Stigao je red da objasnimo i šiitsku teologiju, makar ukratko. Teologija, što znači racionalno i logičko dokazivanje islamskih načela vjerovanja, u šiijskoj tradiciji ima poseban i ugledan značaj.
Šiijska teologija sa jedne strane potiče iz srca šiijske tradicije, dok sa druge strane, ona je povezana i sa šiijskom filozofijom. Videli smo da je ranije sunijska teologija, tj. teologija većine, bila u sukobu sa tradicijom i hadisima, dok šiijska teologija ne samo da nije protiv tradicije i hadisa, već nema drugog središta osim same tradicije i hadisa.
Tajna ove razlike u vezi hadisa jeste to da šiijski hadisi nasuprot sunijskih hadisa, sadrže u sebi niz predaja u kojima je uključeno mnogo pitanja koja analiziraju i pojašnjavaju na logički način dubine metafizike ili društva.
U sunijskim izvorima hadisa, ne postoji analiza i tumačenje ovih pitanja. Na primjer, ako je spomenuto pitanje odredbe i presude [sudbine], sveobuhvatne Božije volje, Božijih imena i svojstava, ili pitanja o duši, čovjeku, životu posle smrti, obračunu, Siratu, vagi, ili čak o vođstvu i hilafetu i slične teme, neće naći nikakvih dodataka kod tih predaja i objašnjenja, dok u šiijskim hadisima sva ova pitanja su utemeljena i obrazložena. Kada bi uporedili dijelove hadiskih knjiga Sihahu sitte [صحاح ستة – Šest ispravnih zbirki hadisa] sa dijelovima hadiske knjige Usuli Kafi koju je prikupio Kulejni, sve bi nam bilo jasno.
Stoga, u samim tekstovima šiijskih hadisa podrazumijevaju se da je teologija racionalno razmišljanje, analiziranje i pojašnjavanje. Upravo zbog kod šiija ne postoji podjela na dvije skupine, odnosno na ehlul hadisa i ehlul kelama, kao što su sunijski pripadnici podijeljeni.
Mi smo u prethodnim predavanjima naglasili da po sunitskim izvorima, prvo pitanje o vjerovanju koje je postavljeno kod muslimana, jeste pitanje nevjerništva griješnika, a prvi koji su se bavili tim pitanjem su haridžije u prvoj polovini prvog stoljeća. Posle toga su pitanje izbora i volje aktualizirali dvije osobe po imenima Ma'bed Džuheni i Gajlan Dimiški, koje su zastupale ovu teoriju. Njihovo mišljenje je bilo suprotstavljeno mišljenju kojeg su propagirali i proglasili umajadski vladari. Nakon tih pitanja, u prvoj polovini drugog stoljeća Džehm ibn Safvan je ukazao na teoriju o jednoći [Božijih] svojstava i Biti. Tada su Vasil ibn Ataov i Amr ibn Ubejd kao prvi osnivači mutezilijskog pravca preuzeli učenje o slobodi volje i izbora od Mabeda i Gajlana, a učenje jednoće Božije Biti i Njegovih stvojstava od Džehm ibn Safvana. Mutezile su u vezi pitanja nevjerništva ili vjerništva griješnika zauzeli središnji stav, odnonso položaja između dva položaja i aktuelizirali su pored ovih pitanja, još neka koja su zajedno činili teologiju, i tako je oblikovana islamska teologija.
Da, ovo je interpretacija ili shvatanje zapadnih poznavaoca islama i orijentalista u vezi nastanka racionalnih pitanja u islamskom vjerskom svijetu.
Ovi ljudi su namjerno ili nenamjerno zaboravili demonstrativne i duboko racionalne teme i predaje koje je po prvi put Imam Ali, mir s njime, izrekao.
Istina je to da pokretanje duboko racionalnih predaja koje su prisutne u islamskim znanostima prvi predočio Imam Ali, mir s njime, kroz svoje govore, pozive u islam i diskusije. On je taj koji se prvi put osvrnuo dubokim pogledom na pitanja Božije Biti, svojstava, nastalosti i pravječnosti, složenosti i nesloženosti, jedinstvu i mnoštvu i ostalim temama, i sva ta mišljenja su zapisana u knjizi Nehdžul-belaga (Staza rječitosti). Duh ovih govora i njihova opredjeljenost nije ista kao što je uprisutljena u teološkim pravcima mutezila i ašarija, ili čak nekih šiijskih naučnika koji su bili pod uticajem svojih savremenika teologa.
