Danas sam odabrao jedan ajet i jedan hadis koje bismo svi, a posebno mladi, trebali uzeti za moto svoga života. Da se bilo ko od nas držao ovoga ajeta i hadisa i da ih je uzeo kao životni moto, uvjeren sam da nikada, ni u jednom trenutku, ni na jednom mjestu i ni u jednoj situaciji ne bi morao da se kaje, bilo da je riječ o društvenom ili privatnom životu. Veliki broj problema sa kojima se susrećemo ometa nas upravo zato što ne vodimo pažnju o tim načelima.
Riječ je o 36. ajetu sure Isra u kojem se kaže:
وَلاَ تَقْفُ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنَّ السَّمْعَ وَالْبَصَرَ وَالْفُؤَادَ كُلُّ أُولئِكَ كَانَ عَنْهُ مَسْؤُولًا
“Ne povodi se za onim što ne znaš…” U životu, bez obzira da li je riječ o moralu, djelu ili službenoj praksi, nemoj napraviti ni jedan potez prije nego budeš imao znanje o tome šta si naumio. Odlučili smo da se oženimo, da se udamo, da se upišemo na fakultet, itd, to moramo učiniti onako kako nam Kur’an nalaže – svjesno, uz sagledavanje, uz znanje. Nakon ovoga pravila u istom ajetu se iznosi razlog zašto je to tako: “I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.”Dakle, bit će izvršen obračun i pitat ćemo vas u šta ste trošili i kako ste koristili sredstva koja smo vam dali, za šta su vamslužile uši, oči, srce. Prema tome, Uzvišeni Gospodar nas je stvorio, dao nam oči da bismo vidjeli, uši da bismo čuli, razum, tj. srce da bismo analizirali i razmišljali. Allame Tabatabai tumačeći ovaj ajet kaže da, iako je riječ o kur’anskom ajetu, dakle Objavi, nije prvenstveno riječ o Božijoj naredbi ili Božijem propisu koliko je riječ o nečemu što zadire u suštinu čovjekovog fitreta (prirodu). Čovjek koji se ne ponaša u skladu sa ovim riječima nije čovjek. Ibn Sina kaže kada čovjek, bio muškarac ili žena, bio musliman ili nemusliman, čuje neku riječ, neki stav, mišljenje, pa ga prihvati ili odbije ne na temelju argumenata već stihijski, u mjeri koliko ga je prihvatio na takav način, izašao je iz okvira čovječnosti. Zašto je to tako? Zato što je čovjekov život racionalan, zasnovan na razumu i znanju.
Bilo je to o ajetu, a sada poslušajmo hadis koji parafraziramo: Došao je čovjek kod Poslanika, s.a.v.a., i rekao mu: “O Poslaniče, posavjetuj me nečim korisnim.” Poslanik ga upita: “Ukoliko te posavjetujem, hoćeš li se pridržavati toga?” Reče: “Hoću, Poslaniče.” Poslanik reče: “Pazi, ako ti kažem, hoćeš li se držati toga?” On i po drugi put odgovori potvrdno. Poslanik mu je i treći put postavio isto pitanje. Nakon što je i treći put čuo potvrdan odgovor, Poslanik mu reče: “Kada odlučiš da nešto uradiš, prvo razmisli da li je to štetno ili korisno za život.” Ovo znači da bismo trebali biti svjesni činjenice da svako naše djelo, svaka naša riječ, svaki pokret za sobom ostavlja određene rezultate. Samo trebamo pogledati da li će taj rezultat biti koristan ili štetan za naš život. Veliki dio naših neuspjeha i padova je upravo zbog toga što se ne držimo toga da prije nego bilo šta uradimo pogledamo da li je korisno ili štetno po nas.
Jednom prilikom upitali su Allamu Tabatabaija do koje mjere se mogu išibati djeca pri odgoju. Odgovorio je: “Do mjere dok ne postanemo nasilni.” Drugim riječima, ako ću istući dijete, prvo da vidim zašto ću ga istući. Jer ono je sigurno uradilo nešto što nije uredu, zato treba da ga ispravim. Jedna od popravnih i odgojnih metoda jeste da ga istučemo. Dakle, izdvojimo trenutak šibanja. U tom trenutku postoje dva psihološka profila, dva čovjeka. Jedan čovjek šibanjem odgaja dijete. Drugi čovjek je u tom trenutku životinja koja želi da se iživi, da istrese bijes, da se isprazni nad djetetom.
