بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

قَدْ أَفْلَحَ الْمُؤْمِنُونَ * الَّذِينَ هُمْ فِي صَلَاتِهِمْ خَاشِعُونَ

“Vjernici će uspjeti, oni koji su u namazima svojim skrušeni.”[1]

U ovom časnom ajetu فلاح koji podrazumijeva apsolutno blaženstvo i oslobođenje i u krajnjem kao rezultat uspjeh je svojstven samo vjernicima i onima koji su u namazu skrušeni, a to znači čija su srca povezana sa melekutskom svjetlošću, a njihova intenzivna i jaka pažnja posvećena Bogu i Njegovoj Veličanstvenosti. Veličini njihova srca ih je učinila poniznim. Jedino su oni spašeni dok su ostali ljudi, svake vrste da bili, lišeni blaženstva. Oni neće imati nikakve koristi od njihova ovosvjetskog život.

Sve dok se kod čovjeka srce ne smiri na spomen Boga on nema istinsko vjerovanje u Božiju vječnost i prirodno je da druge pored Njega smatra vječni, koliko god da jezikom izgovarao takvo vjerovanje ili se u mislima bavio takvom mišlju, ali on je praktično predan ostvarenju ovosvjetskih blaga i ukrasa. Ovaj svijet se u njegovim očima prikazuje vječnim i to je ono što ga pokreće. Ako izgubi neku stvar, to doživljava kao da je izgubio dio bića svoga. Ako do nečega dođe, odmah ga čvrsto prigrljuje kao da je to dobro za njegovu vječnost. On ulaže krajnji napor u očuvanju toga i koliko je moguće usteže od davanja toga drugima. A to je sve radi toga što nije stigao do ljudskog dostojanstva i nije shvatio svoj osnovni položaj. Sebe vidi na niskim horizontima koje čini vanjština Ovoga svijeta.

يَعْلَمُونَ ظَاهِرًا مِّنَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ عَنِ الْآخِرَةِ هُمْ غَافِلُونَ

“Oni znaju samo vanjsko od života ovosvjetskoga, a nemarni su spram Svijeta Onoga.”[2]

U ovakvom stanju čovjekova duša je poput male posude. Ukoliko se iz nje odstrani vode to se vidi, kao i ukoliko se doda vode i to se vidi. Međutim, posredstvom namaza duša jača i ptica duše napušta ove uske i tamne svjetove uzdižući se ka Svijetu svetosti i duhovnosti. Tamo Ovaj svijet i sve na njemu nema vrijednost. Šta god da dobije to ne ostavlja traga na nju. Šta god da joj uzmu to ne ostavlja traga na nju. Duša takva čovjeka je poput ogromnog mora koja se vezala za Svijet bezmaterijalnosti i Boga.

إِنَّ الْإِنسَانَ خُلِقَ هَلُوعًا * إِذَا مَسَّهُ الشَّرُّ جَزُوعًا * وَإِذَا مَسَّهُ الْخَيْرُ مَنُوعًا * إِلَّا الْمُصَلِّينَ * الَّذِينَ هُمْ عَلَى صَلَاتِهِمْ دَائِمُونَ

“Doista, čovjek je stvoren lahkomim,jada se kada ga nesreća zadesi, nepristupačan je kad ga dobro pohodi, osim klanjača koji su stalno u namazu.”[3]

هَلوع lahkoman[4] ili malodušan[5] znači jaku izraženu pohlepu, želju i strah. Upravo dva sljedeća ajeta pojašnjavju zbilju ovu riječ. Ukratko, osim onih klanjača koji su stalno u namazu, svi ostali ljudi su zarobljeni u svojim željama, imetkom, ženom, djecom, društvenim položajem i statusom. Jedino oni koji istinski obavljaju namaz izbavili su se iz ove zamke, prekinuli su okove strasti, ojačali su svoju dušu i lete na nebu duhovnosti. Otamo iz područja svetog i duhovnosti posmatraju one koji su zarobljeni u svijetu strasti i njihov ograničen razum i sljepoću.

U tefsiru Madžm‘aul-bejân prenosi se od Imama Sadika, mir s njime, da se pod onima koji su stalno u namazu misli na one one koji obavljaju nafile, dok se Božije riječi:

وَالَّذِينَ هُمْ عَلَى صَلَاتِهِمْ يُحَافِظُونَ

“I koji namaze svoje budu čuvali”[6], odnosi na obavezne namaze.

Uglavnom, čovjek treba kako u obaveznim tako i mustehab namazima potruditi da ima skrušeno srce i da svim svojim bićem bude posvećen Gospodaru da bi tako ovo postalo njegovo stanje i izvan namaza.

