Tevhid briše grijehe (stanje duše koja posvjedoči tevhid briše grijehe)

Tevhid, odnosno stanje duše kada ona posvjedočuje tevhid je to koje briše grijehe

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

وَأَقِمِ الصَّلاَةَ طَرَفَيِ النَّهَارِ وَزُلَفًا مِّنَ اللَّيْلِ إِنَّ الْحَسَنَاتِ يُذْهِبْنَ السَّـيِّئَاتِ ذَلِكَ ذِكْرَى لِلذَّاكِرِينَ

“A ti namaz klanjaj s početkom i krajem dana i s nadolaskom noći! Dobra djela zbilja nište ona hrđava! To je Opomena za one koji Opomenu k pameti prihvaćaju.”[1]

Živeći na Ovom svijetu čovjek nekada počini grijeh, a nekada dobro djelo. Grijeh od čovjeka dolazi u stanju zaborava (gafleta), a dobro djelo u stanju svijesti o Bogu (tazakkura). Poznata predaja kaže: “Bludnik dok čini blud nema imana, kao što ni lopov dok krade nema imana.”[2]

Čovjekova duša koja ima potencijal da se dosegne savršenstvo i uzdigne se na najviše stepene čovječnosti u trenucima kada se uzdiže ka tim stepenima i savršenstvu, svaki grijeh i manjkavost koju je u prošlosti počinila samo se po sebi briše. Prethodni grijeh, prema pretpostavci, nalazi se na nižim razinama horizonta duše i sada kada je duša krenula sa te niže razine ka višim i napušta tu postaju i nastanjuje postaju na višoj razini, odnosno duhovno se uzdiže na višu razinu, ta prethodna postaja i razina sa svim svojim tragovima i učincima ostaje iza čovjeka ne polazeći sa dušom u više razine. Stoga, i počinjeni grijesi na novoj razini ne postoje i, ustvari, oni su bili stanje duše njene prethodne razine a trenutno sada kada duša mijenja svoje prethodno stanište, a nastanjuje novo, ona dolazi čista. Ustvari, ono što uradi čovjek u ovom kretanju koje ga uzdiže na više razine samo po sebi briše prethodne grijehe koji su bili stanje njegove duše na nižoj razini.

Prema ovom pojašnjenju tevhid je taj koji briše grijehe. U Svijetu tevhida grijeh uopće nema značenje i smisao. Čovjek koji je stigao do tevhida poput je djeteta tek od majke rođeno i čisto od grijeha, jer, prema pretpostavci, prethodni grijesi su rezultat sljepoće unutrašnjih očiju, posmatranja Svijeta mnoštva i zaborava na Boga te njegova viđenja stvari neovisnim od Uzvišenog Boga. Ustvari, grijeh i nije ništa drugo do ovo. Međutim, pod utjecajem borbe protiv niskih strasti duše te primjenom asketizma potvrđenog u Šerijatu i pokoravanju Božijim zapovijedima čovjekovo se stanje mijenja, njegov zaborav prelazi u svjesnost Boga, a njegove unutrašnje oči se izliječe i progledaju. U tom novom stanju čovjek sve stvari vidi ovisnim o Bogu i manifestacijom Njegovih svojstava. U ovom stanje sve što postoji je čisto dobro i potpuna čistoća. Prema tome, prelazak iz stanja širka u tevhid najviši oblik je pokajanja i tevbe, i najučinkovitiji oblik brisanja grijeha, među svim ostalim oblicima.

I suprotno tome, budući da duša ima potencijal da se sunovrati na niže razine i da se vrati iz stanja pokornosti u nepokornost, ako je jedan period i bila pokorna a potom se vratila u svoj prvotni položaj, koprena zaborava joj je oslijepila unutrašnje oči i one su posvećene samo posmatranju ovosvjetskih ukrasa. Takva duša je zaboravila na Boga, a uzroke u Ovom svijetu gleda neovisnim u djelovanju. Ovakav pad duše dovodi do brisanja svih prethodno počinjenih dobrih djela, jer ta dobra djela odgovaraju onom stanju duše koje je imala na tom odgovarajućem stepenu. Trenuto sada kada je napustila taj stepen i odabrala lošiji stepen, tragovi prethodnog stepena ostaju iza čovjeka i duša lišena tih dobrih djela se nastanjuje na novu nižu postaju. Ukratko gledano, prethodno istaknuto se može sažeti u dvije rečenice:

1. duša sa uspinjanjem na svaki novi stepen i stjecanjem viših savršenstava briše i uništava grijehe prethodnih stepeni;

2. duša koja se spušta i zaranja u niske strasti sa svakim nižim stepenom briše sva dobra prethodnog višeg stepena.

