Na jednom od svojih predavanja Imam Džafer Sadik kaza kako su sve stvari i stvorenja u stalnom pokretu i da bi ih kada ne bi tako bilo nestalo, odnosno ne bi bili u onom obliku kakvim ih mi vidimo, jer ništa ne propada po svom postojanju, veće mijenja svoj oblik postojanja. Džabir ibn Hajjan, jedan od njegovih učenika, upita ga: “Zar zaista svaka stvar posjeduje pokret?” Kada je Imam odgovorio potvrdno, Džabir ga je upitao da li zvuk ima pokret. Na ovo mu je Imam Džafer Sadik onda rekao:
“Da, Džabire, i zvuk posjeduje pokret. Međutim, pokret njegov sporiji je od pokreta svjetlosti. Kad iz daleka gledaš kovaća kako čekićem udara po nakovnju, zvuk udarca čekića koji udara gvozđe postavljeno na nakovanj kasnije stiže do tvog uha, dok istog trena kada ispod čekića izleti iskra ti je odmah vidiš. Svjetlost koja se stvara između čekića i nakovnja u trenu stiže do oka tvog, pa je ti odmah vidiš, dok zvuk sudara čekića i nakovnja nema brzinu koju ima svjetlost, pa kasnije stiže do tvog uha.”
“Koliko kasnije zvuk stiže do uha?” – upita Džabir.
“To ovisi o udaljenosti između izvora zvuka i tvog uha. Na maloj udaljenosti zvuk ćeš čuti gotovo odmah, dok će ti na većoj udaljenosti zvuk kasnije doći.”
“Da li je poznat taj odnos?” – upita Džabir.
“Da, o Džabire. To je izmjerio jedan od grčkih mudraca koje se zvao Arsemides. (Arsemidesom je u islamskom svijetu nazvan Arhimed) On je kazao da ukoliko čovjek od izvora zvuka bude udaljen četiristo zar’a (1 za’r = 104 cm) zvuk će čuti nakon osam sekundi. Shodno tome, što udaljenost od izvora bude veća, zvuk će kasnije stizati do uha.”
“Prema tom Arsemidesovom proračunu o prispjeću zvuka do čovjekova uha, kada Allah Svevišnji hoće da govori s nekim poslanikom Njegovim trajalo bi hiljadama godina dok Božiji glas ne stigne do uha poslanikovog. Ta Bog je nad nebesima sedmim, pa otuda do svijeta ovog tolika udaljenost da razum to ne može obuhvatiti.” – reče Džabir.
“O Džabire, to što se kaže da je Allah Svevišnji na nebesima sedmerima jeste zato da bi ljudi obični mogli shvatiti Božiju veličinu. U stvari, Allah je svugdje, i nema mjesta a da Allah nije onamo. Zato, kada On hoće da govori s nekim od poslanika Njegovih, bude mu toliko blizu da istog trena kada se javi, glas Božiji stiže do uha poslanika Njegovog. Međutim, kada bi Allah Svevišnji i bio nad nebesima sedmim, glas Njegov bi u trenu stizao do uha poslanikovog. Allahov glas nije poput glasa ljudskog ili glasova drugih stvorenja svijeta, pa da bi za prispjeće njegovo do uha bio potreban vremenski period. Baš kao što je Allah Svevišnji rekao: “Budi!”, pa istog trena bi nastao ovaj svijet. On može svoj glas iz najudaljenijeg kutka svijeta prenijeti u trenu do uha Njegovog poslanika.”
“Ako je svijet stvoren u jednom trenu, zašto se onda kaže da je Allah stvorio svijet u šest dana?” – upita Džabir.