Mi smo u knjizi Sejri dar Nehdžul-balage, kao i u predgovoru petog toma knjige Osule falsafe va raveše realism (Osnove filozofije i metod realizma), govorili o ovim predajama.
Sunijski historičari priznaju da je šiijski razum odavno bio racionalno-filozofski, znači da je šiijski način mišljenja od ranih vremena bio demonstrativan i racionalan. Šiijska racionalnost i šiijsko razmišljanje, ne samo da se suprotstavljaju hanbelijskom mišljenju, koje uglavnom poriče ulogu upotrebe dokazivanja o vjerskim pitanjima, kao i ašarijskom mišljenju, koje oduzima autoritet razumu i daje ga vanjštini vjerskih predaja, već su čak i protiv mutezilijskog razmišljanja pored njegove racionalnosti, zato što je mutezilijsko razmišljanje, iako je racionalno, ali je više dijalektičko, nego demonstrativno[1]. Upravo iz tog razloga, većina islamskih filozofa su bili šiije. Život islamske filozofije je šiitsko učenje i šiije su bile te koje su preuzele ovu duhovnost od svojih predvodnika, a posebno od svog prvog predvodnika Amirul-mu’minina Imama Alija, mir s njim.
Šiijski filozofi, bez toga da pretvore filozofiju u teologiju i da je izvedu iz demonstrativne filozofije u dijalektičku filozofiju, uspjeli su da učvrste islamska izvorna vjerovanja, inspirisani Kur'anskom Objavom i govorima predvodnika u vjeri. Zbog toga, ako bi hteli da nabrojimo šiijske teologe i da spomenemo sve one koji su zastupali racionalno mišljenje o šiijskim islamskim vjerovanjima, morali bismo nabrojati i prenosioce hadisa i neke šiijske filozofe u grupu teologa, zato što kao što smo već rekli, šiijski hadis i šiijska filozofija, obje te nauke, su bolje od same nauke teologije ostvarile njenu svrhu.
Međutim, kada kažemo teolozi, ako mislimo na osobe koje su pod uticajem mutezilijskih i ašarijskih teologa poznavali dijalektičku filozofiju, moramo ukazati na posebnu grupu, ali ne postoji razlog da govorimo samo o toj posebnoj grupi naučnika.
Pređemo li preko izjava čistih predvodnika, mir s njima, koje su prepune vjerskih pojmova u vidu govora, prenosa i dova, prva osoba među šiijskim autorima koja je napisala knjigu o vjerovanju je Ali ibn Ismail ibn Mejsam Temmar. Mejsam Temmar je također bio vješt govornik i ubraja se u bliske prijatelje Imama Alija, mir s njime. Ali ibn Ismail je unuk tog uvaženog čovjeka. Ovaj naučnik je savremenik Amr ibn Ubejda i Ebul-Huzejl Allafa, poznatih teologa prve polovine drugog stoljeća i osnivača prve generacije mutezilijske teologije.
Među ashabima Imama Sadika, mir s njime, postoji jedna skupina njegovih učenika koje je lično Imam Sadik nazivao teolozi, a to su Hišam ibn Hakem, Hišam ibn Salim, Humran ibn A'jenov, Ebu Džafer Ahvel poznat po imenu Džaferut-tak, Kajs ibn Masir i ostali.
U knjizi Kafi je opisan tok razgovora ove skupine sa nekim protivnikom u prisustvu Imama Sadika, mir s njime, zbog čega se Imam Sadik mnogo obradovao.
Ova generacija je živjela u prvoj polovini drugog stoljeća. Ta grupa je vaspitana u duhu škole Imama Sadika i to dokazuje da nisu sâmo Imami Ehli-bejta, mir s njima, raspravljali o teološkim pitanjima, već su podučili određene ljude u svojim školama i tako ih pripremili za razne teološke rasprave. Hišam ibn Hakem je poznat po svom znanju u teologiji, a ne pravu, hadisu ili tefsiru. Imam Sadik je njega u to vreme, dok je bio mladić, više cijenio od ostalih svojih ashaba i postavljao ga je na bolja mesta od ostalih učenika. Svi su jednoglasno tumačili ovaj postupak Imama Sadika da je bilo iz tog razloga što je Hišam ibn Hakem bio vrsni teolog.
Imam Sadik, mir s njime, je ustvari sa davanjem prednosti teologu Hišamu nad poznavateljima prava i hadisa, htio da ukaže na vrjednost teoloških pitanja, i tim postupkom je teologiji dao prednost u odnosu na pravo ili hadis. Jasno je da ovakvo postupanje Imama ostavilo veliki uticaj na napredak znanja teologije i na to da šiijski razum od samog početka bude opredeljen teološko-filozofski.
