بنى آدم اعضاء يك پیکرند، که در آفرينش ز يك گوهرند

چو عضوى به درد آورد روزگار، دگر عضوها را نماند قرار

تو که از محنت دیگران بیغمی، نشاید که نامت نهند ادمی

“Svi ljudi dijelovi jednoga tijela su, jer stvoreni od jedne biti su

Kad oboli jedan organ ni drugi dijelovi mirni nisu

Ti koji zbog tuđe patnje ne žališ ne zaslužuješ da čovjekom te zovu” (Đulistan)

Riječi američkog predsjednika Baraka Huseina Obame, izrečene putem video linka 20. marta. 2010. godine povodom obilježavanja iranske nove godine, su u najmanju ruku mnoge iznenadile kada je citirao stihove jednog od najpoznatijih islamskih klasika odnosno Sadija Širazija. Obama je priznao da je jako mnogo onih koji pozivaju na sukobe, netrpeljivost i mržnju ali svijet danas više nego ikada ranije treba riječi tolerancije, mudrosti i suživota, koje je izrekao Sadi prije nešto više od sedam stotina godina. Međutim, Obama nije jedini koji je posegao za riječima mudrog i vječito aktualnog starca iz Širaza kako bi pozvao čovječanstvo u mir i suživot učinili su to i utemeljitelji OUN-a kada su prije više od pedeset godina udarali temelje ove međunarodne organizacije koja ima za cilj da spasi svijet ponavljanja scenarija iz 1. i 2. svjetskog rata. Stoga su gore navedene stihove Sadija Širazija proklamovali kao deklaraciju UN-a ispisavši ih na unutarnjim zidova zgrade UN-a u Nju Jorku kako bi bili vidljivi predstavnicima svih naroda svijeta.

Oni možda nisu ni slutili da time ispisuju riječi Poslanika islama Muhammeda s.a.v.a., koje su u manjoj mjeri modificirane i prilagođene, a to je poznati hadis:

“Vjernici su kao organi tijela kada jedan oboli svi reaguju na to.”

S druge strane, Sadi je djelovao u skladu sa principima islama koji su proklamovani u kur’anskom ajetu:

“Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani.’” (Al-Imran, 64.)

Povod pisanja ovog teksta jeste obilježavanje godišnjice rođenja ovog velikana islama kom Zapad pridaje veći značaj, nego što to čine muslimani širom svijeta. Izuzev Muhammeda, a.s., ni jedan smrtnik nakon Poslanikove smrti nije izrekao veličanstvenije riječi koje odišu tolikom dozom tolerancije, mira, suživota, altruizma i humanizma. Sadi, kao u ostalom većina islamskih klasika, nije govorio ništa drugo izuzev onoga što su nalazili u Kur’anu i hadisu, niti je išta drugo činio osim što je interpretirao i reinterpretirao Božije riječi zabilježene u Kur’anu ili hadisima Muhammeda s.a.v.s. Naši stari djedovi i nene su svojim unucima i djeci prenosili najljepše priče iz Sadijevog Đulistana i Bustana učeći ih poštenju, pravičnosti, pravdi, istinoljubivosti, marljivosti, poštivanju starijih, zaštiti mlađih i svim drugim vrijednostima koje ne možemo naći ni u jednom drugom djelu koja danas naša djeca izučavaju u školama.

Međutim, koliko nam je poznat Sadi i koliko su njegove uvijek vedre, mudre, razdragane i šaljive priče poznate našoj djeci ? Treba li i ovoga puta da nas Zapad, u ovom slučaju OUN i Barak Husein Obama, uče našim vrijednostima, da nam predočavaju naše kulturno i duhovno blago, da nam uporno pokazuju kako ključ rješenja naših problema, naravno i njihovih, ne leži na zapadu ogrezlom u nemoral, nehumanost, zlo, tiraniju i materijalizam već na Istoku i u nama gdje još uvijek počiva ljudskost, humanizam, duhovnost, altruizam, ljubav, prijateljstvo i ono zbog čega nas zovu ljudima?