Čovjek koji odgaja dijete kao brižni odgajatelj prvo će razmotriti razum mladoga bića da bi ustanovio koliko ono shvata. Drugo, odvagat će prekršaj koji je napravilo da bi utvrdio koliko je težak i kakva će kaznena mjera biti. Ukoliko između prekršaja i kazne ne bude postojala ravnoteža, čovjek u tom slučaju postaje nasilnik. Roditelj treba vidjeti da li dijete zna zašto je išibano, da li dijete razumije šta je uradilo, jer dijete ne sagledava stvari, ono samo prolazi kroz njih, ono kaže da je uradilo to i to, a ne pita se zašto, te ako ga mi upitamo, jednostavno neće znati razlog. Zahvaljujući tome, mi trenutno govorimo o vaspitaču, on je taj koji treba dobro odvagati i ispitati, on treba sagledati svoje stanje i želje, cilj i mogućnosti djeteta, treba vidjeti da li ono razumije zašto je izruženo, zašto je kažnjeno. Međutim, roditelj koji istresa svoju srdžbu i dozvoljava da ga vodi srdžba, koja je slijepa i koja ne bira sredstva, i ne razlikuje put od provalije, u takvom stanju neće moći razmišljati niti će vladati svojim postupcima, i neće stići do cilja.
Zastanemo li na trenutak i počnemo li ispitivati svoje životno stanje, vidjet ćemo kako velik broj prijateljstava i neprijateljstava, uopće mnogo naših odluka, nisu racionalne odluke zato što nisu izrasle na temelju razuma i razmišljanja. Većina se toga temelji na emocionalnim raspoloženjima, a kao što se emocije brzo javljaju, tako brzo i nestaju. Čovjek se jednog trenutka smije toliko da mu suze teku, zatim se okrene, ugleda nešto potresno i počne plakati. Emocije čovjeka brzo i nasmiju i rasplaču. Međutim, razmišljanje nije takvo, razmišljanjem se donose odluke i postižu rezultati koji mogu opstati milionima godina. Upravo zbog toga je i odabran navedeni hadis od Poslanika: “Kada želiš nešto učiniti, prvo razmisli o ishodu.” Svejedno je gdje će i pred kim će takvo šta biti rečeno, da li pred muslimanima ili nemuslimanima, jednostavno će svi to prihvatiti.
Jedna od tema o kojoj se raspravlja u Mulla Sadrinom opusu Transcendentalne teozofije jeste upravo ova. Filozofija i razmišljanje stvaraju u čovjeku misaoni univerzum, čineći ga velikim u mjeri pojavnoga svijeta, jer razum povezuje čovjeka sa svijetom i kretanjima u njemu. Mevlana, također, nudi lijepu parabolu na ovu temu.
Pogledni malehnu kap, bistre obične vode,
uz malo sunca, il' vjetar kad puhne – ona ode.
Pogledajmo jednu malehnu kap vode! Dovoljan je malo veći vjetar ili malo toplote da ona ispari, da nestane. Znači, sudbina kapi, njeno biti ili ne biti zavisi od jednog malog povjetarca ili malo sunčevih zraka. Međutim, kada kap dospije u more, s obzirom da je postala njegov dio, ono joj daje podršku i tada joj ne može ni vjetar ni toplota nauditi. Iz našeg ugla posmatrano, kada čovjek razmišlja, on se povezuje sa univerzalnim pokretom svijeta. Univerzalni pokret ili gibanje ovog svijeta uvijek pruža potporu svim svojim dijelovima koji ga prate, a svi ga zapravo prate, jer sve se kreće. Ove je riječi Poslanik izrekao prije 1400 godina, ali i dan-danas su svježe, a tako će biti dok je svijeta – ko god ih i kad god čuje, uživat će u njima.
Hajdemo obaviti jedan manji eksperiment. Prvo ćemo ostaviti postrani svoje vjerovanje, da bismo razmišljali malo drugačije. Zatim ćemo hadis i ajet koje smo upravo čuli uzeti za moto i svjetionik svoga života. Od večeras ćemo, dakle, razmišljati. Hoćemo otići kod prijatelja – razmišljamo – ići ili ne ići? Potrebno je da se raspravlja u krugu porodice – razmišljamo – da vidimo kako pristupiti, kako početi? Posao, politika, sport, alpinizam, kupovina, plivanje, studiranje, brak – sve, svako polje na kojem napravimo korak u životu treba popločati razmišljanjem. Ljeto je, želimo otići negdje da se malo odmorimo, da se opustimo – razmišljamo – da vidim koja je to aktivnost korisna i našem tijelu, i našem umu, i duhu. Ako ćemo ih uzeti za moto svoga života, onda ih trebamo i upamtiti. Ajet je kratak, jer glasi: Ne povodi se za onim što ne znaš. Prosto i jednostavno, nemoj iznositi stavove, nemoj se petljati u nešto što ne znaš.
