Svojstva ljudi posvećenih Ovom svijetu – Hvaljenje sebe za ono gdje nemamo zasluge i pripisivanje sebi onoga što nije pri nama (67.)

 

Opisujući na Miradžu posvećene Ovom svijetu Allah, dž.š., je Poslaniku, s.a.v.a., rekao: “Sebe hvale i za ono što nisu zaslužni, i pripisuju sebi ono što im i ne pripada.”

Kur’an

“Zar ne vidiš one koji sebe smatraju od grijeha čistim? Međutim, Allah oslobađa od grijeha onoga koga On hoće, i nikome se neće, ni koliko trun jedan, nepravda učiniti.”[1]

“Zato se ne hvališite bezgrešnošću svojom – On dobro zna onoga koji se grijeha kloni.”[2]

“Kad ste to jezicima svojim prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, a vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno.”[3]

“A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje.”[4]

“Reci: ‘Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade? To su oni koji u dokaze Gospodara svoga ne budu vjerovali i koji budu poricali da će pred Njega izići; zbog toga će trud njihov uzaludan biti i na Sudnjem danu im nikakva značaja nećemo dati.’”[5]

Predaje

Rekao je Ebul Hasan treći, mir s njime: “Ko je sobom ispunjen, mnogo je na njega srditih.”[6]

Poslanik, s.a.v.a., je u poznatom hadisu Ebu Zerru kaže: “O Ebu Zerr, koga ispunjava to da ljudi pred njim ustaju na noge, neka već sebi pripremi mjesto u vatri.”[7]

Od Ali ibn Suvejda el Medenija od Ebul Hasana Musa'a, mir s njime, se prenosi da je rekao: “Pitao sam ga (Ebul Hasana) o samodopadljivosti koja kvari dobra djela, pa mi je rekao: ‘Samodopadljivost ima više stupnjeva: od vrsta samodopadljivosti je i da se čovjeku njegovi ružni postupci čine finima, pa ih gleda kao lijepe i divi im se, i tako vjeruje kako čini dobre stvari. A ima i takva dopadljivost gdje čovjek vjeruje u svoga Gospodara, pa osjeća kao da bi Allah njemu trebao biti zahvalan, a Allahu pripada zahvala za svako dobro prema njemu učinjeno.’”[8]

Rekao je Imam Sadik, mir s njime: “Ko ga obuzme samodopadljivost propao je, koga obuzme dopadljivost vlastitim mišljenjem propao je. Isa sin Merjemin uobičavao je govoriti: ‘Liječio sam bolesne pa sam ih uz Božju dozvolu izliječio, i liječio sam slijepe od rođenja i gubave pa su s Božjom pomoći bili izliječeni, bavio sam se i mrtvima, pa su ustajali oživljeni Božjom voljom. I liječio sam ahmake i nisam bio u stanju da ih popravim.’ Rekoše mu prisutni: ‘O Ruhullah, a šta su to ahmaci?’ Reče: ‘To su oni koji su dopadljivi samima sebi i koji su zadivljeni vlastitim stavovima. To su oni koji vide da su za sve zaslužni, a da niko nije zbog njih zaslužan. I sva prava vidi samo svojim, a ne vidi da i drugi kod njega imaju pravo. To je ahmak kod kojeg nijedna vještina ne pomaže u liječenju.’”[9]

Rekao je Božji Poslanik, s.a.v.a.: “Tri su osobine koje čovjeka vode u propast: škrtost kojoj se čovjek predao, i strasti koje se slijede, i čovjekova samodopadljivost, a ona upropaštava djela i ona je ta koja priziva Božju kaznu na čovjeka.”[10]

Rekao je Božji Poslanik, s.a.v.a.: “Ko bude stjecao znanje sa ciljem da se raspravlja sa neznalicama ili sa ciljem da se diči među učenima ili da bi zadobio pristalice, te veli: ‘Ja sam vam poglavar’, neka već računa sebi mjesto u vatri. Uistinu poglavarstvo zaslužuju samo obdareni za njega. Pa ko bude ljude pozivao da ga slijede a među njima bio neko ko je sposobniji i znaniji od njega, Allah ga na Sudnjem danu neće ni pogledati.”[11]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Na najvećem su belaju i muci ljudi koji su iskušani da imaju razvezan jezik i spljošteno srce. Takav ne pogodi ni kada šuti, a kada progovori nikakvo dobro ne progovori.”[12]

