U ime Allaha Milostivog Samilosnog!
Zikr je osnovna tekućina za život srca. Kur'anska riječ o tome kaže da je zikr lijek. Čvrstina srca upravo ogleda u zikru i kada Kur'an govori o srcu, onda se misli na srce kao centar ili suštinu čovjekovog bića. Obzirom da mi gledamo na svijet samo kao materiju, kažemo da su mozak i srce ti od kojih zavisi naš život. S obzirom da Kur'an stvarima pristupa suštinski, originalno i nije ograničen pogledom kojim smo mi ograničeni, onda on toj temi pristupa istinski, bez obzira što koristi isti termin srce. Međutim, Kur'an ne cilja na ovo naše materijalno srce već upravo na ovo što smo rekli, na suštinu čovjekovog bića. Dio nefsa, dio čovjekovog ruha, koji je na neki način povezan sa materijalnim srcem – taj duhovni dio čovjeka se naziva srcem (kalbom).
Već smo ukazali na povezanost ova dva srca kroz stanja ljubavi, zabrinutosti za nekim, pa smo rekli: kada se neko voli, na primjer dijete, ono se upravo privije na grudi, na srce. To je ta veza između ovog našeg srca oblika šišarke i onoga srca bezobličnog, po pitanju forme. I upravo to nefsansko srce ili taj dio nefsa je instrument kojim bilježimo, odnosno lociramo osjećaj koji se naziva ljubav. Znači, okom opažamo materijalni svijet i oblike, ali kada je riječ o ljubavi, okom je ne možemo spoznati niti vidjeti, već je srce instrument koji kaže: ovo volim, ovo ne volim.
Kako govorimo o ljubavi, sa jedne strane, tako možemo govoriti i o drugim osjećajima s druge strane. Kada Kur'an govori o srcu, duhovnom centru čovjekovog bića, onda kaže da je ono što tom srcu daje sigurnost, postojanost, što ga spašava upravo zikr: “…a znajte da se spominjanjem Allaha srca smiruju.”[1] O kakvoj sigurnosti je riječ, to najbolje možemo predstaviti jednim materijalnim primjerom broda koji se nalazi negdje na okeanu, kada je voda ustalasana i kada baca brod sa talasa na talas. To što se tada dešava brodu postoji trenutno i kod nas. To su naše želje, izazovi, tu je šejtan, čujemo zvuk, pogledamo nešto, pomislimo na nešto, sve to nam odvlači srce. Mi smo uznemireni i ne znamo gdje će nas odvući taj izazov kojem se odazovemo. Ali, postoji zikr, nešto što daruje smirenje, mir, harmoniju. Nešto što usmjerava naše srce.
Treba spomenuti i to da mi danas živimo u doba depresije i da je ona ozbiljno prisutna i da prijeti čovjekovoj sigurnosti. Još više je prisutnija u državama koje su napredne, što je znak da ta materijalna blagodat ne može čovjeku pružiti mir. Ono što čovjeku pruža pravi, istinski mir jeste zikr. Današnji moderni čovjek je udaljen od zikra, što znači da je udaljen od mira, a to znači da je u centru depresije.
Problem koji se, također, nameće današnjim modernom čovjeku, odnosno društvu, je samoubistvo. Iz dana u dan sve ih je više, i obično se dešavaju u oblastima gdje ljudima sa materijalnog aspekta nista ne nedostaje. Ipak su ti ljudi izgubljeni, nemaju smjera, grcaju u bogatstvu, a ne znaju šta će sa sobom. U ono dobo kada je ajet objavljen, nije bilo toliko materijalnih blagodati, pa je zikr taj koji je darivao smirenost čovjeku. Međutim, danas vidimo da ima i bogataša i sirotinje, ali ni bogati ljudi nisu izuzeti iz tog pravila, što pokazuju rezultati istraživanja. Pravilo je da ako neko želi duševnu, psihičku smirenost i sigurnost onda je zikr pravi lijek. Svakako, samo to smirenje nije jedini rezultat i korist zikra.
