Opisujući na Miradžu posvećene budućem svijetu Allah, dž.š., je Poslaniku, s.a.v.a., rekao: “Malo kad su besmisleni.”
Kur’an
“Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali.”[1]
“Čovjek je stvoren od žurbe. Pokazaću Ja vama, doista, dokaze Svoje, zato Me ne požurujte!”[2]
“Čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”[3]
“Uistinu, čovjek se uzobjesti, čim se neovisnim osjeti.”[4]
“Čovjek je, zaista, Gospodaru svome nezahvalan. i sam je on toga, doista, svjestan.”[5]
“A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih neznalice oslove, odgovaraju: ‘Mir vama!’”[6]
Predaje
Ebu Hamze Sumali prenosi: “Rekao sam Ali ibn Husejnu, mir s njime: ‘Zbog kojeg razloga Allah, dž.š., je stvorenja zastro od Sebe?’ Imam reče: ‘To je stoga što je Allah, dž.š., strukturu njihova stvaranja utemeljio na neznanju…’”[7]
Džabir prenosi: “Ušao sam kod Ebu Dža'fera, mir s njime, pa mi on reče: ‘O Džabire, Allaha mi ja sam tužan – sve dok ne reče: O Džabire, ahiret je kuća stalnog boravka, a dunjaluk je kuća prolaska i selidbe, ali dunjalučari su nemarni ljudi. Vjernici su na ovom svijetu bili oni koji su stvari shvatali, oni su mislioci, mudraci. Nije ih učinilo gluhim ono što su ušima slušali pa da na Allaha zaborave, niti ih je zaslijepilo od sjećanja na Allaha ono što su od ukrasa vidjeli. Tako su oni uspjeli postigavši ahiretsku nagradu, a uspjeli su i tako što su tim znanjem ovladali…’”[8]
Hammam prenosi: “Vjernikovo pitanje je učenje, a ponavljanje podrobnije razumijevanje. On ima mnogo znanja i veliku pamet. Mnogo je milostiv, ne škrtari, ne požuruje, ne paničari, ne odbacuje mišljenja dugih, u svojim odlikama se ne dvoumi, i svoje znanje ne zloupotrebljava…”[9]
Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Uistinu svako dobro dostiže se razumom. Nema vjere ko razuma nema.” Ljudi koji bijahu prisutni na sijelu spomenuše nekog čovjeka sve dok mu ne pobrojaše sve dobre vrline. Poslanik, s.a.v.a.: “A kakav je razum toga čovjeka?” Rekoše: “O Allahov Poslaniče, mi ti govorimo o čovjekovom zalaganju u ibadetu i raznim dobrim dobrima, a ti nas pitaš o njegovom razumu?” Poslanik na to reče: “Priglup čovjek svojom glupošću može nanijeti veću štetu nego razvrat razvratnika. U sutrašnjici robovi Božji biće na stepene uzdizani i zauzimati položaje kod svoga Gospodara u mjeri svog razuma.”[10]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Razum je ukras, a glupost poniženje.”[11]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Razum je izvor svakog dobra.”[12]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Razum je Božja blizina, a glupost daljina i tuđina.”[13]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Razum je urođeno svojstvo koje se povećava znanjem i iskustvom.”[14]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Razum i znanje spojeni su u jedno, ne mogu se u zbilji razdvojiti niti razlučiti.”[15]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Razum je najveće bogatstvo, i vrhunac časti na ovom i na budućem svijetu.”[16]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Razum vodi i spašava, dok neznanje sputava i upropaštava.”[17]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Razuman čovjek ako nešto nauči po tome i radi, a kada radi onda se iskreno i preda, a kada se iskreno preda osami se.”[18]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Razuman je onaj čovjek koji se ne izgubi u onome od čega nema koristi i koji ne nabavlja ono što mu neće dati mira.”
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Najrazumniji je čovjek koji najbolje uredi svoj život ovdje, i najviše se trudi i brine da sve bude dobro za dan konačnog povratka.”