U vezi prvog oblika, odnosno brisanja grijeha posredstvom dobrih djela u Kur'anu se kaže:

وَالَّذِينَ لَا يَدْعُونَ مَعَ اللَّهِ إِلَهًا آخَرَ وَلَا يَقْتُلُونَ النَّفْسَ الَّتِي حَرَّمَ اللَّهُ إِلَّا بِالْحَقِّ وَلَا يَزْنُونَ وَمَن يَفْعَلْ ذَلِكَ يَلْقَ أَثَامًا *يُضَاعَفْ لَهُ الْعَذَابُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ وَيَخْلُدْ فِيهِ مُهَانًا * إِلَّا مَن تَابَ وَآمَنَ وَعَمِلَ عَمَلًا صَالِحًا فَأُوْلَئِكَ يُبَدِّلُ اللَّهُ سَيِّئَاتِهِمْ حَسَنَاتٍ وَكَانَ اللَّهُ غَفُورًا رَّحِيمًا

“I oni koji ne zazivaju pored Allaha nikakvog boga drugoga, niti ubijaju ikoga koga je Allah zabranio da se ubija – osim kad traži pravda – i koji blud ne čine! A ko to radi, kaznu susrest će, na Danu Sudnjem patnja mu udvostručena bit će, na njemu vječno ponižen ostat će, osim onih koji se pokaju, i uzvjeruju, i rade dobro, takvima će Allah zla djela njihova u dobra djela promijeniti, a Allah grijehe prašta i samilostan je.”[3]

Primjetite da su u ovom ajetu iman, dobro djelo i pažnja ka Bogu, stvari koje nadoknađuju i brišu grijeh ubijanja zabranjene osobe i grijeh bluda. Na razini imana i dobrog djela duša postaje čista i to briše sve grijehe koji su proizašli iz duše i pretvara ih u dobra djela.

Od ajeta koji govore o ovoj zbilji je i sljedeći:

وَالَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَآمَنُوا بِمَا نُزِّلَ عَلَى مُحَمَّدٍ وَهُوَ الْحَقُّ مِن رَّبِّهِمْ كَفَّرَ عَنْهُمْ سَيِّئَاتِهِمْ وَأَصْلَحَ بَالَهُمْ

“Onima koji vjeruju i rade dobra djela, i koji vjeruju u ono što je objavljeno Muhammedu,a to je Istina od njihova Gospodara, On će prekriti njihova zla djela i popraviti stanje njihovo.”[4]

Od tih ajeta je i onaj koji govori o sljedbenicima Knjige, a koji nemaju iman:

وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْكِتَابِ آمَنُواْ وَاتَّقَوْاْ لَكَفَّرْنَا عَنْهُمْ سَيِّئَاتِهِمْ وَلأدْخَلْنَاهُمْ جَنَّاتِ النَّعِيمِ

“Da Sljedbenici Knjige vjeruju i da su bogobojazni, grijehove njihove Mi bismo im prekrili i jamačno bismo ih u bašče rajskog uživanja uveli!”[5]

A što se tiče druge skupine ljudi koji su se sunovratili iz prvotnog položaja tevhida i svijesti o Bogu u Kur'anu postoje brojni ajeti:

وَمَن يَكْفُرْ بِالإِيمَانِ فَقَدْ حَبِطَ عَمَلُهُ وَهُوَ فِي الآخِرَةِ مِنَ الْخَاسِرِينَ

“A onaj ko od vjere otpadne, njemu svako dobro djelo propadne! Na Onom Svijetu među nesretnima je!”[6]

Kao i sljedeći ajet:

Reci: “Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti,

قُلْ هَلْ نُنَبِّئُكُمْ بِالْأَخْسَرِينَ أَعْمَالًا * الَّذِينَ ضَلَّ سَعْيُهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ يَحْسَبُونَ أَنَّهُمْ يُحْسِنُونَ صُنْعًا * أُولَئِكَ الَّذِينَ كَفَرُوا بِآيَاتِ رَبِّهِمْ وَلِقَائِهِ فَحَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ فَلَا نُقِيمُ لَهُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ وَزْنًا

“Ti reci: ‘Hoćete li da vas izvijestimo Mi o djelima gubitnika ovih, čiji će trud u živom na Ovome Svijetu daleko od njih biti, a oni će – da je dobro ono što čine – snovati?’ To su oni koji nisu vjerovali u Znake svoga Gospodara niti u susret s Njim, pa će djela njihova propasti, na Danu Sudnjem nikakvu važnost njima nećemo pridati!”[7]

U ovom ajetu je nevjerovanje u Božija znamenja i susret s Njime uzrok brisanja i uništavanja dobrih djela.

