Dvije prve godine njegovog života poklapaju se s vlašću njegovog djeda zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, dok je narednih deset godina period imamata njegovog amidže Hasana Mudžtebe, mir neka je na nj, koji je za to vrijeme u periodu od šest mjeseci bio i halifa islamskog svijeta. Nakon šehadeta Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, 50. godine po Hidžri, deset narednih godina, koliko je trajao imamat Huseina ibn Alija, mir neka je na nj, proveo je uz svoga oca koji se sukobljavao s Muavijom dok je ovaj bio na vrhuncu moći.
U mjesecu muharemu 61. godine po Hidžri naša se na Kerbeli i ondje bio svjedokom šehadeta svog oca Imama Huseina, mir neka je na nj. Nakon tragedije na Kerbeli, dakle pošto je imamat prenesen na njega, sa ostalim zarobljenicima iz Huseinovog logora sproveden je u Kufu i Šam i tokom tog putovanja bio je staratelj i oslonac zarobljenika u svim njihovim stradanjima i patnjama. Tokom ovog putovanja svojim vatrenim govorima diskreditirao je Jezidovu vlast. Nakon izlaska iz Šama nastanio se u Medini, gdje je 94. ili 95. hidžretske godine dosegao šehadet. Sahranjen je na poznatom groblju Bakija pored svoga amidže Imama Hasana, mir neka je na nj.
Halife Imamovi savremenici
Imam Ali ibn Husein bio je savremenik sa sljedećim halifama:
– Jezid ibn Muavija (61-64. h.g.);[1]
– Abdullah ibn Zubejr (61-73. h.g.);[2]
– Muavija ibn Jezid (nekoliko mjeseci tokom 64. h.g.);
– Mervan ibn Hakem (devet mjeseci tokom 65. h.g.);
– Abdulmelik ibn Mervan (65-76. h.g.);
– Velid ibn Abdulmelik (76-96. h.g.).
[1]U zagradi je period vladavine svakog od navedenih halifa.
[2]Abdullah ibn Zubejr bio je jedan od onih koji nisu dali bejat Jezidu. Nakon Muavijine smrti, malo prije nego je Imam Husein, mir neka je na nj, krenuo iz Mekke, stigao je u taj grad i dao se u političke aktivnosti. Pošto nakon smrti Imama Huseina nije imao dostojnog takmaca, proglasio se u Hidžazu halifom. Jezid ga do kraja svoga života nije uspio poraziti. Nakon Jezidove smrti, Abdullah je svoju vlast proširio na iz Hidžaza na Irak, Egipat i istočne dijelove islamskog svijeta, tako da se vlast Jezidovih nasljednika svela na Šam. Prema tome, u periodu od 61. do 73. godine islamskim svijetom paralelno su vladala dvojica halifa, ali nakon što je Abdullah ibn Zubejr poražen i ubijen od strane Abdul-Melika ibn Mervana, hilafet se u cjelosti našao u rukama Mervanovih potomaka.
