Murteza Mutahhari

Uzrok i posljedica 9.

Najstarije filozofsko pitanje je pitanje uzroka i posljedice. U svakom filozofskom sistemu se govori o uzroku i posljedici, za razliku od termina "primarnosti egzistencije" ili "umske egzistencije" koje u nekim filozofskim sistemima zauzimaju uzvišeno mesto, dok se u drugim sistemima mišljenja tome ne pridaje ni najmanja pažnja. Tako pitanje "potencije i aktueliteta" ima dosta važnu ulogu u Aristotelovoj filozofiji, ili kao što je pitanje "postojanog i promijenljivog" vrlo važno pitanje u Mulla Sadrinoj filozofiji.

Kauzalitet je neka vrsta veze između dve stvari koje nazivamo: "uzrok" (kauza) i "posljedica", ali jedna od najčvršćih veza. Veza uzroka i posljedice je takva da uzrok daje egzistenciju posljedici. Ono što posljedica uzima od svog uzroka jeste potpunost svoga bića i stvarnost. Upravo zato da nije uzroka, ne bi bilo ni posljedice. Mi kod drugih pitanja filozofije nemamo takvu vezu  na način da kada ne bi bilo jedne strane, ne bi postojala ni druga strana. Zbog toga je potreba posljedice za uzrokom najjača potreba, odnosno potreba za samim postojanjem. Zato ako hoćemo da definišemo uzrok, moramo reći: to je ono za šta posljedica ima potrebu u svojem postojanju.

***

Jedna od stvari koja je važna kada je riječ o uzroku i posljedici jeste to da je svaka pojava posljedica nekog uzroka, a svaka posljedica ima potrebu za uzrokom, i zato svaka pojava ima potrebu za uzrokom, što znači da ako neka stvar nije uistinu (po sebi) samo postojanje, i postojanje je njemu samo dodato, sigurno mora biti zbog prisustva nekog elementa kojeg nazivamo "uzrok". Zato nema pojave bez uzroka. Suprotna teorija od ove spomenute je to da zamislimo da se nešto pojavi bez uzroka, i ta teorija se zove "tihizam". Filozofija priznaje zakon kauzaliteta i oštro negira tihizam.

To da svaka pojava ima potrebu za uzrokom je stajalište u vezi kojeg su saglasni svi filozofi i teolozi, samo što teolozi tu pojavu nazivaju "nastalo", dok filozofi nazivaju pojavu "kontingentno biće". Znači da teolozi govore da je svako nastalo, posljedica i treba mu uzrok, dok filozofi smatraju da je kontingentno biće ono što je posljedica i treba mu uzrok. Ova dva različita stava doprinose različitim zaključcima o kojima smo govorili u poglavlju o "vječnom i stvorenom ".

***

Druga stvar u vezi uzroka i posljedice je to da svaki uzrok stvara sebi svojstvenu posljedicu, ne bilo kakvu posljedicu, kao i to da je svaka posljedica rezultat svog posebnog uzroka, ne od bilo kojeg. Drugim riječima, postoje posebne veze između bića svijeta, i upravo zato ne može biti da bilo koja stvar bude uzrok bilo kojoj posljedici, kao što ne može ni bilo koja posljedica da bude stvorena od bilo kakvog uzroka. Mi smo u svojim svakodnevnim iskustvima uvjereni da je, naprimjer, hrana uzrok zasićenja, piće uzrok otklanjanja žeđi, školovanje uzrok opismenjavanja. Zato, ako hoćemo da dođemo do jedne od gore navedenih posljedica, moramo uraditi njen poseban uzrok. Nikada nećemo radi otklanjanja gladi popiti vode ili čitati knjigu, kao što nećemo ni radi opismenjavanja, konzumirati hranu.

Filozofija je dokazala da postoji postojana veza u svim pojavama ovog svijeta i ovu tvrdnju iskazuju na sljedeći način: između svakog uzroka i posljedice nalazimo posebnu vezu i složenost koju ne možemo nikada pronaći između drugog uzroka i njegove posljedice.