U Bihârul-envâr i Emâli od Šejh Saduka Muhammed ibn Mes‘ar prenosi: “Bio sam kod Sufjan ibn ‘Ujejnea kada dođe čovjek i reče: ‘Prenosi se od Allahova Poslanika, s.a.v.a., da kada čovjek počini grijeh i potom zna da Alah, dž.š., ima uvida u njegovo stanje, bit će mu oprošteno.’ Na to Ibn ‘Ujejne reče: ‘To posvjedočuje Knjiga Božija kada kaže:

وَمَا كُنتُمْ تَسْتَتِرُونَ أَنْ يَشْهَدَ عَلَيْكُمْ سَمْعُكُمْ وَلَا أَبْصَارُكُمْ وَلَا جُلُودُكُمْ وَلَكِن ظَنَنتُمْ أَنَّ اللَّهَ لَا يَعْلَمُ كَثِيرًا مِّمَّا تَعْمَلُونَ * وَذَلِكُمْ ظَنُّكُمُ الَّذِي ظَنَنتُم بِرَبِّكُمْ أَرْدَاكُمْ فَأَصْبَحْتُم مِّنْ الْخَاسِرِينَ

A vi se niste skrivali zato da ne bi protiv vas svjedočio sluh vaš, oči vaše i kože vaše, već zato što mislili ste da Allah mnogo toga neće znati što ste radili! A ta misao vaša koju o Gospodaru vašem mislili ste, upropastila vas je, pa gubitnici postali ste![8]

Kada je tako da je misao o tome da Allah nema uvida u djela ta koja čovjeka odvodi u propast, onda i njena suprotnost da čovjek vjeruje da je Allah obaviješten o čovjekovim djela donosi spas.”[9]

Iz prethodno istaknuto potpuno se jasno da shvatiti da loše mišljenje o Bogu, koje je rezultat pada duše na niske razine, dovodi do pada u Džehennem, a ne sâmo počinjeno loše djelo i grijesi. Ustvari prema Božijim riječima: “već zato što mislili ste da Allah mnogo toga neće znati što ste radili! A ta misao vaša koju o Gospodaru vašem mislili ste, upropastila vas je”, to stanje duše u kojem čovjek ima loše mišljenje o Bogu odvodi ga u Džehennem. U tom slučaju i sâmo vjerovanje da Bog zna i ima uvida u čovjekova djela, što je u suprotnosti sa njegovim prethodnim stanjem duše, je to koje čovjeku donosi Džennet.

Shodno svemu rečenom postalo je jasno kako namaz briše grijehe. Namaz je od dobrih djela, a dobra djela brišu grijehe. Dobro djelo je ono koje se Allahu sviđa, a to je opet ono djelo koje čovjeka približava Njemu, a djelo koje čovjeka približava Bogu je ono koje je učinjeno iz iskrenosti. Prema tome, namaz koje podrazumijeva potpunu pažnju i posvećenost ka Bogu, čovjeka uznosi u melekutske svjetlosti, a tamo nema grijeha.

Imam Sadik u Usûli Kâfiju u vezi Božijih riječi: “Dobra dijela brišu loša”, kaže: “Namaz vjernika u noći briše njegove grijehe počinjene po danu.”[10]

U istoj knjizi se prenosi od Imama Sadika: “Ko klanjao dva rekjata i pritom znao šta izgovara (bude svjestan značenja onoga šta izgovara) između njega i Allaha neće ostati grijeha.”[11]

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Zaista je primjer namaza među vama je poput male rijeke koje teče ispred vrata nekog od vas i on tokom dana i noći izađe iz kuće da se u njoj očisti pet puta. Nakon pet pranja na njemu neće ostati nikakva nečist, kao što nakon pet namaza neće ostati grijeha.”[12]

Prenosi se od Imama Sadika u Men la jehduruhu el-faqîh[13]: “Kada je hazreti Adem iz dženneta spušten na zemlju na njemu se je pojavila crna mrlja od glave do nogu. On je zbog toga bio veoma tužan. Džibrail mu dođe i upita: ‘Zašto plačeš?’, na što hazreti Adem reče: ‘Zato što je se na meni pojavila ova crna mrlja.’ Džibrail reče: ‘O Ademe! Ustani i obavi namaz, sada je vrijeme prvog namaza!’ Adem ustade, obavi namaz i crnja mrlja se spusti do vrata.

Kada je došlo vrijeme drugog namaza Džibrail opet dođe do hazreti Adema i reče mu: ‘O Ademe! Ustani i obavi namaza, sada je vrijeme drugog namaza!’ Adem ustade, obavi namaz i crnja mrlja se spusti do pupka.

