Hazreti Asija, faraonova supruga, bila je – prema načelima savremenog vrednovanja – “prva dama”, ali puno moćnija negoli su to današnje “prve dame”. Imala je sve nadohvat ruke, mogla je – da je htjela – dijeliti moć sa svojim mužem. Faraon, ta kreatura koju je nemoguće opisati u punoj mjeri, pred njenom veličinom ipak nije bio iznad isluženog roba. Pored svega, suočavao se sa velikom teškoćom: Šta činiti s njom, kako naći rješenje?
Hazreti Asija bijaše žena na takvom položaju da su joj se svi dodvoravali, klanjali i micali joj se s puta – svi, baš svi s kojima bi mogla doći u dodir, bez obzira da li se radilo o ministru, savjetniku, tjelohranitelju, vojniku, prosjaku, ambasadoru, visoko postavljenom dvorjaninu…
Asija bijaše svjesna cijene koju će morati platiti za odluku da obznani svoj pogled na svijet, tj. vjerovanje u Boga. Bila je svjesna da posljedice takve odluke nisu iscrpljene samo u činjenici da će izgubiti ugled i da će se morati povući sa društvene pozornice, znala je da je čeka ono najgore. Njen muž bijaše bezdušan i očekivala je od njega da je izloži najgorim mučenjima, koja vjerovatno neće moći ni preživjeti.
Međutim, ljubav prema Bogu je nešto neopisivo, nešto zadivljujuće. Kod koga se javi, u njegovim očima jedinu veličinu i vrijednost predstavlja Bog, a sve ostalo je malehno i nebitno. Rumi u sažetim, ali sadržajnim stihovima, između ostalog, saopćava:
Sretnik što Te spozna, s životom šta da čini,
s djecom, porodicom i sa domom šta da čini?
Opčaraš ga pa mu na dar oba svijeta daš,
Tobom opčarani, s dva svijeta šta da čini?
Moć vjerovanja i učinak volje u čovjekovom životu mogubiti do te mjere veliki da jednostavno ne postoji na svijetu sila koja ih može slomiti ili pokoriti. Upravo vjerovanje čini vjernika čvršćim i postojanijim i od planinskih masiva. Ova tvrdnja je utemeljena na predaji u kojoj se kaže: “Zaista je vjernik postojan poput planine: ne mogu ga pomjeriti ni najjače životne oluje.” Oluje koje su u prošlosti uništile mnoge narode, nemaju moć da pomjere s mjesta čovjeka kojeg odlikuje čvrsta vjera u Boga.
Ovo što je rečeno ne predstavlja nikakav presedan, nije ništa nadnaravno, ovo je samo znak jednog od zakona koji važe u Kreaciji. Stavljajući Asiju za uzor cijelom čovječanstvu, sve dok traje ovaj materijalni svijet, Kur’an Časni ukazuje na neke od univerzalnih zakona.
Čovječnost se ne ogleda kroz spolni identitet
Ovim zakonom zauvijek je obilježena znakom neispravnosti ideja da je muškarac bolji od žene, a ujedno se ističe da je čovjek u svojoj biti čovjek zahvaljujući vjeri, volji i misaonom sklopu. Čovjeka ne čini čovjekom to što je muškarac ili žena. U tom slučaju riječ je o tjelesnoj različitosti, koja postoji radi ispunjenja određenih koristi, poput različitosti koja vlada među biljkama i životinjama, čija zadaća je produžavanje vrste. Da je kojim slučajem spolni identitet zaista glavni činilac čovječnosti, tada ga ne bi bilo kod biljaka i životinja, jer bi tada bila riječ o presudnom elementu koji odvaja jednu vrstu od ostalih vrsta u životinjskom carstvu.
Riječ je o zakonu
Motiv kur’anskih kazivanja nije u tome da se donese imenski ili hronološki redoslijed pojava, već je cilj objasniti zakone Kreacije, na osnovu kojih – u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu – bivaju jasni za čovjeka rušilački učinci svuda gdje se jave ideja ili djela koji su opisani kroz pojavu faraona. S druge strane, jedino oni ljudi koji se ukrase odlikama čvrstog vjerovanja i jake volje mogu opstati u takvom okruženju.
Moć slobodne misli
Iz kur’anske perspektive, ukoliko čovjek izađe iz okvira ograničenih vidika i usmjeri se ka univerzalnom, nema sile koja bi ga mogla ugroziti; štaviše, upravo on postaje osovina Kreacije. U tom stanju će gledati svijet upravo onako kako on želi. Rumi u svojim stihovima na ovu temu, između ostalog, uočava:
Zato što se ti zavrtiš, a s tobom i glava,
oči će ti ko vrtešku kuću ugledati znaj.
Zaploviš li plaho po talasu plavom,
obala će s tvojom da se kreće glavom.
Ukoliko ti se zbog osvete u grudima steglo,
tijesan će ti cio Dunja biti ko tijesno odijelo.
Budeš li spram prijatelja ponašanja dobra,
u očima Dunjaluka bit ćeš najboljega roda.
Zato što si dio svijeta, o ahbabu dragi,
cjelinu ćeš poput sebe vidjeti u glavi.
Svak ko bude ko govedo i zvjerka činio,
svojem ugledu u društvu štetu je nanio.
Rumi u ovim stihovima temelj savršenosti ili pak otuđenja od čovjekovih suština vidi u pogledu na svijet, tj. u ideološkom sklopu pojedinca.
