Čovjeku je svojstveno stanje da ga jednolično i monotono brzo zamara i čini snuždenim i potištenim. Svim svojim bićem želi osjetiti promjenu, vidjeti i doživjeti nešto novo i drugačije. Ta potreba za promjenom i želja za nečim novim utkana je u čovjekovo biće. Ali u čemu leži tajna tog njegovog stanja i zašto svaki put kada nešto žarko želi i priželjkuje – onog trena kada to dobije izgubi se ona draž i želja koja je postojala u njemu. Malo-pomalo osjeća se zahlađenje, zamor, a ponekad i averzija. Budući da ovo nije naša glavna tema, nećemo dublje ulaziti u ovu raspravu. Reći ćemo samo da neki misle da je ova osobina usađena u čovjeka i da čini dio njegovog bića. Vjeruju da je čovjek željan onoga što nema. Posjedovanje je, po njima, grob ljubavi, zainteresovanosti, htijenja i želja.

Neki, pak, imaju preciznije mišljenje po ovom pitanju. Kažu da ako zbiljski i uistinu postoji željena stvar koja je usađena i položena u čovjeka, apsolutno je nemoguće da se ohladi i osjeti nezainteresovanost nakon što dobije tu stvar. U čovjekovom biću leži Savršen Voljeni i Željeni. Voljeni koji je beskonačno savršenstvo. U svakoj stvari koju čovjek voli i kojoj teži vidi znak onog zbiljskog, stvarnog i osnovnog svog Voljenog. Misleći da je to on kreće se ka toj stvari. Međutim, nakon što je dosegne i primijeti da ona ne posjeduje svojstva njegovog istinskog Voljenog, i nakon što osjeti da ta stvar nije sposobna i moćna da ispuni prazninu u njegovom biću, okrene se tražeći ga u nečem drugom. I tako u nedogled. Osim u slučaju da jednog dana dođe do svog zbiljskog Voljenog. Tada će ostvariti svoje istinsko savršenstvo, tj. spojit će se sa neograničenim savršenstvom. Uronit će u potpunu sreću i zauvijek će postati smiren. Nakon toga se neće javljati zamor, dosada, snuždenost, potištenost, depresija… 

“Budite svjesni da se sjećanjem na Boga srca smiruju.” (Er-Ra‘d, 28) 

Dakle, potreba za promjenom i novim prirodna je potreba čovjeka koja je utkana u njegovu bit stvaranjem. I u zakonodavstvu, šerijatu, obratila se pažnja na tu potrebu tako da je u sedmici određen dan, a u godini mjesec za ibadet. Znači, zakon je pratio stvaranje. Dan petak u sedmici i mjesec ramazan u godini su vremena u kojima se obnavlja duhovni život i u kojima se čovjek oslobađa zatočeništva u materijalnom svijetu.

Svaka stvar ima proljeće ili vrijeme obnove života, a proljeće Kur'ana je mjesec ramazan.

Iz dosada rečenog shvatili smo da zbiljska savršenstva postoje, da se ona kriju u nama samima i da je mjesec ramazan jedinstvena prilika da spoznamo i otkrijemo ta savršenstva. Ukoliko se, dakle, pravilno okoristimo ramazanom, doživjet ćemo promjene, ali ne kratko-trajne promjene potaknute dešavanjima u vanjskom svijetu, već promjene unutar nas samih.

Ovim uvodom polagano se bližimo našoj glavnoj temi, a to je međusobno djelovanje posta i noćnog bdijenja. Šta je to što nam donosi post a što je skriveno i u tminama noći?