Kada je došlo vrijeme trećeg namaza Džibrail opet dođe do hazreti Adema i reče mu: ‘O Ademe! Ustani i obavi namaza, sada je vrijeme trećeg namaza!’ Adem ustade, obavi namaz i crnja mrlja se od pupka spusti do koljena.

Kada je došlo vrijeme četvrtog namaza Džibrail opet dođe do hazreti Adema i reče mu: ‘O Ademe! Ustani i obavi namaza, sada je vrijeme četvrtog namaza!’ Adem ustade, obavi namaz i crnja mrlja se spusti do stopala.

Kada je došlo vrijeme petog namaza Džibrail opet dođe do hazreti Adema i reče mu: ‘O Ademe! Ustani i obavi namaza, sada je vrijeme petog namaza!’ Adem ustade, obavi namaz i crnja mrlja u potpunosti nestade.

Potom se Adem zahvali Uzvišenom Bogu. Džibrail reče: ‘O Ademe! Primjer tvog potomstva je poput ovog tvoga u namazima. Ko god od tvog poroda tokom dana obavi pet namaza on će se osloboditi od grijeha, kao što si se ti oslobodio od ove crne mrlje.’”

Hadži Mirza Husejn Nuri u svom djelu Mustadreku-wsâ'el bilježi sljedeću predaju: “Jednom prilikom Allahov Poslanik, s.a.v.a., posmatrajući kako čovjek uči dovu: ‘Bože moj, oprosti mi grijehe, a ne mislim da ćeš mi oprostiti!’, reče mu: ‘Zašto imaš tako loše u vezi Boga?’, na šta čovjek reče: ‘Jer sam počinio grijehe u džahilijetu i u islamu.’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Što se tiče tvojih grijeha u džahilijetu njih je pobrisao tvoj iman, a ono što si počinio u islamu od jednog do drugog namaza je nadoknada za ono što počiniš u tom razdoblju.’”[14]

Ebu Usmân prenosi: “Jednom prilikom dok sam bio sa Selmanom Farsijem pod jednim drvetom on uze stablo i protrese ga dok sa njega nije palo suho lišće i potom reče: ‘O Ebu Usmân! Zar me nećeš pitati zašto sam ovo uradio?’ Rekoh: ‘Zašto si to uradio?’ Selman reče: ‘Isto ovo je uradio i Allahov Poslanik, s.a.v.a., kada sam jedne prilike bio s njime, uzeo je stablo i protresao ga dok nije palo suho lišće i potom reče: ‘Zar me nećeš pitati, o Selmane, zašto sam ovo uradio?’, na što ja rekoh: ‘Zašto si to uradio?’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., potom reče: ‘Kada musliman uzme abdest, i to na lijep način, te potom obavi pet namaza sa njega padaju grijesi kao što pada ovo lišće’, i potom citira ovaj ajet: ‘A ti namaz klanjaj s početkom i krajem dana i s nadolaskom noći! Dobra djela zbilja nište ona hrđava! To je Opomena za one koji Opomenu k pameti prihvaćaju.’’”[15]

U istoj knjizi, Madžm‘aul-bejânu, prenosi se od Ali ibn Ebu Taliba, mir s njime, da je rekao: “Bilo smo sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.a., u džamiji i iščekivali smo vrijeme namaza. Ustade čovjek i reče: ‘O Allahov Poslaniče! Ja sam počinio grijeh.’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije obrati pažnju na njega. Nakon što je završio namaz isti taj čovjek se ustade ponovi svoje riječi na što Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Da li si sa nama obavio namaz i abdest uzeo ispravno?’

Čovjek potvrdno odgovori. Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Upravo je to nadoknada za tvoje grijehe.’”[16]

Ebu Hamze Somali prenosi da je čuo ili od Imama Bakira ili Imama Sadika: “Jednom prilikom Imam Ali se okrenu prema ljudi i reče: ‘Koji ajet prema vama u Božijoj knjizi donosi najviše nade?’ Neki rekoše:

إِنَّ اللّهَ لاَ يَغْفِرُ أَن يُشْرَكَ بِهِ وَيَغْفِرُ مَا دُونَ ذَلِكَ لِمَن يَشَاء

‘Allah doista neće oprostiti da Mu se ravnim smatraju drugi, a ostale grijehe oprostit će –

kome On hoće!’[17]

Imam Ali reče: ‘To je tačno, ali nije onaj ajet na kojeg ja mislim.’

