Opisujući na Miradžu posvećene Ovom svijetu Allah, dž.š., je Poslaniku, s.a.v.a., rekao: “…Malo se Boga boji.”
Kur’an
“Nikada, jer oni se onoga svijeta ne plaše!”[1]
“Gospodartvojljudimapraštaiuprkoszulumunjihovu, aliGospodartvojdoistaistrahovitokažnjava.”[2]
“Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Onaj koji prašta i da sam Milostiv, ali da je i kazna Moja, doista, bolna kazna!”[3]
“Odmazda Gospodara tvoga će, zaista, užasna biti. On iz ničega stvara, i ponovo će to učiniti. On prašta, i pun je ljubavi.”[4]
Predaje
Prenosilac predaje kaže rekala sam Imamu Sadika: “Šta se još nalazilo u Lukmanovom savjetu snu?”, na šta on reče: “Nisu to bila nikakva čuda, najinteresantnije što je u tim savjetima bilo: ‘Boj se Allaha strahom takvim da vjeruješ da kada bi pred Njega izašao sa dobročinstvom svih ljudi i džina, On bi te kaznio. I nadaj se Njegovoj milosti tako da vjeruješ da kada bi došao sa grijesima svih ljudi i džina, On bi ti se smilovao.’ Zatim je rekao Ebu Abdullah: ‘Moj otac, mir s njime, uobičavao je reći: Nema nijednoga vjernika a da u srcu nema dva svjetla: svjetlo strahopoštovanja i svjetlo nade, kad bi se jedno izvagalao ne bi težilo više nego drugo, a i drugo da se ma kako izvaga isto bi težilo.’”[5]
Od Ebi Nedžrana od prenosioca kojeg je on naveo, od Imama Sadika, mir s njime, da je rekao: “Ima jedna skupina ljudi koji čine grijehe i govore: ‘Nadamo se Božjoj milosti.’ Oni neprestano ostaju u takom stanju sve dok ih smrtni čas ne zadesi. Reče: Ovi ljudi plove u pustim maštanjima, nisu oni od onih ljudi koji se nadaju Božjoj milosti, jer onaj ko se nečemu nada, on ga i traži, a ko od nečega plaši on od toga i bježi.”[6]
Hasan Ebu Sare kaže: “Čuo sam Ebu Abdullaha, mir s njim, kako kaže: ‘Vjernik neće biti istinskim vjernikom sve dok u isto vrijeme ne bude kod njega prisutno i strah i nada. A neće biti prisutan strah i nada sve dok ne bude postupao u skladu sa onim od čega strahuje i čemu se nada.’”[7]
ImamSadik, mir s njime, je rekao: “Nadaj se Božjoj milosti na način koji te neće dovesti do toga da mu postaneš neposlušan. I boj se Allaha strahom koji te neće učiniti takvim da zaboraviš na Njegovu milost.”[8]
Pojašnjenje
Kažem: Sa navedenim željeli smo pokazati da strah i nada kod vjernika moraju biti ujednačeni. Te kao što je nepostojanje bogobojaznosti ili nizak stepen nje pokuđen, pokuđena je i pretjerana nada. Nizak stupanj bogobojaznosti ili straha od Božje kazne i usmjerenje misli jedino na nadu u Božju milost imaju za posljedicu veću posvećenost čovjekovu dunjaluku i njegovim čarima. To ima za posljedicu da kao takav biva konstantno izložen kušnjama od Allaha na ovom i budućem svijetu. Zato je neophodno da onaj ko se zaputio putem robovanja umanji nade i svede ih na umjerenu granicu zajedno sa strahom kako bi se sačuvao nevolja oba svijeta.
Na to se vjerovatno mislilo u Božjim riječima prilikom opisa dunjalučara da pri njima ima malo bogobojaznosti.
