Opisujući na Miradžu posvećene Ovom svijetu Allah, dž.š., je Poslaniku, s.a.v.a., rekao: “…Mnogo govori.”
Kur’an
Kur’an: “On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.”[1]
Predaje
Imam Sadik, mir s njime, svojim sljedbenicima je rekao: “Počujte naš govor, on vam je bolji od dirhema zarađenog, neka niko od vas ne govori o onome što ga se ne tiče, a i mnogo onoga što ga se tiče neka ne govori dok mu ne nađe pravo mjesto i vrijeme. Jer koliko ih je samo progovorilo tamo gdje nije bilo mjesto i vrijeme pa je samo sebi naškodio svojim govorom.”[2]
Imam Sadik, mir s njime, je rekao: “Mesih, a.s., je uobičavao govoriti: ‘Nemojte mnogo govoriti osim da Boga spominjali, jer oni koji mnogo govore van zikrullaha, srca im otvrdnu ali oni to i ne osjete.”[3]
Imam Sadik, mir s njime, je rekao: “Rekao je Božiji Poslanik, s.a.v.a.: ‘Onaj ko svoj govor ne smatra sastavnim djelom svojih djela, njegovi su se grijesi već namnožili i kazna se samo što nije primkla.’”[4]
U hadisu od Allahova Poslanika, s.a.v.a., upućenog Ebu Zerru, r.a.: “O Ebu Zerr, nije nikakvo dobro uradio ko svoj jezik nije sačuvao.”[5]
Također u istoj predaji: “O Ebu Zerr, Allah je pored jezika svakog govornika, zato neka se čovjek boji Allaha i pazi šta će reći.”[6]
Pojašnjenje
Kažem: Prethodilo je u kontekstu Božjih riječi: “Zaveže jezik i ne pušta ga osim tamo gdje ga se tiče (u drugoj inačici iste predaje: osim tamo gdje će imati koristi)”, i kod Božjih riječi: “Oni su zatvorenici, zatvorili su jezike svoje od beskorisnog govora” – ono što pojašnjava značaj šutnje i koristi koje iz nje proizlaze, isto tako slijedi u nekim narednim rečenicama ovoga hadisa materijal koji govori o sličnoj tematici.
Što se tiče tajne zbog čega je pretjerano pričanje obilježje onih što su dunjaluku predani, to je zbog toga što čovjek po prirodi svojoj ili će paziti na svoj Ahiret ili na svoj dunjaluk. A na Ahiret nije moguće paziti uz mnogo govora osim ako je taj govor o Ahiretu, jer sve van toga što ulazi u pojam pretjeranog pričanja je beskorisno i ne može ozbiljno da se čovjeka tiče, iako taj govor i dalje pišu meleci pisari i srce od njega tvrđe postaje, a greške govornika rastu. Zato onaj koji mnogo govori bez dvojbe svrstava se među dunjalučare.