Kada bismo htjeli vrlo jednostavno odgovoriti na ovo pitanje, rekli bismo da i post i noćno bdijenje sa sobom donose rasterećenost od okova materije. Oslobađaju čovjekov duh od stalne zauzetosti i zaokupljenosti tijelom ili životinjskom dimenzijom čovjeka i čine ga spremnim da se osvrne i usredsredi na svoju drugu duhovnu dimenziju. Da pronađe dragulje koje nosi sa sobom. Kada čovjek uspije na tom polju, pred njim se otvaraju vrata nepoznatog i skrivenog i za njega više nisu toliko važne promjene u vanjskom svijetu. U njima ne pronalazi ni radost ni razočarenje koje je prije imao. Sada u sebi pronalazi nešto što do tog momenta nije primjećivao, i budući da je to pronašao u sebi samom, ono postaje neodvojivi dio njega. Zasigurno ta savršenstva postoje u našim srcima, samo treba otkloniti prepreke i, u skladu sa Poslanikovim riječima, mudrost će sa srca poteći našim jezicima. Merhum allame Tabatabai vezano za 205. ajet sure A‘raf, koji glasi:Spomeni Gospodara svoga u sebi, kaže da ako izostavimo riječ spomeni, ostaje sljedeće značenje: Gospodar tvoj je u tebi. 

I brzo ćemo im pokazati znakove naše na horizontima (u prostranstvima svemirskim) a i u njima samima sve dok im ne postane jasno da je On istina. (Fussilet, 53)

Komentatori kažu da su znakovi u nama samima daleko jači od onih na horizontima.

Ovdje se postavlja jedno jako važno pitanje: Kako pronaći savršenstva koja leže u nama i kako steći duhovnu čistoću koja će od nas otkloniti sve ono što nas koči i ometa na putu duhovnog usavršavanja?

Velikani su dali odgovor na ovo izuzetno važno pitanje. Rekli su: murakabe. Šta je murakabe tj. samokontrola ili opservacija?

“Šutnja, glad, praskozorje, samoća uz stalni zikr tajne su kako se postiže nutarnja čistoća.”

Krenut ćemo, znači, od praskozorja ili tmine noći. 

Šta se krije u tmini noći?

Tmina i tišina noći stvara nam idealne preduvjete za samospoznaju. U to vrijeme su obustavljeni svi ovodunjalučki poslovi i zaokupljenost misli je na minimalnom nivou. Čovjek ima jedinstvenu priliku da se svim svojim bićem okrene sebi. Djeca spavaju, nemarni spavaju. Utihnula je graja. Svugdje vlada mir i tišina. Smanjena je opasnost od pretvaranja i dvoličnosti u ibadetu. Čovjekova duša u tim trenucima stječe posebnu spremnost za molitvu i šaputanja jer ga tokom dana teške obaveze i poslovi ometaju u tom. Dakle, duša se osjeća spremnom jer su obustavljene dnevne aktivnosti. Sva gužva i galama je utihla, nestala a večernji počinak je čovjeku donio odmor i mir. Čio i svjež ustaje da bi upoznao sebe. Ali ne samo sebe. Hadis kaže da ko spozna sebe – spoznao je Gospodara. Sad shvatamo zašto komentatori kažu da su unutrašnji pokazatelji i znakovi daleko jači od vanjskih. Kada ostvari tu spoznaju, čovjek neće sebe prodavati za sitne i neznatne stvari, odnosno neće se upuštati u grijeh. Drugim riječima, tim putem stječe takvaluk, a ramazan je tu da bismo mi u njemu stekli upravo takvaluk. Od Imama Hasana Askerija, mir s njime, prenosi se da je rekao: “Stizanje do Uzvišenog Gospodara je putovanje koje se ne može ostvariti ničim osim jahalicom noći.”

Najbolje vrijeme za traženje oprosta od Gospodara je praskozorje. Imam Sadik, mir s njime, je rekao: “Dobročinitelji Dženetlije su na vitr namazu u praskozorje tražili oprost sedamdeset puta od Gospodara.”

To je posebno stanje prisutnosti i u tim trenucima čovjek je pun svježine i vedrine. I naučnici su koristili ove trenutke za rješavanje teških naučnih problema jer je svjetiljka čovjekovog uma i duše tada svjetlija i jača. Ibadet u tmini noći odgaja i usavršava čovjekovu dušu. On ima nevjerovatne učinke u pročišćenju duše, duhovnom odgoju, čistoti i budnosti srca, jačanju vjere i volje, usađivanju takvaluka u čovjekovu bit.  