Mevlana u Mesneviji nudi veoma lijepu priču. Poznato je ko je car šume. Lav, značajan je pojavom i snažan je, zato i jeste kralj džungle. Lav kao lav, kralj kao kralj, jak, moćan, može, pa je naredio svim životinjama u šumi da mu svaki dan donose hranu. Tako je i bilo, svaki dan su mu donosili, on bi se najeo, a ostatke davao ostalim životinjama. Jednoga dana došao red na lisicu da i ona donese hranu. Lav čekao, čekao, prilično ogladnio, zbog toga se i naljutio i taman kada je pošao da je traži, lisica dođe, ali praznih ruku. “Gdje je ručak?”, upita je lav. “O šumska ekselencijo, nisam imala drugog izlaza već sam ono što sam bila ponijela vama dala drugome lavu koji je jači i veći. To nije sve, još je rekao da jeod sada on car, a ne ti. Zato sam njemu predala tvoj ručak.” Lav, onako gladan, još se više naljuti i upita lisicu gdje je taj lav. “Hajde brzo mi pokaži!” Lija ga dovede do ruba jedne provalije, na čijem dnu je bila voda. Kada je lav pogledao, u vodi se ukazao njegov lik. On je poludio od bijesa i skočio bez trunke oklijevanja da zgrabi… Istoga trenutka je shvatio da je uhvaćen u zamku duboke provalije, a lija se počela smijati.
Nakon što je ispričao priču Mevlana analizira i postavlja pitanje zašto je lav dozvolio da bude prevaren. Odgovor je jednostavan, zato što u tom trenutku, dok je bio ljut, nije uzeo u obzir činjenicu da je lijin posao da prevari, da spletkari. Druga stvar, uzeo je pogrešno sredstvo za borbu, naime ono koje se zove srdžba. Dovoljna je bila samo jedna sekunda da se zadržao i da je sagledao situaciju, shvatio bi da je to odraz lava, a ne lav. Ovom parabolom Mevlana nam ukazuje da smo svi mi na neki način lavovi koji ne razmišljajući ulijeću u probleme. Međutim, da svoj život izgradimo na temeljima slobodnog razmišljanja, slobodnog izbora, nikada ne bismo imali problema u životu.
U jednom kur’anskom ajetu ukazuje se na suštinu i razlogdolaska Poslanika, ukazuje se da je jedan od zadataka njegovog prisustva među ljudima to da im objasni da ne trebaju svoj život temeljiti na emocijama. Emocije su tu, i trebaju dati aromu životu, ali kao dio života, ne kao njegov temelj.
Svaki posao u životu treba utemeljiti na motu koji glasi da ćemo sve postupke, sva kretanja, sve aktivnosti ustanoviti na temelju razmišljanja. Stotinu puta smo pomislili: “Bilo bi bolje da ovo nisam rekao, bilo bi bolje da nisam ono učinio. Da sam učio i trudio se kada je bilo vrijeme za to, danas ne bih razmišljao da li ću položiti ispit ili ne.” Razmišljanje treba postaviti za temelj svoga života, to je potrebno da se postane čovjek, nije bitno da li smo vjernici ili nevjernici. A čovjek tek kada postane čovjek može doći do svih blagodati Ovoga svijeta. Poslušajte još jedan hadis. Kada je jedan čovjek upitao Poslanika: “O Poslaniče, s kim da se družim?”, Poslanik mu odgovori: “Sa razumnim ljudima.” “Šta ako su okolnosti takve da ne mogu razlučiti ko je razuman, a ko ne? Šta kada želim negdje prošetati i popričati s nekim, kako ću odlučiti da li da idem ili ne?” Poslanik reče nešto veoma lijepo: “Postavi mu neko glupo pitanje, iznesi neki glup zaključak, pa ako prihvati i odgovori pozitivno, bježi od njega! Ako počne razmatrati pitanje i kaže: ‘Ne može to tako’, onda se druži s njim!”