Imam Rida, mir s njime, je lično prisustovao na okupljanjima koje je Mamun organizovao među teolozima svih pravaca, a također i sam je uzimao učešća u nekim temama. Detalji ovih sastanaka su zapisani u šiijskim knjigama.
Zapadni i istočni orijentalisti kao i poznavaoci islama, osim toga što ne spominju intelektualne pokrete Imama Alija, mir s njime, oni ne obraćaju pažnju ni na sve ove procese koje su čisti Imami činili na putu oživljavanja racionalnih rasprava o islamskim vjerskim pitanjima. To je zaista čudna stvar.
Fadl ibn Šazan, Nišaburi, prijatelj Imama Ride, Imama Dževada i Imama Hadija, mir s njima, koji je zakopan u gradu Nišaburu, pored toga što je bio pravnik i poznavatelj hadisa, poznavao je i teologiju. U mnogim teološkim knjigama se upravo od njega prenose mišljenja.
U porodici Noubaht je mnogo naučnika od kojih je najviše bilo teologa. Počevši od Fadl ibn Ebu Sehlovog sina Noubahtovog koji je za vreme Haruna bio zadužen za poznatu biblioteku pod imenom “Bejtu el-hikmet”i jedan je od poznatih prevodilaca sa persijskog na arapski jezik, pa do Ishaka ibn Ebu Sehl ibn Noubaht, i njegovog sina, Ismaila ibn Ishak ibn Ebu Sehl ibn Noubaht, kao i njegovog drugog sina, Ali ibn Ishakovog, njegovog unuka Ebu Sehl Ismaila ibn Ali ibn Ishak ibn Ebu Sehl ibn Noubaht kojeg nazivaju “Šejhu el-mutekelimin”(Velikan teologa), kao i Hasan ibn Musa Noubaht, sestrića Ismail ibn Alijevog i još drugih rođaka iz iste porodice, svi oni su bili šiijski teolozi.
Ibn Kubbe Razi iz trećeg stoljeća, i kasniji Ebu Ali ibn Miskevejh, poznati islamski mudrac i lijekar, autor knjige Taharetu el-a'rak (طهارة الأعراق), koji je živeo početkom petog stoljeća, također, su šiijski teolozi.
Šiijskih teologa ima mnogo. Hadže Nasiruddin Tusi, slavni filozof, matematičar i autor knjige Tedžridu el-i'tiqad (تجرید الإعتقاد), kao i Allame Hilli, poznati pravnik i pisac komentara na knjigu Tedžridu el-i'tiqad poznati su šiijski teolozi sedmog stoljeća.
Hadže Nasirudin Tusi je pisanjem svog dela Tedžridu el-i'tiqad stvorio najčvršće teološko djelo, dok je Tusi pored teologije bio i vješt filozof i mudrac. Nakon pisanja Tedžrida, svi teolozi, bili sunije ili šiije, posvećivali su posebnu pažnju ovoj knjizi. Nasiruddin Tusi je u velikoj mjeri, teologiju promijenio sa dijalektičkog načina raspravljanja na demonstrativni. Tako je u kasnijim periodima, teologija potpuno izgubila svoju dijalektičku narav i svi teolozi su prihvatili demonstrativnu filozofiju i način proučavanja, tako da je teologija izgubila svoju samostalnot naspram filozofije.
Šiijski filozofi nakon Tusija, su svoja nužna teološka pitanja postavili u filozofiji i analizirali su ih na filozofski način tj. demonstrativni. Oni su bili uspješniji od pređašnjih teologa koji su koristili stare metode za ista pitanja. Naprimjer, Mulla Sadra ili Hadži Sabzevari, iako nisu ubrojani u grupu poznatih teologa [zato što im je stručnost filozofija], ali kada bi ih uporedili po značajnosti koje su stvorili, sigurno bi se njihova imena našla ispred mnogih poznatih teologa.
Istina je ta ako se obratimo islamskim tekstovima, što znači Kur'anu, Nehdžul-belagi i hadisima Ehli-bejta, suočili bi se sa činjenicom da je demonstrativno-filozofski metod mnogo bliži i sličniji jeziku i logici vjerskih predvodnika nego što je to dijalektičko-teološki. Smatramo da i ova kratka objašnjenja zadovoljavaju temu o kojoj je riječ.
[1]Mi smo u predavanju o cijelinama filozofije pojasnili razliku peripatetičke, iluminacijske, intuitivne i dijalektičke (teološke tj. mutezilijske i ašarijske) filozofije.