“Osnov izgradnje svijeta desio se u jednom trenu, a period od šest dana prošao je u mijenjanju oblika svijeta dok svijet nije došao u oblik ovaj kakvim ga mi vidimo danas. Nema sumnje da u početku stvaranja svijet nije posjedovao ovaj oblik kakvim ga mi vidimo danas. Nema sumnje da u početku stvaranja svijet nije posjedovao ovaj oblik te je promjena kroz dug vremenski period uzročila da svijet zadobije ovaj oblik. Period od šest dana koji se sreće u Allahovoj Knjizi jeste zato da bi obični ljudi ovo shvatili. A ti ne misli da je šest dana Allahovih poput šest dana mojih ili tvojih. Ipak, izvjesno je da je postojalo šest stupnjeva promjena dok svijet nije došao u oblik ovaj.”
“Možeš li mi kazati koliki je dan u Allaha?” – zatraži Džabir.
“Džabire, kada ti ne mogu pružiti odgovor čija bi tačnost bila pouzdana, zašto da onda govorim o tome. Kada bih mogao pojmiti Bît Allahovu, mogao bih ti reći koliko traje jedan dan Njegov. Šta god da ti kažem o dužini dana Allahovog proisteklo bi iz mašte moje i ne bi bilo sukladno dužini Njegovog dana. Mogu ti reći da je veoma dug i da mi svojim mjerama ne možemo mjeriti Allahov dan.”
“Kažeš da je Allah svugdje i da nema mjesta a da On nije tamo?”
“Da, o Džabire, rekao sam tako i to je ono u šta vjerujem.”
“Kada kažeš da je Allah svugdje, neizbježno moraš potvrditi da je On, također, u svemu. U tom slučaju, riječi onih koji kažu da su Stvoritelj i stvoreno jedno moraju biti ispravne. Kada se složimo s tim da je Allah u svemu, onda moramo potvrditi da je sve, pa i kamen, voda ili biljka Bog.”
“Griješiš, o Džabire, nije tako. Allah jeste u kamenu vodi ili biljci, ali kamen, voda i biljka nisu Allah, baš kao što ulje jeste u svjetiljci, ali svjetiljka nije ulje. Allah jeste u svemu, a zato sto on prvo nesto stvori, zatim mu daje da nastavi svoj kameni, vodeni ili biljni život, da opstane i ne propadne. Svjetlosna materija svjetiljke, znači opstojnost njena, jesu ulje i fitilj, ali svjetiljka nije ulje niti fitilj. Ulje i fitilj su u svjetiljci i zarad stvaranja plamena, ali za svjetiljku ne možemo tvrditi da, pošto su u njoj ulje i fitilj, sama jeste ulje i fitilj. Nemoguće je da stvorenje koje je postalo od Stvoritelja bude sam Stvoritelj, pa su oni koji su u prošlosti vjerovali u jedinstvo Stvoritelja i stvorenog, nasjeli na varku vanjštine svojih dokaza. Oni su govorili da kako Stvoritelj jeste u svemu što postoji na svijetu ovom, onda je sve što postoji na svijetu ovom Allah.
Kada bi ovo vjerovanje bilo ispravno, onda bi svako biće svijeta ovog moralo posjedovati Allahovu moć, jer je i ono samo Allah. Međutim, u cijelom svijetu nema ni jednog bića koje posjeduje Allahovu moć. Da li iko od onih s ovakvim vjerovanjem može stvoriti barem i zrnce pjeska? Dakle, da bi takvo vjerovanje o Stvoritelju i stvorenom bilo tačno, čovjek bi trebao biti Allah, a biti Njime značilo bi činiti ono što On čini, pa s jednim “Budi!” stvori svijet ili iz kapljice tekućine izvesti čovjeka. Kada se takvima kaže da, pošto već sebe smatraju Allahom, učine nešto od onog što On čini, da bismo se i mi uvjerili da su oni doista Allah, odgovore: “Mi jesmo Allah, ali nismo svjesni da smo On.” Može li se prihvatiti takav nelogičan govor, koji naliči govoru djeteta?! Jer, ako čovjek zna da je Allah, kako onda može reći da nije svjestan da je to što jeste? Dva dijela iskaza ovog su međusobno oprečni, pošto neko ko kaže da je Allah ne može reći da nije svjestan da je to što kaže. Ti, o Džabire, znaj da iako je Allah u svemu i svugdje, ta mjesta ili stvari ipak nisu Allah. Sva su stvorenja Allahova, a On je stvoritelj i čuvar mjesta i stvari. On je onaj ko stvara pokret, a stvaranjem pokreta uzrokuje da krute stvari nastave egzistenciju ili da biljke nastave svoj život biljni ili životinje svoj život životinjski.