Iz ajeta navođenih u prethodnim izlaganjima kao najvažnije možemo izdvojiti:
1. Hazreti Asija je simbol snage vjerovanja i volje pojedinca.
2. Faraon je simbol nesreće i bezdušnosti pojedinca.
3. Božija milost ima dva uvjeta:
a. formalno izdvajanje iz redova nosilaca nasilništva i oholosti,
b. ispoljavanje morala primjereno datim uzorima.
Upravo na tragu navedenog, Kur’an Časni – spominjući Ibrahima, a.s., družinu iz pećine te opisujući osobine hazreti Merjeme, a.s. – saopćava nam sljedeće:
فَلَمَّا اعْتَزَلَهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ وَهَبْنَا لَهُ إِسْحَاقَ وَيَعْقُوبَ وَكُلًّا جَعَلْنَا نَبِيًّا
“I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha, klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo.” (Merjem, 49)
وَإِذِ اعْتَزَلْتُمُوهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ إِلَّا اللَّهَ فَأْوُوا إِلَى الْكَهْفِ يَنشُرْ لَكُمْ رَبُّكُم مِّن رَّحمَتِهِ ويُهَيِّئْ لَكُم مِّنْ أَمْرِكُم مِّرْفَقًا
“Kada napustite njih i one kojima se, a ne Allahu, klanjaju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti.” (El-Kehf, 16)
وَاذْكُرْ فِي الْكِتَابِ مَرْيَمَ إِذِ انتَبَذَتْ مِنْ أَهْلِهَا مَكَانًا شَرْقِيًّا فَاتَّخَذَتْ مِن دُونِهِمْ حِجَابًا فَأَرْسَلْنَا إِلَيْهَا رُوحَنَا فَتَمَثَّلَ لَهَا بَشَرًا سَوِيًّا
“I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca.” (Merjem, 16-17)
U jednom općevažećem obraćanju, u 33. ajetu sure Fussilet Kur’an Časni poručuje:
وَمَنْ أَحْسَنُ قَوْلًا مِّمَّن دَعَا إِلَى اللَّهِ وَعَمِلَ صَالِحًا وَقَالَ إِنَّنِي مِنَ الْمُسْلِمِينَ
“A ko govori bolje od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam zaista od onih koji su predani Allahu!’” Zapravo nam se objašnjava da nije dovoljno imati samo dobar svjetonazor, već da on vrijedi tek kada je popraćen uzornim ponašanjem i svjesnom predanošću Allahu.
4. Udio i u materijalnoj i duhovnoj trpezi
Kur’anski stav glasi da između materijalnih i duhovnih užitaka ne postoji sukob ili protivrječje, već da monoteist mora imati potrebni standard. Okolnost da ima tijelo nalaže mu da mora osigurati materijalna sredstva koja tijelo traži. Ostvarenje standarda u materijalnim užicima vodi čovjeka ka duhovnim užicima, a najbolji primjer za to jesu riječi hazreti Asije, koja kaže: Bože, izgradi mi kuću kod Tebe u Džennetu! Drugim riječima, želi se postići i materijalno, i duhovno dobro, tj. Allahova blizina. U kontekstu ovoga, Sujuti primjećuje: “U skladu sa hadisom, hazreti Asija će biti među Poslanikovim ženama.”
5. Neophodnost postojanja uzora
Vjerski stav je da čovjek, kako god ima potrebu za dobrim i ispravnim zakonom, tako ima potrebu i za uzorom:
لَقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ لِّمَن كَانَ يَرْجُو اللَّهَ وَالْيَوْمَ الْآخِرَ وَذَكَرَ اللَّهَ كَثِيرًا
“Vi u Allahovom Poslaniku imate najbolji uzor, za onoga koji se nada Allahu i Onome svijetu, i koji puno Allaha spominje.” (El-Ahzab, 21)
U skladu sa islamskim stavom koji je izričit, čovjek nije zalutali brod koji pluta pučinom neodređenosti, na udarima oluje slučajnosti, već je odgovorno i visokokotirajuće biće, koje se – sa jasnim ciljevima te sa unutrašnjim i vanjskim vodičima – kreće putanjom od pustinje nebitka do visina zvanih Allahova bliskost.
Kako bi taj putnik postigao sreću i za sebe, i za zajednicu, dužan je da u toku svoga putovanja nauči kako da živi i da to znanje praktično provede odmah po njegovom primanju u svoj um.
Imajući u vidu svaku, pa i najsitniju pojedinost, islam nam je ponudio dva načina za upoznavanje sa nepoznanicama vezanim za ovo temeljno pitanje:
a) objasnio je pravila i okvire života od početka pa do granica gdje počinje vječnost;
b) ponudio je savršene odgojne primjere u pojedincimakoji su načinom života predstavljali otjelovljene programe koji su ponuđeni kroz Kur’an.
Nakon svega što smo kazali, ukoliko ste pažljivo pratili, uočit ćete krajnje naučan pristup životu kojim se služi Kur’an. Rečeno je da naučni pristup hipotetičkim stavovima podrazumijeva da se praktičnim putem dođe do razine dokazanih zakona. Kur’an nam nudi divne zakone, pozivajući nas da – provodeći ih – stignemo do zacrtanog cilja, a zatim nam ukazuje savršene odgojne primjere, koji dokazuju provodivost ideje po kojoj je čovjek stvoren da bude savršen.
Sa perzijskog preveo: Ertan Basarik