Poznajemo li Sadija Širazija, čije riječi i anegdote su već sedam stotina godina poštapalice, izreke, citati, ideje i smjernice velikog broja ljudi kako na zapadu tako i na istoku?

Muslihuddin ibn Šerefuddin Sadi Širazi (1184/1209-1271/1292), oko čijeg tačnog datuma rođenja i smrti se razilaze, rođen je u Širazu u jednom od najljepših i najznačajnijih gradova islamske civilizacije u jednom od najtežih perioda historije islama kada su Mongoli s istoka doslovno “preoravali” teritorij istočnih granica islama i kada su krstaši, pod blagoslovom pape, sa zapada duboko zasijecali tijelo islamskog tkiva urezujući se na područje današnje Palestine, Libana i okolnih teritorija istovremeno sijuči sumnju, razdor i neprijateljstvo čije prljavo sjeme i danas daje zlokobne plodove. Širaz je u to vrijeme bio jedna od rijetkih oaza mira samo zahvaljujući mudrom i promišljenom postupku vladarske porodice solgurijskih atabegova, koja je izbjegla rušenje i razaranje a što je omogućilo da se zaštiti bar jedan dio veličanstvene naučne i civilizacijske muslimanske građe koju su Mongoli selektivno palili i bacali u rijeke širom islamskog hilafeta. Sadijev život se može podijeli u tri perioda i to: prvih trideset godina bavljenja naukom, drugih trideset godina putovanja svijetom i trećih trideset godina pisanja i praktičnog djelovanja. Prva znanja stječe kod oca, koji je u svoje vrijeme bio veoma učen čovjek, ali obirom da ga otac rano napušta školovanje nastavlja kod drugih učenjaka. Veći dio obrazovanja stječe na poznatom univerzitetu u Bagdadu odnosno medresi Nizamija gdje je predavao i veliki Gazali. Tu se upoznaje sa značajnim brojem istaknutih islamskih intelektualaca i veže se za Šihabuddina Suhraverdija autora kapitalnog djela “Avarif-ul mearif”.

Nakon upotpunjavanja školovanja kreće na tridesetogodišnje putovanje po islamskom svijetu po čemu se može porediti samo sa Ibn Batutom i Markom Polom. Tokom tog perioda svoga života zapada u mnoge avanture, koje opisuje u svojim djelima a između ostalih biva zarobljen od strane krstaša. Konačno kada zalazi u šezdesete godine života vraća se u rodni Širaz gdje piše svoja najznačajnija djela od kojih neka kao što su Bustan i Đulistan predstavljaju remek-djela svjetske književnosti. Mada je živio u vrijeme ratova, sukoba, pokolja, neprijateljstava, gaženja ljudskih prava, najvećih zločina i zvjerstava koja je čovječanstvo poznavalo njegova ličnost i djela odišu optimizmom, vedrinom, tolerancijom, humanizmom i altruizmom. Ono čim se najviše odlikovao, pored ogromne mudrosti, humanosti i etičnosti, jeste specifičan umjetnički stil, koji je ostao nedostižan za sva vremena. Njegov stil pisanja je poznat kao “sehlo momtane” odnosno nedostižna jednostavnost. Upravo zbog toga su se mnogi pisci i pjesnici tokom historije upuštali u svojevrsne epigonijske poduhvate imitiranja Sadijevih djela, prije svega Đulistana. Najpoznatiji sadijev imitator bio je jedan od najznačajnijih perzijskih pisaca i učenjaka 15. stoljeća po imenu Abdurahman Džami, koji je u tu svrhu napisao Beharistan. Značajno je spomenuti da se na tako smjeo i odvažan korak upustio i naš zemljak Fevzija Mostarac pišući svoje djelo “Bulbulistan”. Smatra se da je samo u Iranu bilo oko 65 osoba koje su direktno ili indirektno imitirale Sadijev Đulistan. Ukoliko uzmemo u obzir i njegova druga djela kao i one epigone koji su djelovali izvan Irana, prije svega u osmanlijskoj imperiji i na teritoriji velikih Mogula, vidjet ćemo da je taj broj mnogo mnogo veći.