Rekao je Božji Poslanik, s.a.v.a.: “Ko kaže ‘ja sam znalac’, on je neznalica.”[13]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Onaj ko je zadovoljan samim sobom taj je obmanut, a onaj ko je samouvjeren taj je baš u iskušenju.”[14]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Onaj ko je samim sobom zadovoljan zastrte su mu pred njim vlastite mahane. A da vidi vrijednost drugih, zatrpalo bi ga ono u čemu je od nedostataka i propasti.”[15]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Ono što kod drugih smatraš lošim, smatraj ga i kod sebe, a ljudima želi ono što i sebi želiš.”[16]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Svoje nedostatke neće spomenuti osim već savršena osoba.”[17]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Pripazi se samodopadljivosti pa da te onda mnogi zamrze.”[18]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Ko sebe zapostavi, propao je.”[19]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Ko se zapusti u užicima, postane nesretnik i od pravog puta se udalji.”[20]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Svako samouvjeren u sebe, već je u vatru bačen.”[21]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Dovoljno je čovjeku neznanja da bude sobom zadovoljan.”[22]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Dovoljno je čovjeku od nedostataka samo to da sebe smatra velikim.”[23]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Ko se povinuje svome nefsu / prohtjevima, oni ga i dokrajče.”[24]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Uistinu ovaj nefs je navodi na zlo, pa ko zanemari da ga oprezno motri, on ga postepeno spremi među mrtve.”[25]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Ko je samokritičan već je šejtana nadvladao.”[26]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Vjernik ne dočekuje noć niti svitanje, a da njegov nefs nije optuženik kod njega.”[27]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Uznositost dolazi samo od beznačajnosti.”[28]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Boljka koja se veže za poglavarstvo jeste gordost.”[29]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Šta je sinu Ademovu pa se hvalisavo drži? Početak mu je kapljica sperme, kraj mu je da će postati lešina, a ni sam sebi ne može opskrbu od sebe stvoriti.”[30]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Nema gluposti kao što je uznositost.”[31]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Samodopadljivošću na površinu izlaze prljavštine i nedostatci.”[32]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Tvoja samodopadljivost znak je tvoje maloumnosti.”[33]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Najgora stvar što može postojati je samodopadljivost.”[34]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Zadovoljstvo čovjeka sobom samim, uvijek je popraćeno srdžbom Njegovog Gospodara.”[35]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Samodopadljiva osoba ima mnogo onih što je ne vole.”[36]

Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Propao je onaj ko se svojim nefsom zadovoljio i samopouzdanje našao tamo gdje mu ga je on pokazao.”[37]

Pojašnjenje

Korijend uhovnog nedostatka ili malodušnosti spomenute u ovim hadisima, mislim na hvaljenje sebe onim za što se nije zaslužno i pripisivanje sebi onoga što nam ne pripada, vraća se također i polazi od samoljublja i samodopadljivosti. Koliko li je samo nevolja i kazni koje čovjeka zadese iz smjera ovog nedostatka.

Naročita je obaveza onima koji djecu odgajaju a i svima koji idu putem upute, da motre stalno na ovu pogubnu bolest prije nego ona uzme svoj udio i uozbilji se. Obaveza je da se ukloni kada se pojavi prije nego zadobije snagu i poteče venama. Čak šta više oni koji su dosegli visoke stupnjeve na Božijem svetom putu pročišćenja treba da se izlože pregledu duhovnih liječnika i predanih bogobojaznih učenjaka koji su ostvarili rezultate u odgoju, a i sami su odgojeni, kako bi se još pročistili od ovakvih nedostataka.

Vjerujem da onaj ko je oslobođen ove pokvarene osobine i onaj ko razmišlja, može jasno uvidjeti zašto onaj ko je opisan prethodnim nevaljalim svojstvima pripada skupini onih koje nazivamo dunjalučarima, sinovima dunjaluka i njegovim ašicima.