znače da ostale životinje nemaju od Boga danih prava.
“Golub je poslanička ptica.”
“Porijeklo haremskih golubova (koji žive oko Kabe) su golubovi koje je posjedovao Ismail, Ibrahimov sin, a.s., koji se bijaše sprijateljio sa njima.”
“Ne ubijajte ševu i ne jedite njeno meso, jer ona mnogo veliča Allaha i ne kraju svakog veličanja veli: Nek' Allah udalji od Svoje milosti neprijatelje čeljadi Muhammedove (s.a.v.a.).”
“Mačka se ubraja u kućne životinje, i može se uzeti abdest sa vodom koju je ona pila.”
“Na oba krila pupavca na sirjanskom je napisao: Muhammedova čeljad su najbolji rod.”
“Nabavi sebi (domaću) životinju, zato što njena korist pripada tebi, a njena opskrba dolazi od Boga.”
“Jedan od znakova vjernikovog blagostanja je da ima životinju koju jaše radi zadovoljavanja svojih potreba i pomaganja svoje braće.”
“Na čelu konja je ispisano dobro do Sudnjeg dana (tj. konj će važiti za korisnu životinju do kraja svijeta).”
***
U prvom dijelu smo napomenuli da islam uzima u obzir čak i prava drveća. Šehid Sani poslije ove izjave Muhakika, koja glasi: “Iznajmljivač mora da napoji životinju”, piše: “… i drvo koje ima potrebu za zalijevanjem je kao i životinja.” Autor knjige Dževahir, vezano za ovu izjavu Šehida Sanija, piše: “Da nije konsenzusa (idžma'a) po ovom pitanju moglo bi se ovoj izjavi prigovoriti.” Ovo znači da je u vezi onoga što je Šehid Sani napisao, uspostavljen konsenzus (idžma'a) među šijskim pravnicima.
Allame u knjizi Kavaid piše: “Ako neko ima posjed i drvo koje treba da se zalijeva, nepoželjno je da ga napusti i da drvo ne zalijeva.”
Takođe Muhakik od Hille u raspravi o džihadu piše: “Omrznuto je da se drveća sijeku (čak i na neprijateljskoj teritoriji).” Potpora za ovaj stav može biti naredna predaja od Imama Sadika: “Kada bi Božiji Poslanik, s.a.v.a., htio da pošalje muslimane u rat govorio bi im: ‘Krenite u ime Allaha… i ne sijecite drveće osim ako budete na to prisiljeni.’”
Sa perzijskog preveo: Teheran Halilović
Izvor: Šijski fikh o pravima životinja, 'Ali Akbar Kalantari Arsandžani, (preuzeto iz časopisa: Fikh – Kavoši nou dar fikhe islami, br. 33-34., god. 2002., str. 247-264.)