Koliko je bio značajan Sadi, a i njegova djela, prije svega Đulistan, govori podatak da u perzijskom jeziku danas kruži preko 400 poslovica, koje su preuzete iz Đulistana. Da bi riječi nekog čovjeka ušle u narod i postale dio njihovih svakodnevnih izražavanja i promišljanja u formi poslovica neophodno je da se te riječi konstantno ponavljaju i prenose kako bi postale dio intelektualnog folklora jednog naroda. Ta činjenica nam govori koliko je Sadi bio i jeste omiljen u narodu. Veliki broj njegovih poslovica je prešao u druge jezike svijeta, prije svega islamske jezike a najviše turski i jezike naroda koji su bili dio osmanske imperije.

Sadijev Đulistan je veoma brzo postao najomiljenije štivo u granicama muslimanskog svijeta tako kada Ibn Batute (1304-1368) dolazi u Kinu bilježi da je iz usta jednog od tamošnjih splavara slušao stihove Sadija Širazija. Potrebno je spomenuti da je Sadijev Đulistan dugi niz stoljeća bio obavezna literatura u svim mektebima islamskog svijeta.

Zapad odaje počast Sadiju

Ako je Sadi bio mnogo više poznat i priznat u islamskom svijetu u prošlosti, posebno do perioda kolonizacije i prodora zapadnih zemalja na teritoriju islama odnosno18. i 19. stoljeća onda je na zapadu postao mnogo poznatiji i priznatiji u kasnijem periodu odnosno onda kada su zapadnjaci počeli upoznavati islamsku kulturu. Sadi je bio prvi islamski pisac i pjesnik koji je preveden na jedan od evropskih jezika. Naime 1634. godine Andre Du Ryer prevodi Đulistan na francuski jezik a odmah godinu dana nakon toga Johann Friedrich Ochsenbach isti prevodi na njemački jezik. To je označilo svojevrsnu bujicu prijevoda ovog i drugih Sadijevih djela na evropske jezike.

Obzirom da 17. i 18. stoljeće predstavljaju period kada evropski umjetnici, pisci i intelektualci tragaju za novim iskustvima, emocijama, idejama i doživljajima njihovu pažnju prvi privlači Sadi vežući ih na taj način za istok kao konstantni izvor inspiracija, ideja i osjećanja. Zapad se više nikada nije mogao osloboditi intelektualne ovisnosti o istoku crpeći tako umjetničku i intelektualnu snagu od Sadija, Hafiza, Hajama, Rumija, Ibn Arebija… Tehnološki, intelektualni i umjetnički razvoj Zapada je moguće pratiti kroz zastupljenost nekog od draguljara islamske misli i fokusiranosti Zapada na njihova promišljanja. Sadi je takoreći rodonačelnik romantizma, Hafiz simbolizma, Hajam nadrealizma, a Rumi postmodernizma…

S druge strane, Sadi je najviše djelovao na francuske intelektualce, Hafiz na njemačke, a Hajam na engleske, dok Rumi gotovo podjednako djeluje na sve njih.

Sadi je putem svojih prijevoda ostavio velikog traga na mnogobrojne istaknute ličnosti Zapada između kojih se najviše ističu La Fontene, Victor Hugo, Goethe, Nietzsche, Renan, Emerson, Puškin itd.

Victor Hugo, utemeljitelj romantizma u Francuskoj i jedan od najistaknutijih pisaca svijeta, govoreći o Sadiju kaže: “Šta da radim da napišem knjigu Đulistan, koju jesenji vjetar neće dotaći i čije lijepo i nježno proljeće neće vrijeme pretvoriti u zimu?”

Ernest Renan, poznati francuski filozof devetnaestog stoljeća, u zanosu je rekao: “Sadi nije stranac već je jedan od nas!”