U knjizi Misbâhuš-šarîe‘ prenosi se od Imama Sadika: “Kada se okreneš prema kibli (u namazu) zaboravi Ovaj svijet i sve u njemu te ljudi i onoga čime su oni zaokupljeni. Oslobodi se svega onoga što ti zaokuplja srce pored Boga i sprječava te od Njega. Svojom unutrašnjošću posmatraj Allahovu veličinu i prisjeti se svog stanja na Sudnjem danu pred Njim. Uzvišeni Allah je rekao: “Tućesesvakoobavijestitioonomštajeprijeradio, svićebitivraćeniAllahu, svomepravomGospodaru.”[7]

Stoji u stanju straha od Boga i nade u Božiju milost. Kada izgovaraš tekbir sve ono između nebesâ i Zemlje naspram Božije Veličine vidi malim i neznatnim. Kada Uzvišeni Allah vidi srca Svoga roba prilikom izgovaranja tekbira da je okrenuto od zbilje tekbira tada kaže: “O lažljivče! Da li to ti Mene misliš prevariti?! Tako Mi Moje Časti i Veličine, zabranit ću ti slast spomena Mene i udaljit ću te iz Moje blizine i uskratit ću te slasti obraćanja Meni!”

Znaj da Gospodar nema potrebu za tvojom službom. On je bez potrebe za tobom, tvojim ibadetom i dovom. Ustvari, tvoja dova je Njegovom milošću da bi ti oprostio i udaljio od Njegove kazne te da prospe na tebe Svoje blagoslove i da te uputu na put zadovoljstva Njegova. Da ti otvori kapiju Njegova oprosta. Da Allah, dž.š., dvostruko više stvori stvorenja na postojećim svjetova do Sudnjeg dana, to bi Allahu bilo jednako bilo da svi oni uznevjeruju ili budu jednobošci. Allah, dž.š., nema ništa od ibadeta stvorenja do ispoljavanja plemenitosti i moći. Zato se ogrni odjećom stida. Sebe uvedi pod Prijestolje Božije Vlasti da bi se okoristio Njegovim skrbništvom i zaštitom, i traži od Njega pomoć u svoji poslovima i traži od Njega zaštitu kod nedaća.”[8]

Prenosi se da je stanje Imam Sedžad u namazu bilo takvo da bi mu se koža naježila, lice bi mu poblijedilo i tresao bi se poput  grana na drvetu.[9]

U Knjizi Lubbullubâb prenosi se od Allahova Poslanka, s.a.v.a.: “Kada staneš za namaz klanjaj ga kao da ti je poslednji susret sa tvoji Gospaodrem i Voljenim i zasmisli da ti je to posljednji namaz na Ovom svijetu. Budi kao da je  ispred  tebe  Džennet, pod nogama ti Dežehennem, za leđima meleka smrti, sa desne strane vjerovjesnici, sa lijeve strane meleci, a Gospodara vidi iznad sebe kako ti posmatra djela, te razmišljaj o tome pred kime stojiš, koga zazivaš i ko te posmatra!”[10]

Imam Sadik prenosi: “Amirul-mu'minin, mir s njime, je u svojoj kući odredio sobu, nit veliku nit malu, i kada bi ustao na kraju noći da klanja noćni namaz sa sobom bi vodio jednog sina koji je bio blizu punoljetstva. On bi klanjao noćni namaz dok bi to dijete spavalo.”[11]

Šejh Mufid prenosi u Iršâdul-qulûb: “U jeku bitke na Sifinu Amirul-mu'minin, mir s njime, je zastao i gledao u Sunce kako dostiže svoj zenit. Ibn Abbas koji to vidje reče: ‘O Amirul-mu'mini, šta to radiš?’ Imam Ali reče: ‘Gledam kada će podne nastupiti da klanjam.’ Ibn Abbas reče: ‘Zar je vrijeme namaza sada u jeku bitke?! Borba se je toliko razvila da nemamo vremena za namaz.’ Imam Ali reče: ‘Zašto mi ratujemo sa ovom skupnom? Osim zbog namaza.’ Ibn Abbas reče: ‘Imam Ali nikada nije propustio noćni namaz, pa čak i u noći poznatoj kao lejletul-harir[12].’”

Naša posljednja dova: Hvala Allahu Gospodaru svjetova!

[1]El-Mu'minûn, 23:1-2.

[2]Er-Rum, 30:7.

[3]El-Ma‘âridž, 70:19-23.

[4]Kako prevodi Enes Karić.

[5]Kako prevodi Besim Korkut.

[6]El-Ma‘âridž, 70:34.

[7]Junûs, 10:30.

[8]Misbâhuš-šarîe‘, poglavlje 39., str. 87.

[9]Safînetul-Bihâr, sv. 2., str. 45.; Mustadrik Safînetul-Bihâr, sv. 6., str. 341. Bihâr, sv. 46., str. 55.

[10]Safinetul-Bihâr, sv. 2.,. str. 45.; Mustadrikul-wsâ'el, sv. 4., str. 105.

[11]Bihâr, sv. 84., str. 209.; Safinetul-Bihâr, sv. 2.,. str. 44.; Wasâ'el, sv. 3., str. 555.

[12]Presudna noć u borbi na Sifinu kada se borba vodila cijelu noć.