Šutnja

Velikani su naveli nekoliko stvari kojih se osoba koja teži duhovnom usavršavanju svakako treba pridržavati. Jedna od njih je šutnja. U jednom hadisu od Poslanika, s.a.v.a., kaže se:

لو لا تمريج في قلوبکم و تکثير فی کلامکم لرايتم ما اری و لسمعتم ما اسمع

“Da nije nesređenosti, zbrke i prevrtljivosti u vašim srcima i pretjerivanja u vašem govoru, zasigurno biste vidjeli ono što ja vidim i čuli ono što ja čujem.”

Ili u drugom hadisu: “Da šejtani ne kruže i ne vrte se oko srca Ademovih sinova, oni bi vidjeli Melekut Nebesa i Zemlje.”

Sada pogledajmo kakve veze ima suvišan govor sa srcem.

Svaki čovjekov govor je jedan trag ili posljedica njegovog bića, nefsa ili njegove volje. Čovjekova duša vidi nešto, zamisli i stvori sliku u svom umu i potom želi to prenijeti u pojavni svijet. On nema nikakvog načina niti puta da to ostvari, osim putem jezika, odnosno govora. Prema tome, taj govor nije neki govor koji je odvojen od čovjekovog srca (srce u značenju centra svih perceptivnih moći), već je to jedan trag koji upućuje i govori nam o srcu ili namjeri. Prema tome, govor je pokazatelj čovjekove zbilje. Drugim riječima, govor razotkriva čovjekov nefs. Govor razdvaja sretnog od nesretnog. Čovjekove misli, namjere, uvjerenja, vjerovanja, njegova volja – sve su to tragovi i posljedice čovjekove duše. Znači, govor je jedna niža razina čovjekove biti. Kada želimo čovjeka približiti i spustiti sebi, to radimo putem govora. Tako je govor svake osobe njegov izaslanik ili glasnogovornik. On je pokazatelj zbilje njegove ličnosti. Od Imama Alija se prenosi da je rekao: “Čovjek je skriven iza svoga jezika.”

To bi bilo vezano za povezanost srca i govora.  

Sad se postavlja pitanje zašto čovjek ne treba govoriti.

Ako čovjekovo srce bude čisto, pročišćeno srce, koje je prešlo put čišćenja i stiglo do cilja, do siddikina i mukarrebina (iskrenih i bliskih), onda je njegov govor sama istina. U tom slučaju taj govor ne potiče od nefsa. Međutim, osobe koje tek trebaju preći taj put moraju pročistiti i kontrolisati svoj govor. Kada se kaže da trebaju kontrolisati svoj govor, ustvari se misli da trebaju pročistiti i kontrolisati svoje srce. Zato čovjek treba odabrati šutnju kako bi se srce smirilo. Kada čovjek ima na umu prisutno neko značenje koje nije ispravno i podobno i svojom voljom ga ne izrekne, tj. prešuti ga, on ga je zakočio ili obustavio njegovo spuštanje. Naprimjer, čovjek se naljuti i želi da izlije srdžbu. Ako ne bude kontrolisao svoj jezik, stanje srdžbe će se putem govora prenijeti i neće biti zaustavljeno. U tom slučaju nefs će učiniti ono što je naumio. Međutim, ukoliko se zbog Uzvišenog Gospodara sustegne i ne dozvoli da izrekne sve što mu padne na pamet i taj postupak ponovi više puta, tada se neispravne i pogrešne misli i značenja uopće neće uvlačiti u srce i ono će postati smireno i čisto. Pitali su jednog alima koliko ima od nas do Dženneta, a on je odgovorio: Dva koraka. Prvi je da pogaziš svoje ja a drugi je da zagaziš u Džennet. Ovo je put stjecanja takvaluka. To znači da ovim putem provodimo u svojim životima ono što Gospodar od nas traži, a ne ono što nefs zahtijeva.  