Premda je život bez pokreta nemoguć, nijedan jednobožac ne može reći da je Allah taj pokret, jer je i pokret, kao i druge stvari, jedno od Božijih stvorenja, ali On je biće koje je uzrok pojave stvorenja drugih. Grčki mudraci koji su govorili da je pokret Allah, bili su u zabludi, jer pokret ne postoji dok ga neka sila ne potakne na postojanje, a nakon što te sile nestane i pokret prestaje. Pošto pokret nastaje od sile, on je stvorenje, a ne stvoritelj, a sila kojom on nastaje potječe od Allaha. Međutim, jednobožac može prihvatiti da pokret izvodi u postojanje druge stvari, i to nije nešto što je suprotno jednoboštvu. Jer, Allah je za upravljanje stvarima ovog svijeta stvorio sredstva, a pokret je jedno od tih sredstava. Neki grčki mudraci govorili su da je pokret materija, a materija pokret te da na posljetku materija i nije ništa drugo već pokret, pa ako pokret u materiji mine, i nje će nastati.
O Džabire, neki grčki mudraci su čak i misao držali dijelom materijalnog, govoreći da bez materijalnog ne postoji misao, baš kao što bez cvijeta ni njegov miomiris ne dopire do nosnica nečijih, pa tako, ako materija nestane, nestat će i misli. Međutim, ovakvim govorenjem niječu vlastiti stav, jer u mudrosti, bilo kod dnevnih Grka, bilo danas, postoji postulat da ništa ne nestaje nego samo mijenja oblik. Pa tako ni čovjek ne nestaje, vec smrću mijenja oblik postojanja, a i njegova misao je poput njega sklona promjeni, pa, bez sumnje, opstaje u drugom obliku, dok je ono što i nakon smrti preostaje nakon čovjeka i djela njegovih jeste duša njegova. O Džabire, kada vjernik shvati da su postulati vjere njegove ispravni i utemeljeni na istini, on osjeća užitak. Taj užitak dio je prirode njegove i čovjek uživa u viđenju svakog reda i potpunosti. O Džabire, vidiš li ovu grafiku na zidu? Osvjedočit ćeš se da se radi o jednom pravilnom geometrijskom obliku. Uživaš gledajući ga, ali ne zato sto poznaješ geometriju i što si obaviješten koja je to vrsta geometrijskog oblika, jer i oni koji ne poznaju geometriju uživaju kada gledaju tu grafiku jer vide da je pravilan i potpun. Čak i djeca osjećaju zadovoljstvo kada je spaze, jer njegov pravilni i potpun oblik stvara u duhu njihovu jednu vrstu smirenja. Kada ova grafika ne bi bila pravilna i kada bi njene linije bile ispreturane i iskrivljene, tako da u njima nema simetrije i da ni na šta ne liče, da li bi ti uživao gledajući je?”
“Ne bih.” – reče Džabir.
“Ne samo da ne uživamo gledajući u nepravilan predmet, nego nas to oneraspoložuje i njegove mahane i nedostaci nas rastužuju. To je kao da jedemo nešto čiji nam se ukus ne dopada. I vjerske istine nam tako daruju užitak onda kada ih shvatimo i uvjerimo se da su potpune i bez nedostatka. Kada je nešto bez nedostatka i potpuno, bilo to nešto materijalno ili duhovno, ono je lijepo. Tako se mi zbog ljepote vjerskih istina osjećamo veselim i zadovoljnim.”