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Razumna osoba je ona koja gleda danas kakva će joj sutra biti sutrašnjica, i sav trud ulaže da svoj vrat oslobodi (od Vatre). Radi za ono što će neminovno doći i od čega se ne može pobjeći.”[19]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Nema kod Allaha značaja ništa osim razum arifa i ucviljena duša.”[20]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Obaveza je razumnom čovjeku da sa neznalicom razgovara kao što ljekar sa bolesnikom razgovara.”[21]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Razuman bi morao biti takav da kada podučava ne bude grub, a kada se on podučava ne bude nepristojan.”[22]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Učenjak je onaj čovjek koga vlastito znanje vodi bogobojaznosti, i ravnodušnosti spram ovoga prolaznoga svijeta, i ljubavi spram džennetskog staništa i smiraja.”[23]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Mnoge znalce ubilo je vlastito znanje.”[24]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Posrtaj učenjaka vodi pokvarenosti cijelog svijeta.”[25]
Pojašnjenje
Svi spomenuti ajeti i predaje i njima slični upućuju na to da čovjekova materijalna slika i prilika mjesto su i stan neznanja. Iz tog razloga čovjek nikada nije zadovoljan svojim stanjem po pitanju onoga što je njemu vanjsko i nikada mu naslađivanja nije dovoljno, čak svaki njegov organ neprestano traži više od potrebnog koliko zahtjeva ljudska priroda u umjerenim granicama. On konstantno nastoji dosegnuti nove želje i prohtjeve. Na tom putu on slijedi strasti i ne obazire se da li mu škode ili koriste i na kraju pokvari i svoje fizičko i duhovno stanje, a isto prouzrokuje i drugima. Tako propadaju pojedinci, a sa njima ćelija po ćelija i na kraju cijela društva.
Imajući sve ovo na umu, treba da znaš, da je zato Allah podario čovjeku dva vodiča (dokaza/hudždžeta): Vanjski vodič to su poslanici, mir s njima, i unutarnji vodič, a to je razum. Sve je to dao u cilju kako čovjek ne bi zapao u krajnost pretjerivanja ili podbacivanja u svojim urođenim potrebama ili slijedio strasti i prohtjeve. Allah čovjeka putem ovoga vodi Pravome putu i srednjoj putanji u svim stvarima.
Ko ove dvije stvari bude slijedio, takav se spasio prebacivanja ili podbacivanja i raznih zabluda i krenuo je putem svjetla pravde i umjerenosti.
Međutim obični ljudi pored poslanika i vasijja, mir s njima, nikada ne mogu postići potpunu ravnotežu, zbog izmiješanosti njihove materije proistekle iz ljudskog svijeta sa neznanjem. Stoga pri njima uvijek ostaje malo gluposti, pa makar i bili dobri ljudi (ehlul hajr), i oni koji će sretno skončati i spasiti se i pobijedu na Ahiretu doživjeti. Allah je stoga i rekao: “Malo gluposti pri njima.” A nije negirao glupost u potpunosti. To je zato što je primoravanje organa da slijede dva vodiča, vanjskog i unutarnjeg, i da paze na Božja prava i Njegovo zadovoljstvo u svim trenucima noći i dana, krajnje težak zadatak. Toliko.
A prethodilo je u kontekstu Božjih riječi: “Nedostaci posvećenih dunjaluku su mnogobrojni, pri njima je neznanje i glupost” – pojašnjenje i predaje kojima se da dodatno objasniti i potvrditi jedan dio iznesenog ovdje.
[1] Ma’ridž,19-21.
[2] Anbija, 37.
[3] Asr, 2-3.
[4] Aleq, 6-7.
[5] Adijat, 7.
[6] Furqan, 63. pa sve do kraja gdje se završava nabrajanje njihovih pohvalnih svojstava.
[7] Biharul envar, 2/15/2.
[8] Kafi, 2/133/16.
[9] Kafi, 2/227/1.
[10] Mustedrekul vesail, 11/210/23.
[11] El-Gurer ve durer, Poglavlje o razumu.
[12] Ibid.
[13] Ibid.
[14] Ibid.
[15] Ibid.
[16] Ibid.
[17] Ibid.
[18] Ibid.
[19] Ibid.
[20] Ibid.
[21] Ibid.
[22] Ibid.
[23] Ibid.
[24] Ibid.
[25] Ibid.