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas ne biste li bogobojazni bili.” (Bekare, 183)

Srce se kontroliše putem jezika

Treba zatvoriti jezik da se srce ne bi upropastilo. Smiraj koji pronalazi srce ostvariv je samo ako jezik bude miran. U suprotnom, tj. ako jezik stalno bude radio, i srce će imati uznemirenost i nesređenost. To je zato što je jezik izaslanik srca i ima izravnu povezanost sa percepcijama koje su pohranjene u srcu. Sjetimo se hadisa sa početka: “Da nije zbrke i nesređenosti u vašim srcima…”

Sad nam je jasno odkud dolazi zbrka, nemir prevrtljivost i nesređenost u naša srca.

Merhum Kazi, r.a., navodi jedan prekrasan primjer za navedeno. On posudu srca poredi sa posudom vode. Kada se voda zahvati iz bunara, treba malo da odstoji i da se smiri kako bi se pročistila. Ona se čisti tako što se sve suvišno slegne na dno posude. I naša srca trebaju biti mirna da bi se pročistila. Kada osoba odabere šutnju, u njenom srcu se sliježe sav mulj i kamenac. Ukoliko mi stalno budemo pričali, ostvarit ćemo jedan nepoželjan efekat, kao kad bismo stalno miješali vodu u posudi. Takva voda nikad se neće pročistiti jednako kao što se ni naša srca neće uz suvišan i pretjeran govor pročistiti. Međutim, kada šutimo, srce se smiruje, sve što je suvišno spušta se na dno i srce se pročišćava. Šutnja tako smiruje, smiruje i smiruje srce sve dok se mulj dobro ne slegne i dok se, uz Božiju pomoć, ne skameni. Znači, ako čovjek odabere šutnju i mulj se slegne, ali se ne skameni, i on počne opet pretjerano pričati, on kao da je nekim drvetom promiješao vodu i sav mulj se opet diže i prlja je. Ali ako ne posustane, nego istraje, mulj će se sigurno sčvrsnuti i postat će kamen. Dakle, kada se naš nefs pokreće, pretura, drma, javlja se nesmirenost. Svaki put kada se uspijemo suzdržati da u situaciji kada ne trebamo nešto reći to i ne reknemo mi ustvari odvratimo šejtanska navođenja i kao da ga pogazimo i porazimo. Mulj koji se sliježe je zapravo poraz koji šejtan doživi. Kada se on skameni, neće se više dići.  

Vratimo se na tajnu stjecanja duhovne ili nutarnje čistoće.

“Šutnja, glad, praskozorje, samoća uz stalni zikr tajne su kako se postiže nutarnja čis-toća.”

Obratimo li pažnju, uočit ćemo da između predhodno navedenih stvari koje predstavljaju tajnu stjecanja duhovne čistoće postoji izravna veza. Sve ove stvari idealno se uklapaju u mjesec ramazan. Post mjeseca ramazana sa sobom donosi glad, šutnju, zikr i tada duša ima sve preduvjete ili podobno tlo da bi noću bdjela. Dakle, post podstiče čovjeka na bdijenje. S druge strane, noćno bdijenje je vrijeme kada nema govora, jela, kada je čovjek sam sa sobom i svojim Gospodarom, odnosno uz zikr (sjećanje). Treba imati na umu da su ovo prilike koje su se ukazale čovjeku i koje treba iskoristiti. Ako se mi upoznamo sa ovim zbiljama na Dunjaluku, ako se okoristimo ramazanom, tminom noći, to ćemo ponijeti sa sobom. Isto tako treba biti svjestan činjenice da se to postiže ovdje i sada. Nema tog svijeta osim Dunjaluka koji pruža čovjeku priliku da se usavrši i ukrasi lijepim osobinama. A do kad smo mi ovdje? Sutra kad nas ne bude ništa nam neće značiti ni dani ni noći, ni ramazani ni post. Molimo Gospodara da nas oprkrbi uspješnošću u pokoravanju, udaljavanju od grijeha, iskrenim i čistim nijjetom, spoznajom Njegovih svetosti, da ispuni naša srca znanjem i spoznajom, da očisti naše nutrine od svega onoga što je zabranjeno ili sumnjivo, da sačuva naše uši i jezike od zabranjenog i beskorisnog govora, da sačuva naše jezike i ruke od nanošenja nepravde drugima. Jednom riječju, da nas učini onakvim kakvim nas On želi.