Jedni drugi rekoše:

وَمَن يَعْمَلْ سُوءًا أَوْ يَظْلِمْ نَفْسَهُ ثُمَّ يَسْتَغْفِرِ اللّهَ يَجِدِ اللّهَ غَفُورًا رَّحِيمًا

‘A koji čovjek zlo kakvo uradi, ili prema sebi nepravdu učini pa se potom Allahu za oprost obrati, taj će vidjeti da Allah grijehe prašta i da je samilostan.’[18]

Imam Ali reče: ‘To je tačno, ali nije onaj ajet na kojeg ja mislim.’

Jedni drugi rekoše:

قُلْ يَا عِبَادِيَ الَّذِينَ أَسْرَفُوا عَلَى أَنفُسِهِمْ لَا تَقْنَطُوا مِن رَّحْمَةِ اللَّهِ إِنَّ اللَّهَ يَغْفِرُ الذُّنُوبَ جَمِيعًا إِنَّهُ هُوَ الْغَفُورُ الرَّحِيمُ

Reci: ‘O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti.’[19]

Imam Ali reče: ‘To je tačno, ali nije onaj ajet na kojeg ja mislim.’

Jedni drugi rekoše:

وَالَّذِينَ إِذَا فَعَلُواْ فَاحِشَةً أَوْ ظَلَمُواْ أَنْفُسَهُمْ ذَكَرُواْ اللّهَ فَاسْتَغْفَرُواْ لِذُنُوبِهِمْ وَمَن يَغْفِرُ الذُّنُوبَ إِلاَّ اللّهُ وَلَمْ يُصِرُّواْ عَلَى مَا فَعَلُواْ وَهُمْ يَعْلَمُونَ *أُوْلَـئِكَ جَزَآؤُهُم مَّغْفِرَةٌ مِّن رَّبِّهِمْ وَجَنَّاتٌ تَجْرِي مِن تَحْتِهَا الأَنْهَارُ خَالِدِينَ فِيهَا وَنِعْمَ أَجْرُ الْعَامِلِينَ

“I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!”[20]

Imam Ali reče: ‘To je tačno, ali nije onaj ajet na kojeg ja mislim.’

Nakon ovoga ljudi odustaše na što Imam Ali reče: ‘Šta vam je, o muslimani?!’ Oni rekoše: ‘Tako nam Allaha, mi nemamo više ajeta za reći!’

Potom Imam Ali reče: ‘Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.a., kako kaže: ‘Ajet koji budi najviše nade u Kura'nu je:

وَأَقِمِ الصَّلاَةَ طَرَفَيِ النَّهَارِ وَزُلَفًا مِّنَ اللَّيْلِ إِنَّ الْحَسَنَاتِ يُذْهِبْنَ السَّـيِّئَاتِ ذَلِكَ ذِكْرَى لِلذَّاكِرِينَ

A ti namaz klanjaj s početkom i krajem dana i s nadolaskom noći! Dobra djela zbilja nište ona hrđava! To je Opomena za one koji Opomenu k pameti prihvaćaju.[21]

O Ali! Tako mi Onoga Koji me je sa Istinom poslao kao donosioca radosnih vijesti i opominjatelja, neki od vas kada se ustanu i uzmu abdest grijesi mu spadaju sa njegovih organa; potom kada se u namazu okrene Allahu svojim licem i srcem napusti će namaza čist od grijeha kao da je od majke rođen. Ako počini grijeh između dva namaza ponavlja se sve isto dok ne obavi pet namaza.

Potom reče: O Ali! Zaista položaj namaza kod mog ummeta je poput rijeke koja vam teče ispred kuće. Zar neko od vas sumnja ako bi bio prljav i pet puta se kupao u rijeci, da li bi na njemu ostalo prljavštine? Isto tako, tako mi Allaha, vrijedi i za pet namaza u mom ummetu.’”[22]

Naravno, sve ovo vrijedi za vjernike koji prihvataju Božiju skrb i zaštitu, dok one osobe koji vjeruju uzimaju za igru i žive oholim životom ispunjen prkosom, od namaza nemaju ništa drugo do udaljavanja od Boga.

Ubice Imama Husejna su klanjale ali su i pored toga ustali protiv unuka onoga koji je donio sâm taj namaz i arape pagane izbavio iz njihova džahilijeta. Historija bilježi da su na dan ašure vojnici Omera ibn Sada dozivali Imama Husejna i njegove ashabe i pritom isticali činjenicu da će oni u Džennet, a Imam i njegovi ashabi u Džehennem. Ostaje ozbiljno pitanje koliko taj namaz kojeg su obavljali može biti sredstvo približavanja Bogu kada nakon toga potežu mač na potomka Poslanikova?!