“Ali te vjerske istine nisu jasne običnom narodu, i oni ne mogu uživati u njegovom razumijevanju.” – Džabir reče.
“To je zato sto običan narod nema znanja, pa ja koristim priliku da im kažem da stječu znanje.”
“Zašto vjerske istine islama nisu spuštene tako da ih svako shvata?” – upita sada Džabir.
“Nisu samo istine islama obavljene tako da ih svi ljudi ne razumijevaju, već su vjerske istine vjerâ prije islama a koje su bile uspostavljene od Allaha objavljene tako da ih svi ljudi ne mogu razumjeti i uživati u njima. O Džabire znaj da vjera nije drugo nego mudrost. Sto god da u mudrosti rečeno bude, mora biti zasnovano na dokazima da bi razum slušatelja to prihvatio. Slušatelj koji čuje neku filozofsku postavku neće je prihvatiti dok govornik ne potkrijepi dokazima njenu tačnost. Ali prije svega, slušatelj treba imati sklonost spram mudrosti. U suprotnom, on neće ni slušati filozofske postavke.
Svako pitanje koje se tiče mudrosti, a koje se kazuje mudracima ili ljudima sa sklonošću ka filozofiji, mora imati svoje dokaze i njima se potkrijepiti. To je zato jer svako pitanje se tiče ljudskog razuma, pa ako ga razum ne prihvati, njegova ispravnost neće biti potvrđena. Kada neki mudrac izlaže svoj stav, on nema posla sa običnim svijetom, jer zna da obični svijet nije u stanju da to shvati. Sve što kaže, on govori mudracima i ljudima sklonim filozofiji i obraća se njihovom razumu.
Naš Poslanik, s.a.v.a., odabran od Allaha Svevišnjeg, koji je bio zadužen da donese islam, donio ga je svim ljudima, a ne posebnoj skupini, višoj po razumu i poimanju svom od ostalih. I drugi poslanici, odaslani prije Poslanika našeg, donijeli su vjeru za sve ljude, a ne za posebnu skupinu, po razumu bolju od drugih. Zato je Poslanik, s.a.v.a., morao vjerske istine kazati ljudima u obliku najprostijem, pa za svaku od njih nije ni iznosio dokaze, jer obični ljudi nisu mogli shvatiti valjanost svake vjerske istine, a ni danas to ne mogu. Kada bi neko na najprostiji način dokazivao ljudima istine vjere, opet ga neki od njih ne bi razumjeli. Zato se vjerski propisi objavljuju ljudima da bi u njih vjerovali, a ne da bi ih razumom shvatili, osim onih čiji je razum jak i koji njime mogu shvatiti svrsishodnost vjerskih propisa. Pitanja filozofije tiču se ljudskog razuma, a pitanja vjere tiču se njihovog vjerovanja. Oni među vjernicima koji stječu znanje, pa tako uznapreduje njihova sposobnosti razmišljanja, u stanju su shvatiti svrsishodnost propisa islama. Za one koji ne mogu steći znanje i razviti svoju sposobnost razmišljanja, dovoljno je njihovo vjerovanje.
Kakvo god pojašnjenje o svrsishodnosti vjersih istina da se dâ običnim ljudima, neće im biti od koristi, jer kakvo god znanstveno pitanje da bi čovjek shvatio, mora imati naučnu podlogu ili neće ništa shvatiti. Raskrivanje vjerskih istina pomoću dokaza običnim ljudima, znači davati im pojašnjenje znanstveno, a to razumije samo onaj ko, ako već nije znanstvenik, posjeduje predznanje o znanosti. Za stjecanje znanja potrebna je volja koja nogoni osobu da izučava nauke. Te volje nema kod običnih ljudi, a razlog za to je što čovjek obični zna da ako počne sa izučavanjem znanosti, proći će godine a da ne ostvari nikakvu korist. Međutim, ukoliko, umjesto da ide za znanjem, bude se bavio poljoprivredom ili uzgajao ovce ili deve, dosta će se okoristiti. Za njega nema mogućnosti da stekne da poluči duhovne rezultate koje znanost donosi čovjeku.