Ovo pravilo je najvažnije koje usklađuje naše misli i uređuje svijet u našim mislima u obliku uređene cjeline u kojoj je svaki djelić na svom posebno određenom mestu i nemoguće je da bilo koji zauzme mjesto drugog dijela, a ne kao grupa nesuglasica u kojoj nijedna stvar nije (sigurni) uslov za drugu.

***

Sljedeća stvar u vezi uzroka i posljedice jeste to da je u Aristotelovoj filozofiji uzrok podjeljen na četiri vrste: pokretački uzrok, finalni uzrok, materijalni uzrok i oblikujući uzrok. U stvarima koje čovjek stvara jasno vidimo ova četiri uzroka. Naprimjer, ako pravimo kuću, zidar je pokretački uzrok, življenje u kući je finalni uzrok, pribori za gradnju su materijalni uzrok i na kraju oblik i forma kuće (pošto je pogodna za življenje, a ne ambar i kupatilo) je oblikujući uzrok.

Po Aristotelovom mišljenju, svaka prirodna pojava, kao kamenje, biljke i ljudi imaju ova četiri spomenuta uzroka.

***

U poglavlju o uzroku i posljedici se govori i o tome da se značenje uzroka kod prirodnih naučnika [tj. u prirodnim naukama] razlikuje sa onim što teozofi misle kada upotrebljavaju taj termin. Po teozofiji [nauci o Bogu] što danas zovemo filozofijom[1], uzrok je ono što daje egzistenciju, znači da filozofi nazivaju neku stvar uzrok druge stvari, kada ta stvar daje postojanje drugim stvarima, ali ako ne daje postojanje drugom biću, ne nazivaju je uzrok, već eventualno govore o tome kao "pripremnom aspektu". Dok prirodoslovci čak u slučaju kada je veza dvije stvari sami čin pokretanja i kretanja koriste riječ uzrok. Upravo zato, kod prirodoslovaca zidar je uzrok kuće, zato što je zidar pomoću nekih kretnji i premeštanja na kraju uspio napraviti kuću, dok teozofi [filozofi] nikada zidara ne vide uzrokom, zato što zidar nije stvorio kuću. Materijal za gradnju kuće je od prije postojao, a na zidaru je samo da sastavi i uskladi taj materijal u posebnom obliku. Također, odnos majke i oca prema svom djetetu je isto takav, što znači da ih prirodoslovci nazivaju uzrokom, a filozofi ih nazivaju "uvod", "pripremač" i "prenosni tok", a ne uzrokom.

***

Sljedeća stvar u vezi uzroka i posljedice je to da je kauzalni lanac (po filozofskom terminu, a ne po prirodnim naukama, tj. uzroci postojanja, a ne uzroci kretanja) ograničen i nemoguće je da bude beskrajan. Znači ako postojanje neke stvari bude emanisano od strane uzroka i ovisno o njegovom postojanju, i također postojanje tog uzroka ovisi o postojanju drugog uzroka, i njegovo postojanje o trećem uzroku, moguće je da se hiljade i milioni i milijarde uzroka poredaju u ovom lancu tako da je svaki od njih emanisan od strane višeg uzroka, tako da lanac ide prema gore, ali na kraju će biti završen do jednog uzroka koji postoji sam po sebi i ne ovisi o nijednom uzroku, zato što je lančanost beskrajnih uzroka nemoguća. Filozofi su demonstrirali mnogim dokazima da je nemoguća lančanost beskrajnih uzroka. Filozofi za ovo pravilo kratko kažu: “Lančanost uzroka je nemoguća”, a nekada još kraće kažu: “Lančanost je nemoguća”. Naravno pod ovim misle da je lančanost beskrajnih uzroka nemoguća. Reč تسلسل "teselsul" [lančanost] potiče od سلسلة "silsile" što znači lanac. Zato lančanost znači povezanost beskrajnih uzroka. Filozofi su uporedili red i povezanost uzroka i posljedica halkama lanca koje dolaze jedna za drugom.

[1]Vidi poglavlje o logici, peto predavanje, podnaslov "pitanja", fusnota. (op. prev.)

Zadnji put promjenjen: %PM, %07 %877 %2014 %20:%Feb