Tekstovi koji pojašnjavaju značenje uzdizanja dove i odgovora na nju (86.)

Kur’an

“On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi; i On zna sve!”[1]

“On zna šta u zemlju ulazi i šta iz nje izlazi i šta s neba silazi i šta se prema njemu diže, on je s vama gdje god bili, i sve što radite Allah vidi.”[2]

“Zar ne znaš da Allah zna što je na nebesima i što je na Zemlji? Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, niti među petoricom a da On nije šesti, ni kad ih je manje ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili.”[3]

“Toga dana će neka lica blistava biti, u Gospodara svoga će gledati.”[4]

“A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova, uisitnu, oni će toga dana od milosti Gospodara svoga zakonjeni biti.”[5]

“Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. On je, zaista, Uzvišen i Mudar!”[6]

Predaje

Imam Sadik, mir s njime, je rekao: “Ime Allah nije isto što i Bit Allahova… Te je govorio dok ne reče: Pa ko misli da Allaha je spoznao i da je On iza nekog zastora i ima neku formu ili oblik, takva osoba je mušrik. Uistinu On je jedan i jedinstven pa kako može biti jednobožac onaj ko vjeruje da Ga poznaje na osnovu sličnosti sa nečim drugim. Uistinu Allaha poznaje samo onaj ko Ga po Njegovim karakteristikama poznaje/priznaje. Pa ko Ga putem onoga kako se je opisao ne poznaje, takav Ga i ne poznaje nego znade nekog drugog. Nema između Stvoritelja i stvorenja ničega. Allah je taj koji je stvorio stvari ne iz nečega što se naziva Njegovim imenima. On je drugo, a imena su nešto drugo. Opis nije bit opisanog.”[7]

Šejh Saduk u djelu Et-Tevhid njegovim senedom od prenosioca koji je čuo Ebul Hasana Ridu, mir s njim, kako govori u prisutnosti halife Me'muna o tevhidu. Predaja je poduža i u njoj između ostalog stoji da je Imam Rida rekao: “Stvaranjem se dokazuje Njegovo postojanje, a razumom se On spoznaje, a iskonskom čovjekovom prirodom (fitretom) se potvrđuju Njegovi argumenti. Allahovo stvaranje, zvano stvorenja zastor su između Njega i njih.” Sve dok ne reče: “Zastro je jedna od drugih, kako bi znala da između Njega i njih nema zastora osim njih samih. Njemu pripada značenje Rububijjeta / Gospodarstva jer i nema nekog kome bi se sa neovisnošću iskazivalo ovo pravo. I Njemu pripada zbilja Božanstvenosti jer nema u zbilji ništa što je božanstvo osim Njega.” (4/227/3.)

Feth ibn Jezid El-Džurdžani prenosi: “Napisao sam pismo Ebul Hasanu Ridi, mir s njim, u kojem sam ga pitao o nekim pitanjima iz tevhida, pa mi je on odgovorio lično svojim rukopisom: Reče Dža'fer ibn Muhammed el Eš'ari: Feth je pred mene iznio to pismo pa sam ga pročitao napisanog rukom Ebul Hasana alejhi selam: “Bismillahirrahmanirrahim! Hvala Allahu koji je nadahnuo Svoje robove hvalom i zahvalom, i koji ih je stvorio da po prirodi spoznaju da je On Bog. On je onaj koji na Svoje postajanje je ukazao Svojim stvaranjem i stvorenima. I koji je dokaze o nastanku stvorenja nakon što nisu postojala ukazao njihovim stalnim nestajanjem/promjenama. Koji je njihovom sličnošću dokazao da nema Njemu ništa slično (da ništa nije kao On). On Svojim znamenjima ukazuje na Svoju moć, Njegov Bit ne može imati zasebna svojstva.[8] Oči/pogledi Ga ne mogu vidjeti. Niti Ga misli mogu dokučiti. Njegova Bit nema dužinu, niti Njegovo postojanje kraj, za Njega emocije i osjećaji ne postoje. Njega ne zastire nikakav zastor. Zastor između Njega i Njegovih stvorenja je zbog njihove nemogućnosti za takvo nešto koja je u samoj njihovoj biti. A moguće u njihovim bitima sa druge strane nemoguće je za Božansku Bit. Tako i prostorno razdvajanje Tvorca i stvorenog, Gospodara i onog što svojim postojanjem potvrđuje da ima Gospodara, i Onog što stvara granice i ograničeno i ograničenog.”[9]

Imam Sadik prenosi od svojih očeva, mir s njima, da je Božji Poslanik, s.a.v.a., u jednom od svojih govora rekao: “Hvala Allahu koji je u svom postojanju prije svega Jedinstven… Sve dok ne reče: Zastr Svojim svjetlom od stvorenja u horizontima čežnje i moći neprocjenjive i vlasti neograničene. Iznad svega se je uzdigao i svakoj se je stvari približio. Pa se Svojim stvorenjima ukazao bez da se pogledima vidi. On je na najvišem obzorju, Njemu je drago Njegova jedinstvenost u jedinstvenosti, zato se je i zastro Svojim svjetlom i uzdigao u Svojim visinama i skrio stvorenjima od njih samih.”[10]