Sadi Širazi nam poklanja lijepu priču: Jedan čovjek uhvati vrapca. Kada ga je htio zaklati, vrabac sitnim piskavim glasom zapomaga: “Šta imaš od mene ovako žgoljavog, jadnog, nikakvog? Ako me ne ubiješ, reći ću ti tri stvari koje će ti biti veoma korisne u životu. Prva stvar je da sve što čuješ dobro analiziraš, a nemoj se slagati i prihvatati one stvari koje su nelogične. Je li u ovo uredu?” Čovjek reče: “Jeste.” “Druga stvar je da kada ti nešto ode iz ruku, nemoj se kajati što je otišlo. Je li i ovo uredu?” Čovjek odgovori: “Jeste.” “Treća stvar – nemoj dozvoliti da te opterećuju želje prema stvarima koje su za tebe nemoguće i neostvarive. Je li i ovo dobro?” Čovjek treći put odgovori: “Jeste.” Vrabac tada upita: “Dozvoljavaš li mi da odletim sada?” Čovjek reče da dozvoljava i vrabac odleprša. Sletio je na grančicu i rekao: “Naučio sam te tri korisne stvari, ali si nešto veliko izgubio.” “Šta je to?”, upita čovjek. Vrabac reče: “U mom trbuhu se nalazi dijamant od pola kilograma, njega sam baš jutros progutao. Da si me ubio, našao bi ga i postao bogat.” Čovjek se rastuži i pomisli da ga nije trebao pustiti. Zatim reče vrapcu: “Hajde da postanemo prijatelji i ja ću ti napraviti lijep kafez, donosit ću ti svježe hrane, davat ću ti vode.” Vrabac potpuno razočaran reče: “Šteta, svi moji planovi padoše u vodu, ja sam nemam ni 100 grama, pa kako u mene može stati dijamant od pola kilograma? Na tom si ispitu pao. Druga stvar, i da to jeste istina, ja sam ti otišao iz ruku, pa zašto žališ zbog tog gubitka? I na ovom si ispitu pao. Treće, upravo sam se uspio spasiti od tebe, pa kako misliš ponovo prevarom da me uhvatiš, i da postanem tvoj zarobljenik? Poželio si ono što je nemoguće, jer želiš da ti se vrati onaj koji ti je uspio pobjeći.”
Šta nam Sadi ovom pričom želi poručiti? Želi nam ukazati da mi dosta stvari znamo, ali zato što ne ponavljamo i ne razmišljamo, te ih na neki način ne smatramo bitnim, one prolaze pored nas, a da mi toga i nismo svjesni. Svjesni smo da je čovjekov život racionalne naravi i jednostavno moramo ići putem znanja. Ali, nažalost, još nismo naučili živjeti takvim načinom života, pa nam se sve temelji na emocijama, strastima, srdžbi. 36. ajet sure Isra poručuje nam da na mjestu gdje nemamo znanja trebamo stati, i kada odlučimo nešto uraditi, trebamo razmisliti o ishodu, jer će se i za sluh, i vid, i razum zaista polagati račun. Da smo se držali ovog pravila u životu, sada bismo bili u mnogo boljoj situaciji, bilo da se tiče porodičnog, političkog ili bilo kojeg segmenta u životu. Psiholozi nam kažu da ćemo ako razmislimo vidjeti da je svaki poraz pobjeda. Svaki pad, svaki neuspjeh, položiti ili ne položiti, sve je uvjetovano razmišljanjem.
Bio nam je cilj doći do konstatacije da ukoliko obratimo pažnju na vjerske regulative, između ostalog vidjet ćemo da je vjera racionalna stvar. Kada sam rekao da za trenutak odložimo svoje vjerovanje, kada sam maločas naglasio kako nema razlike čuo ovo musliman ili nemusliman, to je bilo zato da ne bismo pomislili da nam vjera želi nešto nametnuti, na osnovu čega bismo mogli reći: Pa kada sam već primio vjeru, primit ću i ovo. Praksa Allame Tabatabaija je bila da pred čas filozofije napomene studente da kada žele ući u učionicu, neka lijepo poljube svoju vjeru i ostave je ispred učionice. Time im je rekao da na tom času raspravljaju racionalno i kao racionalna bića vode filozofske rasprave. Kada izađete iz učionice, poljubite svoju vjeru i nastavite, govorio bi im Tabatabai. Ukoliko je vjera u sukobu sa razumom, onda to nije vjera, jer nije moguće da Bog čovjeku podari razum koji treba koristiti, da bi mu nakon toga poslao vjeru koja nije razumna. Upravo je jedan od povoda da se islamskim programom ponosimo to što nas on stalno podstiče da pitamo, da istražujemo, da otkrivamo ono što ne znamo.
Zašto kada se govori o islamu, kada se raspravlja o njemu, onda nam je sve nejasno, strano, gorko? Usljed toga što ne poznajemo islam, ne vjerujemo u moć islama, i to u stanju kada islam za sve, za svako slovo, za svaki stav ima stotinu argumenata.
Sa perzijskog preveo: Ertan Basarik