Zato je bolje za obični svijet da samo vjeruje i priznaje vjerske postulate onoliko koliko se to može izvesti iz spoljašnjosti. O Džabire, ti koji si učenjak znaš šta je smisao Dženneta i Džehennema koji se spominju u Božijoj Knjizi. Za tebe nije skriveno da je stvarno značenje Dženneta i Džehennema nešto drugo, ali možeš li to značenje prenijeti u svijest nekog prostog čovjeka? Prost čovjek to može biti u stanju samo ako se obrazuje i postane učenjak. Ako i tada sam ne sazna bit će u stanju razumjeti objašnjenje koje mu bude dano. Međutim, ako ti hoćes sada da govoriš o pravom smislu Dženneta i Džehennema prostom čovjeku, jedini rezultat koji ćeš postići je taj da ćeš poljuljati njegovo vjerovanje, pa će on nakon tvog objašnjenja izgubiti i svaku vjeru koju je imao o Džehennemu i Džennetu.
Pošto je vjera poslana svim ljudima, Božija Riječ je objavljena u najprostijem obliku, tako da i najprostiji ljudi mogu shvatiti njenu vanjštinu i ne treba da im to iko pojašnjava. Samo u jednom slučaju moguće je da ljudi pogrešno shvate Božiju Riječ, a to je ako se pogriješi u njenom prenošenju ljudima, pa će onaj ko to sluša pasti u zabludu. Kako znaš, djed moj je, da se ne bi desila takva greška, uspostavio znanost o izgovoru kako ljudi ne bi pogrešno učili Kur’an. Time je nestala opasnost da obični ljudi pogrešno shvate Riječ Božiju”
“Žao mi je sto i svijet obični ne može shvatiti svrsishodnost vjerskih propisa i širinu značenja Božije riječi. Mislim da bi Božija vjera brze napredovala ako bi ljudi razumijevali ove stvari.” – Džabir reče.
“I u svim proslim religijama uvijek je postojala manjina koja je dobro poznavala propise i oni su imali obavezu predvođenja ljudi u stvarima vjere, jer su razumjeli svrsishodnost svakog vjerskog propisa. I u islamu je tako, i baš kao što jedna manjina ima obavezu predvođenja ljudi u stvarima vjere danas, i u budućnosti će postojati mali broj učenih muslimana koji će imati dužnost vođenja ljudi u vjeri. Siguran sam da će tako biti sve do dana kada znanje bude svima dostupno.”
“Je li moguće da ce doći dan kada će znanje biti svima dostupno” – upita Džabir.
“Doći će dan kada će ljudi shvatiti da svaki čovjek treba biti znalac i postojat će sredstva da se svi ljudi obrazuju i priskrbe znanje.”
“Dakle, svi ljudi će biti učeni?”
“Ne, o Džabire, čak ni u to doba svi ljudi neće biti učeni, jer je ljudska darovitost različita. Iako će sredstva za stjecanje znanja svima biti dostupna, neki će uspjeti postati učeni, a drugi, kojima stjecanje znanja nije obaveza, okanit će se obrazovanja i odabrat će neki posao za sebe. Stoga, ni u jednom vremenu stanje neće biti takvo da će svi ljudi biti znalci. Ipak, iako ni tada svi ljudi neće biti znalci, neće postojati prostih ljudi kao danas. Jer, tada će svako steći nešto znanja i barem biti pismen, pa ce učenjaci biti u stanju objasniti mu neke istine vjere, a on će ih, ako ne bude svojeglav, moći shvatiti. Nadam se da ce doći dan kada će barem većina ljudi shvatiti vjerske istine.”
Preveo i pripremio: Muamer Kodrić