Imam Husejn, mir s njime, je rekao: “O ljudi, pripazite se ovih što iz vjere iskaču lahko… Te je govorio do ne reče: On je među stvarima biće, ali ne bivstvovanjem bića kako Njemu ne dolikuje, od stvari je odvojen, ali ne odvojenošću onoga ko je prostorno odvojen. Njegova moć se ne proteže onako kakva je moć onoga ko ima suprotstavljenog sebi jednakog ili isključivog. Njegova vječnost ne mjeri se vremenom. Niti se Njegova prisutnost razumijeva kao da je zauzeo strane mjesto. Zastrt je od zamišljanja kao i od pogleda. Njegova se zastrtost odnosi i na one na nebesima i na one na Zemlji jednako. Njegova blizina znači zapravo Njegovo ukazivanje počasti (nekome), a Njegova daljina znači ponižavanje (onoga ko to zaslužuje).”[11]

Ebu Hamze Sumali prenosi da je pitao Ali ibn Husejna, mir s njime: “Koji faktor je učinio da je Allah Sebe zastro od stvorenja?”, na šta on reče: “Zato što je njihova konstrukcija podignuta na neznanju.”[12]

Imam Sadik, mir s njime, je rekao: “Došli su Džibril i Mikail i Israfil na Buraku Poslaniku, s.a.v.a. – te je naveo predaju dok ne reče: Tada Džibril reče: ‘O Muhammede, s.a.v.a., smatraš velikim ono što vidiš? To je samo jedan mali dio onoga što je tvoj Gospodar stvorio, pa kako je tek sa Stvoriteljem koji je stvorio i ono što si vidio i ono što nisi vidio. A veće i od ovoga što je Gospodar tvoj stvorio je da između Allaha i onoga što je stvorio ima devedeset hiljada zastora. A najbliža stvorenja Allahu jesmo ja i Israfil, a između nas i Njega su četiri zastora. Zastor od svjetlosti, zastor od tmine, zastor od magle i zastor od vode.”[13]

U munadžatima mjeseca ša'bana stoji: “Bože moj, podari mi potpunu predanost Tebi, i osvijetli oči srca naših svjetlošću gledanja u Tebe, tako da oči srca poderu zastore od svjetla, i stignu na stjecišta veličine i tako ostanu naše duše okačene o moć Tvoje svetosti.”[14]

U dovi dvadeset i sedmog dana mjeseca redžepa stoji: “Ti nisi zastrt od Svojih stvorenja osim ako ih vlastita djela ne zastru od Tebe. Spoznao sam da je najbolja poputnina onoga koji će pred Tebe neminovno izaći, čvrsta volja kojom će samo Tebe izabrati, pa moje Te srce doziva čvrstom voljom.”[15]

U dovi na dan arefata stoji: “Bože moj, Kako Si samo blizu mene! Kako Si samo blag prema meni! Pa šta je to što me onda zastire od Tebe.”[16]

Također u ovoj istoj dovi se uči: “Bože moj! Moje bavljenje tragovima čini samo posjetu Tvoju još daljom. Pa skupi moju snagu za služenje tebi koje će me dovesti do Tebe. Kako da sam nađe puta do Tebe onaj čije postojanje ovisi o Tebi? Zar to neko drugi ima nešto od pojavnosti što Ti nemaš, pa da on bude pokazatelj Tebe? A kada Si to bio odsutan da bi bio potreban vodič koji će do Tebe dovesti? Kada Si to bio dalek da je trebalo pratiti tragove kako bi se do Tebe stiglo?”[17]

U ovoj predaji također stoji: “Ti si Taj Koji mi se pokazao u svakoj stvari, pa Te jasno vidim u svemu, i Ti si svemu očevidan!”[18]

U istoj dovi također stoji: “O Ti Koji si se zastro u daljinama Svoga Prijestolja, od toga da Te pogledi mogu dokučiti! O Ti Koji si se ukrasio savršenstvom Svoje ljepote! Svoju si veličinu u zbilju stavio upravljanjem, pa kako da budeš skriven kada si Ti očevidan? Ili kako da se svrstaš u odsutne, a Ti nadzireš i prisutan Si? Ti sve možeš, i hvala i zahvala pripadaju samo Allahu jedinom!”[19]

U munadžatima onih koji strahuju: “Bože moj, nemoj svojim muvehhidima / onima što svjedoče Tvojoj jednoći, zatvoriti vrata Svoje milosti, i nemoj zastrijet one koji za Tobom čeznu od ljepote gledanja u Tebe!”[20]

U munadžatima pokornih: “Sa naših srca skini mrak sumnje i vela!”[21]

U dovi Iftitah: “Hvala Allahu čiji zastor se ne može poderati i čija vrata nikada nisu zatvorena!”[22]

Pojašnjenje

Ovim navedenim ajetima i predajama postalo je jasno značenje Božjih riječi u hadisu o Miradžu: “Dova im je kod Allaha uzdignuta”, kao i ostalih sličnih rečenica u ovom hadisu. A kod nekolicine takvih rečenica naveli smo u kontekstu i ajete i predaje i dove i naša kratka pojašnjenja sve u cilju otklanjanja nejasnoća sa vanjštine izraza upotrijebljenih u tekstovima koji govore i pojašnjavaju znanje o Bogu i Božanstvenosti.