Henry Masse i Thomas Arnold ga porede sa Horacijem, Ezopom i drugim rimskim i grčkim klasičnim piscima ističući praktičnost i aktualnost njegovih misli. Međutim, koliki je bio njegov uticaj u Francuskoj govori podatak da su pojedini francuski intelektualci, političari i druge ličnosti Sadijevo ime ubacilivali kao dodatak svojim imenima i na taj način se predstavljali javnosti. U tome su se najviše isticali Leonard Sadi Carnot (1796-1832), poznati francuski fizičar i otac termodinamike te Marie Francois Sadi Carnot (1837-1894) istaknuti političar i predsjednik Francuske republike u periodu između 1887-1894. godine.

Možda su najviše bili fasicinirani Sadijem američki filozofi 19. stoljeća Ralph Waldo Emerson i Henry David Thoreau, koji su njegove ideje obilato koristili u svojim djelima. Međutim, Emerson se nije zadržao samo na tome već je u slavu Sadija spjevao cijelu poemu koju je nazvao “Sadi”.

Sve gore izrečeno dovoljno govori o vrijednosti i značaju Sadija Širazija, koji je svojim mislima i idejama stoljećima nadahnjivao neke od najznačajnijih umova svijeta i koji je svojim šaljivim i moralnim pričama odgajao generacije muslimana i nemuslimana.

Za kraj ćemo prenijeti jednu lijepu priču iz Đulistana koja veoma slikovito održava našu političku situaciju u zemlji:

“Pripovjeda se da je neki vladar pružio ruku pohlepe na imetak naroda te započeo sa tiranijom i proganjanjem ljudi. Tako je činio sve dok ljudi zbog njegova zla nisu počeli bježati u svijet i zbog siline njegove tiranije birati tuđinu. Kada je smanjen broj podanika država je počela da slabi i državna kasa se ispraznila. Neprijatelji su počeli da navaljuju.

Ko god u danima teškoće pomagača traži

Reci nek’ u danima rahatluka čini plemenita djela !

Pokorni rob zbog nebrige bježi

Budi milostiv ka strancu postaće ti rob!

Jednoga dana u njegovom prisustvu su čitali Šahnamu kom prilikom su spominjali tragičnu propast Zahhakove države i Feridunovo vrijeme. Vezir je vladara upitao: “Znaš li kako je Feridun, koji nije imao nikakvog imetka, bogastva ni svite zadobio vlast?”, odgovorio je: “Onako kako si čuo. Oko njega su se okupili nezadovoljni ljudi, podržali ga i tako je stekao vlast.” Vezir je ponovo rekao: “O vladaru, obzirom da okupljanje ljudi donosi vlast zašto onda ti rastjeravaš narod ? Zar ti nije stalo do vlasti?”

Bolje je da se brižno brineš o vojsci

Jer vladar preko vojske vlada.

Vladar je upitao: “Šta dovodi do okupljanja naroda i vojske?” Reče: “Vladar treba biti plemenit da se oko njega okupe i milostiv da u utočištu njegove vlasti nađu sigurnost a ti nemaš ni jedno od toga.”

Ne čini zulum nikada sultan

Kao što vuk nije pastir

Vladar koji zulum čini

Temelje zidova svoje vlasti ruši.

Kralju se nije svidio savjet vezira, jer nije odgovarao njegovom karakteru. Prekinuo je razgovor i vezira bacio u okove.

Nije prošlo puno vremena njegovi sinovi su se pobunili u namjeri da preuzmu očevu vlast. Ljudi koji su se zbog kraljeve pohlepe i uzurpacije bili razbježali okupili su se oko njih, ojačali ih i tako su od njega preuzeli prijestolje.

Vladar koji prihvata tlačenje potčinjenih

Voljeni će mu u vremenu teškoća postati teški neprijatelji

Sklopi mir s narodom i ne boj se rata!

Jer je pravednomu vladaru narod je vojska