Hazreti Ali u jednom hadisu kaže da je sam zikr i spominjanje Uzvišenog Gospodara, između ostalog, i sredstvo laštenja srca, jer što se više zikri srce je blještavije, bolje i kvalitetnije. Ono čini da čujemo nakon što smo bili gluhi, da progledamo nakon što smo bili slijepi. Vidimo šta hazreti Ali govori, a ako bi izvadili ljekarsko uvjerenje i uvidjeli da smo 100% sposobni, ko bi od nas bio spreman da prizna da smo gluhi i slijepi? Zar ja mogu ne vidjeti sve što se vidjeti može? Zar ja mogu ne čuti sve što se čuti može? Ali u Kur'anu se kaže: “i gluhi i slijepi pored očiju i ušiju”, što znači da postoje neke stvari koje se ne percipiraju ovim očima i ušima za koje mislimo da funkcioniraju 100%. Procenat ljudi koji čuju je obrnuto proporcionalan.
Ovdje, u našem materijalnom svijetu ljudi su zdraviji fizički, ali duhovno gledano, situacija je obrnuta, pa su rijetki oni koji su zdravi, a česti oni bolesni. Npr. čovjek koji je malo “upućeniji” u stvari, ustane da klanja noćni namaz i vidi da je njegov učitelj već odavno ustao, klanja, na sedždi uči zikr. Ali ne samo što on uči, već i prozori, vrata, zidovi, drveće, kamenje i daske, sve sa njim uči zikr. Pita se šta je to, jer do tada nikada nije čuo ni vidio takvo što. Tada učitelj primjećuje: “i ti si počeo da čuješ i vidiš sto se ima čuti i vidjeti!” Ili kako Hafiz kaže u jednom stihu: “Jutarnji povjetarac donosi sa sobom neki poseban miris, koji se ne može osjetiti nosem. Rijetki su ti koji taj fini miris osjećaju.”
Bio sam prisutan kada je jedan čovjek pričao da je imao komšiju, koji nije među živima, ali od dobrih je ljudi, koji ga je stalno budio na noćni namaz. Jednom prilikom mu je rekao da se ne ljuti zbog toga, jer on vidi svjetlost iznad njegove kuće, meleci kruže, pa je šteta da propusti takvu priliku. Ili, drugi primjer, isti čovjek i isti komšija. Čovjek sanja da je otišao na jedno od svetih mjesta i ta se svetost vidi. U sebi pomisli da zgrabi jedan pregršt zemlje i da ponese sa sobom kući. Ujutro se probudi, kad komšija kuca na vrata i govori: “Evo ti ona zemlja koju si uzeo.” Ovo što se govori možda za nas izgleda kao naučna fantastika, jer mi smo navikli na stvari koje možemo opipati. Ali kako kažu Homeini i Ibn Sina: „Ako neke stvari niste doživeli ili vam izgledaju nevjerovatno, nemojte poricati da postoje“. Jer šta je problem poricanja? Ako čovjek kaže moguće je, onda ostavlja to mjesto prazno, ostavlja mogućnost da se tu otvore vrata znanja, ili da se pripremi teren Božijom milošću. Međutim, čovjek koji kaže da od toga nema ništa, automatski vrata zatvara i nema više mogućnosti da mu se otvori znanje u vezi toga.
Dokaz ovoj činjenici jeste kur'anski ajet – koji se odnosi na ljude koji su fizički zdravi, sve im savršeno funkcionira, vide, čuju i shvataju – u kojem Uzvišeni Gospodar kaže: “Na njihova srcima je udaren pečat, oni niti čuju, niti vide, niti shvataju.”
Hadis Božijeg Poslanika kaže: “Znajte da u vašim životima postoje trenuci milosti Božije. Nemojte ih zanemarivati, nego ih spremni dočekajte.” O čemu je riječ ovde? Više-manje svi smo osjetili neke posebne trenutke kada bi učinili neko dobro, kada bi obradovali nekoga, kada bi stali na namaz ili učili Kur'an. Upravo to su ti posebni trenuci kada smo u kontaktu sa Božijom milošću i koje treba iskoristiti.
U svakom slučaju, želimo ukazati kako je zikr taj “antioksidans” koji miče hrđu sa naših srca i pomaže da srce spozna one stvari koje se njime mogu spoznati i shvatiti.
Hvala Allahu Gospodaru svjetova!
